Umorni Bukovsky

Što znači, u prijevodu na život, u prijevodu za život, u tumačenju i uputstvu za korištenje, što znači rečenična stigma ( stigma grč. imenica koja dolazi od korijena čije je značenje "naglasiti, istaknuti, označiti") SLOBODNA VEZA?
( nekako bih prožvakao izraz » slobodna forma, slobodan sadržaj, slogodan petak, pa čak i slobodan brak, ali me slobodna veze dovodi u zbunjenost )
Kad bi netko rekao da ima psa koji živi slobodno u dvorištu na lancu , ili psa koiji se slobodno kreće po velikom boksu ili pticu koja se slobodno zaletava u stakla i zidove u stanu, mačku koja slobodno cijele dana uništava fotelje i grebe po vratima ili da životonje u zoološkm vrtu slobodno žive u svom ambijentu, rekao bih mu da je pobrkao pojmpove.
Ovako, mirno i glumeći razumijevanje , pročitam u profilu » u slobodnoj vezi ». Nema ništa u zagradi, nema navodnika, nema zvijezdice ni tumačenja.
Žena živi u slobodnoj vezi.
Muškarac živi u slobodnoj vezi.
( veza je nešto što veže, zadržava, sprečava, koči i kako onda protumačiti slobodu.?)
Možda se to može u nekakvim sitnim i beznačajnim slučajevima, u odnosu na vinograd, šljivik, maslinarnik ….ali za stvarni i ozbiljni život, ozbiljnog i razumnog ljudskog stvorenja s drugim ozbiljnim i razumnim ljudskim stvorenjem pa čak i za potpuno individualno i tolerantno ateističko i agnostičko poimanje demokracije, stigma ne označava ništa.
Živom u slobodnoj vezi.
Ne pitam ovo vas, samo se pitam, da bi se i vi mogli pitati i pojasniti taj pojam iz svog profila, sa svog gledišta ako ste ga koristili ili, ako slobodno izražava nešto vrlo cool…

Od najdrevnijih dana, čovjek se pitao mali milijun puta:

“Zbog čega mora postojati patnja u životu?”

I stvarno: ako je Bog sličan Čovjeku zbog čega onda zapažamo toliko patnje?

Promotrivši svoj vlastiti život: kada god vam je lijepo, kada god nemate problema, kada god ste sasvim zadovoljni i sretni, vi gubite svjesnost.

Premda uživate, živite u nekoj vrsti sna, kao da ste hipnotizirani: ličite na čovjeka koji se kreće kao mjesečar.

Sve u životu postaje sve lošije, ali sve postaje i sve bolje. Zakon o promijenama.

Lošije je uočivljje zbog toga što diže veću prašinu, što ima veću promidžbu.

Dobro se može sakriti u tišini, loše ne može.

Mora van, mora djelovati

Nastavit ću sutra....

( Negdje bi trebali i navodnici, ali tko jebe navodnike.)

Savršeni mir na blogu. Dva sata. Nitko ne pokušava stvoriti večernji spoj ljubavne i tragične priče i voditi čitatelje na groblje zaboravljenih knjiga, u labirinte ljubavi strasti, izdaje i intrige. Zar su svi zaboravili onaj raskošan jezik romantčara, raskošan i prelijep, kojem se nemoguće oduprijeti u ovoj večernjoj mjesečini, u toplom, predkišnom vremenu...
Mom romantičnom prepisivanju nisu mogli odoliti ni komarci...kao duše zalutalih krijesnica.

"Anđeoska igra neodoljiva je igra riječima; moćna i nježna, duhovita i gorka, i nevjerojatno Naša.... "

Nazovite svog Anđela!!!

Vladari Stanja

"Ako zamislimo, recimo, svoje misli i osjećaje kao konje koji vuku našu kočiju – vidimo koliko je bitno držati ih na uzdi.

" Recimo, konji koji su po navici, naučili ići u lijevo (recimo um koji je naučio „jahati“ po obrascu sebe jadnoga, tužnoga, žrtve), automatski će nas vući u filmove tuge i „jadnog sebe“. Zato je naš zadatak povlačiti tu uzdu svako malo, vraćajući ga u smjeru u kojem želite ići (primjerice, doživljaj sebe kao osobe vrijedne ljubavi, konstruktivne...). Ne jednom, nego svako malo ga „cimnuti“ jer je trening dugotrajan proces, traži stalnu pažnju. Jer, konji mogu podivljati iz bilo kojeg razloga – kamenčić na cesti, muha koja im zazuji oko uha, a mi, kao vješt kočijaš imamo biti stalno budni i svjesni i najmanjeg trzaja, i prema njemu povlačiti uzde kojima upravljamo svojom kočijom.

Da, ovo traži smisao, i volju, jaku volju i cilj. Nije uvijek lako, ali kočijaš zna – ako popusti, strovalit će se.

Može čak ponekad odabrati da vode konji, da trče u ludi kas i otkriju mu neku dobru stranputicu, čisto iz znatiželjnih istraživačkih razloga. Ali to je opet svjesno biranje: odluka i svijest o tome gdje je granica „luđačkog“ divljanja, i samouništenja.

