Umorni Bukovsky

Što se tiče pisanja, općenito pisanja i pisanja na blogu, pisanja dnevnika, bilješki, uspomena, podsjetnika za trgovinu?

Sigurno to nema nekavu vrijednost za budućnost čovječanstva, nema ni nekakvu literalnu vrijednost ( ne počinjem rečenice s JA, i ne počinjem rečenice s uvredama na regionalnu pripadnost, ili na mjesto rođenja, ne pišem kako je blog šljam, i na dnu, i ološ i tko je kriv, ne prozivam nikog. Ako su moji zapisi nalikuju na govore Vladimira Bakarić, to je valjda zbog toga što jednako mislimo ( Vlado i ja ), jer nisam nikad čitao, ni slušao Vladimira Bakarića. ( nabrojio sam što sve nije moje pisanje- sada bih trebao nabrojiti a što je. tj. napisao sam što nisam sagriješio a svećenik mi kaže: sada mi reci a što JESI zgriješio! )

-Ne trudim se dovoljno!

-Krivo i površno procijenjujem čitatelje.

-Prečesto je pisanja preslik nekakvog stvarnog događaja, prečesto je istina.

-Premalo je mašte i snova.

-Bez uvreda je i bez svoga onog što znam o vama.

-Ne koristim ezoteriju, bioenergiju, signale, poruke, karte…

Pišem da se zabavljam, pišem prvenstveno da sebi priuštim par svojih rečenica i da se maknem što dalje od depresije koja vreba u ovim godinama.

Pišem da pomognem Zemlji da se izvuče iz recesije i ledenog doba.
Da spasim Zemlju od globalnog zatopljenja.
Netko to mora učiniti
Ako neću ja, tko će?!

Blog je umro. Što me drži na groblju?
Vi!
Mrtvaci.
Osjećate li slobodu koju vam šaljem?!

Probudio se prije budilice, prije plana, u ono poznato svitanje. Probudio se prije biciklista, strojeva, komaraca…

Volio je kad se probudi u ranu zoru kao da se nadigrava sa suncem, kao da mu je nešto podvalio i čeka komentar. Kad tako započne dan očekuje od dana i iznenađenje jer je to promijena plana i drugi izbor, a njegov.

Znao je točno koliko minuta ima do izlaska sunca. ( ako se pojavi )

I ta tišina, taj neplanski ulet u zoru, tišina u kojoj se prisjećao sinoćnih planova, namjere, obveza, odmah je sve izvan računa, i fizičkih a i mentalnih običaja
.
U sobi je sve bilo onako kako je sinoć ostavio…odjeća na vješalicama, tenisice pred vratima, kapa na stolu da je ne zaboravi.
Znao je da je sam u kući ( često je sam u kući ).
Otvorio je prozor.
Neka posebno čudna tišina mu je zujala u ušima, ušla je u sobu s mirisom jutra i ljeta. Čuo je ptice; vrapce i golubove, jednu kukavicu i jednu neskrivenu sovu ( golubovi su u pijesku i prašini kupili neko svoje izmišljeno sjemenje, neku hranu a možda su i slalii svoje signale i igrice ).

Nije još vidio niti jedno ljudsko buće. Rano je i nitko se nije žurio.

Oblačio se lagano, s užitkom, siguran u sebe u svoje postojanje.

U kupatilu je vidio svoj lik; starijeg , vitalnog,simpatičnog djedicu, kratke kose, zelenih očiju, dugih i spretnih ruku.

Nasmješio se.

Sviđao mu se je njegov odraz, njegov osmjeh, njegov današnji plan.( nije imao plan! )

Doručkovao je špek, suhi kruh i čaj.

Već dugo nije doručku pridavao posebnu pozornost. Priučio se na neke neobičnosti i posebnost u sitauaciji koju je imao. Ni ručkak nije bio bitan. Uzimao je hranu kad je bio gladan.

Prije nego što će izaći na tu praznu seosku cestu, napisao je u svoj kalendra današnji datum:

17. lipanj, 2047,god.

Za nešto manje od dva mjeseca imat će 148 godina.

Dobro jutro, svim preživjelima!

Gledam TV raspred SLO 2:

Danas: Hrvatska - Italija

Sutra: Srbija- Danska

Prekosutra: Slovenija- Engleska


Samo se zbog toga isplatio raspad!!!

Ne sudim ja tebi niti te osuđujem. Ti si ogledalo, barokno zrcalo u kojem sam najbistrije vidio sebe, svoju sebičnost, svoju neodgovornost, svoju nespremnost žrtvovati bilo što od svog komoditeta; svoju udobnosti, ugodu, propuste, hobije, nemarnosti.

Što sam ti nudio kao nagodbu?!

Golu ljubav bez realne budućnosti, bez temelja, bez građevinske dozvole, budućnost od snova.

