Laprdarij

I mene zanima kako je to biti nešto što nisi. Recimo - anđeo. Uvjeren si kako si dobar, siješ oko sebe ljubav, činiš predobra djela, aureola ti nad glavom.. Jest da ponekad ispališ nešto o nekrstima, jadnicima, utamanjivanju, moj mozak takve termine ni ne pamti. No, i to je valjda anđeoski. Treba potamaniti pola Hrvatske kako bi tzv. anđeli bili mirni.

Razmem ja što je imati dobro mišljenje o sebi. I ok je to. No, baš biti anđeo? Uz već poznati rječnik? Nisam baš proučavala hijerarhiju među anđelima, no sjećam se da je među nama tu na blogu dežuran navodno neki viši anđeo.

Ono što sam pročitala o anđelima - oni su vojska. Nemaju emocija, nemaju vlastito mišljenje, oni bez pitanja ispunjavaju što se od njih zatraži. U tom kontekstu bi naš anđeo čuvar doista mogao biti anđeo. Koji radi po zapovijedima, doduše ne baš božanskim, ali naputcima trenutno vladajuće stranke. Gdje se zna tko je ispravan, a tko nije. Tko treba opstati, a koga treba utamaniti.

Anđela se ne može optuživati, kad - ne misli. I ne osjeća. Nije anđeo kriv što ga prehiti, samo sluša zapovijedi. Na ključne riječi reagira. I tad su krivi oni koji ga provociraju. Ne bi on sam ništa. Ali ti mučki (ili mućki?) provokatori su krivi da angeleku izrastu rogovi. Aha.

Ako ništa, barem sam sada čula kosa kako se ljuti na šojku. Inače je gluha tišina. Ne bih ja to možda ni primijetila, jer kad adrenalin puca onda slabo slušam ptičice, nego je neka žena napisala kako ju plaši to što se ne čuju ptice, znači da još nije gotovo s potresima.

A tu inače sve bruji od ptica, imam snimke. E, sad se čuje neka ptica iz daljine, mislim da je vuga. Ako nitko, onda vuge fućkaju. I kosa se često čuje. Šojke krešte, no i njih je lijepo čuti :) Tu i tamo se neka sjenica oglasi. Da, i lastavice. Hm, nisam vidjela lastavice otkad su počeli potresi. Možda nije do lastavica, već do mene.

Danas oko 10h su bila dva manja potresa. Jučer je zatreslo nekoliko puta, ali puno slabije nego dan prije. Onak, osjetiš ako je mir i tišina. A dan prije sjedimo na plaži na zidiću. I zatrese nam se zidić pod guzicama, kamenje krene sim-tam. No, kako smo svi već poluludi, raja počela navijati - ooopaaaa!

Fakat je gluho, kao pred oluju. Moje papige nisu ništa predosjetile. Susjedov pas je zavijao prije prvog potresa, i nakon što je zatreslo pobjegao im je. Pas koji nikamo nikad ne ide. Našli su ga u drugom kraju sela. Vuga, jeeee!

Svi spominju predosjećaj životinja. Možda i biljke predosjete, one su ipak najbolje uzemljene. Recimo, moja pasiflora, koju pratim već ca 8 godina, cvate lijepo redom. Ima grane koje se šire i pužu po ogradi, i ima pupoljak za pupoljkom, svaki dan se otvori pupoljak u nizu koji je na redu. Dan unaprijed znam koji će se sutra otvoriti. Koji put pupoljak zakasni jedan dan, ali to je to. Cvijetovi se otvaraju oko podne, u 2-3 minute. Naočigled se otvaraju, snimala ja to.

U ponedjeljak popodne radim ja inventuru koji se je cvijet gdje otvorio, a kad ono, nigdje cvjetova. Gledam i ne vjerujem. Nađem dvojicu - jedan je otvorio samo vanjske latice, 5 latica, a ostatak je ostao zatvoren. Ajme! Ima deset vanjskih latica, 5 otvorio i zapeo. A drugi je ostao sljepljen u pokušaju otvaranja. I to je sve. Začudilo me, no ipak sam snimila. Tražim fotke, no photography management mi nije bogznakaj. Ima prostora za improvement :)

Taman sinoć htjedoh sjesti u miru za komp, kad ono drmne opet. Trk ja van iz kuće, opet. To je bilo oko 22:40. Noćna mora! A još se i bojim potresa! Za takve poput mene je ovo noćas bilo grozno! Jučer je prvi put oko podne drmnulo dvaput, pa je pomalo do navečer, i onda taj udar, pa poslije još jedan, pa se cijelu noć čulo slabije ili jače podrhtavanje, i tutnjave. To je bilo recimo vertikalno potresanje, kao da je kuća povučena po rifljači. Drnnn..

