Laprdarij

.. a zakaj Vega ne komentira Pamelin zapis? Meni se uhvati jednog komentara i zaključi kakva sam osoba. Pa onda valjda može na temelju onakvog zapisa isto nekaj reći.. Jer, kak da znam kaj trebam misliti ako Vega šuti?

Usput, nekak mi taj Pamelin zapis ne drži vodu. A i ona sama veli da nema tu više emocija, pa onda tak svejedno kaj napišem. Mislim, svi znaju da ja ne vjerujem Pam, jel. A i kako vjerovat zapisu vječne žrtve kojoj su "svi krivi osim nje"?

Događa mi se da nešto kažem, napravim u najboljoj namjeri, a druga strana to protumači da ga želim zeznuti, da (mu) želim zlo, i sve nekaj u tom stilu. Još je dobro ako mi druga strana to direktno veli pa odmah možemo razjasniti, ali ako se nafuri, a ja pojma nemam zakaj, onda se fakat osjećam glupo. U pitanju je samo nesporazum jer moji putevi misli su valjda bili drukčiji nego druga strana razumijeva. (Sjećam se tu na blogu kad sam se pitala kako žene mogu sudjelovati u obrezivanju klitorisa drugim ženama, zanimalo me je koja je moguća pozadina te grozne ideje, pa me se je razapelo.)

Neki dan našla sam se u situaciji da bi se moj potez mogao lako protumačiti kao nešto takvo, s primislima. To sam naravno shvatila tek kasnije. I pomislim si, ne poznam osobu kako će reagirati, ako je dobronamjerna bit će ok, ali ako je netko tko je u strahu da će bit zaheban, onda sam nagrabusila. I dogodi se da je osoba predraga, ni u jednom času nije pomislila nešto loše. Koje je to olakšanje :) Družiti se s ljudima koji ne traže tuđu figu u džepu, koji ne tumače s negativne strane.. koji ne vide urotu u svakoj riječi, ili migu. Koji dodaju neku šalu, igru riječi, nađu nešto veselo, jednostavno su - lagani..

Čitam ovdje rasprave o šamarima i o agresiji.

Čovjek je agresivni stvor. A valjda zato kaj je da bi došao do hrane morao biti agresivan. Jer je ubio mamuta pa je bilo hrane mjesecima. Ili je svaki dan morao obrati bobice. Agresija mu se je isplatila. Ako je htio u špilju, a bila je zauzeta, opet malo agresije i eto krova nad glavom. Ako je htio ženku, a ona nije trčala baš za njim, i budući da je jači, a ona opet ima dugu kosu koja baš fino sjeda u ruku, lijepo ju je povukao za kosu i odvukao u osvojenu špilju. Ako bi sirota urlala, bubnuo bi ju i ova bi zašutila.

Kako ja sve to gledam, sva agresija se svodi na gore navedene tri stvari: hranu, krov (zaštita, toplina), i seks (reprodukciju). Možda nije od prve jasno zbog čega ide agresija, ali u konačnici ide iz jedne od te tri stvari. No, da svedem sve na jedno - a to je reprodukcija. Taj nagon je u nama toliko jak da nas tjera i da jedemo, i da se štitimo/zaklanjamo, kako bi život išao dalje. Čudna je stvar taj život. Mi smo u njegovoj funkciji. On upravlja nama, a ne mi njime.

E da, današnji čovjek, u recimo Europi, živi u visoko organiziranim zajednicama u kojima je potrebno razviti mehanizme za ugodan suživot. Agresija u fizičkom smislu nije dobrodošla. Kažnjava se. Pa stvar sublimira u verbalnu agresiju koja je isto nedobrodošla, ali se tolerira. Jer bolje verbalno nego fizički. Ovisi o zajednici. U nekim zajednicama nema povisivanja glasa. Recimo, kad sam u GB bila u jednom uredu s desetak kolega, a zvonio mi je mob, čudno su me gledali kad sam razgovarala, iako tiho, a nisam izašla van kako ih ne bih ometala. U Mađarskoj su moju ekipu i mene stišavali u redu za karte na željezničkom kolodvoru. A normalno smo razgovarali, nismo urlali.

Upravljanje vlastitom agresijom. To me zanima. O da, dođe meni da nekog bubnem, sve rijeđe, doduše, ali okine me koji put nešto. Uglavnom djeca. I kako to izvesti da drugog - ne zaboli? Ni verbalno, a pogotovo ne fizički? Veli mi bivši - da sam robot. Velim - prestat ću pušit, prestanem. Velim - smršavit ću - smršavim. Pa si ja isto tak velim - smiri se - i smirim se. Ako ne mogu, maknem se. U vrijeme kad sam imala dozvolu za oružje, nisam ga htjela držati doma. Zato jer je oružje jedino i isljučivo u ulozi agresije. A ako je pri ruci, tko zna komu se može smračiti. Drugim riječima, maknuti iz svojeg dosega predmete koji mogu 'poletjeti'. Ako je netko tomu sklon.

E, sad, sklon nasilju. Nasilju su skloni oni koji su bili žrtve nasilja. Logično. I kad dođe do toga da muškarac udari ženu, teško je to ispravljati. Da je meni moć takve vrste, ja bih krenula od uklanjanja nasilja prema djeci jer ako djeca nisu trpjela nasilje, niti sami ne budu nasilnici. Za generaciju dvije imali bismo pitomije ljude.

Jer, kod žrtava nasilja koje su morale razviti mehanizam za preživljavanje uz nasilje, postoje okidači od kojih se oni ne mogu obraniti, koji ih potaknu na nasilje prema drugima. Postoje situacije u kojima si agresor ne može pomoći. A htio bi, i poslije mu je žao. Takav zna reći, možeš mi sve reći, ali mi nemoj nikad recimo 'psovati mater'. E, onda mu niti nemoj to raditi. Jer je on neuračunljiv. Aha, da, on bi MORAO biti pitom, NE SMIJE reagirati agresijom. Ne smije se niti voziti više od 50 gradom.

Eto, isto tako mislim da je nasilje događaj u kojemu i nasilnik i žrtva imaju neku ulogu. Ne govorim o teškim psihopatima koji slučajno biraju žrtve, iako karmički gledano ništa nije slučajno. Kao što sam već i prije pisala, žrtva se ne bi smjela ponašati kao - ne smije mi nasilnik ništa! Žrtva isto treba biti odgovorna i izbjegavati situacije koje bi mogle voditi ka nasilju. Drugim riječima, između nasilnika i žrtve postoji fina i suptilna igra. Koju se ne mora igrati. Ako ja ne pristajem biti žrtvom - opet govorim o ljudima koji recimo žive zajedno, ili rade zajedno, ili su nekako povezani, onda niti ne budem žrtva.

Istinske žrtve su - djeca. Jer su em fizički slabiji, em nemaju pojma o životu i kako bi moglo biti. Zato bih se ja opet vratila na nasilje prema djeci, i kažnjavala ga drastično.

No, odrasle žene imaju puno više alata i mogućnosti na raspolaganju. Ako i ženska djeca misle da je ok ponekad primiti šamar, prema ovoj podsljednjoj anketi, o čemu mi pričamo? Pa ak misliš da je ok, ti ga primaj. I budi s onim koji šamara. Ja neću.

Kad netko veli - ne mogu prešutjeti - to je znak lošeg upravljanja vlastitom agresijom.

.. Ribnjak, 20h, dođite na predstavu, bit će ponešto blogera. "Klaunovski kabare", pa poslije cuga

Lijepog li dana :) Uspjela sam nas sve skupiti i otići na Mirogoj u obilazak. Isprintala sam lokacije i išli redom. Sisvete me uvijek iznenade, štoćereć dođu naglo, i svake godine si obećam da ću sljedeć prije Sisveta očistiti i izribati grob. Dosad sam jedanput to pokušala i zaključila da s nekakvim priručnim alatom ne mogu puno. Izrasla nekakva žilava mahovina na kamenu koju bi valjda trebalo zbrusiti nečim ozbiljnim. A love nikako nasmagat za taj dio. Da su Sisvete češće možda bi lakše bilo.

Potrebno je i upisati slova na spomenik za moju bivšu sveki, sad gledam ponude na internetu. Nema mi druge nego otići gore pa osobno to dogovoriti.

Sjećam se da sam kao klinka nakon Sisveta doma radila male grobeke i govorila, ovo je za mamu, ovo za tatu, a moji se križali. Uzela bih baki malo onog šljunka u bojama kojim je ukrašavala grobeke i bila bih vrlo kreativna :) I danas sam odmjeravala grob svojih bi li se dalo nekamo metnuti taj ukrasni šljunak. Iz tog groba raste samonikla mahonija, upravo s plavim bobicama, lijepi ukras. Gledam mahoniju i mislim si, gledaju li mene moji maja i tata iz te mahonije?

Najteže mi je bilo na grobu prijateljice umrle prije 4 godine, moje vjenčane kume. To mi je još friško i neodrađeno, nju sam fakat voljela. Ona je bila od onih ako joj treba usred noći nešto, tu sam. A takvih kod mene nema puno. Ako uopće ima.

A sestričnu umrlu prije manje od godinu dana nisam našla, mislila sam da je u grobu sa svojom mamom, a nije. Iz nekog razloga internet mi je odbijao reći gdje je njezin grob. I to bi bilo teško, to ću odraditi neki drugi dan. Sama.

I danas je prvi dan nakon puno dana kad ne radim - ništa. Odmaram, premještam se sa stolca na fotelju i obrnuto. Sve mi je nekako čudno. Možda neki kolač ispečem, tek toliko da se malo mičem.

Razmišljam si, koji je to trenutak kad postanemo - odrasli? Kad se cendravo dijete u nama smiri, i pogledamo stvari iz drugog kuta, razumijevajući ih?

Službeno, s 18 smo odrasli. A neslužbeno, znam i one od 89 u kojima još nezadovolj(e)no dijete divlja. Odrastamo li ikada?

Palo mi je na pamet, možda je prosvjetljenje zapravo - odrastanje. Točnije, možda je to trenutak kad to nezadovoljno dijete u nama konačno bude namireno, kad konačno to dijete shvati da se ne vrti svijet oko njega. Kad prestane durenje, furenje, ljutnja, zamjeranje, bijes, jer to dijete u nama nije dobilo igračku koju smatra zasluženom. Pih!

Pak si mislim, u kojem trenutku je moj život postao - smiren, sretan, dobar, smislen, koji još pridjev? U trenutku kad sam shvatila da dijete u meni nema pravo očekivati od ljudi ono što ti isti ljudi jednostavno ne mogu dati. Ili ne žele. No, bitnije mi je ovo - NE MOGU. Da ljudi imaju ograničenja i ne mogu preko njih. Drugim riječima, kad odraste to dijete u nama.

Kao što se ne ljutimo ako nam pas nije u stanju otići na kisosk i kupiti novine, a neki psi to eto znaju, tako se nemamo pravo ljutiti na ljude koji nešto nisu u stanju. A ego je nezgodan, i ljudi će svakakve predstave odigrati, optuživati druge, ali neće jednostavno reći - ja to ne mogu ili ne znam.

Onaj tko je u stanju jednostavno priznati da nešto ne može ili ne zna, taj je već na putu prosvjetljenja. Jer, ja ne moram sve znati. Zato i postoji učenje da naučim ono što ne znam. A ako i dalje ne znam, ok, nisam u stanju to svladati. Ništa strašno.

Dijete u nama je sramežljivo, ranjivo, i neugodno mu je kad je ulovljeno da nešto ne zna. Jer su ga naši roditleji znali povrijediti, ismijati, pa čak i rugati mu se ako nije nešto znalo, a očekivalo se da zna. Prestrašno! Dijete u nama odraste kad dobije dozvolu da - ne zna. Ok je ne znati. Ok je čak i ne željeti znati. Ima tko zna. Pa iz toga proizlazi da je ok i da drugi nešto ne znaju. I da ne žele znati. Možda ih ne zanima, možda im je preteško i nisu u stanju.

Selekcija će već napraviti svoje. Bude se nagrađen za svoje znanje i spodobnosti, ili nenagrađen. Svatko se od nas nađe tamo gdje mu je mjesto. Nezadovoljni svojim mjestom ili pozicijom? E, nisu drugi krivi. Da smo si na vrijeme priznali kako ne znamo, ne možemo, ili ne želimo, vjerojatno bismo bili na boljoj poziciji.

Haha, jeste gledali Dva i pol muškarca kad je prikazana Čarlijeva grupa podrške? E, na to me jučer podsjetila pivnica :)

Link

A meni se još uvijek vrti po glavi ono što sam jučer pročitala negdje u novinama, 'da su istraživanja pokazala' kako partneri premalo ili uopće ne pričaju o seksu. Šteta kaj sam hitila te novine. Da bude bolje, uz taj članak je bio i upitnik koji kad ispunite, jel, znat ćete koliko ste otvoreni pričati o seksu s partnerom. Ne mogu ponoviti to jedno pitanje koje sam zapamtila, ali je bilo otprilike - ako vam se ne sviđa što partner vama radi u seksu, kako ćete reagirati? Ugl, niti jedan odgovor nije bio - otvoreno ću mu reći. I valjda je to stvarno tak osjetljivo da se o tomu šuti. Pa sam razmišljala o svojim pokušajima da partnera nježno, pazi, nježno, upozorim kako mi nešto ne paše, pazeći na njegov ego. I kako su uglavnom bili - gluhi. Ono, da, da, ali ja nastavljam po svom, valjda ja znam.

Pitaju li vas partneri - kako vam se sviđa ovo ili ono? Imate li primjedbi? Želite li ovako ili onako?

Jučer sam spomenula tu točku užarenja, do koje kad dođemo u seksu da bismo vjerojatno pristali na sve. Pa i na ono što hladne glave nikad ne bi. E, ali treba doći do te točke..

Jednom davno bila sam medijator jednom paru, oboje mi predobri frendovi, trebali su pričati o seksu, a sami nisu mogli, i nekako je ispalo da sam ja posredovala među njima, ugl oboje se otvorilo i reklo što bi htjeli, koje su im maštarije, i vele da im je nakon toga seks procvjetao.

E, sad, ima li smisla frendovima s kojima vjerojatno ne bude niš od seksa, pričati o željama u seksu? Da, mislim da ima, jer se tako artikuliraju neke stvari. Kad sami sebe čujemo, već je to puno. I kad se kotačići u glavi pokrenu, aktiviraju na tu temu. Pa se onda i prema parnteru može zauzeti bolji stav. Baš mi tu paše riječ - artikuliranje.

Konačno sam se nakon skoro godinu i pol ozbiljno uhvatila svojeg zdravlja. Godinu i pol nakon operacije nakon koje sam se počela naglo debljati. Nedostatak hormona mi je poremetio metabolizam, ili - kako sam ja zaključila - dok je čovjek reproduktivno aktivan, bazalni mu metabolizam troši puno više nego kad to prestane.

Pa je mene zanimalo koliko malo trebam jesti, a da počnem mršaviti. Kolika je zapravo potreba mojeg bazalnog metabolizma. I ispalo je da mi gotovo i ne treba hrane. Vjerojatno bih mogla gledati u Sunce i to bi bilo dovoljno. A opet, trebam funkcionirati u prilično kompetitivnom i stresnom okruženju. Da sam u penziji, bome bih gledala u Sunce.

Druga je stvar da mi je većina robe premala. Gledam tu robu, nisu to neke vrijednosti, no kupovati novu nije mali izdatak.

Treća - zdravlje. Postala sam si preteška. Ne mogu malo dalje potrčati, ne mogu jednostavno izaći iz kade.. Grozno! Čučnem se, i teška sam si za ustati.

Pa rekoh - Dosta! Ja sam svoga tela gospodar. I osmislila projekt kako smršaviti i srediti stvari. Prvi je korak bio - vaga. Vage doma mi nisu bile precizne, a ni točne, tako da nisam znala jesam li skinula što, ili vagi nije dobro. Kupila digitalnu vagu. Isprintala tablicu i važem se ujutro na tašte, bez robe.

Prehrana: bogata vlaknima, to je imperativ. Jedem hrskave ražene krekere umjesto kruha. Izbjegavam pšenična jela. Od ostalih ugljikohidrata preferiram integralno, riža i krumpir. Tjesteninu ne jedem, možda jednaput u dva tjedna. Pazim da ne miješam proteine i ugljikohidrate koliko god mogu. I izbacila slatko, osim voća. Izbacila sam i mlijeko. To mi nije bilo teško jer sam dnevno popila najviše deci, i to u čaju. S vremenom sam skužila da mi grah ne čini dobro. Na stranu što napuhava, nego kao da nakupljam vodu nakon graha. I tak, promatram i pratim kako se osjećam nakon koje namirnice.

