male tajne

Sjedi,molim te,
Daj ti pričam, onako,
Kako dugo vremena
Nikome nisam pričao.
Daj da ti pričam o mom
Križu,
Daj da ti pričam o divljoj
Pjesmi
Stotina izbezumljenih demona
U meni.
Nasloni dlan na moj,
Tamo gdje ga naslanjam
Na umazano staklo
Izgubljenih snova,
Čitaj mi sa usana
Da anđeli optočeni
zlatom umiru,
Bolno i polako,
Razapeti na mom
Križu...
Pričati ću ti,
I moliti se u sebi,
Da ne budeš još
Jedna u nizu,
Koju će na moje
Umorno tijelo,
Privući opojni
Miris mog ludila.
Ne obećavaj mi,
Da ćeš suzama prati
Krv na mojim dlanovima,
Krv tuđih izmasakriranih
Snova,
Obećaj mi, i samo za tebe,
Skinuti ću zadnju masku,
Ne boj se kad ugledaš
Oči umornog demona,
Suzama spaljenog lica.
I onda me voli,
Beznačajno tiho,
Uzvišeno glasno,
Voli
I na koljenima
Tiho se za
Moju izmučenu dušu
Moli.

Oči u oči.
Sudara se plavetnilo neizvjesnosti.
Čežnje.
Plavetnilo puno pitanja.
Pretvaram se u tišinu.
Razlijevam se niz
Tvoje obale,
Gdje vjetar pronalazi
Put među usamljenim
Borovima
Izbrazdanim odsjajem
Nekih sretnijih vremena.
Crno nebo posuto zvijezdama,
Samo obećava još jedan dan,
Rođen iz slabašne i mirne zore.
Dan koji će utisnuti samo još
Jednu boru više
Na pustim godinama.
Sanjam.
Neke sretnije vrtove,
Čija se tajna vrata
Otvaraju sjajem osmijeha
U tvojim očima.
Opet plavetnilo,
Koje nas je odabralo,
Koje nas je spojilo,
I ubojitom nježnošću
Ispunilo vrišteće
Bezdane među nama.
Ne trebaju nam suvišne riječi,
Riječi koje će raznijeti
Smirujući tok svjetlucave tišine,
Koju dostojanstveno nosiš
Poput najljepše haljine za večer.

Voljela me. A ja sam bio u periodu kad sam bio i previše zaokupljen sobom.
Trpjela me. A ja sam bio u raskoraku sa samim sobom.
Željela me. A ja sam u postelji pored nje još lizao svoje ožiljke sa kojima nikakve veze nije imala.
Gledao sam je a nisam vidio u njoj Svjetlo.
Imao sam ljubav na dlanu, a nisam je želio prepoznati. Nisam je želio primiti.
Jer nisam vjerovao.
Vjerovao sam u svoje rane.
I prostor oko mene gdje je dobro odavno isčezlo.
Jednog dana, u plavetnilu njezinih krupnih očiju ugledao sam svjetlo...
A onda...onda je raširila krila i odletjela. Tamo gdje je oduvijek pripadala.
Zauvijek.
A ja čekam. Kroz oprost milošću da me blagoslovi.
Ti si zlo.
Tim riječima završila je još jedna moja Iskrica-veza. Riječi su bile upućene meni, dok su joj se krupne smeđe oči punile suzama, a pogled ljutnjom, bijesom, zbunjenošću mojom izjavom da se više ne vidim u ničemu sa njom, što je i bila istina. Nakon par mjeseci strasti od koje se tresao cijeli svemir, sve je preko noći skopnilo, usahlo.
U meni.
Servirao sam joj istinu, okrutnu, bolnu, istinu koja je srušila njezine snove.
Ti si zlo.
Strujala mi je danima poslije ta rečenica u glavi dok sam vrijeme nakon radnog dana provodio u osami svog doma, ne paleći računalo, ne spajajući se na net...ti si zlo, ti si zlo, ti si zlo, ti si zlo...sumanuto je to divljalo, plamtjelo mojim mislima..i nisam se mogao pomiriti sa tim.
Upalio sam računalo, ulogirao se na svoj mail račun, i sjeo tipakti, njoj koja je na mene zalijepila etiketu zla.
Znam da sam je volio od početka do kraja. Svaki trenutak pored nje. Iskreno i od srca sam izgovarao svaku riječ njoj upućenu. Sa razlogom davao komplimente. Od srca se trudio kakvim poklončićem, nekom trivijalnom i nepotrebnom, počesto kičastom sitnicom pokazati joj da osjećam nešto za nju. I radovao sam se skupa sa njom kad sam joj vidio istinsku sreću u očima.
Ti si zlo.
Nisam i ne prihvaćam to.
Ja nisam zlo.
Samo sam nemirna i pomalo nesretna duša koja je dovoljna sama sebi, a koja opet u određenim trenutcima ima potrebu nekoga voljeti. I da nju netko voli.
Nisam zlo.
Ja sam nemir. I dok je god u meni ne mogu biti ničiji san, ničiji pogled u sutra.
Ali mogu u tim trenutcima istinski voljeti i dati se do kraja.
I pamtim sve te oči koje su me gledale u polumraku u krevetu nakon izljeva istinske ljubavi kroz strast.
Danira, Vesna, Irena, Julija...sve imaju mjesto u mome srcu. I svaku od njih na određen način još uvijek volim.
Zlo?
Ne.