I da si se htjela udati za mene kad sam te najviše volio, ne bih te oženio.
Bojao sam se da ćeš mi udartiti psa, zatvoriti knjigu, da ćeš praviti drugačiji raspored po sobama, nove boje, gasiti svjetlo iza mene, otjerati golubove, uništiti hobije, imati svoj tv i svoj kućni red…
Bojao sam se biti sretniji jer bih imao nešto za izgubiti
Ovako, kao nezavisnom kandidatu, samostalnom gubitniku, poraženom filozofu koji je bio obučen radovati se zalutaloj ptici na tavanu, noćnom glasanju sove, uletu šišmiša na svjetlo računala, sve je moglo postati uzrok radosti i tuge.

( Ako je put kojeg dobro poznajem, ako se osjećam na njemu siguran i samouvjereno…. ipak nije dobro imati previše godina. To je kao da stalno vozim prema groblju.--MD )

» Samo plitkim i običnim ljudima treba po nekoliko godina da prebole neki osjećaj. Čovjek koji gospodari sobom, može isto tako brzo učiniti kraj svojoj patnji, kao što može pronaći neko novo uživanje. Ja se neću predati na milost i nemilost svojim maštanjima koja su na bazi ugašenih sjećanja. Ja se hoću njima iskustveno poslužiti. Pomoći njih uživati i njima gospodariti.«

Što sam stariji sve mi je to lakše, bliže.. sve sam mirniji, smireniji…čekam da se zastor spusti i da zapalim cigaretu.

( » Nije to naravno samo širina, veci duljina i dubina. Mozda neki sveci i vide cijelu sliku, no obični smrtnici imaju dar vidjeti samo segment. Svatko vidi neki komad koji je u stanju vidjeti. OBRAZOVANJE proširuje sliku.To je vjecni POSAO .. i ne postoji trenutak u ovomazemaljskom životu kad mozemo reći - e, sad znam sve o tomu i tomu.«

(To se naziva svestranost i nije dostupno životinjama i nižoj rasi. To je ciljano obrazovanje . I što sam stariji sve više mislim da sve znam samo što mi je teško sjetiti se.)

*

( Sve naše emocije - ljubav, mržnja, zavist, pohlepa, ponos - imaju prihvaćenu društvenu razinu, a potom i ostale razine, privatne razine, na kojima mogu prijeći u područje krajnosti., ovisnosti, prepotencije…postajemo stari i odvratni.


"Kako bi preživjelo, čovječanstvo mora obnoviti temeljnu ljudskost u urođenu božanstvenost; ljudi moraju obnoviti sposobnost za iskazivanje poniznosti, zdravog razuma, dosljednosti, časti, držati svoju riječ, svoj učinak i svoj pogled. Mase moraju nadu ugledati u nekom drugom svijetu, a ne u onom kojem posve dominiraju fizičke i kemijske znanosti.

Nitko od najponiznijih ljudi ne može biti istinski snažan, ljubazan i dobar a da svijet zbog toga ne postane bolji, a da netko već i zbog samog postojanja takve dobrote ne primi pomoć ili utjehu."

Nada je jedan od onih lijekova koji uopće ne liječe, nego samo produžuju patnju.

Nada je potpuno beskorisna emocija i negiranje stvarnosti. ( MedoDebeli )

Nisam zato da ove riječi i ovaj tekst pročitate kao terapijske aksiome jer je aksiom iskaz koji se usvaja bez dokaza i smatra kao ishodni za izgradnju neke nove glupe alternativne metode.

Alternativa od budala je pičkin dim ( nije prevara već zabluda )

Kad se saberem vidim da bih mogao živjeti sa životinjama. Pogledajte mačku. Ona nije nešto božanstveno, ona nas ne primijećuje, mi smo nitko.

Kad bih znao živjeti sa životinjama…?!

P.S. Nemojte ovo pamtiit , pokušajte se , čitajući,zabaviti.
Kao i ja dok sam pisao!

Svadba.
Velika svadbena dvorana puna gostiju. Utihnula je glazba, žamor, nestali su šetači, drpači, ofiranti , pušači trava…

Vrijeme svadbene večere.

Sjedio sam ispred na klupi pod orahom, lagano tjerao komarce i nikako poći doma. Naime, nisam mogao biti unutra. Smetao mi je dim, mirisi alkohola, mirisi gurmanskih jela, pa čak i miris mnoštva. A morao sam doći, biti, darivati.
Došao sam, bio sam , darivao sam…
Još mi je samo ostalo otići doma. Kod domaćina me je čekala večera, par starijih ljudi, tišina. I dok sam se kolebao i razmišljao da li odslušati još jednu garnituru svirke, iz dvorane su izašle dvije žene, nešto mlađe od mene ali puno zgodnije od mene. Sjele su, uz pozdrav, kraj mene
Anu sam poznao a za drugu nisam bio siguran. Nije bila u priči.
I kao svježina tog ranojesensko sumraka, nesigurno i neuhvatljivo, prolazno.. dođoše uspomene.

