Laprdarij

Ono, životni minimalizam. Imati ono nužno, ne višak. Zadnjih dana mi se otvaraju članci o tomu, gledam emisije o tomu.

To je vrh. Imati stvari za jednu torbu. Moram još promisliti.. e, sad, je li vešmašina dio minimalizma?

Za započeti proučavati neku temu volim pogledati emisiju "Na rubu znanosti" o tomu. Tema koja mi je već dulje vrijeme zanimljiva je kanaliziranje. Ili "channelling". U mojem slučaju je to Cocochanelling. U NRZ ima naravno emisija o kanaliziranju, i ja poslušala više puta, zabilježila imena koja se spominju i ajde na guglu. Usput, kanaliziranje je kada se kroz nekog čovjeka javlja neki viši entitet. Čovjek ga 'kanalizira'. To nije kopanje kanala.

Tako sam nabavila knjigu "Alcheringa" u kojoj je opisano kanaliziranje entiteta koji se tako zove, i koji objašnjava kako je nastala civilizacija. Kako su se neki tamo spustili na Zemlju, onda su imali havariju tog svemirskog broda, on je eksplodirao i dijelovi su mu se rasuli po današnjoj južnoj Češkoj. Možda koji detalj ne napišem skroz točno jer sam to čitala prije 3 godine. Taj se dio povijesti događao negdje prije 900000 godina. Ti dojdeki su imali problema s preživljavanjem u našim uvjetima pa su se morali prilagoditi, a prilagođavali su i one koje su zatekli na Zemlji, bilo je tu svega, i uspjelih i neuspjelih ekperimenata.

Dio onih koji su došli na Zemlju je bio ok, ali dio je bio blogtesačuvaj, to su oni koji su sada glavni negativci u teorijama zavjera. Da su došli samo dobri ovo tu bi fakat bio raj, kao što je i trebalo biti. Ali...

No, mene je zainteresirao taj kamen Alcheringa, koji je omogućavao kanaliziranje entiteta Alcheringe onomu tko ga je primio u ruku. Taj se kamen još uvijek može iskopati u Moldaviji, južnoj Češkoj, i prodaje se. Zovu ga još i nebeski dar. On je navodno dio tog svemirskog broda koji je eksplodirao tamo neke 900000 godine B.C. Naravno, ja zapela za taj kamen i dobila sam ga za neki Božić. Bilo je pitanje je li pravi, pa sam ga mikroskopirala, snimila i poslala nekom stručnjaku za minerale koji je potvrdio da je to moldavit jer je karkateristične strukture. Amorf zelene boje, ima mjehuriće u sebi i malo podsjeća na građu stiropora, kao da je hrpa kapljica sljepljeno. To se vidi pod mikroskopom.

Kad je taj kamen stigao u stan, nismo mogli spavati nekoliko noći. A malen je taj kamenčić. Prvu noć skroz ništa, a onda malo po malo kao da smo se naviknuli na njega. Nitko od nas nije kanalizirao, barem koliko ja znam. To za spavanje sam kasnije pročitala na internetu. Čitala sam i da se taj kamen zna sakriti, i onda se nakon nekog vremena opet pojavi. Moje iskustvo je da taj kamen od nas ne bježi, valjda mu je dobro kod nas.

Dogodile su nam se razne čudne stvari, možda je to i njegova zasluga. Neka ga, evo stoji mi kraj kreveta. Prilažem fotkice kamenčića kako ga držim između prstiju, i njegova mikroskopska fotka.

U posljednjih godinu i pol rijetka su bila jutra koja nisam provela u šumi. S pesom. I mi tako potegnemo oko jedan sat, da ne znam gdje sam pomislila bih da sam u nekakvoj divljini.

Jutros sam isto išla, ali sam nekako slaba pak sam se brzo umorila, sjela malo na klupu. I gledam hrastove oko sebe, prekrasni su. Ooogromni! Gledam tu njihovu koru, pa to sedam jezika govori, ima se kaj gledat i gledat! I skužim, gle, mahovina na kori raste na krivu stranu svijeta. Učili su nas da raste na sjeveru, pa to je i jedan od orijentira za izgubljene u šumi. A ovdje mahovina raste na istoku. Uglavnom hrastovi brljaju, ostalo drveće je ok, mahovina im na sjeveru. Pak vidim jednog hrasta gdje mu je mahovina na zapadu! Kak?!