I to je to.
Još jedan odlazak na vidiku.
Snovi, maštanja, obećanja...
Osmijeh u polumraku
i plavkasti tragovi
dima između umornih osmijeha.
To je ono što nosim sa sobom,
u neseseru napravljenim od sjećanja.
Težina trenutka je skupljena
u vrelini tvoga dlana.
Pokapaš me, jer tako si odlučila.
U pogledu ti stanuju ne tisuće
uplakanih anđela.
Misom zadušnicom hrane nemir
mojih demona.
Osjećaš li?
Osjetiš li koliko je teška svaka moja riječ?
Neplanirana. Gdjekad maglovita,
a gdjekad britka.
A najčešće crna i sjajna,
poput kandže neke životinje,
što nosiš je oko vrata.
I ako me pitaš, zauvijek ću se sjećati.
Mog jezika na tvojoj rani.
Krv se krvlju hrani.

Pomno planirano, posjekao sam se,točno na onom mjestu, koje si upravo ti zasjekla britvom kojom si me jednog tmurnog jutra brijala. Da bi pila moj život. Da bi živjela moju ljubav. Krv je samo iluzija. Nekada sam bio čovjek, sada sam samo fino izglačan purpurni kamen. Tako obećavajući, a tako hladan.
Spustio sam ruku i krv je curila, pronalazila putanju među prstima i u kapima se raspršila, na žučkastu stolu. Crveno, žuto, bijelo, crno, ljubičasto, plavo..smetao me i još uvijek me smeta taj beznačaj boja....

Krv se krvlju hrani.
žednim poljupcem
lomim staklo tvog pogleda
na milijune
komada...
jedem ga, željnim usnama...
Sve je laž.
Iluzija.
I dalje stojim gol ispred tebe.
Znaš li koliko sam te puta zvao?
Koliko puta sam se molio?
Umoran sam.
Od tvojih posjeta.
Poziva.
Najava i dojava.
Iščekivanja.
Svejedno mi je.
Okrenuti ću se i otići.
Uzeti ću svoj neseser
I ostaviti te.
Dok ti se bićem,
puteno uvjerenje proteže,
da polako me ubijaš
nedorečenošću.
Možda.
Ne znajući da ti prešućujem
pogled na labirint
slijepih ulica koje me čekaju.
U jednoj od njih,
očekujem posjet,
ubojice vremena.
Do tada,
ostavljam te u suzama.
Još jedna u nizu, voljena....

Zaustavljenih misli u sunovratu,
uživam u zvižducima boja
slobodnog pada.
Da ljubavi,
odlazim dolje,
gdje mi je mjesto,
na dno.
( ...iako nitko ne zna pouzdano od čega se to dno sastoji, postojale su neke legende na nekim svicima, ali njih su umorni beduini iskoristili za potpalu devina izmeta u jednoj zaboravljenoj pustinjskoj noći čije slike ostaju uklesane na azri...)