Ooo, bilo je to davno.

Na Uni. I pokraj Une. Kupili smo i sušili travu uz rijeku , skupilo se dosta svijeta da se u jednom danu sve to stavi u plastove . Oko podneva, stariji su u hladovini odmarali, a mi mlađi smo zaronili na kupanac.
Ana je bila dijete Posavine, dijete brze rijeke, a ja klasični kontinentalac.
Viđali smo se rijetko, dva tri puta godišnje i uvijek sam uletavao. Jebga, uvijek je bila svidljiva, tamne puti, vesela, golišava ( valjda i zato što smo se uglavnom ljeti viđali )i uvijek je imala nekakve svoje razloge. Sjećam se da je govorila, pa ti si u Zagrebu, studirat ćeš 100 godina a ja se moram udati…
» Medo, ako me uhvatiš u vodi, radi sa mnom šta hoćeš!«
Samo je to bilo dovoljno da poludim. Lomio sam se, ronio, gledao u vodi, hodao po dnu, plivao uzvodno, pričao najljepše priče, obećavao snove, recitirao stihove. ..Ona je mahala grudnjakom, plivala leđno, zaranjala u vodu onako da joj guza ostane u zraku, ali joj se nisam primakao, nisam je uspio niti dodirnuti.
»Kad izađemo van iz vode , ja ću te izmlatiti. Kao da si muško. Ovo što mi radiš… »
» Ja ću zvati svoju mamu i svoga tatu!«
Nije to danas za prepričavanje jer se još uvijek ljutim na sebe. Zar nisam mogao malo više trenirati plivanje, imao sam vremena i uvjeta a bilo bi u vodi.. ( rijeka nas je odnijela malo niže od društva, mislio sam da to radi namjerno ) , bilo bi u vodi ( moglo se je i stajati na dnu, Una ljeti nije duboka ), bilo bi u vodi…bili smo mladi a ja sam bio i vidljiv….
Nisam je uhvatio!
I nisam mogao raditi sa njom što hoću.
Vratio sam se u stvarnost. Još uvijek je imala onaj izazivački osmjeh, i one grudi, i vic u očima, i duge prste i duge noge….
»Jesi li ti naučio bolje plivati?«
»Nisam, ali sam zaboravio i zašto bi mi to trebalo«

Ustao sam i oprostio se… s prijateljicom ozbiljno a Ani sam dobacio ( tiho ):

»Laku noć, »plivačice«!
»Laku noć »plivaču«!
Dok sam vozio doma, polako, vrtio sam film: Te silne svadbe, rođendani, godišnjce, domjenki, krizme, vatrogasne zabave , kirvaji, tanburaši… nije to više za mene…guši me, ostajem bez zraka , umara me, umara mi koljena i srce.

Osjećam se najbolje na otvorenom.

Imam dovoljno zraka.

Na pogrebu.

Na groblju.

Moj otac i ja, prešutno, nismo se slagali.
Iz tog odnosa se nisu stvarali kompleksi, loše djetinjstvo ili ružne uspomene. Ne. Iz tog odnosa se, vrlo rano, kod mene formirao osjećaj odgovornosti radi svojih postupaka, mišljenja, opredjeljenja, osjećaj odgovornosti zbog vlastitog izbora i nošenje posljedica. Rano sam postao svjestan da sam za sve što mi se dogodi ja odgovoran i da sam bez mogućnosti izgovora i opravdanja na njegov račun.
Otac me je ocijenjivao u sebi.
Znam.
Nekad mi je odobravao, puno češće je mahao glavom u znaku pitanja ili kao njegov komentar u stilu: neće se to dobro završiti.
Ne znam kako se što završavalo po njemu…prestao sam misliti što on misli ( možda je i on prestao misliti o meni ), ali njegov sud, njegovo iskuastvo, njegove upute i savjete sam koristio ako su mi odgovarali ( ne tvrdim da mi nije pomagao ).
Iskreno, nikad nijedan od nas nije imao prigovor na takav odnos. Nisam imao zamjerki, osjećaja da sam prepušten sam sebi, da je mogao učiniti za mene više, bolje, lakše ili da sam bio bez roditeljske ljubavi, pažnje…da je išta bilo drugačije nego kod mojih vršnjaka.
Danas se čudim svim tim silnim, stručnim analizama, metodama odgoja, terapijama gdje djetinjstvo uzimaju kao razlog ponašanja, kao uzroke ovog ili onog, kao bitnost za patološka ponašanja, doživljaje, snove, reakcije, optužbe, dijagnoze.
Moje djetinjstvo i moja mladost su bili točno onakvi kako sam ih ja napravio i kreirao.
I sve moje emocije, moje ljubavi, moji emotivni uspjesi i porazi, čitav život tog vremena je preslikan iz sredine u kojoj sam se kretao, boravio, učio, sazrijevao. Sva sam sebi uzima i oduzimao , pripisivao. Govorio sam , tada je to bilo popularno, to je moja sudbina, moja karma, božja ruka, to je proces koji moram proći i savladati.
Da li bi se osjećao bolje da sam primijećivao da je moj otac ponosan na mene, da me gleda zadivljeno ili začuđeno, ili da se hvali sa mnom?
Ne znam!
Isto tako ne znam ni za njegove zamjerke, minuse.. rekoh: prešutno se nismo nadopunjavali. Nije bilo javnih ocijena , nije bilo glasnih, jasnih i javnih analiza.
Kad je umirao, bio sam uz njega.
Nije htio svećenika i ja, kao vjernik, osjetio sam poziv da ga malo opravdam, da priznam u ime njega, njegove pogreške, mane, propuste, nekakve njegove grijehe. U mislima sam rekao: « Bože, oprosti mom ocu sve što je u životu pogriješio!« Htio sam napraviti nekakvu rekapitulaciju, ispit savijesti, priznanje i gle čuda; ja nisam znao niti jedan grijeh svoga oca, ništa nisam znao, vidio, ničeg se nisam sjetio, ništa nisam imao Bogu ponuditi.
Okrenuo sam ploču: » Bože, ako je griješio, ako je to između vas dvojice, ako je nešto bilo…oprosti mu!«
Ušao sam u njegovu sobu, nasmijan i htio sam mu to sve ispričati u šali, htio sam mu priznati što sam pokušao….on se probudio, isto se nečemu nasmijao, glasno komentirajući: » Kako sam ja lijepo pola sata spavao!«
I umro.
Otišao.
Raspršio se po vječnosti…bez žaljenja.
Otišao je kao da je znao kamo ide. Iako se radilo o smrti, bilo je dostojanstveno.
Vjerojatno i njemu i meni i jedinstveno i prvi put. ( moj je otac otišao tiho )

Sad se pitam zašto sam ovo pisao i napisao.
Zato da bude zapisano, da me podsjeća da je smrt dio života, da, ako izbjegne iznenađenje, » smrt je nešto sasvim ljudsko«
Često bacim pogled na njihove slike na zidu i uvijek mi se učini, na prvi pogled , da me gledaju malo podrugljivo, da mi se smiješe, da se čak i rugaju:
»E, moj Medo, puno toga ti još ne znaš…nemaš pojma!«

Saznat ću!

Odgovaram bez prkosa, propusta, straha, kajanja: » Ima vas , tamo gore, mojih, sve više i više. Čekate me. Pripremite jedno lijepo , mirno mjesto gdje ptice pjevaju, trešnje zriju, trava se zeleni, nema struje i s mirisom ružmarina. Ako možete , pomozite da mi put bude ugodan. Da, nemojte žuriti! U mirovini sam i imam vremena, nikamo ne žurim…

I svi ćemo poći tim putem…polako i sigurno.

Možda bi mi malo teško palo kad bih krenuo na taj put iz….dosade!

Draga Tanja!

Znaš što sam ja otkrio ovih prošlih mjeseci?

Igrice na Facebooku imaju u sebi neku supstancu koja djeluje smirujuće na živce ( nepoznata je kao i ona u Coca- Coli ). I to je na bazi autosugestije i autohipnoze. To je moj novi placebo lijek koji djeluje. Kad mi dosadi jedna vrsta igrica ( karte ) , okrenem se kuglicama, pa povrću, pa voću . Tako izbjegavam uzimanje psihitika i mogu ti reći da taj moj placebo nije loš.

Ovo ti savjetujem besplatno, kao alternativac ( reiki majstor ) ... sasvim ozbiljno. Možeš provjeriti tako što ćeš vrlo brzo otkriti da ti neka igrica jako djeluje iritirajuće....dakle, koristiš kontratransfer i uzmeš onu koja te smiruje.

Napisao sam ti ovo kao znak moje zahvale na tvom trudu oko mene! ( otečene noge )

Pozdrav!

Medo

Padne mi napamet, u ovom kišnom , vjetrovitom i poznatom danu, da sam mnoge stvari radio uzalud, da nisam iz toga ništa naučio, dobio ali i da nitko drugi nije dobio moje iskustvo.

To je takva vrsta iskustva koja se ne može prenijeti. I ovo što sada pišem , također je uzalud.

Pisao sam pjesme ( meni je to vrlo ozbiljan posao, čak zanimanje; biti pjesnik ) . Ali je došao netko u moju kuću i zapalio sve stihove…

Pisao sam pjesme o mojoj sobi , ali je došao netko i zapalio moju kuću.