Vladati svojim konjima, znači vladati svojim umom, ne dopustiti da on vlada vama. To ne znači slijepo natezanje uzdi: nahranit ćete konje kada su žedni i zagrliti ih kada trebaju utjehu, ali u fokusu ići dalje. "

autor: Dea Devidas

Đi-ha!

Vjerujem da ste me prepoznali. Po koraku. Po mirisu. Po mjestu stanovanja. Da, ja sam svinja. Obična domaća svinja. Bez obzira koje boje bila moja dlaka, ja sam bijelac.
Čudno je to da je tvorac nama svinjama dodijelio bijelu kožu, niti žutu, niti crnu, niti crvenu već isključivo bijelu. Svinje su bijelci.
( Nedavno smo na jednom svom svinjskom simpoziju raspravljali o tome, kao i o drugim našim sličnostima sa čovjekom; da li je to ispalo sasvim slučajno, postoji li nekakva evolucijska veza i kako to da kod nas nije došlo do promijene pigmenata. Jedan se naš doktor, svinja, antropolog pitao da li su i obrijani majmuni također bijelci, pa mu nitko nije znao odgovoriti )
Unutarnji organi su nam jako slični i podjednako raspoređeni kao kod čovjeka ( jetra, bubrezi , srce, jezik , želudac, pluća ) Imamo slične naravi kao čovjek, rekli bi i iste svinjske oči…
( simpozij se pitao zbog čega nam je životna namjena tako besmislena i život nevjerojatno kratak: Gledajući naš popis stanovništava : isključivo u seljačkom ambijentu, u jednom selu žive najviše dva mužjaka i malo veći broj krmača…ostalo je sve za klanje i za hranu ).
Prošlo je podne. Ručao sam i izvalio se u toplu kaljužu znajući da će danas biti još jedan lijep dan. Malo ću odrijemati.
Tko ovo bude čitao, mogao bi malo razmisliti i s više detalja obraditi ovu temu.
Moji su i kilogrami idealni za špek.
Pozdravljam vas.
P.S.Drago mi je da smo pobijedili one crnokožce, iako se to neće odraziti na moj životni vijek, a ni na društveni život. Svinja k'o svinja, navijam za nogometnu Hrvatsku. ( po lokaciji )

"Brazilci nisu suviše pametni, ali se mogu naljutiti i na mrki pogled."

Prije utakmice ( Brazil_ Hrvatska ) sam stavio tu rečenicu na blog i bio izkritiziran od dežurnog sinoptičara sveukupne blogerske svakodnevne klime. Spomenuta faca je općenazočna blogerska ikona, ali je inače umirovljeni general naše vojske, sve drži pod kontrolom i u sve se razumije. Od tenkova , 110, pješadije do Vojne Policije
On.
Mislim da ti se potkrala greška kad si napisao
da se Kovač boji Brazila, isto kao što je najvjerojatnije
tipfeler kad si napisao da brazilci nisu suviše pametni.

Ja:
… oprosti , ali statistika govori da su Brazilci ispod prosjeka u inteligenciji . Kao narod. Nogomet je nacionalan. (Normalno je da čuvjek uz Unu zna dobro plivati. Ili da Dalmatinac zna ispeći ribu.)

On:

Medo daj molim te navedi mi izvor tog istraživanja koje govori o superiornim i inferiornim
inteligencijama u naroda
Mislio sam da si ozbiljan čovjek. Suditi inteligenciju po faci, pa gledao sam naše ljepotane Šokotu, Šimića, Marića i Bišćana i još sam pod dojmom njihovih izjava i ideja.

Ovo je iz današnjeg Večernjaka:

» Znanju tog Brazilca treba zapljeskati, no Neymar pokazuje karakternu crtu koja mu nije na čast. Tvrd lakat koji je doletio Luki Modriću u skoku samo je ilustracija. Fer igra, što je to? Riječ je o prekršaju za koji nije dobio crveni karton, a koji je našeg dijamanta pokosio da je ostao dugo ležati držeći se za zube i brojeći zvijezde iznad São Paula. Neymar je inače lajav, agresivan, posvadit će se sa sucima, prema nikome nema respekt. Otac mu je uzor, a oni koji ga poznaju tvrde da je taj kvaran tip. Jedna od crtica je i ona s lanjske proslave sinova transfera iz Santosa u Barcelonu. Naime, tata Neymar da Silva tražio je od čelnika Santosa da mu u Londonu organiziraju proslavu. Ni više ni manje nego sa 20 prostitutki. »
I ovo:
Neymar je prgav i igra prljavo, što ne čudi s obzirom kako je odrastao.

Ja ću sve sam, a vi ostali samo me gledajte i uživajte.«

Naravno da ne moraju moji komentari prije utakmice biti isprani, točni, ali nisu bili ni svadljivi, ni provokativni, ni uvredljivi. Tko je gospodina generala pozvao na moj blog da bude u pravu i da dijeli svoje životne poglede. Mojim gostima i meni?

