Laprdarij

Ima na youtubeu zgodnih primjera. Znam da vas ta tema ludo zanima :)

Okrenite na RTL ak još niste.. a kapela je prošlo, predobro! Sad bu finale finala.

Stare duše.. i anđeli..

Sara Andrić je moj favorit, ako uopće mogu izabrati.. Zrela, pa što ta još može naučiti?

danas sam se opet prihaklala na iskricu, uhvatila me nekakva sjeta, usamljenost, došla mi želja da s nekim razmijenim par riječi, pa tko god to bio... klinci su s tatom u brdima, a ja samujem tu u zg... baš me nekako stislo... kad sam se prikvačila javio mi se jedan oženjeni koji je eto u sretnom baku ali je ipak i na iskrici i poševi tu i tamo koju... počeli smo se dopisivati iako ne želim ništa imati s oženjenima, i tako mu ja kažem kako sam usamljena i kako si želim naći nekog - naravno slobodnog, a on meni: da to ne ide preko noći, da moram biti strpljiva, da ovo, da ono, da nije dobro da si to želim!!!... održao mi besmislenu prodiku...osjetila sam kao da je sramota hjteti imati nekog... e, da, i tu sam počela u glavi anallizirati kako ljudi zapravo teško čuju da je netko usamljen i da želi imati nekoga... kaj to nije neobično? možda bi me trebalo biti sram zbog toga? ne kužim, pa kaj nije zdravo htjeti imati nekoga ako si usamljen? imam neki čudan dojam da bi bolje bilo kad bih rekla kako mi je super samoj i kako mi nitko ne treba... jel to zato što ljudi inače ne vole tuđe probleme? ne bih rekla, jer ljudima paše čuti da nekome nije dobro... ili ih svojim priznanjem dotaknem u nešto što sami ne žele dirati?

ljude nije sram priznati da žele recimo ljubavnicu, ili skupi auto, ili kuću prvi red do mora, ili bilo što, ali kad ja kažem da želim partnera, muža, to je sramotno? pa što je tu krivo? trebam se praviti da ne želim? zar je grijeh biti usamljen? ili nije moderno? ili je zarazno? i to mi spočitava neki tamo koji ševi ženi iza leđa? a da sam rekla da se hoću s njim zgaziti, to bi bilo valjda prihvatljivo? kamo ovaj svijet ide, svi su neiskreni, više se cijeni mržnja (ili barem ravnodušnost) nego ljubav, ljudi se zatvaraju u sebe, osamljuju se jer se ne ufaju reći da su sami... trebao bi jednostavno nastati pokret, revolucija, u kojoj bi svi morali imati partnere, gdje nitko ne bi bio više sam, svi bi birali nečije društvo a ne samoću... ja ugibam i venem od usamljenosti, do suicidalnosti... ovako rastavljena uvijek sam treća i ne zovu me ljudi rado... a ni meni nije ugodno među parovima... kao da mi piše na čelu... milijuni usamljenih, a privid je kao da se većina ludo provodi, ima puno prijatelja, poznanika, a drek, svi samuju i vikendima padaju u depresije, piju, seksaju se da zaborave, ne daju blizu svojim srcima, kao da im se nešto i može uzeti... ne žele dotaknuti svoje emocije uopće...

kad je netko usamljen, kao da je mrtav... svi ga zaobilaze...

(lipanj 2009.)

Reče meni neki dan Pamela, otprilike, da je bila bezobrazna prema meni zato jer se vjerojatno osjetila ugroženom. I time je zapravo sve rekla. Ali - što ja imam s tim? Ako pričam o svojem stavu prema seksu, jer je u toj situaciji Pam popizdila, kaj se Pam tiče moj stav o seksu? Ili o mojem tijelu? Što ona ima s tim, ili što ja imam s njezinom reakcijom? Ništa.

A što se zapravo događalo? Pam se tada borila sa svojim demonima koji su se osjetili ugroženima. Jer demoni su jako osjetljivi i ne daju se rušiti s pozicija koje zu zauzeli u našim glavama.