Nokti su ti svijetlocrvene boje.
Boja je namjerno izabrana.
Reda radi, zabijaš mi nokte u meso.
Iz tijela mi curi grimiz i daje smisao
tvojim nastojanjima, da me zadržiš,
drugačije da usmjeriš hod ulicama
po kojoj dostojanstveno šeću lavovi.
Brutalno tupog pogleda željnog krvi.
Zauzdao sam ih, i oni me sada vuku.
Skupa sa mnom odlaze na dno,
gdje trunu skeleti snova,
spojeni izmetom propalih očekivanja.
Nema više grimiza.
Na ranama se suše tvoje lažno
isplakane suze.
Nije bilo potrebno, plakati.
Ionako smo na autocesti,
ja sam došao i prošao.
I opet će netko doći, poslije mene,
i odlaziti će urešen mješavinom
grimiza i lažnih suza.
Ionako sam znao što me čeka.
Odavno sam vidio smrt i ono
što me čeka.
To je u redu.
Patnja. Bol. Život.
Sam se rađaš.
Sam umireš.
I želio bi da to shvatiš, ljubavi.
Radi onoga što doći će
poslije mene.
Gdje će te tisuću drhtaja
jednog orgazma
razapeti na trnovita
sjećanja.

Volio bih da ti mogu
podariti lijepa sjećanja,
lišena izbezumljenosti
očekivanja,
rasplinutih
obzora očekivanja
na napuštenim
kolodvorima
u mračnim krajevima
naših duša.
Svećana je nijemost
plavetnila u tvojim očima
gdje sudaraju se
toplina tvojih emocija
i okrutni valovi hladnoće.
Bio sam davno,
skrušeni i ponizni
ministrant u jednoj
procesiji.
Sada sam u
presudi tvog pogleda
pokorna i rasplinuta stvarnost.
Evo,
pružam ti ruke,
sveži me, vodi me,
jer ti si valjda ta,
kako mi je jednom
u pijanoj noći
Ciganka kazala-
vidjeti ćeš kad
plava stisne....
Veži me,
vodi me,
kapituliram,
jer znam da dobijam
u tvojim purpurnim
tamnicama
slobodu kakvu nisam
ni sanjao...
Tu sam.
Čekam.
Sanjao sam te i
sanjam te,
ti kurvo nad kurvama,
damskog držanja
i diskretno,
na kutu usana,
lascivna osmijeha.
I čekam da me skineš
sa stupa samoće,
gdje lešinarski se vrijeme
hrani mojom dušom....

U mojoj glavi,
negdje u
skrivenoj dolini
mojih sjećanja
nalazi se klackalica
prekrivena sumaglicom
moje podsvijesti.
S jedne strane umilno
se smiješi
Adolf Hitler.
Nasuprot njega,
zamazana od patnje
Ivana Orleanska.
Na sredini stojim,
pažljivo balansirajući
pritisnut bremenom
odluke.
Ljubav pobjeđuje
krvavo i umorno se osmjehuje
na lešini učmale usamljenosti
dok raskopčanih hlača
prilazim lijepoj Ivani.

Gledam pomračenje u tvojim očima
Na giljotini zdrav razum
Čeka smaknuče
Daješ mi dodir pun otrova
Razdrobljenih tih snova
I prašinu smrvljenog grada
Pod nogama.
Po licu me šiba prkos tvog osmijeha.
Daješ mi čašu vješto
Složenih isprika
Šapatom mi neke tvoje
Opojne magle niz
Ramena spuštaš.
Ljubiš svoje dlanove
Na njima opori miris
Davno sahranjenog
Jesenskog popodneva.
Pogledom slažeš
Na vagu snove i očekivanja.
I nekako zaključuješ da očekivati
I zahtijevati nije isto
I ta ljutnja se oštro
Obrušava na mene
Razmišljam o tome
Dok mrakom odjekuju
Teški i od znoja
Vlažni uzdasi
Ustrajnosti ka
Održavanju kompliciranosti
Jednog odnosa.
Ne želimo kraj.
Darujemo jedno drugom
Ukradeno vrijeme,
Ostavljajući na tom
Mjestu
Tamnomodre ožiljke
Ništavnosti.
Negdje, na točci
Gdje vrijeme
Samo sebe
JEDE.

