tamo negdje, između... snova i jave...

...nema ga tko nije čuo kako postoje žene koje u sebi imaju nekakav magnetizam pa privlače muške i oni im lete kao muhe...O tima i takvima već je bilo podosta govora na blogu i sad o tom ne bi, jer više me zanima prirodni magnetizam... jer isti je vrlo važan za život čovjeka... Jasno, magnetizam nas uvjek okružuje, ili su makar njegovi produkti nam blizu... ...Ili ja samo tako mislim?

Danas sam htio napisati nešto no tad sam se sjetio da je baš o tome i pisao jedan nick (1u_prolazu), koji se nedavno obrisao... pa ću se onda malo i poslužiti sa tim, ranije napisanim tekstom.On se zasigurno i nerće ljutiti..., jer baš ga briga, otišao je netragom, u neku svoju novu priču.;-)))

Fizičari nam kažu kako je čvrstoća materije privid. Čak i naizgled čvrsta stvar sastoji se od praznog prostora i goleme udaljenosti između atoma u usporedbi s njihovom veličinom. Čak i unutar svakog atoma postoji velik prazan prostor. Kad znanstvenici proučavaju prostor, najčešće ga pretvaraju u nešto. Petljajući nešto sa Shroedingerovim formulama, fizičar Paul Dirac ustanovljava da vakuum i nije vakuum, nije praznina...Za njega vakuum je do grla prepun nečega ( elektrona. Kadf elektron skoči iz vakuuma, sa energijom 2mxc2 i ostvari svoju materijalnu bit, rupa koju iza sebe ostavlja se također materijalizirala, da ne kažemo antimaterijalizirala u pozitron, prvu otkrivenu antičesticu, itd.Veliki lov na vještice je u biti potraga za osnovnom česticom, jer je atom, nekad njome smatran u odnosu na novootkrivene, pravi solarni sistem.Čestice koje su prije smatrane koherentnima, grupacije su još manjih čestica. Tako, provirujući još dalje, čestice se prestaju ponašati kao normalne materije te postaju kao čista energija.. Ne iznenađuje to što najnovija teorija tvrdi da prostor uopće i nije prazan, da je ispunjen nekom tvari.-Kad se pojavi takva teorija, uvijek se pronađu dokazi koji će je i podržati. barem neko vrijeme dok se ne pojavi neka nova teorija. Npr. što je suština prostorije? Stvari koje se nalaze u određewnoj prostoriji (namještaj, slike, itd), one nisu prostorija. Pod, zidovi, strop, određuju granice prostorije, ali navedeno nisu sama prostorija. Suština prostorije je prostor, prazan prostor. Bez prostora ne bi bilo prostorije. Prema tome, prostor nema egzistencije, ne može iskoračiti, pružati otpor, protiviti se. Iako sam po sebi i nema nekog postojanja, omogućuje postojanje sveg ostalog. Ništa ne može postojati bez prostora, pa ipak, prema navedenom prostor ne postoji. Kad ne bi postojalo ništa opsim tišine, za nas ne bi postojala tišina. Ali..., kad postoje razni zvukovi, tišina postaje moguća i satvarna. Kad bi postojao samo prostor, bez ikakovih predmeta, on ne bi postojao. Zamislimo da nema zvijezda, ni galaksija, samo praznina. Prostor ne bi bio više prostor, uopće ga ne bi bilo. Ne bi bilo ni brzine, nikretanja od jedne točke ka drugoj. Da bi postojala udaljenost i prostor potrebne su najmanje dvije uporišne točke. Ako opet gledamo, prije Velikog praska, prije no što je nastao svemir, nije postojao prazan prostor koji bi čekao da ga nešto ispuni. Nije bilo ničega,nikakvog prostora i ničega drugoga. Kad je ništa postalo milijun tisuća stvari, čini se da prostor postoji i tako mnogima omogućio postojanje. Otkud se stvorio?!? Kad iziđemo van, za vedre noći i pogledamo nebo, stotine zvijezda koje vidimo okom ne predstavljaju ništa više no mali dio onih zvijezda koje ne postoje. Stotine milijuna galaksija može se u današnje vrijeme otkriti elektronskim snažnim teleskopima, a svaka galaksija opet ima milijune svojih zvijezda. Ono, što izaziva svakako strahopoštovanje jest beskonačnost samog prostora, dubina i tišina koja omogućuje postojanje te veličanstvenosti. A ipak, što je to prostor?!? Kao što zvukovi ne mogu postojati bez tišine, ništa ne može postojati bez ništavila, bez praznog prostora koji omogućuje postojanje. Svaki fizički predmet proizišaso je iz ništavila, okružen je ništavilom, i na kraju će se vratiti u ništavilo. Ono što u vanjskom svijetu uočavamo kao prostor i vrijeme u krajnjem obliku je nešto prividno. Na kraju ispada da je sve ništavilo? Iz toga proizilazi da se sve bitno odvija u područjima i dimanzijama izvan dohvata percepcije naših osjetila.

jednom i priči dođe kraj...

