Laprdarij

Zovu mene telefonom na provjeru krvnih žila dopplerom. Pitam ja - a tko to organizira? Veli mi žena, to je u sklopu programa prevencije kardiovaskularnih bolesti u orgaizaciji grada Zagreba. Jer sam pitala je li besplatno i kako to, i tko to plaća? Grad Zagreb. Bilo mi je čudno što je poziv samo telefonski, ali ok. I veli meni žena nek povedem sa sobom nekog starijeg da mu se isto provjeri krvotok. Pa me pita kad bi mi pasalo, i dogovorimo termin. Nazove me nakon dva-tri dana, i veli da mi mora promijeniti termin i da ima slobodno tad i tad. Ok, ja pristanem.

Razmišljam koga da povedem i povedem bivšeg muža, jer idem nekamo ne znam kamo, pa nek ide sa mnom. Idemo mi prema tamo i sad on mene ispituje kamo to idemo, i tak to, ja mi pričam što znam, a on meni veli - ko bog će nam htjeti uvaliti nekakve lonce, tipa Zepter. Ahaha, meni smiješno, ali veli on, gledao sam ja nešto sllično u lud,zbunjen, normalan.. I tak se mi zezamo, dođemo tamo, a ono skupljena ekipa nas ca 20. Čudno, veli on, doppler dugo traje, neće nas stići svih pregledati. Ogledavamo se oko sebe i u tom stanu gdje smo došli sve nekakve kulise, sve nešto jeftino i privremeno. I skužimo da je neka igra. Složimo se - ajmo odigrati :)

Počne prezentacija o krvožilnim bolestima, bla, truć, i u jednom trenutku nam otkriju nekakav magnentni madrac koji sve liječi, i košta ca 4000 eura. Bivši i ja smo pogađali, ja sam bila najbliže cijeni. Usput su nam fakat s nekim ultrazvukom pregledali neku žilu oko lakta, što je trajalo par sekundi. E, da, kad smo ušli u taj stan, mjerili su nam zasićenost kisikom na prstu, meni 93% a bivšem 94%. Ja sporstki tip, on teški pušač, i odmah nam jasno da muljaju.

I tako ide to, pa nekakva tombola u kojoj su odigrali tako da smo svi dobili 3 broja, 1 i 7 su svi dobili, a treći broj je bio različit. Izvukli su naravno 1 i 7, i onaj tko se prvi javi da je dobio, a dobio je popust na madrac, može samo danas kupiti onaj madrac za trećinu ili polovinu cijene, prava sitnica - recimo za povoljnih 12 000 kn kupiš madrac (koji je inače 30000). Gledam ja ljude kako reagiraju na tomboli i vidim svi kuže da je loša igra, svima muka ali igraju do kraja, kao i mi, tu i tam se netko javi.

Pred kraj veli voditelj, sigurno se pitate tko sve ovo financira, tko nam je sponzor. Ja umalo naglas ne velim - pa Bandić. Ali ne, sponzor je - i otrkije nekakvu plahtu, a ispod lonci i rajngle.. E, ja se počela kleberiti i samo kaj nisam sa stolca pala, jebote, lud, zbunjen i nenormalan! Ahahaha, da, lonci!

To mi je popravilo dan! Pa što su sve u stanju izmisliti da mi uvale lonce, tko bi im lud kupio lonce na takav način? Lonce za 14000 kn koji koštaju uvrhglave 700 kn?

Eto, spušila priču o gradu Zagrebu i prevenciji kardiovaskularnih bolesti, vi nemojte.

Čitam kako su se sada svi obrušili na sutkinju koja je Horvatinčića proglasila nevinim. Eto, sve se odigrava prema vjerojatno unaprijed izrežiranom scenariju. Ajmo izabrati neku sutkinju koja će pokleknuti, pa joj damo vrući krumpir tipa Horvatinčić. Zašto vrući krumpir? Zato jer joj pada glava u oba slučaja, ako ga proglasi krivim, jel, ili ako ga proglasi nevinim. S tim da će joj glava doslovno ostati na ramenu ako ga proglasi nevinim, možda izgubi posao, ili nešto slično, u biti nevažno. Ali ako ga proglasi krivim, nije sigurno hoće li ju neki gliser dekapitirati za vrijeme sinkope vozača, ili će ju auto slučajno potepsti, ili nekog njenog. Ako netko može ubiti 4-oro ljudi bez da osjeća potrebu da odradi tu krivnju, ako ništa prema obiteljima poginulih, taj je na sve spreman.

Nije kriva sutkinja, već sustav. Nije fer da sva krivnja bude na jednom čovjeku, ok za neke male presude, ali za slučajeve ovakve medijske pozornosti i težine, treba uvesti porotu. Nasumično skupljenu netom prije suđenja, i nek porota odluči, nek odluči glas naroda. Tada se odgovornost dijeli na porotu, a ne stavlja se glava na panj jedne osobe. Koja je samo ranjivi čovjek. Da je do mene, ja bih porotnicima metnula maske. Ili bih ih napravila anonimnima na neki drugi način. Da ih se zaštiti. A ne izložiti jednog čovjeka krvolocima.