Susjedi i ja spavali u autima, mnogi su tako. Na stražnjem sjedalu je kod mene spavala susjeda iz Švicarske, sama ovdje, bez auta, nešto starija od mene. Tresla se jadna. Spakirali tako najnužnije i dremaj. Djecu sam poslala kod frendova da spavaju u natkrivenoj depadansi.

Zadnje se je čulo negdje oko svitanja, ne znam koliko je bilo sati. Sad sam u stanu i s jednom nogom prema izlazu. Umorna ko pas, no još uvijek pod adrenalinom.

Neugodno, jako neugodno je bilo..

da iskoristim to za napisati blog.

Danas sam u Gorskom kotaru slagala drva za grijanje. Nakon toga se okupala u pretoplom moru. Crikvenica more 28C, a kod mene je garant 30 na nekim mjestima na površini. Plivaš i dođeš na vruće zone. Ima i jedan hladniji komadić mora, valjda je vrulja, tamo sam uživala. Nije ni u dubini nešto hladnije, juha, juha.

A zrak je toliko vruć da sam odlučila prati jastuke. Bome suhi za sat dva. Kao u sušilici.

Kad sam u Sarajevu u Konzumu pitala gdje stoji piva, rekoše mi - ne držimo alkohol. Ha? Nezamislivo! A opet si mislim, bilo bi prekrasno kad alkoholnih pića jednostavno ne bi bilo. Niti ostalih tvari koje utječu na percepciju. Zakaj ljudima treba alkohol? Neki sam dan o tomu sa kćeri. "Da se opuste". Baš! Nek se nauče opustiti bez alkohola. Zakaj su uopće napeti? Rekoh kćeri, ljudi vjeorjatno piju jer se tako osjećaju moćnije. Dok su trijezni svjesni su gdje su, no kad se opiju, postanu face, krila im narastu, svašta tada mogu. Jadni!

Žeđ? Za to je najbolja voda.

U pozadini svega je vjerojatno ona - "nisam dovoljno dobar", pa udri po alkoholu jer se onda osjećam dobar. A koliko je alkohol zla napravio u našem društvu! Koliko žena samo pije, o tomu se ne priča. Čemu? Sve je nekako naopako. Alkohol se nudi kao izlaz, uvjet za prihvaćanje u društvu, 'društveni katalizator', bla.. Jadno je to.

Zato bih voljela da Konzumi i u Hrvata ne drže alkohol.

Roditelji se opijaju pred djecom, i mame i tate, kao - na godišnjem su, pa se čude kad ovi odrastu i posegnu za flašom. Upravo tomu svjedočim.

Pa me neka tuga uhvatila..

Ova sjemenka je relativno velika (ima oko 3-4mm) u odnosu na biljku koja iz nje naraste (rikola). Ljudsko jajašce je manje, a koliki čovjek izraste. Kažu, u sjemenki/jajašcu sadržane su sve informacije za rast jedinke. A valjda je tak. Meni se vjerojatnijom čini teorija da su sjemenke i zapisi u njima pojendostavljeno primopredajnici, kao i odrasle jedinke, i da primaju/odašilju informacije iz/u polja, tj. da je to jedna velika sprega. Lingvističko-valna genetika mi se čini smislena, ako je netko upućen. Drugim riječima, živo biće nije samo nakupina molekula, puno je više od toga, jel. Ovo pišem jer izgleda da većina još uvijek misli kako smo mi vreća atoma povezanih u nekakve molekule, i kako te molekule po poznatim fizičko-kemijskim principima održavaju život. Ok, ali što su ti fizičko-kemijski principi? Još jedna teorija mi je privlačna - da prirodni zakoni isto evoluiraju. Da priroda uči. No, o tomu sam već pisala.

Gledam prirodu i čudim se kako to sve funkcionira, i divim se..

Neki dan bilo na TV o računu Bozanića u vatikanskoj banci. Pa onda oko te banke, čemu služi, tajanstvena, ovo, ono, pa između ostalog spomenu kako je ta institucija sudjelovala u rušenju Berlinskog zida, i komunizma u Europi. U dnevniku na tv. Dakle, nije tajna ako se o tomu govori i u dnevniku. Pa su spomenuli kako je u redu da crkva ima zalihe i keš jer između ostalog nekad u groznom komunizmu nije novac lako mogao putovati crkvenim putevima, pa su morali tu siću nositi u torbama, jadni.

