Laprdarij

Razmišljam o razlikama Lanene i mene. Gdje je ta početna točka u kojoj se razilazimo? Pa mi je palo na pamet nešto, što naravno ne mora biti istina. Evo.

Ako s nečim imam iskustva, onda je to sa smrtima bližnjih. Teško je onima koji prežive. Meni je bilo teško, jako teško. I kad ti je teško pitaš se svakakva pitanja, pa ti se jave u snu ti umrli, razgovarate, oni kažu da im je dobro, pa si ti umisliš da je to istina. Zašto ne bi bila? Ok, preživjelima je i dalje teško. Pogotovo je teško ako je netko blizak umro u mukama, na naoko besmislen način. Prerano i nepravedno.

Nakon prve smrti još se nekako može, nakon druge već stišće u grlu. Nakon treće nastane muk. I potrebno si je nekako objasniti sve to kako bi život išao dalje, i što bezbolnije. Jer, eto, živa sam, pa sad mogu taj
život provesti na ovaj ili onaj način. Ja biram.

Iz mojeg iskustva - od same spoznaje da je netko umro, puno je gora spoznaja da je nestao, i ne znaš je li živ ili mrtav. To razara, nagriza, nemam riječi.. čisti otrov, kiselina.. I kad saznaš da je ili živ, ili mrtav, nastupa olakšanje. Tako da vjerujem i znam da ljudi koji traže svoje nestale bližnje, a ne znaju što je s njima, žive u paklu, jednostavno rečeno. Neizvjesnot razara.

Sad ću govoriti o onima za koje znamo da su umrli. Jer, ok, nama je teško što ih više nema s nama. Ali, bitno je i što mi misiimo kako je njima. Teško je ako imamo sliku patnje prije njihove smrti. No, sad su mrtvi. Razmišljala sam o raznim teorijama što se događa nakon smrti. Tu mi je pomogao razgovor s mojom umrlom mamom, jer - velim - zašto ne bih u to vjerovala? Ona mi je rekla da je dobro, da svi umrli odlaze na neku 'planetu', i tamo ih 'popravljaju'. Dalje mi nije pričala. Rekla mi je da je tata bolestan i da neće dugo, a da ja neću tako skoro. Rekla mi je nek ništa ne govorim tati. I tata je otišao za njom. Ok. Rubna iskustva.

Od teorija o kojima sam razmišljala - prihvatila sam teoriju o reinkarnaciji jer mi ima najviše smisla. A i u skladu je s mamimin riječima, da ljude 'popravljaju', a ja nastavljam - kako bi ih vratili na Zemlju gdje će odživjeti sljedeći ciklus učenja. Naše duše, dakle, uče. U svakom životu koji prožive uče neke lekcije. U nekim životima prolaze patnje, u nekima blagostanje. Sljedeći životi 'popravljaju' šretu koja je napravljena u prijašnjem životu. Hm, možda je moja mama na to mislila? Ok. Drugim riječima, ako sam u ovom životu lopov i uzimam što mi ne pripada, u sljedećem životu ću biti pokradena i siromašna. Ako u ovom životu ubijem nekog, ili više njih, u sljedećem životu ću ispaštati, bit ću mučena, dobit ću uvid u to kako su se ljudi oko mene osjećali. I tako naizmjence, dok se duša ne oplemeni s raznim iskustvima. U nekim se životima duša odmara, jer treba steći i iskustvo invalida, nemoćnog... Duša raste tako. I ne samo ona, nego i duše oko nje odrađuju isto. Zato se kaže da se uglavnom iste duše motaju u različitim životima.

Zašto mi se ta teroija sviđa i ima mi smisla? Zato jer me tjera da razmišljam o svojoj karmi, i očuvanje iste čistom. Ako vjerujem u tu teoriju, onda činim dobra djela kako bi moja duša rasla, i kako bih bila pošteđena u sljedećim životima. Ako mi se događa nešto loše, razmišljam zašto, jer karma se ne mora vraćati kroz sljedeće živote, svakodnevno krojimo svoju karmu.

U cijeloj toj priči - mržnji jednostavno nema mjesta. Ako je netko od mojih stradao, to je iskustvo koje je ta duša trebala i tražila. To je istovremeno iskustvo koje je moja duša trebala kako bi postala još boljom. Tu nema mjesta mržnji. Nije moja duša bolja od neke druge. Svaka je duša na nekoj razini i čini najbolje što zna, i popravlja ono što je zeznula prije.

Da proširim priču. Čovječantsvo kao takvo također prolazi cikluse, duše rastu, sazrijevaju, postoje periodi u životu naroda koje njihove duše zajednički proživljavaju, kako bi bile bolje. Jer duše ne mogu same rasti. Rastu zajedno s drugim dušama, sve je isprepleteno.