Krenem s klupe, i dalje se čudim. Kako to dosad nisam primijetila? S noge na nogu, odmaram putem, pomalo prema doma.. Morko je u šumi i ima jedna prečica koju volim ali je sada blato do koljena. Imam gumene čizme, ali pes nema, onda ju moram trljat i ribat.. Planiram ići drugim putem, usput čudeći se hrašću koje bura vije, ali me nekaj usmjeri na onu blatnu prečicu. A ok, idem, pa kud puklo..

Prođemo pes i ja prečicu, čak su mi čizme ostale relativno čiste s gornje strane, ali pes se lijepi i čupa noge. Ajd, blizu smo kraja, kad otrči pes i nema je. Fućkam, zovem, niš.

U toj šumi ima jedna čarobna kuća. Spaja se s nebom. I nije baš na zemlji. Tako ju ja vidim. Lutajući šumom naiđoh na tu kuću i ne vjerujem da takvo što postoji, i k tomu još na takvom mjestu! Pa tko je to izgradio?

U toj kući živi jedna šumska vila. Upoznala sam ju na ulici, moj pes je zaljubljen u nju. Jedanput smo se zapričale, i ja pomislim, ovo je anđeo u ljudskom obliku! Između ostalog, ona razgovara za životinjama. Prije oko 2 tjedna šetam šumom blizu one čarbne kuće, kad u dvorištu te kuće - ta žena anđeo! Ne mogu vjerovati! Pes naravno odleti k njoj, ja za pesom, i opet se nas dvije zaklepetale. Zove me ona da vidim kuću iznutra, a ja žurim, nemam vremena, samo na kratko, klinac. Odem unutra i provede me vila po etažama, a na vrhu, blizu neba, terasa oko kuće, može se obići cijela etaža, pogled na Sljeme, grad, šumu..

Čarobna kuća nije građena s pravim kutevima. Je, ona je imala pravokutni nacrt, ali graditelj nije želio oštetiti hrašće i njihovo korijenje pak je smanjio ili povećao kuteve tako da je kuća izgrađena između 4 nedirnuta hrasta, svaki na jednom vrhu. Graditelj je poznati stari arhitekt, koi voli prirodu više od svojeg projekta. Danas uz šumsku vilu u toj kući živi još jedan anđeo, njegov unuk.

Stojim u šumi na nizbrdici, hoće mi se doma, klecam, nemam gdje sjesti, još zovem pesa, fućkam... Već se ljutim pomalo, a nemam snage otići do čarobne kuće, znam da je tamo. Kad ono dolazi moj pes i iza njega ide vila, i kaže - došao je vaš pas po mene; a ja osjećam da niste dobro, pas je došao po pomoć k meni. Ha? Kaže ona da me je skenirala ili kak se to već veli na jeziku vile, i da je vidjela gdje i što me muči. Ništa ozbiljno, kaže ona. Lako je to riješiti. Vidite ovaj hrast? Može bilo koji, ali ovaj vam je tu najbliži. Dođite do njega, zagrlite ga prislonivši se na njega i recite mu: "Zahvaljujem ti na zdravlju!". Ovo je ljekovita šuma, vidjet ćete.

Zagrlim ja hrast, sa zapadne strane gdje nema mahovine, zahvalim mu, i vratim se vili, još malo ćaskamo- Kad ono - šusne me takva snaga, neviđena sreća, došlo mi je da poletim! Kaže vila, aha - vidim da djeluje, bolje vam je jelda? Fakat je! Više od deset dana vučem se ko magla, snaga mi curi negdje, sve sam slabija. A sad, bum! Ajme, koji osjećaj!

Smijem reći hvala? Da, smijete, ali ne meni. Nisam to ja napravila. Pa pokaže rukom na šumu.