Pisao sam pjesme o mom selu, o tornju sv. Roka na brežuljku, o zvuku zvona, ali je došao netko i zapalio moje selo.
Došao je netko i srušio crkvu u mom selu.
Ugasio zvona.

Imao sam ljubav, ali je došao netko i rekla to su moji i ode moja ljubav.

Onda sam dobio i uzeo pušku i rekao: » Dosta !«

Onda je došao netko sa tenkovima i rekao: »Tebi, dosta, ovo je naše!«

Imao sam Hrvatsku sa svim onim starim pjesma, s tamburašima i svadbama, imao sam Hrvatsku sa Slavonijom u svojim pjesmama i svojim pismima, u svojim snovima.

Onda je došao netko i rekao:

» Evo ti tvoja Hrvatska!«

Dvije stvari u isto vrijeme ne mogu zauzeti isto mjesto, isti prostor…to je fizika.

Jednostavan princip i netko se mora maknuti, nestati, biti zbrisan….

» Stvari, koje se tiču srca uvijek su mi, ili vrlo jednostavne ili potpuno neshvatljive. »

» Amerikanci imaju povjesno uvjetovan snažan osjećaj sebe samih kao izuzetnog, izabranog naroda.

Slom komunizma, kolaps SSSR-a, shvatili su kao potvrdu tog svog statusa.
Otud im tvrda vjera u osobno i isključivo pravo da nagrađuju druge zemlje i narode koji prihvaćaju njihove koncepte i spremnost da ostale neumoljivo kažnjavaju po vlastitom kriteriju.«
(Možete li mi reći šta je zadatak vas intelektualaca? Šta vas to izdvaja od ostalog naroda? I kakav bi trebao biti vaš učinak u sličnim situacijama.?)

Ništa. Ne činiti ništa. Dobro. Slažem se. A kako narod može do spoznaje, ako im mi to ne budete otkrili?

»Vi ste zaduženi da ih obrazujete i organizirate To je vaša duhovna obaveza. Šta ste vi učinili da nas, KAKO tvrdite, zatucani narod nešto čuje od vas? Da li ste nastupali u javnosti? TV? Novine? Niste. Zašto? Plašite se? Čega se plašite? Molim vas, nemojte da se smijete, recite mi čega se plašite? Koga se plašite?«

Nekada poznata pod nazivom paranoični poremećaj, samoobmana je zapravo vrsta veoma ozbiljnog mentalnog poremećaja zvanog psihoza, uslijed koga osoba nije u stanju da razlikuje stvarno od izmišljenog.
Najupečatljiviji simptomi ovog poremećaja jest čvrsta vjerovanja u nešto što nije istinito.
Osobe sa ovim poremećajem često vode relativno normalne živote kada je rieč o socijaliziranom i normalnom svakodnevnom funkcioniranju, i osim neispoljavanja svoje obmane, inače ne pokazuju neko agresivno ili bizarno ponašanje. Tako samoobmane mogu biti i simptom stalnih mentalnih poremećaja kao što je šizofrenija, depresija…

Ovaj poremećaj je društveno prihvaćen kao i kod slučaja pušenja, pa čak i alkohola.

U najočiglednije simptome svakako spada nekritičnost kao nus- pojava, a pored toga, česte su pojave i preosjetljivost, bjesno ili loše raspoloženje i halucinacije.

Sviđa mi se vrsta terapije: Kognitivno- bihejvioristička terapija!

( Što je dijagnoza opasnija i nerazumljivija to je liječenje jednostavnije )

Ponudio bih zdrav razum, tj. trebali bi naći nešto duhovno za ublaživanje savjesti:

Pokušajmo s ljubavlju, prijateljstvom, razumijevanjem, tolerancijom, prirodom…pronađimo svoj puteljak, ogranak neke nove , nepoznate, čiste ceste. Ako je cesta široka, ako ima prometa, ako nije i u privatizacji , ako nije u skandalu niti na sudu, možda je rješenje naše obmane baš u tome.
Tu se čak nađe mjesta i za Boga.
Ne moramo biti toliko glupi da uporno ponavljamo iste pogreške i pustimo da nas vode isti intelektualci sa svojim starim zabludama.