Na taj moj komentar odgovoreni mi je da mi slijedimo rimsko pravo u kojem nema porote. Zato nam i je tako kako je. Ajmo sad žrtvovat sutkinju (što je i bio cilj, jel, spin). A ništa se neće promijeniti.

Moja je sloboda počela u trenutku kad sam shvatila da ljudi nešto rade - ne zbog mene, već zbog sebe. I svojih petljancija. I da ja nemam ništa s tim. Mogu se ja naljutiti jer oni ne misle na mene u tom nekom trenutku, a onda se pitam, mislim li i ja na njih onako kako bi oni htjeli? A tko zna kako bi oni htjeli, tj. ja? Nismo svi jednaki.

Ako me netko namjerno povrijedi, onda mi to dođe kao pokušaj djeteta da svrati pozornost na sebe, jer mi je vjerojatno pomalo blijed pa mu moje reakcije nisu dovoljne. A to da mi daje lekcije, da mi 'otvara oči', baš, pa nismo deca.. Dajte vi sebi lekcije prvo, pa onda kad se razvijete, onda dijelite lekcije. Jedino - kad se razvijete nećete imati potrebe dijeliti lekcije.

Zanimljivo mi je promatrati - sebe. Kako mi je netko važan u nekom trenutku, zbog nečeg, a onda mi u nekom sljedećem trenutku bude bez veze. Tako vjerojatno i ja drugima. I to je tako među ljudima, trebamo jedni druge u nekoj fazi, pa se onda prerastemo i idemo dalje. A možda se i ne prerastemo, možda nam postane preteško pa pobjegnemo. Možda dođe trenutak da pogledamo u sebe, a nema težeg, pa bris! Možda ovako, možda onako.. Dobro je to prepoznati.

Ako me netko ostavi, onda ili sam mu dosadila, ili je došao trenutak suočavanja, ili imam neku manu preko koje ne može prijeći, ili nam interesi jednostavno nisu više isti. I? Boli li ponekad? Boli. No, bolje da ode nego da se mrcvarimo. Kako god, dobro je napravio. Želim li znati zašto je otišao? Ponekad da, ponekad i ne. Možda ni ja ne želim suočavanje sa sobom baš tad. A možda me i fakat ne zanima. A možda i...

I tu se sjetim genijalnog Hellingera, koji kaže: ako nismo riješili odnose iz prošlosti s partnerom, onda je to zamišljeno mjesto partnera pokraj nas - zauzeto. I to se vidi, osjeća.. Može vježba: zamislite si nekog i zaključite - je li pokraj njega ima slobonog mjesta ili nema? Poput klupe za dvoje, i je li mjesto pokraj za sjesti, ili vam je nelagodno? Ako se ne osjećate ugodno, nešto vam je čudno, onda mjesto pokraj takvog nije slobodno. I džabe sav trud, vrijeme, mjesto je zauzeto. I neće se osloboditi. Samo će se u jednom trenutku taj na klupi pokupiti skupa sa klupom.. Jer još nije oslobodio mjesto. I vjerojatno neće uskoro.. ako ikad.

Ovdje na iskrici većina nema slobodno mjesto na toj klupi pokraj sebe. Možda samo misle da imaju.. Ja sam došla misleći da imam, a niti ja nisam imala. I još uvijek nemam. Kad sam to spoznala, povukla sam se..

I nema više možda...

Pročitah Vegin zapis o tomu kako je ostala zaključana izvan stana. Vjerojatno ima kuglu na vratima.

Prva stvar koju sam napravila kad sam uselila u novi stan - zamijenila sam kuglu na ulaznim vratima za kvaku. Kugle ionako ničemu ne služe osim da sam sebe zezneš. Lopovu kugla ne znači ništa. Ako kugla, onda ona koja se okreće, jer nema polugu - ako već netko zazire od kvake i trganja.

Baš gledam, u mojoj zgradi svi imaju sigurnosna vrata, i - kuglu. Kakva su to sigurnosna vrata ako ima treba kugla? Mehanizam kvake je ionako odvojen od mehanizma za zaključavanje. A kad se takva vrata zalupe, moš plakat, ili platit ca 500 kn za profesionalnu provalu.

U čemu je zapravo problem? U nesnalaženju. Prosjek nam je jadan u Hrvata. A to nam je donijela naša kultura koja se temelji na katoličanstvu koje brani misliti svojom glavom. Posljedično, u školama se ne uči razmišljati već bubati činjenice. I to se osjeti u društvu, mislim tu na opću kulturu, baratanje jezikom, razumijevanje stranih i pogotovo domaćih riječi, sintaksi, proširenih rečenica pa razumijevanje okoline, vremena u kojem živimo, i tak, općenito sposobnost uočavanja i primjećivanja, smještanja samog sebe u suvremeni kontekst.

