A Be Ce Da

Subotom uvečer, poslije treninga, bismo pozvani od brata (po dojo-u) na proslavu rođenja mu sina prvijenca. Dođosmo u konobu gdje nas umjesto intimne atmosfere uz kamin dočeka urnebes. Fešte (posljednje večere) su imali umirovljenici, zatim medicinske sestre (snežnobele rožice) i nastavnice. Živa glazba, sve same uspješnice od Žlice, Gustafa, Harisa, Staverossa... Mnogo ženske energije na okupu. I tako čim uđosmo (iako nismo ko Apoloni lijepi) dočekaše nas umilni pogledi i osmijesi nekoliko medicinarki u dopičnjacima i štiklama. Plesale su jedna s drugom, izvijale se, pozivale.
Samim pogledom na takav prizor bi mi se digao (da ne kažem ustao), ali ovaj put avaj! Zar je moguće da mi se to dogodilo samo nakon par puta držanja laptopa u krilu? Zar je moguće da mi je spržio jaja? Ubit će nas ta tehnologija ako već ne potresi, komete, paštete; dobro slova progovara. Ples po ivici. I Marici.

Link

Jučer ujutro dolazi mi susjed s kćerkicom na romobilu, a ispod pazuha laptop. Evo dude, poklanjamo ti laptop zato što pet godina imamo besplatan internet. Baterija mu posve nova, drži tri sata. Imao je predinstaliranu Vistu, ali ja sam stavio sedmicu. Imao je hard 750 Giga, a ja sam ti stavio od 300 i kusur.
-Super! Rekoh, i što da kažem nego hvala!
I gledam ja sad taj lenew, a u njem nikakovih sličica osim iz kužine.
A na mom deset godina mladom PC-u samo par slički pijavica i valova. I poluprazan hard od 80 Giga. Sve ostalo mi posijano po raznoraznim serverima.
I tako ni dan danas ne kužim što će vam toliki kapaciteti hardova i bojlera? I korita.

Link

Nakon izvjesnog vremena ponovo mi se ukazao moj omiljeni Josif na Molu.

Link
Link
Link

Neku noć, nešto poslije ponoći vraćam se u garažu, a kad tamo ljupka dunja za drugog žuti. Počastih se samo mirisom.

Link
Link

Dana 13.11. ljeta Gospodnjega 2013. platio sam prvu novčanu kaznu u životu za zločin. A mogao sam i ne platiti, ali ne znam da li bi to dovoljno bili pankerski. I to 80 (slovima: osamdeset ) Kuna. Za taj novac sam se mogao pretplatiti ma TV i cijeli mjesec zavijati na TV manove il' parkirati di god stignem. A ovako krvarim, baš kako i treba. Drugovi.

Link
Link

I ne samo slova nego i ostale.
Naime, jučer sam platio parking za sat vremena, a zadržao sam se dvadest minuta duže i zatekao momka kako mi uredno zatiče kaznu od 80 Kuna. I sad tamo piše da plaćam cjelodnevno parkiranje, a cjelodnevno parkiranje na tom mjestu ne prelazi 40 Kuna. I sad ja ne znam kako su došli do računice od 80 Kuna. Ima li ko slična iskustva i kakva su rješenja moguća?
Zahvaljujem na odgovorima!

Možda malo zbog predivne južine, cijelodnevne yoge, The Smithsa promičem u Pamukovo o meni kao najboljem dželatu.
Pa, Krleža je o tome povazdan pisao čak nam je i pravog Boga odabrao. Marsa. (Voltu Džontra).
A zbog čega? Zato što smo najveći mazohisti međ narodima bijelih, crnih i žutih rasa. Nama Crno i Crveno dođu kao melemi. I sam sa odrubio bezbroj mušljih glava. I Fridu smo uspjeli ubiti, našu kraljicu, u emisiji Volim Hrvatsku.
Ono što sam htio je povezati nekog pisca poput Krleže s nekim bendom. Tako sam se ja usudio spojiti dotičnog sa Sussie and The Banshees. Zbog mazohizma, ljepote i poetičnosti.
A Pamuka? Kad bi bar bila Bombaž štampa.
Ili Lou Reeda i Velveta. Možda s lovom riba, pa preko ribičije do Ernesta Che Hemingwaya. CeCi bi upario s Kraftverkom, a Medu također sa Sussie. Đorđa sa Šamanom. Šaulićem. (hihihihi, pozdrav pajkiju ma gdje bio)
Link