I vidim da to radi manjeviše svugdje….

Otprilike, ono što sam htio osim čudnog Japanca. Nije trebao pomagati...dali bi oni gol jer igraju dobro. Prvi put sam zadovoljan s igrom Brazila. Nama je trebalo malo sreće...sreću treba zaslužiti , ali ne na jednoj utakmici. Ne osjećam poraz kao poraz...bilo bi vrlo neugogno biti u Brazilu da Brazil ispadne iz takmičenja... Neugodno i bez strasti. Uživat ću u utakmicama i računati da Brazil mora biti prvak...
Mora!!! Viša sila.

Da se igramo generala i prije bitke. Tko se usuđuje dati neku novu taktiku, jer stara protiv Brazila neće proći.?
Evo mojih prijedloga:

1. Svaki start od četverca do četverca mora biti maksimalno ozbiljan. Nema alibi starta.
2. Od tri starta, jedan mora biti faul.
3. Kad možeš bilo koga očešati- očeši ga
4. Svaki put imaj lakat, rame, nešto na hrvatskom ( Nema Šimunića i Šukera i to nas je ujedinilo ) i reci sebi u bradu.
5. Treba ih natjerati da misle, jer kad misle ne igraju se nogometa, već misle a to im pada dosta teško. Prestanu se igrati.
6. Brazilci nisu suviše pametni, ali se mogu naljutiti i na mrki pogled.
7. Zaboraviti na bilo kakvu taktiku jer kod njih nema nemogućeg poteza
8. Kod njihovih faula ne padati već nastojati ostati na nogama i gledati suca.
9. Pretvoriti diskretnu provokaciju u bitni element igre, ali se ne izležavati ni pokoju cijenu
10. Računati da Kovač nema pojma o taktici, da glumi i glumata i uopće ga ne slušati.
11. Protiv Brazila treba imati ne-taktiku: Vikati koliko se god smije nekažnjeno( taktički )
12. Nikako ne stavljati u momčad Eduarda i Samira. ( niti u rezerve ) i

13. Dva igrača trebaju pretrčati 20 km bez lopte. Niti Modrić, niti Raketić ne može dodati loptu koja ima oči ako svi stoje na svojim pozicijama



Bolje izgubiti sa 7: 4 u borbi , nego s 1:0 taktički. Početi utakmicu kao da igramo protiv Segeste, ali u svijesti imati jako ozbiljan i odgovoran pristup. Taj se pristup ne smije pokazati .

Igrajmo protiv Brazila na nivou iznad Brazila.

To možemo, ako se mi budemo pomalo igrali i kockali.... zabavljali.

Mislite da je Kovač ijedan ovaj prijedlog rekao igračima. Nije. Nije ,jer se boji. A nema se čega bojati.


To su samo obični , prosječni Brazilci...

Dežurni psihijatar:

Postoje samo dvije vrste ljudi: oni koji sluha imaju i oni koji sluha nemaju...Prvi imaju i empatiju, u stanju su osluškivati i sebe i druge, kritični su u samospoznaji..ovi drugi nemaju empatije, furaju svoje i gaze preko leševa..Ukratko to je tak...kad promatram svoju povijest interakcija s ljudima vidim da su svi moji prijatelji i prijateljice imali sluha...To znači da su korektno znali otpjevati bilo koju kompoziciju koja nam se činila interesantnom u određenom trenutku...dakle ja ne dijelim ljude ni po čemu osim po sluhu..Ali koga je to briga? ne znači da je to dobro ili loše...ali imam potrebu da se očitujem, kao što imam potrebu za unosom poželjnih i eliminacijom suvišnih prerađevina...Glazba oplemenjuje dodir među ljudima...Ne volim ljude i žene bez sluha, oni nisu dobri.
S gluhima se ne družim jer ne znam jezik gluhonijemih... Nisu ni oni dobri, nisu krivi što su gluhi doduše, ali po definiciji nisu dobri...ja ne odustajem od svojih definicija....

»Ali točno je da ljudi koji imaju sluha su emotivno razvijeniji.
Ne možeš dobro pjevati, ako ne ugrađuješ u to i emotivnu komponentu.
Tehniciranje je drugo- to je perfektno kao perfektan strojopis, ali ganut ljepotom to je umjetost.«

Šejn kaže:
( Preludij je glazbeni žanr. Dakle , preludij za sranje i sluh je prdež )