Eto, dođoh doma, poletna, sto ideja u glavi, sutra idem na posao, dosta je bolovanja. Jeee!

Ako me netko izbaci izbaci iz cipela onda je to moj sin, moj najveći učitelj, moj guru, moje božanstvo! Prije nego sam rodila mojeg anđela rijetko bih se naljutila, popizdila možda dvaput u životu. Nije bilo razloga! Oni do kojih mi je stalo su bili predobri, recimo moji starci, to su bila prava dva anđela. Jadni, maknuli su se s ovog svijeta prije moje tridesete i dali mi svu slobodu ovog svijeta. A nisu mi smetali. Ima djece koja bježe od staraca, koji pizde na svoje starce, pa su starci ovakvi, onakvi, a moji bili super! Šteta što nisu i sad sa mnom, znam da mi se ne bi miješali u život jer se nisu ni kad sam bila dijete. To je ona vrsta premudrih roditelja koji odgajaju, a da se to ne osjeti. Monitorirali su oni mene, ali me nisu gušili. Zapravo, tek kad sam svoju djecu dobila shvatila sam koliko su bili genijalni, i kako su me nadzirali nevidljivo, i kak sam dobro ispala, jel. Najveća sreća mi je bila vidjeti ih sretnima! A i njima je to bila najveća sreća, vidjeti mene sretnu. Možda je to zato kaj mi je tatek bil zagrebački fakin koji je prošao sito i rešeto, ali kad se uozbiljio nije bilo boljeg, ni muža, ni oca.. Djeca su mi zavidjela kakvog tatu imam. Ah...

E, da je moj tatek sad živ, znao bi on kako s unukom. A ja tele! Sa kćerkom znam jer mi je slična. Ali s fakinom poput mojeg sina - ne znam. Ja njega studiram! Kolike sam tečajeve prošla, tehnike, metode, ovo, ono, ne bih li ga shvatila, pomogla sebi i njemu. Ok, ima nekih pomaka, ali da me hiti iz cipela, hiti me. Jednom rečenicom: "Mama, ja sam gladan". Ili, "Opet nema ništa slatkog za doručak!" E, ja tu ispalim!

Da nismo stoput o tomu pričali, dogovorili se, ali ne. Dete ima 20 let, još malo 21, ali se nije u stanju sjetiti dan unaprijed da ode u dućan i kupi si ono što mu fali za doručak. Dam mu lovu, nije u pitanju. Hehe, možda mu mogu predložiti da si naruči napolitanke za doručak s Glovom, naravno od svojeg džeparca. A dućan nam je preko ceste. Dulje traje spuštanje s četvrtog kata nego dolazak do dućana. No, taj čip 'unaprijed' se kod njega još nije uključio. Strpljivo (osim kad me prehiti) čekam da se aktivira. .

A ovo, Mama ja sam gladan, pa o tomu postoje websajtovi, ta rečenica očito nije samo meni okidač. To je rečenica - reži me, metni sol, i još utrljaj... Skuham ručak, ima od jučer nešto drugo, u frižideru nekoliko varijanti za složiti, a on meni - Mama, ja sam gladan!

Kužim ja da je to njegova igra s kojom se hrani, i valjda kad mu fali pažnje onda aktivira tu neku čarobnu rečenicu, i tu ne može fulat! Da ne kažem da ljeti kad je sam na moru sve može i zna :(

Ma kaj da duljim, jedva čekam da se oženi i odseli. Voli ga mama!

Kad su računi u pitanju, režije, moram imati samomotivirajuće tretmane prije nego ih se primim platiti. Ha, koja formulacija? A kajaznam, valjda mi je teško dati novce. A mislim da nije, jer one račune koji idu automatizmom s veseljem kliknem, ali ove gdje je bar kod, ajd, to je još super, ali oni koji nemaju bar kod, nego moram upisivati iban i poziv na broj, joj... a onda sam lijena. Pa da.