I tajnama

( Znate li što je najgore? Nada. Nadamo se da će ljudi vidjeti i ispraviti svoje zablude, zbog toga što smo mi uz njih. )

P.S. ( nešto je moje a nešto s googla! Pratite navodnike, ako je to bitno )

Znate li zašto se kaže » vjeran kao pas«? Možda mislite znate, ali ne znte kako se to meni čini. Ni ja ne znam da li je to točno , ali bih pokušao:
Poanta je u tome da jednog netipičnog dana kažeš sam sebi:
» Što će mi ovaj pas, ova obveza, ovaj trošak, ovo dlakavo klupko poslušnosti i buha i odlučiš ga se rješiti, pokloniti, dati uspavati, otjerati, napustiti, ostaviti,. Postaneš grub radi svoje odluke, agresivan, ljut na njega…
Ne želiš vidjeti, ne želiš gledati , ne gledaš ga, ne želiš osjećati da li on to sluti, da li mu oči gube onaj radosni sjaj, ali pas ide za tvojim tragom, miriše te, cijeli dan te prati, nesigurno kao krivac ide uz tvoj korak, sapliće se o tvoje noge, gleda nekamo u dužinu, gleda u tebe tužno, bezglasno zavijajući….
Kažeš, izazivajući i glasno:
» Sjedi!«
On sjedne.
» Lezi!«
On legne.
»Šuti, Medo!«
A on cijelo vrijeme šuti.

» Idi, donesi, dođi, umri, spavaj, k nozi, marš u vodu, kuću, dvorište!«

On u svojoj umornoj glavi traži milijun opravdanja za tebe, ima tisuće izgovora za tebe…
…i počneš se lomiti, gledaš i pucaš po ožiljcima, neke vremenske aritmije i pritisci, nepravilno disanje, nemaš apetit….javlja se sumnja…
Pas zna čuvati ljubav, zna se boriti za ljubav, zna svoju svrhu i svoj izlaz…
Pas traži način da ostanemo zajedno, da se uskladimo, da se opet nađemo, da gledamo i idemo u istom pravcu. Njega ne zanima »možda« on zna što želi:
Želi da ostanemo zajedno!
To ljudi ne znaju, to ljudi zaboravljaju, to nije primarna ljudska osobina.

Zbog toga nismo vjerni kao psi!

Pa to je samo pas, nabavit ćeš drugog!

Malo sam se zabavio s istinskom osobom kojoj sam jako vjerovao.

Njen prijatelj je simpa čovjek i nije ni blizu 70-tim.
Gledam tipa, umjetnik kažu, dobrog izgleda i financija, ali u sigurne i zanimljive budućnosti ( ima svoj brod ) i već se na prvom susretu zagledao u naš glavni lik tak da su se i ljubili....

Čovjek može u svijetu prognanika i izbjeglica naći žensku koja je 50 godina mlađa.
To nije malo, i ja bih njegovu odluku da se odmah ljubi nazvao glupom, kad bi bilo »tako«. Ako mališa misli na sebe ( a misli !), onda će se pobrinuti i za ženu koja se za desetak, dvadesetak i više godina može malo brinuti za oboje, upravljati brodom, a ne da gura nekoga u kolicima po palubi.
San i snovi tako brzo ogole u stavrnosti. Zašto bi na svoj brod dovozio staricu koja povraća kad se sprema oluja, kad se može kurčiti s zdravom i mladom ženom koja može procijeniti što je dobila... Eto zašto je blog isto u kurcu. Piše svašta tko se sjeti i postaje scenarista... nevjerojatnih scenarija.

Ne treba reakcija. Reakcija je ono što osjećam dok se u večernjim satima ljuljam u naslonjaču.

( Ne želim sebe stavljati u ulogu nekakvog vještaka, stečajnog upravitelja, javnog bilježnika, ili korumpiranog suca. Neka se stvar odvija bez mene i mojih prosudbi. Nitko nije glup da ne bi znao što radi... a ima i dovoljno sugovornika u kojima je ostavio svoj trag i pečat. )

(Svaka sličnost i usporedba s događajima na blogu je nepotrebna. Nemojmo uspoređivati. Očistimo svoj prag i svoje godine od :nepotrebne i patetične romatike. Od stvarnosti koja je tako blizu virtuali.

Ako ne znamo uživati u onom što imamo . kako ćemo znati uživati u onom što tražimo?!

» Hodaj,
Nebo strpljive voli…
Hodaj,
Možda se sve u dobro pretvori.«

Od mene život ne traži mnogo, Ni vrijeme. A meni je i to tako teško. Kao da je sve to tuđe kamenje, tuđe smeće, tuđe procvale voćke, tuđi povjetraci i tuđi uzdasi. ( jučer sam, šetajući gradom, vidio jednu našu znanicu. Čistila je ispred svog praga ! )

( ako vam se čini da ste se rodili u krivo vrijeme, u pravu ste - netko gore točno zna krajnji domet moje kreativnosti ali i moje destruktivnosti ).

Mogu to nazvati i nerada i beskorisnosti a ipak i nade.