I naravno, svaka svađa, svaki konflikt je zapravo konflikt sa samim sobom, sa svojim demonima. Onaj tko je češće u konfliktu, taj ima više demona s kojima se bori. A onaj na kojeg je taj konflikt usmjeren nema baš niš s tim.

Pam se razljuti na mene, izvrijeđa me me zbog mojeg stava. I što sad? Ja sam sa svojim demonima na ti, mi se poznajemo, prepoznajem ih kad se počnu meškoljiti, i to mi je znak da imam još puno posla sa samom sobom. Ali da idem nekog napasti zato jer su moji demoni nemirni? U najmanju ruku - nije fer. A onda je glupo, bez veze i bez smisla. A o nastaloj šteti da ne govorim.

Jer što ću zapravo napraviti ako nekog napadnem? Nahraniti svojeg demona koji se onda još više podeblja. A ja to ne želim. Želim biti slobodna od demona. To je prava sloboda. Zašto bih se dala iscrpljivati od nekakvih starih, ofucanih i dosadnih demona?

I, otkud demoni? Pa uglavnom su ih nam naši roditelji poklonili, u najboljoj namjeri, naravno. Jer i oni nose svoje demone koje su dobili. Demoni su poput magnetofonskih traka u našim glavama na kojima su snimljene riječi naših roditelja, a skoro sve se svodi da - nisi (dovoljno) dobar.

I tako je, nakon pročitanog mojeg teksta, Pamelin demon njoj vrištao - ne valjaš - a ona je to usmjerila na mene. A mogla je i na demona, lijepo porazgovarati s njim i vidjeti koji mu je to gumb bi stisnut. I riješiti to s njim, a mene i moje stavove pustiti na miru. Jer ja Pamelu ne ugrožavam, niti ju mogu ugroziti. I zaboli me za Pam. I ostale.

Potpisuje: Coco.

Svijet idu u ovom smjeru :(

.. prvim seksualnim iskustvima vlastite djece? Sinova, kćeri?

Uzela s foruma - http://www.forum.hr/showthread.php?p=24636522

http://atma.hr/potisnute-emocije-zaboravljeni-titanik/

Pa vi sad vrtite i reciklirajte.. Bolje izazivati događaje nego razmišljati o njima.

Hehe :)

Pokušavam s prisjetiti kakva sam bila kao mlada.. Sjećam se da sam bila kampanjac, sve u zadnji čas, i malo iza. Osnovnu i srednju sam prošla praktički ne učeći, samo slušajući na satu. Na faksu sam shvatila da ne mogu više tako i morala zagrijati stolac.

I sjećam se da mi je bilo važno - razveseliti roditelje :) Možda sam bila odličan đak zbog njih. Trudila sam se, i uživala kad bi me pohvalili. Bio mi je važan osjećaj - lojalnost prema svojim roditeljima. Ja pripadam njima, i neću iznevjeriti njihova uvjerenja i njihove vrijednosti. Čak i danas, 30 godina što ih nema, i dalje osjećam tu lojalnost, i pripadnost. I dalje mi je to važno, lijep mi je to osjećaj, ugodan.

Moji su roditelji bili najkraće rečeno - karmički čisti. Dvoje nevinih ljudi, pomalo naivnih, vrijednih, veselih, iznad svega jednostavnih. Čast mi je da su me dopali njih dvoje. I u meni je jaki osjećaj da sam dužna taj njihov duh njegovati i prenositi ga dalje.

Možda bi netko mogao reći da sam si neke stvari uskratila zbog te lojalnosti, no ja tako ne osjećam. Ne znaju drugi što je sve meni sveto. A puno toga mi je sveto.

Velika svetinja mi je život sam po sebi. Život je čudo pred kojim se doslovno klanjam. Svetinja su mi ljudi oko mene. Priroda. Pa i ja sam samoj sebi - svetinja :) Kad se pogledam kao rezultat tog čuda zvanog život, koliko je generacija prošlo i zahvljujući njima sam tu, vučem korijene od prve pojave života ako je takav trenutak uopće postojao.. Meni je to fascinantno! Pa kako imam sreće da sam se rodila na najljepšem mjestu na svijetu, od najboljih roditelja, da sam rodila zdravu i dobru djecu, da sam okružena zlatnim ljudima, pa tko to ne bi smatrao svetinjom?