Kakvi god bili tehnološki napretci po pitanju plaćanja računa, koristim ih. Da se mene pita, sve bi to direktno išlo s mojeg računa. Bez da me pitaju. Ok, nije mi to pametno, jer recimo sad dobijam na email račun nekog tipa iz Ploča, A1. Već sam više puta javila u A1 da mi prestanu slati njegove račune, ali ništa. Jedanput sam i platila taj račun. Jer u mailu piše sve, ima bar kod za plaćanje, osim na koga glasi račun. Tek kad se otvori privitak onda se vide ime vlasnika. A jebiga, ja platila jer su mi slali opomene... pak sam tražila da mi to storniraju, ali ne sjećam se jesu li. Valjda jesu. Zvala ja i tog frajera, javila mi se valjda njegova mama, koja je kao pokvarena ploča (ili CD za ove mlađe) ponavljala - mi redovito plaćamo svoje račune, nema neplaćenih računa, to je neka greška. Nije me uopće čula. Mislila je da ju zovu iz A1. Vrit.

E, kak sam brza na gumbima, tako sam neki dan naručila neki faking mobitel za koje su napisali hvalospjeve. A ionako mi treba novi mob, a ovaj nije ni tako skup, kažu 50% promotivna cijena jer tek izlazi, bla, truć, i ja platim. Prvo, ne stiže povratni mail s tracking brojem. Pak ja pitam, što s tim? Oni nekaj brljaju, i niš. Dođe meni pošiljka, mislila ja da je neki porez opet, a ono - mobitel. Bez maila s praćenjem. Ok. Ipak je stigao. A mobitel - prelijep. Plavi metalik, presijava se, ekrančina kao kod tableta, i ajd sve je dobro svršilo. A ono, mob se smrzne triput dnevno, i češće, kamera shit, ma totalno sranje. E nećeš, pomisli ja, i bunim se. Šalju oni meni link za povrat robe, u kojem trebam nekaj poklikati, i nakon svega piše da će mi vratiti onoliko kuna koliko sam platila dolara. Hej, kako to? To je 6 puta manje? Neee, vele oni, to su dolari, to što piše kn nema veze. Ok. Piše da će mi vratiti novac kad upišem tracking number pošiljke. Ode ja na poštu, pošaljem, platim 100 kn poštarine, i sad trebam upisati tracking number, a ono samo neki strani provideri, ne mogu upisati broj od naše divne pošte. Pak si mislim: ipak je lova u pitanju, povlačim pošiljku i odlučim poslati je drugim courierom. Usput im pišem mail, valjda deseti po redu, da kakav je to način da se oglašavaju u Hrvatskoj i na hrvatskom, a nemaju hrvatsku poštu na listi couriera. Sljedeći dan pogledam ja na listu kojeg stranog couriera da izaberem, a ono - Croatian post na listi. Yes! I opet ja na poštu, poslala, upisala tracking number i gle čuda, isti čas mi je sjela povraćena lova, i to u dolarima, točan izvos. Izgubila sam 100 kn za poštarinu što i nije neki bitni postotak.

Sve u svemu, ti stranci su fakat ok. Ja bih samu sebe poslala u k.. kak sam zanovijetala. Ali oni nisu, strpljivo su odgovarali, evo dodali i Croatian post na listu, i vratili lovu bez pitanja. ČAk su mi rekli ako hoću cijeli iznos da napišem kako ga nisam koristila, a jesam. Kak bi inače znala da ne valja.

Uglavnom, zaključila sam da su moji mobiteli od kojih ne znam koji je stariji, super!

Evo malog primjera što bi značilo "objektivno":

Jesu li paunovi na slici jednake boje?



A objektivno je:

To je moj danasnji duboki uvid.

tebi se očito sviđa određeni tip žena :)

1. Da me hoće.
.

A i zakaj bi? Bacim oko na blog i vidim da je Medo aktivan. Pak pomislim, eto, znala sam biti okrutna prema njemu, a bolestan je, prošao je svašta, sada je u nekoj situaciji koju ja ne mogu ni pojmiti, i onda me počen prati osjećaj da bih trebala suosjećati, a ne mogu. Mogu onako, iz pristojnosti, ali ne mogu punim srcem. A tak je.