Kod nas datira još od Osmanlijskog carstva kad su vrancuski trgovci s velikim balama na leđima mula prolazili u karavanima uskim našim drumovima. Zapinjao je taj pamuk na granama, na kamenju suhozida. Pramen tamo, pramen vamo. Svugdje pamuk ostade ležati samo ga je trebalo pokupiti. I nađoše se koji im ne bi lijeno. No, pamuk hladi. I samo hladi. Nije on ko vuna, ko svila. Meni neće nikad biti baš najjasnije kako to svila i vuna znaju ono što pamuk ne zna, a to je da znaju grijati kad treba grijati i hladiti kad treba hladiti. Al' Pamuk zna jedno čist sasvim drugo, a to je da su Hrvati bili dželati u spomenutom carstvu. I to vrlo cijenjeni. Tada je to bilo zanimanje od velikog povjerenja i časti. Spojišmo mi to od sviju pomalo (Huna, Vikinga, Mlečana, Gota...), pa usavršismo. Tako da i meni najbolji i najpoetičniji moment bijaše nabijanje na kolac u poznatoj Na Drini ćuprija od eminentnog diplomata. Što rekoh i profesorici Hrvatskog jezika. Pogledala me poprijeko dok su se cure iz razreda malo zgnušale, a dečki nasmijali. Šteta, što ona ne znade što Pamuk zna.

Žao mi što sljedeće godine nećemo imati predstavnika na Eurosongu. A baš sam došao do pobjedničke formule. Na Eurosong treba poslati bećarac. Klape su totalni promašaj. Strašno je to slušati i gledati te lijenčine kojima je teško i prebirati po tipkama ili žicama ili puvati u nešto. Dosta je i sa slanjem naših pičaka koje na Eurosongu samo vrište.To je kao kad mi na vaterpolsko prvenstvo poslali sinkronizirane plivačice. A bećarac. To je ono naše. Pravo i istinsko. A dobro ga razumiju i Bosanci i Srbi. Harmonika, tamburica i trobojnica prava.
I kako ti glupani iz vlasti nikako da shvate da nas mogu spasiti samo festivali. Pa čak i takovi poput Eurosonga.

PS Da se nadovežem na temu. Bećari nikad ne zlostavljaju svoje žene već obratno. Dok ovi klapaši su mi svi mutni tipovi. Spremni za svakakve podlosti. Oni su jedini koji pjevaju a ne vesele se.

Ekstatično a bez ecstazija. Tri dana i noć yoge, plesa i pjesme.

Link
Link

Nešto iza ponoći prijatelj mi se Miki zajedno s ženom i dvije mlađe kćeri vraća s Thompsonovog koncerta. Koncert je premašio njegova očekivanja, bio je sav ozaren i s nestrpljenjem je sve dojmove htio prenijeti svojoj najstarijoj kćeri, tipičnoj srednjoškolki. Otvarajaći vrata njene sobe s nestrpljenjem i oduševljenjem govori:-Hej ćerce, da znaš kakav je koncert bio... I tu zastade, jer otvorivši širom vrata ugleda kako mu kćerka leži na krevetu zajedno s tipom i gleda film. Sva ona bujica dojmova i ushita se spusti na najnižu razinu. Ko da ga je neko amperom hladne vode zalio. Obli ga hladan znoj. Umuknu posve. I zatvori vrata. I onda poče vatra koju mi raspiri i žena mu koja hladno ode spavati kao da se ništa nije izdešavalo. Htio je čvrsto dati do znanja kćeri i tipu da je budan i da je tu blizu vrata. Hodao je tamo-amo, pojačavao te ve, otvarao vrata frižidera, we ceja...
Ujutro je teškom mukom krenuo na posao. Čim je došao maznuo je pivo, a o koncertu nikom ni riječi nije rekao.