"Dakle. Što bi ti sad rekao da ti ispričam kako sam srao danas?“
„Da sereš ko i uvijek.“
„Aha. Predvidljivo. A pazi kako se logičan zaključak sam nameće. Dakle, da si ti moj čovjek od povjerenja i da me voliš, kao prvo, mogao bih s tobom podijeliti sve o svojoj probavi. Dakle, već sad se pokazuje kako je probava važan indikator iskrenosti, povjerenja i bliskosti u međuljudskim odnosima. Lako je dijelit kruh, aj ti samnom dijeli sranje, ako si faca. Kuiš? Nadalje, zamisli si probavni trakt. Jesi? Ok. Dakle, kad unosimo hranu, unosimo život u sebe, ono, energiju, možemo to usporediti s misaonim procesima, teorijom informacija, probavljanje je analiziranje, sintetiziranje, hranjenje stanica možemo usporediti s ubacivanjem motivirajućih inputa, intrinzičnom energijom koja nas tjera dalje, zatim procesuiranje hrane naspram procesuiranja životne filozofije i nedostatak vitamina kao nedostatak mogućnosti i... kuiš? Sve je svodivo na probavu.Sve je probava i probava je sve. Cijeli život u crijevima! Freud je bio u krivu, nema seksa s lošom probavom. Probava je seks! Nema ničeg ili ima svega. Sve ili ništa! Biti ili ne biti! Ono, hranidbeni lanci, evolucija, ratovi, seks, politika, nogomet, od prvog sisanja do posljednje večere. Mi se svodimo na „u se i iz se“.Ono smo kako probavljamo. Probavljamo, dakle jesmo. I na kraju, veliko finale, završetak procesa , zaključak, ono što izlazi iz nas kao posljedica svih procesa koji su se prethodno odvijali. A to je.. Ha? Kužiš šta je to? Govno. The govno, jebote. Cilj! Probava je naš put, a zna se onda što je cilj! A cilj je sranje, jer je put bitan. Život je put od jedem do serem i to je najveća istina. Kuiš? A ako je smisao probava, onda je život...“
„Sranje?“
„DA!“
„Sereš.
„Ne kaže se „Sereš“, nego „Živiš.“ Jesi vidio da sam u pravu?“

Google kaže:

(» Očito patiš od nekih kompleksa..ali...tko je rekao da su sluhisti nadnaravni ili slično? Jebe se meni što ti znaš otpjevat kvartu ako nemaš imalo pameti u glavi da to pametno i iskoristiš..ali to je samo moje mišljenje...Niti sam tu nekog uzdizao niti spuštao. Svatko je jedinka sama za sebe...i svako zna što je najbolje za njega...pa ako hoćeš biti superheroj..ti to budi, nitko ti ne brani. Pod onim antisluhisti...znači ljudi koji prema tvojim definicijama očito - nemaju sposobnost pravilnog primanja, usvajanja i izvođenja glazbenih zvukova... )

MD:

Primijetio sam u posljednje vrijeme da pametnjakovići, nakon 27 godina studiranja i učenja stranih riječi, ulaze u rasprave s bahatim, irelevantnim i nesuvislim komentarima koji su u većini slučajeva i totalno netočni, neutemeljeni , diskriminirajući, nehumani, zlobni, koji kastiraju ljude i vrše podjela koje nemaju blage veze…«

Postavio bih pitanje u vezi sluha, definicije sluha i empatije, i običnog prdeža.

Ako bih prdnuo u vodi, da li bi naš psihijatar osjetio da li imam sluha, empatije, da li sam tenor, bariton, bas, da li bi prepoznao melodiju ako osoba ima sluha jer bi mjehurići imali svoj ritam?

Digresija:

»-Ako neprekidno prdite 6 godina i 9 mjeseci, stvorićete dovoljno plina da razvije energiju atomske bombe.
-Najviše se prdi poslije konzumiranja graha, mahuna, kupusa, sira, gaziranih pića i jaja.
-U prosjeku, zdrava osoba prdne 16 puta na dan.
-I muškarci i žene podjednako prde.
-Od životinja, najvise prde slonovi, krave, psi i mačke.
-Ljudi najčešće prde tokom spavanja.
-Prdež može da bude zapaljiv kad u njemu od svih gasova prevladaju metan ili hidrogen.

Evo nekoliko tonova i naziva za određivanje empatičnisti ljudi s apsolutnim sluhom . To su , valjda nešto kao note:
Prdaptacija
Aleksandar pušta Veliki
Prdmen
Prdež na Neretvi
Čarlijevi prdeži
Dolina prdeža
Genijalni prdež
Smrdljiv smrdljiviji
Prdijator
Izgubljeni u prdežu
Miris prdeža
Ničiji prdež
Prd Fiction
Šesti prdež
Brzi i žestoki prdeži
Muškarci koji bulje u prdeže
Prdeži nestali za 60 sekundi
Smrtonosni prdeži 3
Bitka za prdež
Čovjek bez prdeža
Čuvari prdeža
Dan nezavisnosti prdeža -Dan poslije prdeža
Dobitnik prdeža
Gas do daske
Intervju s prdežom
Ispod površine prdeža
Ja ću budan prditi
Kad prdeži utihnu

Prohujalo s prdežima….

"Nego da se ja vratim na temu. Kako to da prdež opravdava svoje postojanje? Odgovor je lak. Zamislite sebe u društvu u kojem se ne umijete uključiti ni u jednu temu razgovora. Ili nemate glasa niti sluha. Nitko ne primjećuje da ste tu a vama to jako smeta. Najbolji način da drugim ljudima pokažete da ste prisutni je da oderete jedan gromovit i jasan prdež.
Zato ljudi, ne stidite se svojih prdeža, ne potiskujte ga unutar sebe nego prdite. Prdite što jače, sa što više uživanja i nikada ali nikada se ne smijete postidjeti sebe i svojih prdeža.