Dobro, jednim dijelom se može opravdavati time gore, no čovjek u pedesetima bi već trebao nadrasti odgoj i ideje što su mu drugi servirali, trebao bi biti znatiželjan i sam stvoriti svoju sliku na temelju vlastitog iskustva. Znači, ako je rođen 1960, onda baratati činjenicama od recimo 1965 pa nadalje u budućnost, ovisi gdje je tko počeo primjećivati i pamtiti stvari oko sebe. Recimo, trebao bi shvatiti što je bitno, a što nije bitno, ili je barem manje bitno.

Hajde da ukratko promislim, što je bitno? Što je meni bitno? Bitne su mi primarne potrebe - voda, hrana, toplina, sklonište, mir, funkcioniranje - tj. zdravlje. Primarna potreba mi je i ljubav. Prema ljudima oko mene, onima prvima - roditeljima, djeci, rođacima, prijateljima.. pa nadalje kolegama, poznanicima, naravno nisu svi zasipani istom količinom ljubavi, no meni su dragi. Gledam ih kako se koprcaju, nose se sa životom bolje i lošije, stvaraju iluzije i ruše ih, već neki i odlaze zauvijek.. Bore se svatko s alatom koji ima, trude se naći bolje alate.. Da, i povrijede me ponekad u nespretnosti, ponekad i ja popizdim, no prođe to, i opet smo si dobri. Nema meni veće vrijednosti od ljudske pažnje, i dodira, razmjene, druženja, bla..

Da mi je u pitanju teška neimaština, borba za vodu, hranu, krov nad glavom, obranu obitelji, naravno da bih izvukla rogove. Srećom, rata nema, ostalog ima i previše, i ne vidim potrebu za rogovima. To je dobro ponoviti si povremeno - nema potrebe za borbom. Nema straha, nitko nije ugrožen životno.

E, sad, postoji nadogradnja, jel, kad su primarne potrebe zadovoljene, onda se zaborave. Onda počinju pizdarije biti važne. Onda je važno tko se kako oblači, koju glazbu sluša, s kim se druži, koje je škole završio, koji auto vozi, u kojem kvartu živi, koje je boje, koje je vrste, koje je vjere, koje je seksualne orijentacije, koje je političke orijentacije.

Onda postane važno kako se zove neki trg. Neki trg koji se tako zove 70 godina. Izgleda da nam je stvarno dobro i da vlada blagostanje, veliko blagostanje. Postoji skupina ljudi koji nikako ne mogu odvratiti pogled s imena toga trga. Uzalud puno toga lijepoga oko njih, puno novih stvari koje bi bilo dobro uvesti, ako ništa otići u prirodu i raditi na vlastitom zdravlju, malo se opustiti. Ali ne. Oni bulje u ploču s imenom trga i ni makac. Stali ljudi, zaglavili, korijenje pustili, drugi o svemu, novostima, modernim stvarima, a ovi bulje u ploču. Pa jadni ljudi! Ponekad im se odvrati pažnja na trenutak, no ubrzo opet - ploča!

Našli se i oni kojima to izvrsno posluži kad treba pozornost okrenuti s neke bitne stvari za život, recimo nekog zakona koji će opet i opet raditi protiv naroda, a ići na ruku manjini već ionako prebogatih. U takvom trenutku ti isti ploču s imenom trga osvijetle reflektorom, ovima koji već bulje u nju okice se zakrvave, novine i televizija imaju temu, kost je bačena, a novi zakon ili neko drugo sranje lijepo prođe nezapaženo. Kad frka prođe, zaključi se: ostavit ćemo ime trga, trebat će nam opet kad bude frka. Tako naime rade iskusni političari. Njeguju stvari oko kojih se narod gloži pa ih po potrebi izvuku. A naš narod je lak na tomu, mahneš im ovim ili onim, eto dinamike. Vidi prvo poglavlje ovog teksta.

Kad gle čuda, promijenili ime trga! Koji neoprez, kako im se to omaknulo? Jednim potezom, i nestade sigurna kost koju su povlačili svakih par godina. Čime li će sada mahati u Zagrebu? Toliko je pogleda bilo uprtih u ploču s imenom, toliko ljudi blokiranih imenom tog trga da je preopasno tako naglo ljudima oduzeti smisao života. Pa ne može se samo tako i naglo, može biti po zdravlje opasno. Sad vidim ljude kako bauljaju centrom Zagreba, i ne znaju kamo bi gledali. Toliko su energije uložili u to da se ime trga promijeni, život je prolazio pokraj njih, i sad ne znaju kako će i kamo će.

A kako se ja osjećam? Paaa... meni je laknulo na neki način. Upravo iz gore navedenih razloga.

Jedna kost manje. Hehe :)

Kad su bile postavljene na tri zgrade na trgu, već se je komentiralo kako je to samo predizborno. A ja se naivna nadala da možda ipak nije. 26.7. je nastala ova fotka, na kojoj su uklanjali skelu s glazbene škole. Naravno - fasada na školi ostala ista kao i prije skela. Na još dvije zgrade su isto skele od proljeća, na početku Nazorove. Pogodite, radi li se nešto? Čekamo dan kad će doći šljakeri i pokupiti i te skele. Jer, izbori su uspješno prošli. Evo fotke tih skela: