Laprdarij

Čitam sad na index.hr kako prodavaju montažne kućice u Istri za 20000 eura, sa zemljištem, blizu mora. Pa veli - 3 km od mora. Je li to blizu ili nije?

U komentarima se sprdaju kako je to daleko od mora. Po meni, sve što je na pješke nije daleko. 3 km je malo više od pol sata hoda, jasno, ovisi kako se hoda. Kaj je to puno? Pa ljudi odu u šoping centar i provedu pol dana tamo, i prijeđu ziher toliko. 5 km je već dosta, ali biciklom je to oko 15-30 min ako se nema semafora..

Pješačenje nije u modi, šteta. A onda ti isti plaćaju teretane i druga čuda kako bi se pomaknuli iz ležećeg položaja.

Zato jer taj netko misli o nama.. tak si ja mislim. Nije misao slučajni događaj.

E, perem suđe malo prije i sjetim se kako smo se moj prvi muž i ja rastali. Jednog dana rekla sam - spremna sam za rastavu. On je pitao - jesi li svjesna što si rekla? Da, rekoh. I tu je bio kraj našem razgovoru, i našem braku.

Pak sam si pomislila, nije me pitao niti zašto, niti nek prespavam, nije rekao da mu je žao, ništa nije rekao da me proba zadržati. Čudno, jelda? A puno smo razgovarali, nismo ni tv gledali jer smo stalno nekaj razglabali. A kad je došao bitan trenutak, i bitna stvar, muk. Kao da smo slučajni suputnici u liftu, i kad lift stane, jedan kaže - doviđenja, ni ne osvrnuvši se.

Sad se pitam, je li mu možda žao što je tako postupio? Ili mu je laknulo? Pojma nemam..

dosla sam do zakljucka da - da. jer ce tako znati bolje cijeniti svoj rad. tako kapitalisti rade. ako im vec dajem dzeparac, pa nek ga zasluze.

Jučer na ručku (ručak je važni socijalni događaj) raspravljamo o tomu kako je danas svijet promjenljiv. U doba dinastija Ming, Qing, jedna je familija vladala 300 godina, sve isto, slabe promjene.. Ok, možda su se i onda događale promjene, jer se živjelo sporije, no ovo danas je ludnica.

Povod tom razgovoru bio je Brexit, Trump, budući izbori u Europi, Putin koji se miješa u sve i sva, i članak koji je bio na indexu kako je došlo virjeme za promjenu karte Balkana, i da se stvore velika Hrvatska, velika Srbija i velika Albanija. Prvi čas me steplo, no onda mi je to nekako postalo suvislo. Ne zato što patim za velikom Hrvatskom, nego jadna BIH je fakat tvorevina tek toliko, da bude stabilnije u Jugi. Jedino ne znam kako bi nastala velika Srbija bez Kosova, jer bi Kosovo potpalo pod velikiu Albaniju.

Pričali smo kako smo mislili da nakon 2. svjetskog rata više ne bude ratova. Da čovječanstvo sazrijeva i ima mehanizme izbjegavanja ratova. Da ćemo živjeti u sve većem blagostanju, duhovni rast će biti sveprisutan. Da će nacionalizam izumirati, granice među državama se stanjivati. Tako se činilo nekako sve do Brexita. I Trumpa. A sad se vidi da svijet ide u suprotnom smjeru.

Pa robotizacija. Priča se da jednog dana kad roboti preuzmu većinu poslova, puno ljudi će biti nezaposleno. I da će tada ti ljudi morati imati neki prihod, plaću, nekakvo izmišljeno radno mjesto, jer će love biti, a pravih poslova neće. I ok, to je vrlo vjerojatno. No, pitam se, zašto se već sad ne bi počelo s tim? Zašto se već sad otpuštaju tisuće radnika? Ako je već izvjesno da je radnih mjesta sve manje.. Švicarci su probali nažicati plaće i za nezaposlene. To je budućnost. Onda proizlazi pitanje, čemu uopće automatizacija? A valjda da se ljudi oslobode rutine i budu što kreativniji, a duhovna svijest raste. Jer život je entitet za sebe. Slabo razumljiv. A valjda on zna što radi.

Ili neki svemirci miču figure, pa se zaigrali.

E, da, povod je bila i emisija o ALbaniji gdje su ljudi pričali u kakvoj su bili medijskoj blokadi u vrijeme Envera. Puštali su se signali za ometanje radija i TV iz susjednih država. Da ne bi narod saznao kako je izvan granica. A danas je to nemoguće. Nemoguća je medijska izolacija jer sateliti lepršaju, nemreš ih sve blokirati. Internet je taj koji je doveo do ovih promjena. Nove generacije koje se ne daju prevariti. Rušenjem Berlinskog zida počelo je rušenje zastarjelih koncepata. Očito je da je svijet ovakav kakav je danas, nepraktičan. Prebirokratiziran je. Pitali smo se hoće li doći do promjene u smislu da recimo države izumru, barem ovaj oblik kao sada..

Ukratko, prezanimljivo razdoblje, sa sasvim neizvjesnim raspletom...

Samo poneki znaju..

Tražim izvrstan članak koji sam pročitala na index.hr, no bezuspješno. Trebala sam odmah kopirati link. Imam jedan file u koji kopiram zanimljive linkove, no u njemu nema tog članka.

Članak je bio o – namjerno krivom informiranju, i o bijelim lažima, a to su one u kojima je istina prešiućena. Ništa lažnog, ali istina se ne kaže do kraja. U tom se članku spominje I pojam koji se uveo za tu pojavu. I koliko je to opasno. Uglavnom, naježila sam se nakon tog članka. Jer sam spoznala da je u današnje vrijeme upravo zbog tih manipulacija istinom nemoguće saznati istinu. Jer te manipualcije dovode do toga da kad netko I kaže istinu, bude ismijan od većine. Recimo, ja znam neke istine vezane uz moju struku koje sam pokušala ovdje obznaniti, I što mi se dogodilo? Da me ismiju oni koji I ne znaju baš puno o tomu, ili ne znaju ništa osim vijesti na TV. Ali su toliko uvjereni da znaju da ne dozvole istini da dopre do njih.

Ok, z ate stvari koje znam ne može mi nitko manipulirati I uvjeriti me da to nije istina. Ali što je s onim u čemu nisam stručnjak? Zaključujem da jednostavno ne mogu znati pravu istinu, tj. Treba mi puno mudrosti, filtriranja, no bez osobnog iskustva ili dubljeg uvida u neko područje ne mogu znati što je točno.

Neki sam dan gledala emisiju o solarnoj energiji u SAD. Zamislite, na Floridi im je zakonom zabranjeno koristiti solarnu energiju za električnu. Pazi, na Floridi, koja je valjda najsunčanije područje u Americi. Jer naftni lobi želi monopol nad upravljanjem energijom. Pa zatiru uvođenje solarne energije. I ostale alternativne izvore. Pričao čovjek iz prve ruke. Pitanje je zašto bih mu vjerovala? Zato jer priča jednostavno drži vodu obzirom što sve znam u vezi s tom problematikom, a znam dosta. Uostalom, vrijeme će pokazati.

Živimo u vremenu laži I obmana. Nitko nikomu ne vjeruje s jedne strane, a s druge se ljudima da lako manipulirati. A to je I cilj da nitko nikomu ne vjeruje., jer je povjerenje jako nezgodna stvar, velike su sile moguće ako je prisutno povjerenje. Zato ako ljudi postanu uplašeni, I nesigurni, lako se njima upravlja I uvjeri ih se u već što je potrebno. A tehnike uvjeravanja su zastrašujuće.

Stoga razumijem da mi netko ne vjeruje. I ne očekujem da mi povjeruje odmah, no neka ono o čemu pišem stavi negdje na stranu I pozove to kad dobije još neku informaciju o tomu. Tako ja radim. Niti jednu informaciju ne odbacujem, nego ju pohranim dok se ne pojavi još neka koja se zalijepi za ovu. Pa gledam koja hrpa raste, I koja ima smisla.

No, bez osobnog iskustva I dubljeg znanja nema sreće. Samo smo lišće na vjetru.

Da ne kažem ružniji. Kao što se i oni koji nemaju, više trude od onih koji imaju, ako su zdravi u glavi.

Stvar motivacije. Ah, ta motivacija...

Danas čuh jednu predobru priču :) Radi se o nekoj azujskoj zemlji u kojoj imaju problema s prevelikim natalitetom, mozda Indija ili neka u okolici. Probali su smanjiti natalitet na razne načine, i uglavnom bezuspješno. A onda su započeli kampanju uvođenja televizora u spavaće sobe. I nakon toga se je fakat smanjio natalitet :)

Znači, ljudi se seksaju kad nemaju nekaj zanimljivije na repertoaru. Ako je neki dobar film, ili serija, nedajboze utakmica, fućkaš seks :)

Pa zaključujem, ako vam je brak ili veza u krizi, hitite televizor proć.

Danas sam saznala nešto, a taman mi se nije dalo razmišljati. Gledam snijeg i shvatim kako je lijepo kad mozak miruje. No TV me omeo, bila emisija o ljudskom mozgu. Dakle, ne samo da se razlikuju muški i ženski mozak (ženski je kompleksniji, iako manji), što već znamo, nego se razlikuje mozak ljevaka od dešnjaka. Razlikuje se mozak onog tko govori više od dva jezika od onog tko govori samo jedan. A kaj mi je najbolje, svaki je mozak priča za sebe. Ok, centar za govor je smješten u jednom području, ali nije kod svakog na identičnom mjestu. I kad su operirali frajeru tumor koji je blizu centra za govor, prvo su morali mapirati taj centar uz pomoć elektroda, frajer budan, i kad je počel fufljat onda su znali da su napiknuli centar za govor. Koji su trebali neoštetiti. Sad vidim, kako se zove na hrvatskom dva u jedan, ljevak i dešnjak (ambidekster)? Lješnjak! Kaže neki tamo mozgolog - što više znam o mozgu, vidim da ne znam ništa. A nije samo s mozgom tako, cijelo ljudsko tijelo je kompleksna zagonetka

U emisiji prije ove bilo je o nekom materijalu ECM (extracellular material) koji se ugradi u tijelo i omogući regeneriranje recimo tetive. Omota se oko tetive i tetiva se izgradi. Jer u tom materijalu postoje faktori koji signaliziraju stvaranje tkiva, već prema tomu što očitaju. Genijalno! A taj ECM je vrlo sličan kod svih životinja, veli i kod dinasurusa da je sličan :), no koristi se svinjski. Ja čekam kad će tako novi zubi izrasti. Kad bi se barem rast dlaka na nogama mogao preusmjeriti u rast zuba, u ustima, naravno.

A joj, jučer sam gledala emisiju o tomu što je sve izumljeno i otkriveno u 80-im godinama, predobro! A još je bolje kaj se svega toga sjećam. Doduše, donji veš od Calvina Kleina mi nije baš u bistrom dijelu sjećanja, ali ostalog se sjećam. Između svega bio je tu pacman, Super Mario, rubikova kocka, PC, prvi mobiteli, levi's 501, atentati na Reagana i papu Ivana II, aerobik Jane Fonda, Dinastija, pojava rapa i hip-hopa.. Bome plodno razdoblje..

Idem dalje buljiti u snijeg.

Važna stvar! Razumijem da ako je netko odrastao pod jakom stegom i nametnutom disciplinom koja mu nije odgovarala da se ne bude s ovim složio, no ja tu mislim na onu disciplinu u kojoj ako ne uzivamo, a ono ju sprovodimo s lakoćom. Jer smo svjesni da nam donosi benefit. No, kao što sve prijeđe u naviku, tako moze i disciplina. Bez samodiscipline nema napretka, ni u kojem području.Ne moze biti uspješan netko komu se je teško ujutro ustati na vrijeme. Da, disciplina bi zapravo bila tehnika postizanja cilja. Prvo se definira cilj, zatim put kojim ćemo doći do tog cilja, i onda koja je vrsta discipline potrebna za to. Disciplina je tehnika kojom se entropija koliko toliko kontrolira.

Postoje disciplinirani tipovi, ali bome i entropični. Umjetnost zivljenja bila bi - kao i uvijek - naći ravnotežu između discipline i entropije. Ili, recimo, da na većem planu bude disciplina, a na manjem entropija. Kako bi to izgledalo, tj. ķako si ja to zamišljam? Pa recimo da doma imam velike ladice u kojima su stvari tematski sortirane, ladica sa čarapama, alatom, bla, a unutar te ladice moze biti entropično. Recimo, moj tata je inače bio prilično entropičan, ali kad je alat bio u pitanju, onda je svaki komad alata imao svoje mjesto. Izdubio je u dasci rupe točno velike za kliješta, šerafenciger, turpije.. I kad bi završio posao vratio bi svaki komad u njegovo mjesto. Ako je nešto nedostajalo jasno se je vidjelo. To je primjer visoke uređenosti, ili dobre borbe s entropijom.

No, ako ne postoje barem te tematske velike ladice nego je u svakoj sve, ili ih uopće niti nema, onda je za nekakvu konstrukciju potrebno uloziti puno energije, pa to moze voditi i ka odustajanju.

Ne volim robovati, pa mislim da ni disciplina ne treba biti nešto čemu se robuje. U konačnici, svatko od nas je tamo gdje mu je mjesto, toliko je uspješan i realizirao je svoje ciljeve koliko je bio discipliniran.