Nadam se da sam barem dio prenijela svojoj djeci, i ljudima oko sebe, i da nisam previše zmazala obiteljsku karmu..

Ili/i - stropnim grijanjem?

Plin je u uveden, ali mi je problem dimnjak. Možda postoji varijanta za fasadni plinski bojler, moram još provjeriti.

I tak, trenutno mi je politička scena u Hrvata prezanimljiva pa vrijeme provodim čitajući index. Nema tv serije, ni satire, što može naš narod smisliti. Ok, i serije i satire su samo blaga kopija stvarnosti.

Taman pomislim - ono je vrhunac, a kad tamo iskrsne neki novi skandal. Ok, skandal ko skandal, no najčudnije mi je što dio naroda misli kako je to ok, ili nebitno, ili - kaj sad ovi cjepidlače, pa svi tako rade.

I zapravo vidim koliko smo mi kao narod u k... Jer, moral je relativna kategorija, kažu. Prestrašno!

Obzirom da je to toliko tragično da je već postalo smiješno, ponekad umirem od smijeha na tragedije. Poput Brkićeve izjave da "koliko on zna, nije prepisao diplomski". A utvrđeno je da je prepisao 70%, čak je i tipfelere prepisao. Ali - on to ne zna. Netko je dobro zaključio - ne zna jer je kupio gotovi diplomski. Eto, reklo bi da ne može gore, a može.

A ja se čudila kad mi je netko na blogu rekao da sam kupila diplomu. U mojem shvaćanju svijeta takvo što ne postoji. Sad razmišljam - možda i ne zato jer sam ja sad neka moralna vertikala, nego - mene moja struka zanima, i želim naučiti što više. I to je vjerojatno malo čudno u Hrvata, da nekog nešto zanima, i da voli učiti i naučiti. Jer - čemu kad se može kupiti diploma?

Zanima me i puno više od osnovne mi struke, i mogu reći da imam više znanja nego diploma, da neka svoja znanja nisam okrunila diplomom iz nekih razloga, jer mi sam papir i nije presudan. Valjda sam izrod, kad pogledam oko sebe. Možda i nisam Hrvat? Aaaa, na to se odnosi ono - domoljub :) Sad kužim! Nisam reprezentativni Hrvat. Jer crnčim preko 8 sati na dan, i vikendom, spajam se od doma i pratim analize remotely. Zašto? Zato jer volim to što radim. Učim, studiram, jer me zanima - znanje.

Osim što učim i tako steknem diplomu, plaćam porez i prirez Zagrebu. Prijavljujem podstanare. Prijavim svaki honorar. Kupujem kartu u tramvaju. Čekam u redu na preglede. Vozim propisanom brzinom, trijezna naravno.

I onda me, naravno, povrijedi kad se vlasti dočepaju ljudi koji kao da nisu ni čuli da postoje zakoni, obveze, a da o moralnim obvezama i ne govorim. I to im je najnormalnije, a ja ispadam budala i tko mi je kriv, jel, što živim poštivajući pravila. Možda bi mi bilo lakše kad bih mislila da su toliko lukavi pa preveslaju zakon, jer bi to značilo da su barem pametni. Slaba utjeha, ali da barem znaju što rade. Tužna sam jer ispada da ovi pojma nemaju što rade, da misle da je to varanje i izigravanje zakona i pravila normalno, jer - svi tako rade. Nit su lukavi, nit pametni, nit dobri..

(komentirala kod Astralnog, pa sad sve ujedinila..)

Nema napretka isključivanjem ijedne mogućnosti. Meni ovaj ministar znanosti, Predrag Šustar, imponira. Jer ako je netko završio molekularnu biologiju, što je jedan od težih fakulteta, tada zna sve što se trenutno zna o životu na molekularnoj razini. Znanost je funckija vremena, i naivno je misliti da mi sada ovdje znamo sve što se može znati. Postoje ogromna područja koja ne znamo, to je ono što znamo da ne znamo, a onda postoje i ogromna područja za koje nismo ni svjesni da ih ne znamo.