Kaj je moj bivši bio bolestan, pisala sam o tomu, nekako mi se srce zatvorilo. Osjećala sam se kao robot koji ga služi. On bi mijenjao raspoloženja, znao bi popizditi, viknuo bi - ali ja umirem! pokušavajući valjda dobiti malo sažaljenja od mene ledene. A ja mu dreknem - ali ja ne umirem! Bilo je teško! On na jednom rubu, ja na drugom. Ako niste bili u takvoj situaciji, onda ne razumijete. I ne vjerujete. A zašto i bi?

Plakala sam jedanput, od nemoći, kad sam četvrti put u par sati presvlačila cijeli krevet, jer pelene nisu ničemu služile. Jesam li mogla pretpostaviti kako je njemu? Jesam, onako, racionalno, ali nisam se mogla uvući u njegove cipele, osjetiti to. Nisam ni htjela, bojala sam se. Odlučila sam odraditi to sve do kraja, ali ne uštekati se.

Danas kad se osvrnem, teško mi je. Žao mi je za neke situacije. Da se vratim u to vrijeme navjerojatnije bih postupila isto. Sad kad je sve popustilo, nazirem kako mu je bilo teško. Onako, u magli...

I za kraj, recimo da se ja nađem u takvoj, ili bilo kojoj teškoj situaciji: ono što razumijem je da ne mogu očekivati ni od koga da zna kako mi je. A zašto i bi? Osim možda netko tko je taj čas u istom dreku. Iskreno, pa ne bih ni htjela da netko tko puca od zdravlja sad upada u ponore kojima ja puzim. Neka ga sretnog i veselog! Doći će i njegov trenutak, ali to nije sada.

Eh...

Opet su premjestii gruntovnicu U Zg. Tako dođem ja danas do Sveučilišne biblioteke, popnem se biciklom po rampi tamo gdje je bila gruntovnica, a ono metalna ograda. Ne mogu prići. U daljini gledam, nitko ne ulazi niti izlazi iz gruntovnice, ništa više ni ne piše na vratima. Obiđem Sveučilišnu, možda je ulaz s neke druge strane. I onda uzmem mobitel i pokušavam na danjem svjetlu vidjeti kamo preseliše gruntovnicu. Aha, Špansko, neka Mihanovićeva, ok. Nemam volje ni vremena potegnuti do tamo, budem neki drugi dan, blizu mi je posla.

Krenula sam biciklom jer tako najbrže obavim stvari. A uzela sam go da obavim toga što mi se skupilo. Bilo bi još bolje da uredi rade i dulje od 12, jer sam tako morala juriti s jednog mjesta do drugog da stignem.

Ugl, dođem u jedan ured nešto obaviti, ali mi vele, ne možete kod nas, morate na Općinski građanski sud. Mislim si ja, ma nije to ništa komplicirano, vjerojatno je već pokrenut postupak, samo trebam to i to. I onda zalutam u gruntovnici, pak me nakon toga put ipak navede pokraj Suda. Prođem pokraj ne misleći svraćati, ali mi neki glas u meni veli: stani, okreni se i odi na Sud. Poučena iskustvom, kad mi se takav glas javi, poslušam ga. Okrenem se, odem na Sud, i saznam ono što ne bih nikako mogla pretpostaviti, i stvar se rasfuflja. Da nisam otišla na Sud, ne znam kad bi se to riješilo, ja bih cijelo vrijeme mislila krivo. Usput pitam ženu gdje je sad gruntovnica, ona veli - Sky Office. Yes!!

Zapravo, sve ovo pišem zbog tog glasa koji me navodi. Go with the flow. Idem, pa kamo me nanese i odnese. Ok, trebam obaviti ovo i ono i onda krenem. Kad se dogodi nešto neočekivano, tad si velim - ok, iz nekog razloga treba biti baš tako, jer je tako najbolje za mene. I tako i bude. Poznato?