Link

Eto, led je probijen, otvorio sam nick, prijavio se na iskricu i skinuli mi embargo za pisanje u Weblogu. Inače, amo sam došao radi jedne slučajne priče, priče tamo negdje iz nekog kafića. Naime, jedne večeri rane, uputih se ja u uobičajenu šetnju, onako bez cilja, da malo protegnem noge nakon svršetka dnevnih poslova i obaveza. Po cijeli dan je to neka jurnjava ili rad za kompom, pa mi u smiraj dana prošetati se godi. Ponekad i svratim do kojeg kafića, da se malo osvježim nekim hladnim napitkom, ili pak kavicom.Baš tako je bilo i tog dana, šetao sam, i svratio u jedan omanji kafić. Ništa čudno ili drugačije no u ostalim lokalima, unutra gužva, miris ustajalog zraka i žena. Onih par stolova je bilo zauzeto, pa se progurah do šanka i naručih pićence. Pored mene, desno, bilo ih je već troje, dva muškarca osrednjih godina i jedna žena slične dobi.Pio sam osvježavajući napitak i uživao kad smijeh žena mi skrene pažnju na njih, i njihovu priču. Znam da nije pristojno osluškivati tuđe priče, no ja to jednostavno nisam mogao izbjeći, bili su tik uz mene. Prateći njihovu priču, lako je bilo zaključiti da su poznanici sa iskrice, jer svako je imao svoju priču baš o dogodovštinama vezano za nju. Inače, za iskricu sam znao i ja jer sam nekoć i bio, onako u prolazu. Ispio sam svoje pićence i otišao dok su ono troje ostali, i dalje u svojim pričama, smijehu… U sjećanju mi ostade dio priče, kako je na iskrici sada mnogo žena, dobrih i lijepih, poput ruža u vrtu, koje samo čekaju da ih netko ubere. Je, crv je posijan i polako je rovario u meni, a ja kakav već jesam, nisam moga izdržati pa sam se i ja prijavio na iskricu. I eto me sad tu. Je, došao ja no te mile i drage, dobre i lijepe baš i ne primjećujem. Ili one mene ne primjećuju? Ne znam što je i kako se lakše snaći, da i ja uberem koju ružu? Ima li koje pravilo, ili recept, kako lakše do ženske, do „prve kave“?

Dok se tu na blogu melju kojekakve priče ja planiram za sutra ribolov...Uželio sam se pecanja i naravno ulova dobre ribe.... Bude li zainteresiranih možemo zajedno, na pecanje i svakako, poslije toga dobar fiš....

...eh, svak se sa nečim danas bakće, a ja nešto prebirem po sjećsnju... pa "naletim" na jednu tugu... Baš sad raščišćavam nešto oko toga, da neb slučajno tuga otišla u uspomene...A i vrijeme je, jednom staviti točku na i.

Link

Dolaskom na iskricu vidjeh da se tu u blogu svašta piše..., i dobro i loše...Pošto baš i nisam osoba od velikih riječi teško mi je bilo i odlučiti se da i ja našaram nešto, al ipak nešto u meni me natjera... Jasno, tema je bila ono čime su mi misli bile trenutno okupirane... Ne sudite oštro jer bila je to jedna od prvih ...

Postoje li riječi za poruke male?
Mogu li se napisati porukice male,
Toliko male, al' opet da su lijepe i nježne,
Da dodirnu nekog ovlaš, u srce il' obraz,
Poput jedne pahulje snježne...
Ili možda poput jedne kapi kiše,
Tako da u nekom rode želju,
Da se javi, da nešto napiše...
Mogu li se napisati porukice male,
I kako bi u njih sve želje stale?!?



Link

Život je poput velikog ekrana,
Prilaze mi neke osobe i kažu da su bez mana…
Još se nečim i hvale,
Sve im ide lijepo,
Pa za ničim i ne žale.
Osmjehuju se i baš tako kažu,
Na trenutak i pomisliš da…. je tako,
Sve lijepo i lako…
Kao da i u decembru trešnja cvate,
Ponadaš se lijepom i pomisliš,
Biti će toplo i sa nekim,



Link

Kad utiskujemo nekakav signal u noseći val, govorimo o modulaciji... Ne bi sad o tome kakvih sve modulacija ima i koji su im algoritmi, već si nešt mislim.... pa onda je i sex neka vrrst moduliranja, utiskujemo nešt u nešto...Koja je to onda modulacija, amplitudna, frekventna, pulsno kodna, ili neka druga?

