male tajne

Iznad nas anđeo,
Maskare natopljene suzama
Razmazane oko očiju
Jebač bogova i svetaca
Da sam mogao
Šamar bi mu priljepio.

Ispod nas truo zadah
Bezdana, besanog,
Opasno živog i ponekad
Primamljivo vječnog.

Bol upakirana u osmijeh.
Produbljuju se ožiljci
Jednosmjerno.
Na ugodan put do nepovrata.

Moj svetac je volio žene,
Vino. Moj svetac me slijedi.
On me treba, jer valjda samo
Još ja na ovom cijelom svijetu
Mu vjerujem u sve ono
Što mi kazuje...zapravo
Svejedno mi je bilo,nisam stigao
O tome razmišljati koprcajući se
Radeći sebi što udobniji smještaj
U neudobnim dubinama podsvijesti,
Na brižljivo prikupljenim
Krhotinama slomljenih duša.
Kamo smo sahranili godine?
I one darovane nam i
Podatnošću blagoslovljene sate?
Pobijedio me je tada siti i
Zadovoljni hrvatski muž, glavom i
Bradom njegov nulti prototip.
Jedan dan sam otišao po cigarete
i nisam se vratio. Probudio sam se,
pored tebe prihvaćajući te kao
nešto što jednostavno tako mora biti.
Svetac je tada jednostavno zašutio,
Vidio je da će i on skoro morati
Otići po cigarete i probuditi se,
Mamuran, pored nekoga.
Znala si na što se palim.
Subverzivna kontraproduktivnost.
Trebam li se zamisliti?
Još uvijek pobjedonosno se smije,
U brk, irelevantnosti zapažanja,
Tako nebitno važnih detalja,
Hrvatski muž, počesto
Tup, neupotrebljiv i glup.
Ali tako prokleto stabilan
Na krivim nogama.
Drži SIGURNOST, djetinje
Nespretnom nježnošću.

Svetac je otišao, odavno.
Sat tiho i monotono otkucava.
Ponekad tu učestalost vremena,
Smještenog između dva otkucaja,
Ukrasiš dubokim uzdahom.
I osmijehom na licu stegnima
Među mojim nogama...
Na krivim nogama,
Preko one stvari,
Vrli hrvatski muž,
Se smiješi.

Incoming...
Najavim se, obično par dana prije. Pošaljem SMS poruku, sačekam kojih pola sata i dobijem uobičajeno potvrdan oblik u obliku uzvračene poruke, sa svaki put, meni nepoznatog broja.
Broj nije bitan. Bitno je bilo da bih došao i osjetio se dobrodošao.
Steam bath for my minds...
Sjedio bih u sigurnosti prigušena crvenog neonskog svjetla sa lijeve strane i istog takvog plavog sa desne strane. Zapravo, samo loš pokušaj da se ublaži mrak. Mrak prostorije, i mrak ljudi koji su obitavali u istoj. Ulaskom u nekadašnje sklonište, dobro izolirano, ostavljao bih na ulazu sebe. Znao sam da ulaskom pristajem na sve. Na potpis duše vragu. Iako sam mu dušu odavno dao, svojevoljno, u jednoj noći kada je mjesečevo svjetlo tišinom šibalo moju nesanicu. Samo, barem u mom slučaju, nagrada, a ni kazna još uvijek nije došla. Poznavajući istog, po nekim religijskim pričama, u isto vrijeme dobiti ću i nagradu i kaznu, zacementiranu u paradoks, na oko brižljivo upakiran u nakupinu misli koju sam upravo ostavio na ulazu u nekada bivše, malo bolje, sklonište.
Backdoor man...
Smjestio bih se obično, u neobičnom, zaboravljenom, osjećaju anonimnosti, kojeg bih ogrnuo oko sebe. Ispijao bih neko piće koje svakako nije mirisalo na bezbrižnost i nevinost. Moje mjesto bilo je gotovo pa na samom izlazu. Odnosno ulazu, sa druge strane, tamo gdje sam ostavio sebe na tinjajućoj truleži smetlišta svijeta sa druge strane vrata. Na samom mjestu, gdje se jasno moglo pročitati, vjerojatno jeftinim đepnim nožićem, na polutruloj drvenoj podlozi improviziranog šanka, urezane su bile dvije riječi.
Slim dog....
Naravno, prozujalo mi je odmah što je vlasnik đepnog nožića htio kazati. Što je pjesnik htio ispjevati. Nervozni oblici svijetlećeg naslova kvarili su tamnu i dostojanstvenu ukaljanost improviziranog drvenog šanka. Tamo malo dalje, nasuprot mene, na drugom kraju prostorije, bio je stalak, pojačalo, zvučnik, i na osnovno sklepan set bubnjeva. Tko je imao potrebu, mogao je sjesti, bilo za bubanj, bilo primiti gitaru koja je stajala naslonjena na bas bubanj. Slim dog...mršavi pas. Jako dobro se sjećam te pjesme. I nadam se da mi prsti nisu previše ''zahrđali''. Nesigurnim korakom uputio sam se kroz polumrak prema prostoru sa čijeg je stropa visjela žica i na njoj, za taj prostor velika, i kontrastna obična žarulja, čije je jako svjetlo gutao mrak oko nje. Mrak zraka i mrak ljudi koji su sjedeli i kako su voljeli kazati odmarati se sami od sebe.
Sjedio sam na stolcu, zapravo obična sjedalica, kojoj je netko odvalio naslon. Smjestio sam se, primio gitaru i prešao preko žica, tražeći potvrdu da je ne moram naštimavati, mada zapravo niti ne bih se trudio pretjerano oko raštimanosti ili naštimanosti gitare. Na tom mjestu, gdje sam imao pregled na cijeli prostor, vrtio sam prste lijeve ruke među pragovima, provjeravajući svoju (ne)uštimanost. Ali opet, za koga? Počeo sam, presjekao sam mrak prvim taktovima i poluriffovima. Vidjeo sam da se glave diskretno okreću, znam da su slušali, svi su poslušali. Otrovnu i patničku pjesmu jedne duše kojoj sam mnogo nalikovao noćas, među mnoštvom ljudi, sam sa sobom..
Riječi i ritam pjesme, savršeno su pristajali prostoru...