Eto, živimo u Europi u kojoj se javno zna da je Vatikan sudjelovao u rušenju Berlinskog zida. I onda u uništavanju pošasti zvane komunizam kroz komadanje Jugoslavije. Jer kako unišiti komunizam (ili bilo što drugo?) nego tako da se posvadi narod? I onda se mi čudimo kako to da je vjeronauk došao u osnovne škole, i ne može van. Čudimo se tko financira konzervativnu vlast u Hr da su toliko moćni i umreženi i nikako ih maknut. Čudimo se, barem ja, tko nas bre zavadi? Do jučer bili dobri, i preko noći postali ljuti neprijatelji. Poljska je potpuno pala pod utjecaj. Imam dojam da sve ide vrit, u suprtonom smjeru nego smo se mi entuzijasti nadali.

Eto, i opet ispada da je Tito bio u pravu kad nije dozvolio crkvi da se miješa u državne poslove. Znao je s kim ima posla.

Gledate li vi Andriju i Anđelku? Ajme koliko se deru.. ali kaj je, je, imaju zdrav odnos. Tu se niš ne prešuti. To je u redu.

Imam kolegicu koja mi je školski primjer nekog tko luta ko guska u magli, i ne zna otkud vjetar puše. Drugim riječima, ne zna gdje je problem pa ga ni ne rješava tamo gdje on jest, već na nekom drugom mjestu. Troši ogromnu količinu energije meni objašnjavajući kako joj netko tamo ovo i ono. A ja joj velim - kriva adresa, idi tomu tamo i njemu reci, njega se to tiče. Da, bi ona, ali to nema smisla, jer ionako taj neće htjeti, bla, bla.. Ukratko, vječna žrtva, stalno joj netko nešto napravi krivo, a ona baš tomu ne kaže nego nekomu drugom. Uh, baš me umorila. E, sjetila sam se te kolegice jer se ona drzne biti bezobrazna. Ja sam joj odgovorila dvaput na isti način pa je bila tiha misa par dana. Kamo sreće da se s njom mogu pokvačiti kao Andrija i Anđelka.

Imam kolege s kojima imam takav odnos. Oni meni skrešu, ja njima, naravno ne prostači se, ali si sve velimo. I to je zdravo.

Zdravo je reći u pravom trenutku pravoj osobi pravu stvar. Sve ostalo je nezdravo.

Hehe..

"...možda bi onda tvoja pokojna majka posthumno doživjela čašćenje.. "

A i "dobiti po piksli" ne znam otkud. Ali ajd, mozda se zeza.. U zg se dobije po piksi.

Cekam u kaficu da mi serviser zamijeni poklopac na gorivu, onaj vanjski. Ja ga strgala, imam nekkavu majicu s resicama i zapela na pumpi dok sam gorivo tocila. Polojepila ka to nekim jakim ljepilima, drzi neko vrijeme i opet otpadne. Pa se potrgal na jos jednom mjestu, plastika propala. Konacno dogovorim sa servisom zamjenu, cijena prava sitnoca

Kaj ima novog?

Sjećam se davne 70 i neke sitne, moja osnovna škola, bili su izbori. Išla sam s mamom na te izbore, i bio je listić s recimo 5 kandidata od kojih ih se je biralo - 5. Poslije smo u školi razgovarali o izborima, i ja pitala, čemu izbori ako od 5 kandidata zaokružimo svih 5? Rekla je učiteljica, znate, to vam je zato jer je tih 5 kandidata pažljivo birano pa ne bi bilo u redu da dođu sad ljudi sa strane koji nisu upoznati s kandidatima da biraju napamet. Ne sjećam se je li se moralo izaći na izbore.

I onda se je dogodio domovinski rat, ginuli ljudi, i došla nam je demokracija. Dogodilo nam se je da na izborima od ponuđenih 20 kandidata/stranaka, biramo samo jednog/u. To smo i hjteli, ne? No, narod očito nije spreman na toliko velik izbor. Ili misli - moj glas ionako neće ništa promijeniti. Pa izlaznost bude 45 %.

E, sad, nek bude izlaznost i 20%, i to je u redu, ali kad bi od ljudi svih opcija izašlo 20% glasača. Npr. 20% glasača za desne, pa 20% za lijeve, pa 20% centar, 20% ekstremna desnica, e onda bi to bila preslika društva i izlaznost ne bi bila bitna.