Kad svjetla zgasnu
I stereotipno
Glazba utihne,
U daljini vjetrovi
Kovitlaju tišinu,
Koja je početak i kraj.
Hladnim pogledom
Ledim ti želju
Za završnom riječju.
Bijesom razbijaš led,
U ruku ti se slijeva
Snaga pravednog šamara
Upućenog meni.
Negdje na pola puta
Hvatam ga u
Čelični stisak čija
Vrelina ti se
U suze pretvara.
Jecaj ti se slijeva
Niz vrat,
Na besramno
Treptave grudi
Iz kojeg se
Lomi vapaj.
Kroz misli ti
Prolaze oni trenutci
Lascivne šutnje
Obojane u nevinost
Jednog vremena
Čedne empatije.
Nudiš mi misli,
Nemoralno ogoljene
U zamjenu za....
Nježnost?
Poljubac?
Prijateljstvo?
Mržnju?
Možda ljubav?
Razmišljati ću o tome
Dok te budem uzimao
Grubo, pobjednički,
Nadmoćno,
Silovitom i opsesivnom
Snagom slobode
Koju ti jednostavno nudim.
Koju prihvaćaš usnama,
Dodirom, drhtajima i
Nemirom dolje,
Među nogama.
Nemirom kojim
Me dozivaš
I koji tako volim,
Razlivenog na
Stegnima,
Po plahtama
U trenutku
Izobličenog prostora
I iskrivljenog vremena.
Materijalizira se čist
Osjećaj dostatnosti
Relikvija u spomen
Jednoj ljubavi.
Koju će razoriti
Neumitna zora
Spuštajući svjetlost
Na stvarnost
I naša lica.
Dok iznureni
U polusnu
Sanjamo
Neke daleke vrtove
I grad od naših
Riječi
Među njima.

Nad razuzdanim mirisima
divlje noći
nadvile su se sjene
okova tvojih snova.
Toliko sam želio
Ploviti morima
Prekrivenim
Bojama orhideja.
Tvojim morima.
Nevinim,
Snenim i neiskvarenim..
Sjajem dalekih svjetova
Svijetlio ti je pogled
Dok si mi pričala
O skrivenoj dolini
Svojih snova.
Gdje će nas dočekati
Zvuk truba
I tvoji prsti sa okusom
Jedne sasvim obično
Nesvakidašnje ljubavi
Na mojim usnama.

Jednom sam se molio
Za takvu nekakvu noć,
Nakon,
Godina zametenih tr(a)gova
Još jedne u unikatnom nizu
Neobičnih podudarnosti.
Znam da ljubav postoji.
Ali ne gledam je
U orgazmičkim bojama,
Tako prisutna,
A opet teško uhvatljiva.
I dostojanstvena,
U gracioznu koraku
Na crvenom tapetu
Satkanom od
Skrušenih molitvi.
Zakačili smo se
U prolazu, sasvim
Nehajno,
Užurbano i nevino...
I opet isto,
Ono u pogledu,
Zapalilo je
Zvjezdanu maglu
Iznad nas...
U smiraju,
Gledam
Naslonjenog
Na zidu križ
Moje ljubavi.
Grimiz iz
Ponovno otvorene
Rane,
Slijeva se
Na njega.

Kroz noć su
sijevali bljeskovi
beskonačno mnogo
mogućnosti u strogo
zadanoj, hladnokrvnoj
budućnosti.
Ljudima nije dobro,
kazao mi je to jednom
nekad ugledni crtač
smiješnih događaja,
a sad samo paranoični
sjedokosi klošar koji
me žicao za kavu i pričao o tome
kako ga oni prate,
a ja sam promatrao sitne crne bube
kako su milile njegovim bijelim
vlasima.
Bio sam čovjek i zapravo
generalno stari buhonosac
bio je u pravu.
Spakirao sam tu spoznaju
i otišao u drugi grad.
Zapravo, sve je bilo isto,
bile su zgrade, ulice,
i na svakom koraku tužne
priče, samo malo
drugačije raspoređene u
nepovratu vremena.
Razmišljao sam o tome
dok si motala joint, pažljivo
birajući stadij kao što si
jednom birala cipele za
prvi ples sa, sada, već
tvojim bivšim.
Svejedno...
kazati ću ti da te volim
( jer je to istina u tom trenutku )
dodirima ću na tvom tijelu
napisati najljepšu priču o
ljubavi.
U tom trenutku koji je bolio.
Jer sam znao da ću se
opet to nešto
spakirati i ponijeti sa
sobom u neki drugi grad
ovjenčan esencijama
sumornosti onih najdubljih
iščekivanja iz kojih se rađa
misao o fascinantnoj
ljubavnoj priči.
Spremljene negdje
u svemiru, samo za
nadu rođenu svjetlom
u jednom sasvim sivom jutru.
Svejedno...
Nekako se vidim u tom jutru.