Kod ovog mojeg posljednjeg preseljenja zamislila sam si da u novom stanu imam tako te velike ladice. No kako je rok za preseljenje bio relativno kratak, a i rascjepkan, do jednog trenutka sam uspjela odrzavati koncept tih ladica. A onda mi se je dogodilo da sam se pogubila. Jer mi je osnovna struktura - ormari - bila nedostatna i jednostavno je entropija pobijedila. Sad moram uložiti poprilični napor da to svedem na red. Nema druge, borba protiv entropije zahtijeva ulaganje energije. Koliko više energije uložimo na početku (poput mojeg tate), toliko je poslije red lakše održavati. Čista fizika.

Pročavajući međuljudske odnose i interakcije, pa moja iskustva, situacije oko mene, došla sam do zaključka da se sve svodi na - preklapanje patologije. Pa tako kad se družim s nekim, ili mi ulazi u vidno polje kao zanimljiv/a, postoji neka zajendička patologija, odnosno komplementarna, treba mi upravo ta osoba kako bih s njom odradila neki karmički zadatak, kako bih pomoću patologije tog drugog ispravila nešto iskrivljeno kod sebe.

Pa kad gledam unatrag, joj i ajme s kakvima sam imala posla, no ti i takvi su mi upravo zbog njihove patologije pomogli da se razvijem u ovo što sam danas. I zahvalna sam im zbog toga. Jest da je koštalo, bilo bolno ili barem naporno, no isplatilo se. To se odnosi na sve ljude s kojima sam ulazila u neke dublje interakcije, na sve ljude koji su doprli do mene.

I mislim da je izreka da 'nalazimo partnere kakve trebamo, a ne kakve želimo' preistinita. E, isto tako ako izbjegavamo neku vrstu ljudi, a uporno nam dolaze, onda će nam dolaziti u sve težem obliku. Preostaje - suočiti se s takvom vrstom ljudi i odraditi ih. Jednostavno naći način kako ih prerasti, kako postati imun na njih. To je izazov. Od bijega nema sreće, s vremenom ostanemo sami, a ništa odradili nismo. A problem raste, buja.. Da, ima spasa u alkoholu, tabletama, drogi.. trenutnog. Bez veze. Nisam nikad bila za premazivanje simptoma. Treba tražiti uzrok, ako je teško, teško je, ali lakše je suočiti se s problemom nego trpjeti posljedice nerješavanja.

I tak, kad sretnem neku osobu, pomislim si - koji odgovor ti meni nosiš? Zašto smo se nas dvoje sreli? Koji si ti 'patolog', što bi Bandić rekao? :) Trebamo li nešto zajedno odraditi? Što je odnos žešći, dublja je stvar koju moramo odraditi. Bilo bi lijepo, o tomu sam već pisala, kad bi i ta druga strana bila svjesna da nam nešto predstoji za odraditi i da zajedno i svjesno to i odradimo, a bezbolno.

Čitam jednu knjigu, od onih u kojima je sve poznato, ali sistematizirano.

U toj knjizi kaže kako ljudi bježe od vlastite slobode. Jer sloboda je - zastrašujuća. Lakše je zatvoriti se u kavezić i biti na sigurnom. I po mogućnosti govoriti kako su svi izvan kavezića bez veze, ili su opasni, ili su ludi, glupi, bla.. Naravno da jesu, kad nemaju pojma kako je u tom kaveziću iz kojeg se viri, ili se čak ni ne viri, nego se nagađa.

Isto kaže kako ljudi odrastanjem stvaraju kao neke životne mape. Pa se rukovode tim mapama. Tamo gdje su ucrtali rijeku, ne prelaze ako nema mosta. Brdo može biti nepremostivo. Ceste vode određenim rutama. Postoje prijateljske i neprijateljske zone. Kaže i da mnogi u jednom času zalede te svoje mape i ne pada im na pamet mijenjati ih. Veliki su otpori pri promjeni vlastitih mapa.

A zapravo - mape bi stalno trebalo revidirati, jer sviejt oko nas se mijenja. Mi se mijenjamo. Jučer su vrijedile neke ceste, danas su se otvorile nove. Nek su se mostovi porušili, ali su neki novi izgrađeni. A možda je i rijeka presušila.

Mape su naše viđenje stvarnosti. One nisu stvarnost, one su naše viđenje. Mape su kreirane u našoj glavi. Na temelju iskustva, dozvola, zabrana, promišljanja, osjećaja, tuđih priča.. Što znači da mape kasne za stvarnošću jer su nastale na temelju nečaga iz prošlosti. Još jedanput - mape nisu stvarnost. Za vidjeti stvarnost treba zakoračiti i nepoznatim putevima, i ići izvan granica mape. Jer se stavrnost mijenja svakim trenutkom. Mi se mijenjamo svakim trenutkom.