A što se događa u realnom životu? Jedna je politička opcija dobro shvatila demokraciju, i da ljudi glasuju EMOTIVNO, a ne RAZUMSKI, i da je najvažnije pokrenuti glasačko tijelo. Pa se onda i udara po emocijama, onim najnižim, plus podijeli pa vladaj.. Tako imamo situaciju da glasači jedne opcije izlaze na izbore makar nogu nemali, (makar već i umrli, jel :), i ta opcija može računati na svoje glasače jer su - skužili duh glasača. Ako realno tih glasača u izbornoj jedinici ima oko 20%, a svi izlaze jer su potaknuti, uz izlaznost od 45% to je ca 44%, što je već viđeno. Znalo je to prebaciti i na preko 50% ako je izlaznost manja. Znači, izbori nisu slika mišljenja naroda, nego slika POKRETLJIVOSTI naroda.

Opcije koje računaju na razum birača loše računaju, jer birači su svaštva u stanju razumski obrazložiti, i ostati - doma. Džabe razum, i pamet, i...

Druga tehnika onih koji su skužili demokraciju su trojanci u redovima oporbenih stranaka, ili cijele stranke kao trojanci (koji se lažno predstavljaju kao zagovarači jedne opcije, a nakon izbora prebjegnu na drugu stranu). Više dobrih primjera imamo.

Usput, onima koji razumiju demokraciju paše manja izlaznost, zato se pred izbore intenzivno u medijima "izjednačavaju" opcije, kao - obje su jednako loše, a sve u svrhu kako bi oni birači hladne glave, koji glasuju razumom, ostali doma..

Kada su se događale promjene u vladajućim strukturama? Kad je izlaznost bila veća od ca 60%.

Nekak mi se čini da većina nas ima nekog u prošlosti na komu je slomio zube. U emotivnom smislu. Ono, zatelebao se nekritički, i pao ispod svih svojih donjih granica, ponašao se ko budala, itd.. Kad se ruše sve predodžbe i slikice iz bajki. Meni se je to dogodilo vrlo rano, tak da sam život poslije odrađivala relativno mirno. No, događa se to i pod stare dane. Ono, brak - dva iza sebe, i taman misliš kak si sve do sada vidio, a ono - tuf! Ne znaš što te je snašlo, pa čuđenje, i tak.. Svjedočili smo tomu i na blogu, jel.

Čovjek je valjda noćni leptir u duši, i mora neletjet na neku vruću lampu u noći i spržit krila. Valjda mora sam sebi dokazati gdje su mu granice. Ili je to neka suicidalna komponenta. Ili je to nužno za duhovni rast. Nek si svatko izabere kaj mu paše. Ja sam izabrala ovo posljednje, naravno.

Dobro je to. Ako zbog ničeg, a ono zbog boljeg razumijevanja drugih.

Evo, danas me je šusnuo jedan jaki uvid. Prejaki! Valjda zbog Uskrsa i svih tih energija kojim je zrak nabijen. Naime, čitam, slušam, i mislim si kako vjernicima ne paše kad se neki ateist javlja na Uskrs, a ateistima ne paše kad im vjernici pričaju o Uskrsu. A sve to zbog dubokih uvjerenja obiju strana. E, što su ta naša uvjerenja? Ona su dio slike. Dakle, ona nisu stvarnost, ona su samo dio slike. A ta slika oslikava stvarnost. Niti sama slika nije stvarnost. Ali recimo da postoji ta neka slika kojom možemo oslikati sve, ali baš sve detalje neke stvarnosti. Vjernici vide jedan dio slike, ateisti vide drugi dio, neki uspijevaju u sebi integrirati oboje, neki vide neki treći komad slike. Možda postoje i oni koji vide cijelu sliku, no ti su u razini božanstava. No, i ti koji vide sve, opet vide samo sliku. Ali ne istvarnost jer stvarnost je nešto drugo. Drugim riječima, nemoguća je vjerna slika stvarnosti jer se stvarnost mijenja u svakom trenutku, a slika je statična, ili barem zaostaje za stvarnosti. Poput slika koje naše oko vidi, uho čuje. Sve je to slika prošlosti.

Koliko god pogleda na sliku bilo, koliko god uvjerenja među nama postojalo, stvarnost je samo jedna. Sve ostalo su interpretacije. I naše osobno koje unosimo u slike. A to naše osobno opet gradimo na temelju slika, i to je zatvoreni krug.

Fali mi zaključak: Eto. Svi smo u pravu. Nitko nije u pravu.