Koji put je to nešto toliko neobično, nešto zapne na nekom toliko neočekivanom mjestu, nešto banalno, da bi netko vjerojatno popizdio. Ja si velim - ok, tako treba biti iz nekog višeg razloga. Pusti. Možda jednog dana saznam razlog, a možda i ne. Vjerujem da postoji. I to mi je dovoljno.

tako savršena...
nisi dopala nekom muškarcu... i to muškarcu s iskrice?

Nije mi jasno :/"
Tee Jay

Potaknuo me je na ovaj zapis Tee Jay.

I meni je postavljeno slično pitanje. To se pitanje može shvatiti i kao kompliment, jel. Jer sam u očima dotičnog nekako ispala super.

E, sad, da se mi poznajemo 5 godina, da smo se našli u raznim prilikama i neprilikama, da smo imali uspone i padove, da znamo najgore strane onog drugog, pa da me nešto takvo upita, ok. Tada bi to pitanje imalo temelj, pokriće. Nakon svega toga ako sam za njega stvarno super, to bih i povjerovala.

Ali to pitanje je stiglo prije bilo kojeg drugog pitanja. Pa sam se pitala - zašto ti misliš da sam ja super, a ne znaš praktički ništa o meni? Iz 5 minuta druženja, nekog mojeg bloga? Ne sjećam se niti da smo razgovarali nešto o nama. Možda o lijepom vremenu..

Dobila sam etiketu 'super', i što sad s njom? Jel ja sad trebam biti super da ne razočaram dotičnog? I još bih trebala opravdavati zašto se nisam nekomu svidjela ovako super? I tko kaže da nisam? Isti onaj tko kaže da sam super. Ni jedno ni drugo nema veze s istinom.

Kad se nekomu dopadnem ovako nesavršena kakva jesam, onda to cijenim. Kad me taj komu se dopadnem VIDI. Kad vidi mene. Baš onakvu kakva jesam. Ili barem približnu. Kad ono što ne zna o meni ostavi praznim, a ne nadopunjuje to nekim svojim ružičastim balonima, pa vidi u meni ono što bi želio vidjeti, a ne ono što stvarno jest.

Prestara sam da bi mi takvo što imponiralo. Ne mogu sebe više zavaravati da sam onakva kakvom me netko vidi, 'savršena', pa tako sve dok se na raziđu oblaci i ugleda me sav zbunjen u realnosti.

Ne da mi se. Ne da mi se gledati u nečije oči u kojima ne vidim sebe. Ne da mi se prolaziti opet ono - razočarala si me, nisi onakva kakvu sam te vidio (ili kako on kaže - kakvom si se prikazivala) na početku. Pa normalno da nisam, kad me nisi niti vidio! Kam si uopće gledal, pizda ti materina?

Zakoračila sam u novi život. Još nisam skroz svjesna, malo mi je mutno, malo me još stres pere, ali mi se pojave tračci - gle, pa ja mogu ovo, gle pa ja mogu ono, gle, slobodna sam. Čudno je, kad se dogodi sloboda, a ne znam jesam li je željela. Promjena, još jedna promjena, iz temelja.. a ono, ja bih da mi je život mirna voda. Znam, znam, a kad mi je mirna voda, sama zamutim.

Još su mi slike u glavi friške, dogodi se da ne mogu zaspati, da me neki miris uznemiri, znam pomisliti - moram ga pitati kako se ono radi, a onda - pa njega više nema. Smiješno je da mi najviše nedostaju one stvari koje su mi kod njega išle na živce: da vuče noge dok hoda, kuha kavu i ronda u 5 ujutro, zaboravi zatvoriti vrata svoje sobe pa je zadimljeno.. i filteri od cigareta. Imao je naviku otkinuti filter cigarete i baciti ga bilo gdje, kamo god krenem, doma, vani, svuda njegovi otkinuti filteri. Još ispadaju iz stvari, u njegovoj sobi ispod kreveta hrpa filtera. Nekad bi popizdila, pa daj taj filter hiti u pepeljaru ili barem na jedno mjesto. A sad nađem filter i sjeta me ulovi.. dokad ću nalaziti filtere? Ovo su zadnji filteri, kad ih pokupim neće se pojaviti novi.