Nakon što se mapa zaledi, a zaledi se prije ili kasnije, ili barem okošta, ostajemo zarobljeni u tom vremenu.. gubimo vezu s okolinom i stvarnošću. I tu prestajemo s razvojem.

-----

Ono o čemu zapravo htjedoh je to što sam također pročitala u toj knjizi - a to je da bi se svatko od nas trebao podvrgnuti psihoterapiji, da riješi odnose s roditeljima. Da se riješi mapa koje su nam roditelji kreirali jer eto sami nismo dovoljno hrabri da iskoračimo.

Pak si ja mislim - kak može biti da baš svakomu treba psihoterapija? Onda nije problem u - svakomu - nego je negdje sistemski problem. Gdje je zapravo problem? Pa nije moguće da baš nijedni roditelji ne valjaju.

Razmišljam o unatrag 100 godina, kad su moje bake i djedovi bili djeca. Mamama i tatama se je govorilo vi. Nije padalo na pamet djeci da protuslove, kenjkaju, pa bi, pa ne bi.. Bilo je puno djece, djeca su se međusobno pazila i odgajala, mame su bile preopterećene poslom ili na polju, ili su radile za nekog, nije se cincalo oko djeca kao danas. Traume? Kakve traume! Trebalo je preživjeti, nije se stiglo misliti jesu li mamica bili dobri ili manje dobri, i kakve su traume ostavile djeci.

I onda uvidim kako je danas sve iskrivljeno. Uloga majke je postavljena tako da je majka izvor svih nevolja (to vrijedi i za oca u nekoj, ali manjoj mjeri). Djeca su dobila prava za koja jednostavno nisu dovoljno spremna i zrela. Autoriteti postoje i u životinjskom svijetu, bome mladi jelen ne bu seksal dok stari jelen toliko ne oslabi da ga mladi može istisnuti.

A ljudski mladi jeleni bi svi odmah seksali (ovo je metafora), i smatraju da imaju neprikosnoveno pravo na to. To po meni nije u redu. Doslovno - to nije red. Današnja mladež sve želi imati odmah. Maknuta im je struktura koja je nužna za crtanje korisnih mapa.. Pa se pogube, zalutaju, izgube smisao.. I ne treba ljudima na psihoterapiji popravljati roditeljske mape, nego im treba nacrtati novu mapu. Jer su izgubljeni. To je nekakvo moderno doba, valjda.. Super je doba, a većina luta u magli ne nalazeći put, tražeći smisao..

Previše smo se udaljili od prirode. Izgubili smo vezu s ljudima.. zdravu vezu. Zajednice su razorene, slavi se individualnost. A većina usamljena..

Želim reći, nedostatak strukture (mape) ne znači slobodu. Sloboda je - stvoriti održivu strukturu, mapu, revidirati je stalno, odbacivati stare obrasce, preuzeti odgovornost za crtanje vlastite mape koja u sebi nema prepreke tipa roditelje, raznih neprijatelja..

----

E, da, još mi je zanimljiva i razlika između neprijatelja i protivnika. Mi ovdje na blogu nismo neprijatelji. Ali možemo biti protivnici u ovdašnjoj igri.

Perce me podsjetio.. znam barem dvije priče:

Mladi čovjek, u tridesetima, nezadovoljan situacijom doma, odluči otići u Australiju. Sve sredi, da otkaz, žena da otkaz, pokupe djecu i odu. Vrate se za mjesec dana, izbezumljeni, slomljeni, nikomu ne govore što je bilo, on pokušava natrag dobiti posao, naravno to ne ide..

Drugi čovjek oko 40-e odluči otići u Irsku. Tamo mu je frendica kod koje će biti dok se ne snađe. Sve proda ovdje, da otkaz, uzme ušteđevinu i ode. Vrati se za 3 mjeseca, bez love, skršen. KAd je davao otkat rekli su mu da će ga primiti natrag (dobar je posao bio), da je dobar radnik, bla.. eh, kad se je vratio, nisu ga primili natrag. Mjesto bilo popunjeno.

Zaključak: ako idete van, uzmite neplaćeni. Nemojte dati otkaz i sve baš rasprodati.

Molim Ane da mi objasni ono nešto što je komentirala u vezi s divljim svinjama, to fakat ne kužim..

Jer mi je baš Ane dala broj koji da nazovem u vezi s divljim svinjama. Jest da mi nisu na tom broju pomogli, pa su me loptali od jegnod do drugog, i - izgleda da nema pomoći.

vidim sina mi spominješ, Pam. Ako je maloljetan, nek bude s maloljetnicom. Ne bih rado da bude s nekom od 40..