No, to nije bilo dovoljno, osjećam se super, ali kile ne idu dole. Pa sam pojačala fizičku aktivnost, vježbam svaki dan čučnjeve, trbušnjake, sad idem pješke na 4. kat, doma kad nekaj radim onda organiziram tako da imam što više kretnji i saginjanja.

Cilj mi je smršaviti 3 kile mjesečno. Pa dokle stignem, zacrtala sam si barem do Nove Godine. Zasad sam skinula 6. Zanimljivo mi je pratiti kako kile idu dole. Skinem kilu, i onda se to drži 8-10 dana, nema pomaka, a onda valjda kad se uravnoteži, tada ide sljedeća kila dole. Ne ide kontinuirano nego u kvantima.

.. nije zbirka zadataka :), to su moja iskustva i razrađena tehnologija:

Ja to riješila ovako:
- Prati pri nižoj temperaturi, bijelo pri 60C, a šareno 30-40C
- Dodati 50-100% više omekšivača, ako vam ekološka savjest to dozvoljava
- Centrifugirati pri 600 umjesto 1000 o/min
- ODMAH nakon centrifugiranja izvaditi veš iz perilice jer se stajanje u perilici nakon centrifuge jako izgužva
- VAŽNO! Prilikom vađenja veša iz perilice, ODMAH GA PROTRESTI I SLOŽITI LIJEPO u lavor, ili u čemu već nosite veš do štrika
- I naravno, prilikom vješanja sve još jedanput lijepo protresti i poravnati
- Nakon sušenja, kako koji komad skidate sa štrika, odmah ga složiti za ormar
- Spremiti u ormar
- Peglati prije nošenja, ako je baš nužno.

I nema hrpi nespeglanog veša.

Jer.. komadi osjetljivi na gužvanje će se ionako zgužvati u ormaru pa ih treba popeglati prije nošenja.

E, da, ja povremeno provrtim ručnike u sušilici da se steriliziraju, i čarape muške isto. Ako se nema sušilica, onda popeglati, ali ne svaki put nakon pranja.

Sušilica je super za 'peglanje'.

Ako ulazim u ulogu, ne znači da se mijenjam, ili da to nisam ja. Samo sam u ulozi. Da, i blog je uloga.

Razmišljam o onoj nedavnoj prepirci i zamjeranju što je u udžbeniku glazbenog odgoja majka bila predstavljena s pregačom, i valjda valjkom u ruci, kako peče kolače, a ženica je bila u crvenoj pripijenoj haljini, sa štiklama. Ne vidim tu ništa sporno. Jer svaka žena ima različite uloge, pa ako je u ulozi majke vjerojatno peče kolače, a ako je ženica koja ide s mužem na večeru ili kocenrt, onda obuče lijepu neku haljinu, i štiklice.

E, sad, koje asocijacije imate kad netko spomene majku? Moja je fakat nosila pregaču, i doma petljala, kuhala, pekla kolače, spremala, i bila - topla mama. A stan je mirišao na klopu. I lijepo mi je sjetiti se je takve. Ako smo išli na svadbu, ili nekamo gdje se je trebalo obući, onda bi bila lijepa, ali to nije 'mama'. Crvena haljina i štikle mi bacaju na naglašavanje seksulanosti, a većina djece ipak svoju mamu doživljava aseksualno. I svaka slika u našoj glavi 'da i mama radi one stvari' nije ugodna.

Što ne znači da ta ista mama nikad nema štikle i crvenu pripijenu haljinu. Samo stvar uloge u kojoj je.

stizem, ne znam jos jel na rolama ili biciklom

Eto, ode 2 sata, ili više.. a zato jer sam htjela ubaciti podatke ovog novog stana na moj acccount u HEP-u da mogu online gledati potrošnju i updejtati brojilo. Jer svoje stanove imam na tom računu. A ne mogu dodati taj račun, zato jer je bivši vlasnik već dodijelio te podatke na svoj mail. Kaže on, dam ti email pa si ti gledaj. Ok, ali zaboravio je lozinku. E, da je to gmail ili neki sustav koji ima razrađeno do u detalje ako zaboraviš lozinku, jer se to, eto, događa, ovaj email je otvoren kod t-coma.