Ako je nekomu bolje nego meni, tada je on to zaslužio od prije. Ako zlorabi nešto, platit će on to. Na meni je da misilm na svoju karmu, ne prljam ju mržnjom, nedajbože osvetom, pa ni negativnim mislima prema nekomu ili nekima.

A grob? Grob je mjesto prisjećanja, u kojemu nema više moje mame ni mojeg tate. Oni su izrasli u drvo iznad groba, pretvorili su se u gujavice, poljski miševi ih raznijeli, njihove molekule su prošle već n ciklusa.. Priroda nema nikakvih problema po tom pitanju.

A duše? Tko zna gdje su, možda su u mojoj djeci? Ponekad imam dojam da mi je kći zapravo mama, a sin otac. I imamo priliku poravnati ono što je možda bilo krivo u prijašnjoj relaciji.

I da, također vjerujem da je potrebno pustiti duše na miru. Pokloniti se pred njihovom sudbinom. Ako ih se stalno 'vuče', tada nemaju mir i otežano im je vraćanje na zemlju, u ponovljene živote. Zato ne razumijem to vraćanje u prošlost i uznemiravanje tih duša.

U konačnici, sve je to u nama. Nigdje drugdje, već u našoj glavi. Ili nađemo načina da smo u miru sa sobom, ili se patimo.

ŠTA JE REDOSLIJED KLJUCANJA?

Izraz „redoslijed kljucanja" danas ima metaforično značenje, a nastao je zato što je fenomen hijerarhijski utvrđene raspodjele moći prvobitno otkriven kod kokošaka. Naime, kod kokošaka se točno zna da u grupi od njih, recimo, pet, kokoška A, koja je na vrhu piramide moči, kljuca kokošku B i sve ispod, kokoška B ne može kljucati jedino kokošku A, ali može C i sve ostale ispod itd., dok samo kokoška E, posIjednja po rangu, ne smije kljucati nikog. Redoslijed kljucanja može se opaziti i kod drugih životinjskih grupa, kao što su majmuni, vukovi, ali i kod malih grupa ljudi (porodica, vršnjačka grupa itd.). Mada je poredak dominacije relativno stalan u nekoj grupi, on se vremenom (uslijed starosti ili bolesti pojedinih članova) može promijeniti. Najstariji brat, na primjer, ne mora kada braća odrastu i dalje biti dominantan.

(https://www.scribd.com/doc/71680565/33/POLO%C5%BDAJI-I-ULOGE-U-GRUPI)

A ovo je ostalo od moje majice :)

,

Znam da je to rastezljivo, i nejasno, kao i svako pitanje povezano s moralom, ali da mogu, uvela bih kaznu za davanje lažnih nada. Recimo, ako je netko jako bogat, i uspješan, pa ide zavoditi nekog siromašnog, i manje atraktivnog (nekad su to bili vlastelini i njihove sluge), onda taj manje atraktivan (i lošijem položaju) može steći lažnu nadu da će nešto biti iz toga, a vrlo vjerojatno neće. Kad je velika razlika između potencijalnih partnera, onaj tko je 'istureniji', po meni bi trebao paziti s kim se zabavlja, jer može doživotno povrijediti onog drugog. I ne bi mu trebalo biti svejedno. Onaj 'slabiji' si ne može sam pomoći, pa će patiti.

Onaj 'istureniji' može reći - baš me briga, pa onaj drugi je pristao. A da, ako je bahat i bezobziran, naravno da može. No, ljudi su nježne biljke, dobro je biti svjestan komu se smije dati nada, a tko bi mogao nastradati. Kao da ionako nema dovoljno patnje na svijetu.

Netko može trenutno biti slab zbog nečega što mu se friško dogodilo, razvod, smrt nekog bliskog, bla.. Pa nije u redu napiti mu se krvi.

.. ovako nositi kosu?

O ovoj temi sam neki dan raspravljala s kolegicom za ručkom. Kaže ona meni - i ja imam u sebi tu blaming culture. Fakat? Iznenadila me je s tim jer nisam to primijetila. Veli ona - svjesna sam toga pa se kontroliram. To mi je iz kuće, moja mama ima isto blaming culture. I kad odrasteš u sredini u kojoj se stalno traži krivca, postaneš i sam takav.

I tak sam malo bacila oko što kažu na internetu o toj temi, zanimljivo je to :) U Hrvatskoj je jako izražena ta blaming culture. Nezdravo je to. A ne mora biti tako.