Ništa nisam posebno učinio ( rat se ne računa po ustavnoj kategoriji ), a vrijeme to zna, vrijeme to koristi, i vrijeme nosi čekić s kojima razbija i čiste prozore. Vrijeme mi daje još malo vremena kao prosjaku, beskućniku, tuđincu… da bude posve siguran da nisam učinio ništa za pamćenje, za knjige, za generacije i da neću učiniti ništa,

Vrijeme se ne boji mojih ideja.

Zbog velikodušnosti tog vremena, postao sam najveći potrošač uzaludno potrošenog vremena. Nešto kao mlin koji melje beskorisno vrijeme u prolaznost i nosi u rijeke i mora…u neotkrivene dubine.
I ljudi me počinju tražiti savjete kako da rade to što ja radim, kako da rade to da ništa ne rade. A ja im to ne smijem reći jer bi izgledalo da sam im pomogao a to je onda jedna nova obveza za mene, to onda izgleda da sam nešto učinio dobro, da pomažem i da koristim.
Nije moje da koristim, ali nije moje ni lagati. I za laž treba kreativnosti.
Volim biti beskoristan.
Nemojte me ništa pitati, a ja neću više pisati. Neću za vas više ništa reći.

Vi ste svojstvo bloga kao što su berači plodova svojstvo biljaka.

Pročitao sam mnoge knjige iz graničnog područja, čak i iz graničnog područja najekstremnije alternative.
Neću vam ništa nabrajati , jer vam je sigurno svaka metoda manjeviše poznata , ako i nije prihvatljiva. To je kod mene iz djetinjstva, iz prirode, iz šuma, potoka, rijeka, životinja, biljaka.
Priznajem da su mi se pojedini autori sviđali i s idejom koj je potekla iz » svijet se kaže šuma ». I kao Svemirska Kapija.
Kad sam prihvatio ideju, prihvatio sam i praksu. Tako je bilo s reikijem, s akumpunkturom, autogenim treningom, snovima, anđelima, liječenje s elementima ( voda, zrak… ), pa hipnoza, dvije/tri vrste meditacije, disanja..
Ono što bih danas , ukratko, htio preporučiti je kreativna vizualizacija, uz kombinaciju disanja i progresvne mašte…iliti agresivnog maštanja..
Zamislite pješčanu plažu u negdje na pustoj obali, uvali i nigdje nikog. Na kraju dužine ili daljine jedna kućica i…
Ne nije to…

Ima jedna metoda koja je lakša:

Prazan nepoznati grad od bijelog i orahovog kamena. Sve katnice i višekatnice a nigdje nikog živog.
Široka ulica… bulevar antifašističke borbe ( za to treba malo jača koncentracija ) i na kraj ulice velika, bijela, čistia i oprana višekatnica sa stepenicama ispred cijele zgrade a jedan ulaz.

I ulazim u zgradu .

Široki, dugi i prazni hodnik. Svakih desetak metara klupa od toplog drveta kao podsjetnik da ne trebam žuriti.
Odmaram, pa se uozbiljim, pa dišem, pa se opustim..pa nastavim.
Onda još vrata, hodnik, vrata, hodnik i iza svih vrata jedan novi hodnik, kraći, ugodna klima i nema više ništa preda mnom. Samo cilj. Hodnik bez slika, bez cvijeća, bez klupa, hodnik čist kao suza…predvorje Spoznaje.
I zadnja vrat za ulaz u Dvoranu.
Dvorana mira, Dvorana piramida, Dvorana Nade, Dvorana Nepoznatih božanskih sila.
Okrećem se oko sebe da se snađem… Na sred dvorane mali isklesani kameni stol i isto takva stolica. Pomalo hladno ali vrlo ugodno.
Sjednim i vidim » upute!« Piše nešto na stolu. Čitam: »Sjedni mirno i pričekaj da se na zidnom ekranu pojavi poruka koja će ti biti putokaz, koja će ti promijeniti život.!«

Čekao sam.
.
Nisam se pomakao ni kad je ekran zatitrao i velikim tamnim slovima na bijelom ekranu pojavila se jasno ispisana poruka na mom jeziku:

» ODJEBI ODAVDE, DEBELI MAJMUNE!«

BALTIMORE - Ulice Baltimorea dugo već ne oslikavaju ulice normalnog grada, sve više nalikuju na ratište. Porušene napuštene kuće, siromaštvo i bijeda na svakom koraku.
Podsjetimo, prosvjednici su u većinskim crnačkom gradu Baltimoreu tražili odgovore o smrti 25-godišnjeg Freddieja Graya koji je preminuo u policijskom pritvoru od ozljeda kralješnice.
Vidi se na fotki na fb, djevojčica koja se igra pored pripadnika nacionalne garde. Njegovo oružje je spušteno i čini se da je potpuno opušten.
No, taj dirljiv motiv narušava spoznaja o stvarnosti koja ih okružuje.