Volio je satove. Bio je orkužen satovima, od zidnih, do vekerica, ručni satovi, svi na navijanje. Satove na baterije nije smatrao satovima. Prislonio bi ih na uho i kao da im srce sluša, opčinjen. Mislim da ih je smatrao živima. Rastavljao bi ih, ponovo slagao, veselio se (to je jedna od rijetkih stvari koja ga je veselila) kad bi mu netko poklonio stari mehanički sat.

Jedan naš prijatelj obećao mu je takav nekakav sat, i dođe konačno kod nas i pokloni mu bezvezni na baterije. Ovaj gleda i ne vjeruje. Ali kao pristojan pa šuti, ma da, sat je ok, šteta što nije na navijanje. A prijatelj se nasmije i izvadi iz džepa prekrasni stari sat na navijanje, neka poznata marka, i veli mu: zezao sam te s onim satom.. Ah, kako mu je laknulo, zgrabio ga je i otišao u svoj 'laboratorij'. Nosio je bijelu kutu tamo. Koja je naravno skroz požutila od dima.

Jedno jutro je rekao da ne osjeća baš lijevu nogu. Ipak se je digao, išli smo na kontrolu. Pomogla sam mu hodati, nekako smo došli tamo i natrag. Kad je trebao ući u lift samo se skljokao. Nisam ga sama mogla dići.. otpuzao je jadan u lift i digao se na stolac koji se vozi u liftu, za takve situacije. Drugi sam dan nabavila kolica, pa onaj toaletni stolac, no kad sam mu to pokazala već su mu noge skroz otkazale, nije se više mogao popeti u kolica, niti na 'princezu'. 'Princeza' je služila kao stolić za posluživanje, a kolica samo kad ga je imao tko staviti u njih, kad smo išli na kontrole.

Volio je i kalendare. Često je gledao u kalendar, brojao dane, stavljao oznake. Oko dva tjedna prije odlaska promatra on svoj kalendar i veli mi - znaš, za dva tjedna ovaj kalendar više ne bude vrijedio. Kaj? Znao je..

On je odbrojavao, a i ja sam brojila.. Hoću li ga zateći ujutro, hoće li disati? Znala sam noću viriti kroz rupu u kliznim vratima je li mu se miče prsni koš.. Jednom sam tako šuljajući se iznenadila psa pa je zarežao na mene kako ga još nisam dotad čula.

Kako će to izgledati? Hoću li ga samo zateći? Sto pitanja..

Kako je zalegao, bio je pun gorčine, često bi izvrijeđao onako baš, u sridu. Djeca su ga zaobilazila. Ja sam uglavnom prešla preko toga, a koji put bih mu vratila. I on bi tada živnuo. Pak sam mu onda češće vratila. Adrenalin čuda čini.

A onda je prestao govoriti, šaptao je, morala sam mu doći skroz blizu da razumijem.

Bio mi je rođendan, pomislila sam - nemoj samo na rođendan, da ga ne pamtim takvim. Počela su ljetovanja, sin je već bio otišao na more, a kći se spremala. Zamolila sam ih da barem jedan bude sa mnom doma, nek se izmjenjuju.

Sin se je trebao vratiti taj dan navečer, a kći je jučer otišla na more. Nas dvoje sami. Jutro, u 3:39 nazvao me je mobom, tako smo dogovorili kad nešto treba, ja skočila i dođem do njega - on prošapće - skuhaj mi kavu. Kuhala sam mu kavu svako jutro, zadnja 2 dana ju nije popio, ali je morala biti. Tako sam i sad skuhala i dala mu je, mahnuo je rukom, kao, mogu ići natrag spavati.

U 7 sam se probudila, disao je. Jeee! Pitala sam ga kako je, rekao je: umoran sam, ali bit ću dobro. Ali nije izgledalo dobro! Taj miris... Rekla sam mu, idem prošetati psa ali se odmah vratim. Tako je i bilo. A onda sam kleknula pokraj njegovog kreveta, držala ga za ruku, rame, doticala ga, pričala mu kako krasnu djecu imamo, lupetala svašta.. on je sve sporije disao.. brojala sam sekunde u pauzama.. i više nije udahnuo. Čekao je da se djeca maknu.