Imali sluha ili ne.

Upoznao sam Pogni jedno dopodne na kavi u kafiću.
Bila je ljuta. Bila je ozbiljno ljuta.
Na vjetar.
Mijenja smjer bez ikakvog smisla i godišnjeg doba , i ritma i fizike, i struja i pravila. Malo je sjeverni, pa sjevernoistočni, pa opet sjever. A onda odnekud pet minuta dođe jugo, i to hladni jugo…
» Nisam kriv!- kažem pomirljivo.
» Nisam kriv, nisam kriv, nisam…nikad nitko nije kriv a sranja se događaju. Je l sam ja kriva, ja? Ja sam kriva, ja vas jebem. Pogni je kriva."
» Nisi ti,Pogni, ništa kriva!- kaže Meija pomirljivo, ili suzdržano, ili na rubu suza koje se mogu zapaliti , koje mogu eksplodirati, koje nisu suze iz oka .
» Kriv je ovaj povjetarac s onog brežuljka, od onog bora, ovaj sada lagani, nježni povjetarac s mirisom proljetne borovine i hladovine, krivi su ovi mali leptirovi i lastavice i mačke koje tjeraju ptice u letu.« Meija je milovala svoju Nuku.
» Jel ti to mene zajebavaš? Misliš da ja ne znam tko je kriv? Sve ja znam, zato ti je bolje da šutiš.«
» Ako bih smio predložiti….«- počne jedan meni nepoznati muški glas.
» Ne smiješ! Ne želim od tebe čuti ni riječi kad te nitko ništa ne pita!«- kaže Pogni gledajući u njega s plavim očima punim ljubavi.
Mislim da je to bio njen anđeo čuvar s koja gora Ivo… razgovora nema.
Meija se nasmijala i naručila rundu na teret firme. Sunce se igralo sjenama u parku. Magle se nisu mogle dignuti jer ih tog jutra nije ni bilo. Osjećao sam se sve bolje…
Jedna poznata mlada žena s buketom cvijeća prođe kraj nas i kaže:
» Poznam ja vas, sve vas poznam i nećete se izvući s tim tko je kriv. Svi ste krivi.« – mislim da je to bila Korizma, ili Ami.
Nisam smio gledati za njom jer sam star i kratkovidan. Zato sam se okrenuo kavi i konbarici.
I konobarica je bila nešto kriva. Pogni je je mjerila od glave , preko prsa i pasa , do listova na nogama. Osjećao se miris teretane, miris svježeg sadolina i laka za prozore.
Zaključio sam da mi je najbolje šutjeti, a ako nešto kažem da to bude glupo jer se neću ljutiti kad mi kažu da je to glupo. Zato sam i reklao:
» Puše vjetar! Puše vjetar kao da će puhati sve jače i jače. Osjećam bol u kostima.«
» Srk…srk…- kaže Marta.
»Srk«- pa ponovi i pogleda nekamo kroz vojni prsluk. » Nisam srela nikog tko bi toliko izmanipulirao svoj bol kao ti. Samo što nisi počeo plakati na vlastitom pogrebu, u koloni. Da nije naišao Krelec s tenkom, još bi šetali za lijesom.
»Krelec je još u tenku jer ne može više izaći zbog fiskalne kase« -kaže Stari, dok mu duša plače i znatiželja razdire junačka antifašistička prsa.
» Da mi je samo malo zaviriti u Krelečevu mirovinsku listu. Sve su to moji novci iz raznih prinosa i doprinosa. » - šutio jer ne želi da žene pomisle….
-»Pun mi je kurac, budala i pudinga« dobacila je Styxa i popravila pištolj zataknut za pojas . Dobro je izgledala s tim pištoljem. Kao 007, kao nova duga pista, kao Cessna 172, visokokrilac s mogućnosti zamjene pilota.
»Je l se to meni čini da ste vi malo mene zapostavili i da svatko gleda u svom pravcu? Ovo je moja lokacija i ovdje sam ja šefica. Gledaj vamo!«- Pogni se nije dala uzrujati i ostala je mirna , pravedna i stroga.
» Tko tu koga jebe?« - pitala je Plavušica, » Gdja sam parkirala koturaljke, ili sam došla s psom?
Šutjeli smo svi osim Pogni koja je odmarala.
Jezero je mirovalo a Coca je skupljala kamenčiće za jedan obred alternative.
Dogovorila se s Pašemkom za jednu vrstu joge koja se najiscrpnije bavi seksom - tantra jogu. Njezina ljepota je u tome što dok nas, kao i svaka druga joga, podučava putu ka.. bla…bla…
Nisam skužio zašto Meija i Mai šute, ali sam osjetio da uz tenk treba i Ciber- brod na nano pogon. Taj je pogon mogla na zemlji nabaviti samo ATS koja je to jutro radila drugu smjenu.
I tada sam prepoznao na ulici Jacka Nikolsona s grupom ozbiljnih ljudi. Svi su gledali u nas. Jedan od njih, onaj visoko Indijanac je rekao:
» Ove luđake sam negdje čitao! A dugo me nije bilo« -
Možda je to rekao Vinetou negdje u podnožju Plitvičkih jezera i poplava.
I tada su Vrbica i Vučko otvorili ples. Stari se malo ljutio jer je htio kozaračko….
Meni se vrtjelo u glavi i čuo sam glasove: » Igraj medo, igraj…igraj… nema drugog izlaza.«
.
Jeste li mislili na takvo nešto?