Ja ne budi lijena, odlučila saznati passw i kontaktiram t-com preko chata. Prvi agent mi nekaj istrabunja, ja to ne mogu kako mi on kaže, i prekinemo. Javljam se drugom agentu, taj mi veli - napravite kako vam je prvi rekao, a ja velim - ne mogu, i objašnjavam. Malo on meni, malo ja njemu, i tako se mi loptamo do skoro pred kraj, i taman pomislim kako ću riješiti stvar, u sobu mi uleti - stršljen. Pobjegla ja iz sobe, oni hrabriji ušli i kresnuli stršljena. Naravno, prvo se je pritajio, nema ti tu ničega, vele, i taman odlaze, a ono, brrrrrmmmmrrrrmm, gle, ipak je tu! Ok, dok je trajala akcija stršljen, ja izgubila vezu s agentom. Probam se treći put spojiti, ali kaže - nema više online. I tak.. a baš sam mislila napisati agentu da mi je stršljen uletio u sobu jer sam vidjela njegovu poruku da kako se već dulje vrijeme ne javljam, da prekida.

Što napravila? Ništa. Preko t-coma se ne da jednostavno resetirati pasw, slijedim ja sve njihove upute, ali ne može, pa sad moram zapiliti elektru da mi dozvole pristup računu.

Baš gledam na googleu kako su ubacili opciju što će biti s email accountom ako se ne koristi neko dulje vrijeme. Toga prije nije bilo. Jer, eto, ljudi se sele, umiru, gube interes, pa treba i te stavri uzimati u obzir. Ne znam, ostaviti li djeci sve lozinke i passw? I pinove?

Ili sve to spremiti u neki zaštićeni fajl, i dati passw djeci u oporuci?

..Oslobodila sam se onog pritiska koji je ta veza vršila na mene. Nisam mogla nigdje otići, a da ne osjećam XX na leđima, u glavi, bilo gdje. Sve što sam radila, radila sam direktno ili indirektno za njega, a sad sam postigla to da sve čega se prihvaitm, radim za sebe i puno mi je lakše. Nemam sad na čemu biti nekomu zavidna ili što slično, jer sam svoja, samo svoja, svjesna sam svoje samoće i ostalog pa mi je i smiješno to batrganje oko gluposti, različitih nastojanja svraćanja pažnje na sebe, izigravanja patnika ili pak strašno jakih ličnosti kad je sve to samo gluma s nekim čudnim ciljem.

Sve sam to ja prije radila i došlo je do toga da se sada samoj sebi smijem ako reagiram na neki bivši način. Slabi smo mi ljudi, grozno slabi. Svjesni smo blata po kojemu gazimo, a opet gazimo, čak smo i sretni što gazimo, ali kad se počnemo daviti, obično je kasno.

Pitanje sudbine. Što ja smatram sudbinom? Rekla sam YY da bi to bilo nešto što nas vodi k tomu da postignemo svoj unutrašnji mir. Za slabe ljude je sudbina slabija. Za jače, svakakva...

... Sve što nam se dogodi trebalo bi shvatiti kao izazov neke vrste i oprobavanje vlastite snage...

...Ako je sudbina sve to što mi se dosad podogađalo, onda je to jako zanimljiva sudbina. Sad mi je ta ista priredila neugodno iznenađenje i ne znam što bih mislila o tomu. Bumo vidli. Vjerujem da sudbina želi sve najbolje i da je glupo osuđivati je.

S obzirom na sve što mi se je dogodilo do sada, mislim da bi mi mogli doći i neki lijepi trenuci u svemu tome. Još to nisam našla, još uvijek tražim, zapravo, prepustila sam se vođenju svog unutrašnjeg glasa i baš me zanima dokle će to tako..."

Samo da se javim s optičke veze, 100 Mbit/s. Tcom mi je ponudio flat internet, flat telefon i TV s 90-tak programa (osnovni paket) za 120 kn mjesečno prvu godinu, a drugu i ostale 240 kn. Nude mi i mob za 115 kn mjesečno, LG smartphone i flat internet i flat razgovori. Fakat povoljno. Preporučam ako imate optiku u kući/zgradi.