ja sam mršavi pas
ostavljen od gospodara
poznajem svakog od vas
moja sjećanja su bolna i stara
svakog dana ona navrati
da me kroz san vodi
tad počinjem u groznici drhtati
i novo prokletstvo se rodi
bio sam vezan lancem od bola
svakoga dana lizao rane
a ona se pojavi ružna i gola
i sva bol tad mi stane
ne želim više da pričam o sebi
ionako me nitko ne razumije
čuvaj se zato beštije ove
beštija se život zove
ne traži me
iako želim da me nađeš
ne spašavaj me
iako želim da me spasiš

Samo to sam želio odsvirati. I nošen nečim, produžio sam je, ukrašavao, usporavao, ubrzavao…
Naslonio sam gitaru na bas bubanj. Vratio sam se na svoje mjesto. Ispijao sam svoju dozu otrova. Povremeno bi došla do mene cigareta, Povukao bih par dimova i samo pružio ruku. Nepoznata ruka, nepoznate osobe bi preuzela i išlo bi dalje. Kao i svaki put, nisam se okretao.
A sada sam morao. Nečija ruka se zadržala na mojoj, blagim stiskom mi poručila da se okrenem, da ne ignoriram. I plavetnilu se prelijevala neonska boja svjetla. Za suzu se ne bih mogao zakleti.
Ali taj trenutak zakleo bih se da je nagrada stigla. I uživao bih u nagradi.
Duboko u sebi znajući da je ujedno i kazna.
Još bolnija no prethodna.
Dolazeći do izražaja osvijetljena nemilosrdno hladnim zrakama prvog svjetla neumitne zore.

Koga zavaram? Sebe? U ovim svojim godinama?
Pisao sam nekomu, nešto.
Objasnio i pojasnio, valjda. I znam da nisam kazao ono što sam mislio kazati, napisati.
Riječi su bile tu, uredno složene na kraju slijepih ulica moje podsvjesti, svjestan da vegetiraju, čekaju aktivaciju, za onu koja bi bila '' to '', '' ono pravo ''...
Što bih trebao napraviti za zaborav?
Postoje noći koje me, u svoj svojoj težini mraka, podsjete kako sam proklet. Tada u tim trenutcima osjetim koliko hladni i okrutni mogu biti tragovi ljubavi. Tragovi koji predano urezuju još jedan par bora ispunjenih tužnom prazninom oko očiju.
Da, krvavi su tragovi umorne ljubavi. Ti tragovi i samoća - ima li gore kombinacije?
Noć je, mrkla...i svi spavaju.
A ja sam budan, razapinjem se i ne danm se otimam se...Hladnoj i dostojanstvenoj samoći.
U mraku je zabljesnuo njezin paradni mač.
Na ukočenim dlanovima, blagi dodirom, prizivajući krv, ispunjava liniju života.
Onu kojom si mi veličanstveno potekla...

Ne tako davno živio sam pored mora, na obali. Slijed nekih događaja udaljio me od obale i odveo daleko. Među druge ljude, drugi mentalitet. Udisao sam drugačiji zrak. U rijetkim sunčanim zimskim danima gledao sam plavetnilo neba, zavaljen na klupi obližnjeg brežuljka koje je nekada, prije ratnog ludila, bilo spomen-područje jednim pripadnicima jednog drugog ratnog ludila. Nije me to diralo previše, ta ludila, jer sam i svojih sa vremena na vrijeme imao i previše...
Gurnuo bih sunčane naočale na vrh glave i žmirkao put plavog neba. Isključio bih nekako sve oko sebe i zamišljao da je iznad mene ogledalo, ogromno, nepregledno ogledalo u kojem se zrcali plavetnilo mojeg mora, sa mojih obala...žmirkati ću tako dok me hladnoća i sunce ne omame,a onda ću za zaputiti put prvog kafića, na dupli produženi espresso u velikoj šalici i jednu, dobro ohlađenu, mineralnu gaziranu vodu. Zaputiti ću se u stvarnost.
Do slijedećeg žmirkanja, Na ozeblom suncu i hladnoj klupi.
Samo, ovaj put u ogledalu neće se zrcaliti samo plavetnilo mora.
Ali o tome, jednog, drugog dana, u ne tako skoroj budućnosti....
Kad tiha snaga stotine bonaca, svojom blagošću upokoji nevere što divljaju u meni.
Do tada, moj naklon...svima...