" Složili smo se da znamo zašto pišemo. A zašto želimo objavljivati?

- Objavljujemo da bismo obavijestili sadašnje prijatelje i buduće obožavatelje što smo radili sve vrijeme zatrpani u potkrovlju dok je mjesecima lila kiša.
-Objavljujemo u nadi da će naše djelo uspaliti maštu javnosti, da ćemo dobiti priznanje za svoj genije i da će nas zasuti spontana i snažna erupcija laskanja i odobravanja.
-Objavljujemo da bi naši potomci znali da nismo bili samo umorne, skrhane duše kako su na nas gledali u našim poznim godinama.
-Objavljujemo da bismo se nadmetali sa drugima, uključivši i osobne neprijatelje, koji čine to isto.
-Objavljujemo da bismo vidjeli kako izgledamo „crno na bijelo“, u stvarnosti, u masi drugih.
-Objavljujemo da bismo ispričali priču, najčešće onu u kojoj smo mi glavni junaci.
- Objavljujemo da bismo gurnuli u zapećak druge i sebi prokrčili put.
- Objavljujemo jer nam tako nalaže glas u našoj glavi.
- Objavljujemo jer nam drugi glasovi govore da nismo sposobni za tako nešto.
- Objavljujemo iz još tisuću razloga. "

J. Kacijan


Nastavimo nježno slagati ovaj niz iz još tisuću naših razloga.

Nitko o nama neće misliti ni bolje ni gore, ako pišemo i prepisujemo .

Nemam pojma da li je ovo dozvoljeno ili nije. Mislim na pravila " Iskrica ".


Kako postati samostalni poduzetnik ili obrtnik u Njemačkoj


Obavještavamo Vas o mogućnosti dobivanja kvalificiranih informacija i savjeta u našoj Udruzi po pitanjima kako uspješno osnovati vlastitu firmu ili obrt u Njemačkoj. Također upozoravamo poduzetnike ili obrtnike koji već posluju ili namjeravaju započeti poslovanje u Njemačkoj da im naša članica, firma u Munchenu, može osigurati kvalitetne usluge potrebne za samostalno poslovanje kao što su poslovno savjetovanje o izboru i promjeni statusa firme ili obrta, osiguranje adrese sjedišta i ostale uredske logistike, knjigovodstvene usluge, marketinške usluge, preporuka odvjetnika i poreznog savjetnika, te sva ostala relevantna savjetovanja. Ako osobno niste zainteresirani za navedenu temu, molimo proslijedite ovaj mail Vašim poslovnim partnerima, znancima i prijateljima.
Osnovna pretpostavka za osamostaljenje je samopouzdanje, stručnost i iskustvo u ciljanoj struci.
Primanje stranaka samo po prethodnom telefonskom dogovoru.

Lijepi pozdrav

JURIS PROTECTA
Zlatko Zeljko, predsjednik
tel. 01-777 6495

Pomalo pišem, pomalo diskutiram, ponekad se malo svađam, jako malo čitam, ali zato puno jedem.
I čekam svojih pet minuta.
Mislim da će pet minuta biti dovoljno.
Jedan Očenaš, jedna Zdravomarija, jedan Slavaocu.
Jedan pogled u daljinu.
Jedan duboki uzdah.
I jedan dugi izdah.
I ispustim dušu.

Mojih pet minuta?