Link

Bilo kakav horror na festivalu je izostao. Kažu da jučer jedini horrorac na teveju bio prijenos Vinkovačkih jeseni.
Sve je opet bilo puno mladih. Rasplesanih, ljubaznih, lijepih i učtivih. Opet najviše Engleza. Pomislim da im možda ne bi naškodilo makar malo buntovništa, makar kod pregledavanja ruksaka i džepova. Ali njima je samo do plesa. Zato se i obratih Svevišnjem ovim riječima:-Bože, ne daj da ovakva ljepota bude posljednja generacija na kojoj će se izvršiti posljednja velika racija! Ovi su zaslužili Imperiju.
Vraćajući se domu u Selo pjevah na sav glas vinilsku uspješnicu Atomaca i u zadnji tren izbjegoh usmrtiti jednu macu bijelo crno koja je izletjela na cestu kao da su je svi horrorci gonili.

Link
Link

Gledam rijeke mladih ljudi, najviše je među njima Engleskinja. Kako se samo ta nacija promijenila. Djevojke su im postale prekrasne. Šetaju s politrama, litrama i dvolitrama žuje, laškog, korone, jamnice, studene. Ima i Filipinki, Brazilijanki, naših. Ne smeta im pljusak, jedino ciknu na grom koji se malo jače čuje.
U pitanju su festivali, a mi imamo najbolje festivale. Čast San Remu, ali to je već izumrla vrsta.
Neki novi Woodstoci, traju više od tri dana i svi su uz more. A more je život, koke i mladost.
Petak je trinaesti, središnji je događaj. Glazba trešti s brodova, s cesta, iz zraka, s krovova i svi plešu kao da su ludi. I ja sam lud.
Link
Link

U utorak se jedan komarac utopio u sunčanoj vodi. Bio je nekršten. Al' svejedno kako je uspio kad uvijek pažljivo poklapam sunčanu vodu.
U srijedu mi nestalo plina Sadamovog, Asadovog tj. Obaminog. Usprkos tomu sve sam pokusao. Polu kuhano-polusirovo. Novi trend za sve nas koji nemamo perilice za suđe.
U četvrtak mi ostao Kiklop viška. Kome bi ga dali?
Jer sutra je petak trinaesti, a po majanskom i Nostradamusovom proročanstvu Kiklop u rukama pravednika spašava svijet.

Sad bi neko dodao:-I pčele! Ali nisu bile pčele nego osice poput onih na Bjelolasici. Svakog ljeta me ubode bar jedna osa, a ovo sam već mislio proći lišo. Ali ne, prekjučer se okupah na moru i sjedoh kraj pijeska odbojkaškog igrališta, onako, mokar. I eto njih, sjatiše se oko mene. Ostadoh miran, a one ko da ih je neko poslao počeše kružiti i napadati. Pomislih da im je negdje gnijezdo blizu pa se odmakoh, ali avaj, one za mnom. Pa, molim vas lijepo, na igralištu je osam persona, a vi samo na mene. Ubode trpim stojički, pišam po njima stoječki, čak sam pojeo i grašak iz zamrzivača (kako me svjetova Đorđe). Al' ne pomaže ništa. Nakon 24 sata počne svrbiti i otjecati i kao da nema nikakve pomoći. A svašta sam pokušavao. Od ilovače, nevenove masti, nima, švedske grenčice, octa, rakije, leda, pišaline, morske vode.... Kako to Šivi uspijeva?

Link