Crvenim neonskim
Odsjajem
Britkim rezovima
Gušio sam prostor.
Spavaš.
Gledam ti gole
Grudi.
Primjetio sam
Da dok vodim
Ljubav sa ženama
Kao kolokvijalni
Kompromis radnji
Zvanoj jebanje,
Da se izgled bitno,
Jako bitno mijenja.
Zapravo prepoznaješ
Po tome
Iskrenost užitka.
A taj trenutak
Me pali.
Poput otkopčane vezice
Haltera koji je nekad
Pridržavao sad
Na jednom mjestu
Rasparanu čarapu.
Dovoljno za tako
Dosadno ugodne i treperave
Leptiriće u donjem dijelu stomaka.
Zapravo, svi mi se samo
Izdrkavamo besmislenim takmičenjem
Doživljaja ljubavi.
Ljubav kao bol.
Kao radost.
Kao patnja, iskupljenje, katarza...
Ljubav kao svi poznati i nepoznati
Krugovi Danteova pakla.
Pakla u kojem tako
Izdresirano mazohistički
Uživamo.
A ja istinski uživam
U tvom izrazu lica,
U tvojoj promjeni opisa,
Kad ti je sasvim svejedno
Što životinjski i gladno
Ulazim u tebe,
Kad moćni hibrid
Uživanja i boli,
Oblikuje svojim
Grubim šakama
Svilu na tvom licu..
Uživam hladeći ti
Želju,
Vrelinom bijele
I guste sperme.
I mislim si
Kako kad
Otvorim mail
Kako će me dočekati
Tri fotografije
Drugih punih grudi,
Slikanih u prostorijama
Za nuždu, samo za mene.
I kao da sam im vidio
Onaj svileni
Odraz lica.

Ljubičasta boja je
boja usamljenih žena.
Kazala mi je to dok je
Gledala u mrežaste
Ljubičaste samostojeće
Čarape.
Duboko je uzdahnula
I ja skupa sa njom.
Opet je počinjala
Još jedna bespovratna noć
U kojoj sam joj obuo
Te čarape satkane
Uzdasima sa srca
Koji usamljeno bojaju
U zločesto ljubičasto..
S tobom sjedim za stolom.
Žustro siječem slaninu,
Pogled mi se razlijeva preko
Ruba stola
Niz tvoja koljena.
Znamo što slijedi.
Nož i meso je samo
Uvertira,
Za ono životinjsko i gladno
Što nas poslije čeka.
Kad znaš da ti je svaki
Otpor uzaludan,
Jer ionako te uzimam
Sa strogo decentno
Odmjerenošću smisla.
Crno je moja boja.
Boja koja neumitno razara,
Sve one ljubičaste, crvene,
Žute, plave,
Suzne, nemušte i počesto
Nevoljene...
Kaži mi,
Osjećaj je
Univerzalni jezik?
Slutiš li koliko je moje
Crno duboko?
Plaši li te to?
Da li te boli to?
Sve je crno.
Razlika je samo u intezitetu
Topline i hladnoće.
A ti tako prokleto dobro
Uživaš u tim oazama topline,
Koja te još dugo grije i u
Podmuklim zasjedama
Crnih provalija
Moje hladnoće.
Sve će biti jasno.
U onom stopljenom
Momentu
Savršenog balansa
Između htijenja i
Potrebe.
Duboko smješten
Među tvojim nogama.