Pravi znanstvenik je onaj koji si stalno postavlja pitanja, i koji se ne boji postavili bilo koje pitanje iz bilo kojeg razlgoa. U znanosti nema zabranjenih pitanja. Tako bi barem trebalo biti. Kad molekularni biolog završi i filozofiju, on je svojim znanjem pokrio sve što se u današnjem trenutku zna o pitanju života, s obje znanstvene strane - prirodnoznantvene i filozofske. I ako nakon svega toga još ostaje područja koja nemaju odgovore, naravno da je tu prostor za nešto treće, a to je duhovnost, ili kako god je zvali.

Znanstvenici koji se čvrsto drže onoga 'nije dokazano' su po meni ograničeni ljudi. Jer - koja je uloga znanosti? Da prvo uoči neku pojavu, i zatim da je pokuša znantveno objasniti - stvori znanstvenu tezu. Zatim se znanstvena teza dokazuje. Pod znanstveno dokazati mislim - pronaći uvjete koji bi doveli do navedene pojave, i da se to može ponoviti - ili - kontrolirano proizvesti navedenu pojavu. (Iako je neke vrlo zahtjevne stvari moguće makar jedanput dobiti da potvrde znanstvenu tezu, a da ne govorim o područjima znanosti u kojima kojima se možda nikada teze ne budu čvrsto dokazale, npr. crne rupe, i sl.)

Ako nešto dosad nije dokazano, to može značiti više stvari. I toga bi svaki znanstvenik trebao biti svjestan. Ili pojava nije dobro uočena, ili se nije uspjelo dobro stvoriti uvjete da se pojava dogodi, ili se rezultat nije dobro interpretirao, ili jednostavno dosadašnja znanja nisu dovoljna da se sve to dogodi. Mi smo trenutno samo mala točkica na pravcu kojim svijet ide, iza nas je puno spoznaja, a ispred nas je još više.

Imati stav o znanosti takav da se isključuju ostali pristupi - to je onda vjera u znanost. I onda nismo daleko odmaknuli od srednjeg vijeka. Pojam znanosti po meni ne isključuje niti jedan pristup, po meni bi se, ako je riječ o nekoj pojavi, trebali sjesti ljudi s različitim pristupima, pa makar zvučali totalno suludo, i da svi iznesu svoje viđenje problema, i da svi budu otvoreni da postoje i drukčije viđenje od onog koje oni 'vide'. Kad se to uspije postići, da recimo o raku, bolesti, zasjednu i molekularni biolozi, i medicinari, i filozofi, i duhovnjaci raznih vrsta, i kreacionisti, i - najvažnije - ljudi oboljeli od raka koji 'vide' iz prve ruke, tada bi to bilo pravo..

I da rezultat takve rasprave, ili istraživanja, bude u rasponu - od lijeka koji bi se dao bolesnomu, do načina prehrane, načina disanja, duhovnih vježbi, molitvi, interakcije s drugima, ljubavi, mjesta stanovanja, situacija, biranja struke, biranja radnog mjesta, biranja partnera... i sigurno ima toga još..

I tek tada bi sve krenulo u zdravom smjeru. Čovječanstvo bi tek tada krenulo s iscjeljivanjem.

Moje je mišljenje da smo mi Hrvati sretni i blagoslovljeni s ovakvim ministrom znanosti kojeg sada imamo, i da nam je pameti čuvali bismo ga kao kap vode na dlanu, jer nas takvi ljudi širokih vidika mogu iscijeliti i izliječiti, kao čovjeka i kao narod.

Da još dodam i ovo: među mojim kolegicama i kolegama, svjetskim znanstvenicima, doktorima znanosti, ima puno vjernika, duhovnjaka raznih fela, jedna je nakon molekularne biologije završila i teologiju. I to nije u konfliktu nego proširuje sliku. Uski umovi isključuju i boje se nepoznatog, široki umovi ispituju i preispituju i kako rekoh - nema zabranjenih pitanja..