Htjela sam da se to dogodi doma. I ja bih rado tako doma otišla. Među svojima, da mi netko drži ruku i priča nešto. Svet je to trenutak! Znam da je on sad dobro, da je sretan, nije se baš snalazio u ovom zemaljskom životu. Otišao je, imam osjećaj da se nije ni osvrnuo. Sretno mu! Sad za njega vrijedi neki drugi kalendar..

P.S. Prekjučer na tv-u naiđem na film "Neobična priča o Benjaminu Buttonu". Kao da je meni ispričana! Riječ je o uraru, slijepom, koji radi satove po sluhu (i za njega su bili živi), sat je glavni glumac u filmu. A priča je o umiranju.. Da sam taj film gledala prije ne bih većinu toga doživjela. Prekjučer me je baš šusnul.

Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku. Iz toga proizlazi da su Bog i čovjek - isto. Da čovjek ima iste sposobnosti kao i Bog. Jer - Bog je u nama, tj. mi smo Bog. Ako je tako, onda i mi imamo sposobnost stvaranja. U knjizi "Razgovori s Bogom" Bog kaže - da imamo. Da se nama sve želje ispune, ako su jasne. Nekima se ispune svjesne želje, onima koji su toga svjesni, a većini se ispunjavaju nesvjesne želje.

Zašto onda ljudi ne stvaraju? E, tu se uplela religija. Političari starog doba, koji su nas uvjerili da bez njih ne možemo. Kao što nas danas također uvjeravaju. A postoji nekoliko dokaza da kad se politika ne miješa, društvo i privreda procvjetaju. Isto bi bilo da se religije maknu, ljudi bi se preporodili.

I naišla sam na tekst koji je opisao točno ono što i ja mislim. Religija=politika. Na kraju 2. knjige "Razgovori s Bogom", Neal Donald Walsch, kaže:

"Vratite se duhovnosti, zaboravite religiju. Religija nije dobra za čovječanstvo. Organizirana religija da bi uspjela mora uvjeriti ljude kako im je ona potrebna. Kako bi ljudi predali vjeru nečem drugom, najprije moraju izgubiti vjeru u sebe. Zato su zadaci organizirane religije:

1. Prvi je zadatak organizirane religije da natjera čovjeka da izgubi vjeru u sebe (da posumnja u sebe).

2. Drugi je zadatak da on povjeruje kako religija ima odgovore koje on nema.

3. I treći najvažniji zadatak je natjerati čovjeka da bez pitanja prihvati njene odgovore. Ako propituješ, počinješ misliti. AKo misliš počinješ se vraćati onom unutrašnjem izvoru. Religija to ne smije dozvoliti jer bi mogao doći do odgovora drukčijih od onih koje je ona pronašla.

Zato te religija mora natjerati da posumnjaš u svoje ja, mora te natjerati da posumnjaš u sposobnost svojeg pravilnog mišljenja. Problem je religije u tome što se sve ovo često osvećuje. Jer ako ne možeš bez sumnje prihvatiti svoje misli kako možeš onda ne posumnjati u ideje o Bogu koje ti je religija dala. Uskoro ćeš početi sumnjati i u moje (Božje) postojanje u koje prije pojave religije nisi nikad posumnjao. Religija je zapravo stvorila agnostike. Religija je ispunila srce vjernika strahom od Boga."

"Razgovori s Bogom", audio knjige
Link
Link
Link

Pokazao mi danas klinac video neke pticurine a la tetrijeb kak zavadja zenku, napuhava se, plese, bljesne nekom bojom, pa pirueta, cuda izvodi, trudi se, presmijesan, sve dok mu zenka ne da mig i onda ju zaskoci. Valjali se mi od smijeha, a ja se sjetim poruke jucer tu na iskrici, tip mi posalje poruku sadrzaja '#'. Hahahha, pa taj se stvarno namucil! A gle pticurinu! Muski ljudeki su nam se nekak ulijenili :)