"'Smatrala sam da je tužno i stvarno čudno objašnjavati našoj djeci što se to događa. Tužno je bilo i za vojnika koji je morao biti na ulicama Baltimorea i bilo je tužno za grad što su vojnici na ulicama«- kažu ljudi.

»Kad gledam nebo, vidim tebe. Kad gledam more, vidim tebe. Kad gledam sunce, vidim tebe. Kad gledam zvijezde, vidim tebe. Daj, makni se iz moje dužine.«

*

Te godine je moj redovni prvi faks upisalo 800 brucoša. Sa mnom 801. Inače su fakultetske dvorane na tom faksu prilagođene za maksimalno 300 studenata.
Najgore je bilo to što je kolokvij iz pojednih predmeta bio samo redovna nazočnost na predavanjima što se dokazivalo uredno zabilježenim predavanjem.
I tako smo ušli u rekorde prepisivanja i zaduženog predavanja.
Kad je bio tvoj red za hvatanje, morao si ići jer je desetak drugih trebalo te sheme, skice, amebe. Tako su se stvarile grupe prijatelja, grupice koje je spajao kolokvij… iz botanike, anorganske kemije, nacrtne geometrije…
Na svakom predavanju koje sam morao ja kao ja pažljivo bilježiti i slušati po službenoj dužnosti bila je jedna Zagrepčanka, visoka, plava, neosvojiva. Za mene neosvojiva. Nisam pokazivao poseban interes za nju jer mi nije bila samo kiselo grožđe, već posječen vinograd.

Zašto bih se posebno trudio, kad je većina drugih djevojaka imala sve kao i ona samo možda, drugih dimenzija i boja.

»Frajeru, tko si ti da me izbjegavaš? » Pitala me jednom pri povratku, na onoj uskoj stazi od faksa do tramvaja. Išao sam polako, polako, kako sam naučio uz moja goveda i moj pašnjak. Uz svoj sumrak i potočni kanjon.

Studirao sam šumarstvo a odrastao u šumi. Lagani korak iz navike i običaja.

»Nije točno! Ne izbjegavam te već se ne mogu probiti do tebe.!
» Kako to da danas nema nikog uz mene'«
» Ne znam, nešto se moralo dogoditi. Gripa, alergija, ili si bjegunac, izbjeglica, ili puka slučajnost.«
I riječ po riječ. Jedan korak jedna riječ. Shvatio sam da nas , uzput, nas nekoliko iz grupe poziva na svoju feštu. Na sjećam se što je slavila, sjećam se da je rekla da će biti živa glazba i da će i ona svirati i pjevati.

Odazvali smo se. Bilo je to negdje na kraju Savske. Plesalo se i vani, i na terasi i u dvorani.

Glazba je bila glasna, električna, poznata.

Negdje, iza ponoći, na jednoj dužoj pauzi je nestala. Nestala u tami.

Ne znam tko je primijetio, ali , ja sam primijetio. Ne znam da li me je smetalo, ali me je smetalo.
I bje dan drugi..treći…mjeseci.. šesti, deveti…ispitni rokovi. Nisam dao godinu , čak ni uvjetno…
I opet me je uhvatila u tom mom lijenom koraku. U jesenskim rokovima, jesenskoj odjeći, jesenskih boja.
» Napravila sam AB. Prekidam studij , idem u Italiju na gitaru. Dalje ne znam što će biti.«
Nikad je više nisam vidio, iako su do mene ponekad stizale vijesti…Njemačka, Canada solo gitara…šansone… Dala mi je običnu kovetu, uz osmjeh i dodir, uz malo tuge i podsmjeha, običnu kovertu, i rekla:

» Jednom kad budemo jako stari, otvori kovertu i pročitaj čije sam dijete ubila.«

Spremio sam kovertu u korice dnevnika, u kožni ovitak dnevnika koji je bio pun raznih šahovskih zamki, kombinacija, viceva, sitnog nacionalizma i koji je često lutao… i izgubio sam mu trag.
Dnevniku.
Nisam bio nešto posebno rasplakan jer bi takoitako ostao doma i nestao, kao što su nestale sve moje uspomene, pisane i fotografirane, školske slike i slike volova, krava, plastova slame…vozova sijena.

I evo, ovih dana, 45 godina kasnije, svibanj, 45 godina kasnije, Najstarija Kći Šumara iz Osekova mi poštom poslala stari, dragi, zaboravljeni Dnevnik.
Sjetio sam se da u koricama ima koverta. Je, bila je još uvijek tamo kako sam je i spremio.
Je, i u koveri je bila jedna tajna. Da li smo posve stari, nisam se pitao, jer nisam o njoj ništa znao, niti čuo. Ne znam niti da li je živa.

Otvorio sam kovertu i na stol je pala vizit karta bez grafičkog dizajna. Obična vizit karata sa crnim krupnim slovima:

VIS » CRVENI KORALJI "