Koji su znaci blaming culture? Recimo:

Rijetko okrivljujemo procese. Što znači da se rijetko okrivljuje oprema, proces ili situacija, krivac se traži u pojedincu.

Često okrivljujemo inidividue. Rijetko se okrivljuje grupa ljudi ili više njih, jedan je dovoljan da zadovolji tu glad za krivcem.

Ubijamo poštara (we kill the messenger). Ljudi koji donose loše vijesti nisu dobrodošli. Od prodavačice u dućanu, inkasatora, kontrolora u tramvaju.. A što oni pobogu imaju s tim?

Metoda "Štiti svoju guzicu" - to je sistem u kojem se poduzimaju akcije kako bi se u budućnosti zaštitilo svoju rit od posljedica. To se izvodi na razne načine, a uglavnom je cilj zamagljivanje odgvornosti. Recimo, imam jednog kolegu kojeg moraš nožem tjerati da nešto potpiše, ili ostavi pisani trag. Taj ne piše mailove, sve usmeno obavlja, po mogućnosti bez svjedoka.

Ovo mi je dobro! Kad se dogodi katastrofa (a nakon bitke svi su generali, jel), onda se sa novim saznanjima analizira situacija unatrag i okrivi se nekog jer ta upravo stečena znanja ovaj nije prije znao. Pa kako bi? Ovo je često..

A kad se nešto dobro dogodi, to se podrazumijeva, i nema se tu više ništa za poduzimati. Znači da se radi dobro. Svi su zaslužni. Ne traži se onaj tko je možda pridonio da to bude super. Ako netko ipak dobije nagradu, to je onaj tko je već pepoznat kao winner. Znamo takve situacije u kojoj se nagrađuju uvijek isti.. :(

Ovo mi je isto prekul! Ljude - pojedince - se okrivljuje za kršenje nepisanih pravila. Nepisana pravila su vrlo osjetljiva i krhka tema, dolaskom u novu sredinu potrebno je prvo osluškivati i shvatiti nepisana pravila, jer ona često znaju biti moćnija od pisanih. Eh, nisu svi jednako osjetljivi i sposobni detektirati ta pravila. Ali - kazna slijedi ako ih se krši.

Prepoznajete li ovdje na blogu ljude sklone blaming culture?

(https://www.chacocanyon.com/pointlookout/050216.shtml)

... nije važno tko si, već čiji si..



A ja bih nadopunila: nije važno što se govori, već je važno tko govori. Ok, u 95% slučajeva. Ili više.

Znači, važno je čiji je onaj koji govori. Ako je naš, dobar je.

Kaj nije to čudno? Gledam političare. Opozicija je protiv vladajućih što god ovi rekli. Zamijene se uloge, opet opozicija protiv vladajućih. Nije bitan sadržaj. Bitno je da su protiv.

To je odgovor na pitanje - po čemu se smatrate posebnim? Ili zašto mislite da biste baš vi bili najbolji izbor za ovaj posao?

Volim to što se mogu natjerati raditi stvari koje ne volim, pa i one od kojih mi rastu bodlje na leđima. Jest da mi ponekad traje malo dulje to samouvjeravanje, ali na kraju se primim toga, a onda čak i uživam u tomu. Point je upravo u tomu da na koncu uživam u njima. Jučer mi je bio takav dan, imala sam dvije stvari za napraviti od kojih me muka hvatala, ali sam sebi rekla - ne ideš spavati dok ih ne napraviš. I jest da sam odugovlačila, tu se zezala s glasovnim porukama, ali sam na kraju napravila obje stvari.

Bilo je važno da ih napravim jučer kako bih ih danas još probavljala i revidirala, da sutra i prekosutra budu spremne.

Imate li i vi taj period probavljanja? Prespavljivanje pa novi pogled na stvar? Iz iskustva znam da treba proći vrijeme, i da svako rješenje treba odmak. Ako nešto napravim i lansiram odmah, dogodi se da napravim krivo.

Ima još nešto što obožavam kod sebe: to što mogu vidjeti široku sliku, a mogu se i zapiknuti u dubinu, u neki detalj.

Pusa mi :)

ovo je povijesni trenutak ne znam kako vi koristite li mi to inače dog prevoditelj autom dok se vozite autom upitnik

Iznenadili me tom primjedbom. Jer odlaze oni u druge domove, druže se s djecom, pa vele - kod njih je po špagici, postoji vrijeme za jelo, za odmor, za posjete, a kod nas je - ležerno. Drugi su roditelji strogi, ovaj ima problema s tatom, ova s mamom, a kod nas je - ležerno. A meni drago :)

Ekipo iz pivnice.. Nabrzaka, gore, dole, možda kratko pićence gore?