Ako netko koga ne volite, koga malo iz malog mozga i mrzite, izazove prometnu nesreću u kojoj ima povrijeđenih i čak je i ta osoba pretrpjela veća fizička oštećenja, imate li pravo likovati, govoriti samom sebi da je to zalužio, govoriti drugima da je to tražio, imate li moralno pravo svoju mržnju materijalizirati u toj činjenici? Osim prisutne i neskrivene mržnje, niste ništa učinili da do te nesreće dođe. Da li to smije biti razlog za slavlje , za znak jednakosti između vaših želja i istinske pravde?
Pitanje sam postavio iz osobnih razloga.
Naime, na mom bivšem poslu radio sam koliko sam znao raditi pošteno, pristojno, raspoloženo, ljubazno… stranke su mi bile zakon. To je bilo i tajno geslo uspješnog i sigurnog posla: bez obzira koliko sam pokušao naplatiti, bez obzira na svu aproksimativnost, samo je jedno bilo bitno: Stranka mora otići zadovoljna. Ako sam to uspio, neće doći ni do reklamacije, neće čak doći ni do sumnje da nešto nije bilo financijski ispravno.
Pri takvom poslu, čovjek se treba prilično koncentrirati na rad, dakle ostaviti sve brige i neadekvatne međuljudske i međuposlovne odnose sa strane.
I ja sam zanemario rad tehničkih službi, rad administracije, društveni-politički život unutar firme. Nisam tako stvarao neprijatelje, ali nisam stvarao ni prijatelje. Onako, površna ravnodušnost i s jedne i s druge strane: neka svatko radi svoje na načina kako on misli da je najbolje. Ti mene ne trebaš , ja tebe ne trebam. Kad mi trebaš nećeš mi pomoći a kad mi hoćeš pomoći, ne trebam te. Ako se nađemo na brvnu, pokušat ćemo naći kompromis. Ili se nećemo niti uzrujavati.
Jedno ljetno popodne za vrijeme ljetne oluje, grom je oštetio dalekovod, nestalo je struje i naš se agregat trebao automatski uključiti… a nije. Nazvao sam električara a on me tetelefonski uputio:
» Ključevi od prostorije su u mom ormaru. Uzmi ih, otključaj sobu i upali ručno. Vidjet ćeš, sve ti piše. Stisni crno dugme i agregat će kresnuti«!
Da, skoro je bilo tako, jedino je zaboravio reći da su kljčevi zaplombirani ( Zbog krađe goriva iz rezervoara agregata ). Ponovo sam ga nazvao i predložio da se on spremi i da osobno dođe to napraviti. Njemu se nije išlo. Radno vrijeme je prošlo. I nije došao.
Radili smo tri sata bez svjetla, bez blagajne, bez rampe, bez brojača.
Morao sam, na kraju smjene, sve detaljno opisati u posebnom izvješću i u poseboj knjizi kvarova.
Učinio sam to točno tako kao sam sada opisao.
Ali naši vragovi ne miruju. Klupko se počelo odmotavati , a uz veliku i dobru volju svih aktera, ( čitaj: šefova )slučaj je zataškan, agregat poravljen ( ne bi upalio ni da sam pokušao ručno! ). Morao sam dosta toga izmijeniti u svojoj izjavi da bi električar ostao na tom radnom mjestu. Bio mi je zahvalan na neki poltronski način kojeg nisam podnosio, nisam krio i to sam mu rekao. Umjesto da se naljuti, on je i dalje inzistirao na nekakvom prijateljstvu. Bio sam grub i ignorirao sam takav poslovni odnos.

Život je tekao dalje u istom ritmu.

I onda smo se sreli: rak i ja. Nisam izgubio život, izgubio sam glas i posao. Poslali su me u invalidsku civilnu mirovinu koja se bitno razlikovala od dotadašnjih primanja, bakšiša, božićnica, regresa, dodataka za gablec, rad u smjenama, noćni rad…
I ništa se tu nije moglo napraviti. Nitko nije popušio moje milijune Opatije, nitko nije popio vagone piva i konjaka, nitko se nije nagutao ispušnih moji kamionskih plinova, nitko se nije kiselio četiri godine po rovovima.. nitko to nije mogao napraviti za mene umjesto mene…bio je to moj izbor i moja nagrada i kazna." Mislio sam da sam jači i od sudbine."
I dolazim do onog što sam vas htio ispričati.
U vlaku prema Zagrebu primijetim na susjednom sjedalu poznatu osobu. Čita knjigu. Nakon malo mozganja, prepoznam ga: električar! Ustanem, rukujem se, obradujem se i pozdravim ga s tim svojim bezglasnm glasom. Bilo mi je drago što sam ga sreo jer je dobro informiran o zbivanjima i dobit ću niz onih običnih ljudskih informacija o svemu, kako ovaj, onaj, ona, kako plaće, uvjeti, tko šefuje, tko se oženio, rastao, umro.

Osjetim hladnoću. Neprijateljstvo. Aroganciju.

Osjetim odbojnost prema sebi. Neskrivenu, grubu, namteljivu, namjernu, osjetim da on nešto meni pokušava vratiti. Osjetim nešto nalik osveti. Na moja pitanja odgovara sa da i ne, ne gleda u mene već »čita« knjigu, igra otvorenih karata:

"Dobio si što si zaslužio, dobio si baš ono što sam želio, dobio si i nije mi žao… i ostavi me na miru. Nemamo što pričati. Ja sam zdrav, za razliku…"

Vratio sam se na svoje mjesto jako brzo, stavio podatke u memoriju i pokušao vidjeti što sam to pogriješio glede njega i naše zajedničke nekadašnje poslovne suradnje. Nisam našao nikakav zločin, nikakvu podvalu, nikakav trač, oholost…nisam našao ništa što sam trebao učiniti a nisam. Odbio sam prijateljstvo koje se temeljilo na njegovm sitnom interesu i nepotrebnoj zahvalnosti. Svoju poniznost je pripisao meni.
Do Zagreba me nije nijednom pogledao kao nekog koga pozna, ili kao nekog komu ima nešto za reći.
Došli smo do Zagreba. Njemu se nije žurilo izaći van. Htio je da prvi krenem prema izlazu. Međutim, putovao sam za Sloveniju i nisam izlazio.

On je ustao, obukao se, uzeo svoju vrećicu…

Izašao je na Glavni kolodvor bez pozdrava, bez doviđenja.

Izašao je van iz vlaka bez ijedne riječi….

Važan!

Eto, kako jedan grom zapali šumu, udari pečat i ostavi ljude bez riječi.

- Meni se noćas pričinilo da sam uhvatio zlatnu ribicu i nisam imao tri želje. Pustio sam ju samo s jednom željom koju bi trebala ispuniti... da se vrati kad shvati moje dvije preostale želje i da mi ih kaže , pa da se dogovorimo jel' to to...

-Super! Ustvari, mudra odluka .

- Htio sam ustati i pisati priču na tu temu jer me pogodilo to što nemam tri svoje želje, što mi za tri moje želje treba psihijatar. I treba mi vremena. Ne želim ispunjenje nekakvih banalnih želja, a nekakvih pravih nisam sposoban formirati, ili formulirati. To je početak druženja s Alzhajmerom. Jel se može imati tri želje i bitii siguran da su to baš te tri želja koje bi se trebale ispuniti da bi bila ta zlatna ribica zaista korisna? Znaš što mi je na sve to rekla ribica. " Medo, moraš znati da ni ja nisam baš jako i sasvim zlatna." To mi je najviše odgovaralo i zato sam ju pustio, vratila se ili ne vratila.

-A vidiš kak sam ja to sasvim drugačije pročitala - odgodio si izricanje želja dok ne skužiš kaj ti stvarno, prioritetno, treba.

-Ribica koja može ispuniti tri želja, mora znati i moju prvu želju tj, mora znati što mi stvarno treba. Kad sam je suočio s tim, počela se izvlačiti da baš i nije čisto zlato. Dobro si pročitala, baš u tome je problem da ribica odigra ulogu u traženju želja i to traženje mojih želja neka tretira kao prvu želju. Da ne radi badava.

-Misliš, ribica dođe jer osjeća da treba nekaj odraditi? Pa je onda ljuta kad taj koga je posjetila, ne cijeni njen trud? Iz ovog bi mogla biti izmjenjena pričica o zlatnoj ribici .

- I tako smo se rastali a da nije ispunila niti jednu želju. Baš kao da sam bio kod psihjatra. Niti kod njega nam se ništa novo ne događa.

-Ribica se ne snalazi kad sretne zbunjenog čovjeka! To je to.

-Ili je kod mene došla glupa zlatna ribica?

-Ribica mora na dodatnu ozbiljnu edukaciju.

-Ili , ne treba gristi kad mamac nije za nju.

-A možda je mislila da bu te potaknula na razmišljanje, pa da buš želje poredal kak ti koja treba u stvari, znaš kaj, ak se ne vrati, gadura je!

-Mislim da će se vratiti, samo će opet fulati trenutak, a to je: biti na pravom mjestu u pravom trenutku! Ako se to opet dogodi, jebeš to što je zlatna...bolje onda uloviti neku babušku.Ili manju štuku.

-Da joj zaprijetiš da ćeš je spremiti u teglu za krastavaca, ako se i dalje bude ponašala u neskladu sa svojom pričom i famom o zlatnoj ribici? Normalno je, kaj ne, da preferiraš prehrambeno konkretnije namirnice. Ne mislim pri tom da smiješ pojesti zlatnu rtibicu.

-Smijem ja sve, ali neću ono što nije nešto posebno. Na primjer što će mi fruktoza u marelici ili grožđu ako je ima u janjetini. Čak ako moram birati između čokolade i pečenog pileta, uzimam pile. Ostavio sam i alkohol da bih pojeo komadić svinjskog pečenja. Kužiš? Hoću zlatnu ribicu koja sigurno zna što ja želim.

Možda ju ne preferiraš?

-Preferiram. Sa svim parametrima i aproksimativno dostupnim i reminiscentno nazočnim u perifernom dijelu mozga gdje hormoni i visoka razina oksitocina utječu na prepoznavanje okusa zlata i smanjuju mogućnost koncentracije, ali jačaju kosti i mijenjaju moždanu aktivnost. Da li se razumijemo? Ovo je filter realnosti našeg mozga koji je odgovoran za naše racionalno razmišljanje, logično objašnjavanje, otkrivanje naše istine i svjesne odluke... da bi ti sve bilo lakše. ( ha 3 )

-Naravno da se razumijemo, pa i onda kad ne. Zakaj se toliko razlikujemo, mi kao ljudi npr. meni je racionalna strana jaka, a s druge strane imam i kreativnu. Za očekivati je da to tako ne bi trebalo biti u kombinaciji, u jednom paradoksalnom, pa još ženskom mozgu .

-Hoću svoju zlatnu ribicu !

( medodebeli u suradnji... i dijalogu )