Večeras sam malo sentiš, odlučio sam nikuda ne ići i poželjeh ne raditi ništa. Neka ovo bude moja večer, večer u kojoj ću opet biti sa prijateljicom noći, samoćom. Skuhao sam kavicu i polako počeo piti kad mi pogled odluta na jednu, malo i prašnjavu policu. Tamo su spremljene nekakve knjige, kutija sa slikama i pismima…, i jedan već dugo ne upotrebljavan mobitel. Nerado sam dirao sve što je na toj polici, no opet sa pažnjom i ljubavlju čuvao sam sve to jer jer povezivalo me za neko drugo vrijeme, sjećanje i uspomene.
Da, bilo jednom jedno ljeto..., no tada zapuhaše neki hladni vjetri i oluje, te odnesoše mnogo toga u nepovrat, u nedogled… Ostade samo pokoje sjećanje, ponekad.
Da, tako to uvijek i biva, a fina prašina to sve sada lagano prekriva…
Odnose li vjetrovi i uspomene ponekad?

Jedna mala…,slana, mi danas niz obraz suza krene,
Ne znam,…jesam li opet bio nekom blizu, ili samo jedan u nizu.
Ili je to ovoga puta, možda, …rad neke uspomene…

http://www.youtube.com/watch?v=qo6MFm6XBPo

Ona je bila...
Ona je bila ona što sanja
a ja,.. onaj što proganja.
Tako je znala reći...
Imao sam i ja svoje snove,
lijepe, čak sam želio da se i ponove.
Otišli smo, svak na svoju stranu,
Poput onih likova iz neke drage nam priče,
Večeras ću biti sam,... možda uz neko piće...

- neki čudni vjetrovi pušu, kažu, a ja ne marim, puštam nešto za dušu...


http://www.youtube.com/watch?v=hBtPUp-c3tU

Priznajem, želio sam još jednom sanjariti, i nekoga da je uz mene koji to neće kvariti….Hej malena, došlo je vrijeme i ja moram poći …, na neke nove perone doći…Moj vlak uskoro kreće, možda me ovoga puta i dovede do sreće. Maštali smo o lijepom, al' nije išlo. Pričao sam ti priče, ponekad nešto i obećavao, al' neki put i srca teška,… shvatio sam da je sve to bila samo velika greška… Hm, obećavao sam, … al' jebeš ga…. Život nezadrživo ide dalje, sa nama…., a i bez nas. Ne postojimo više „MI“, postojiš samo ti, i postojim samo ja.Tako danas, a i sutra, i u sva ova nova nailazeća jutra.

http://www.youtube.com/watch?v=ptDQRdJSryA

Eto, led je probijen, otvorio sam nick, prijavio se na iskricu i skinuli mi embargo za pisanje u Weblogu. Inače, amo sam došao radi jedne slučajne priče, priče tamo negdje iz nekog kafića. Naime, jedne večeri rane, uputih se ja u uobičajenu šetnju, onako bez cilja, da malo protegnem noge nakon svršetka dnevnih poslova i obaveza. Po cijeli dan je to neka jurnjava ili rad za kompom, pa mi u smiraj dana prošetati se godi. Ponekad i svratim do kojeg kafića, da se malo osvježim nekim hladnim napitkom, ili pak kavicom.Baš tako je bilo i tog dana, šetao sam, i svratio u jedan omanji kafić. Ništa čudno ili drugačije no u ostalim lokalima, unutra gužva, miris ustajalog zraka i žena. Onih par stolova je bilo zauzeto, pa se progurah do šanka i naručih pićence. Pored mene, desno, bilo ih je već troje, dva muškarca osrednjih godina i jedna žena slične dobi.Pio sam osvježavajući napitak i uživao kad smijeh žena mi skrene pažnju na njih, i njihovu priču. Znam da nije pristojno osluškivati tuđe priče, no ja to jednostavno nisam mogao izbjeći, bili su tik uz mene. Prateći njihovu priču, lako je bilo zaključiti da su poznanici sa iskrice, jer svako je imao svoju priču baš o dogodovštinama vezano za nju. Inače, za iskricu sam znao i ja jer sam nekoć i bio, onako u prolazu. Ispio sam svoje pićence i otišao dok su ono troje ostali, i dalje u svojim pričama, smijehu… U sjećanju mi ostade dio priče, kako je na iskrici sada mnogo žena, dobrih i lijepih, poput ruža u vrtu, koje samo čekaju da ih netko ubere. Je, crv je posijan i polako je rovario u meni, a ja kakav već jesam, nisam moga izdržati pa sam se i ja prijavio na iskricu. I eto me sad tu. Je, došao ja no te mile i drage, dobre i lijepe baš i ne primjećujem. Ili one mene ne primjećuju? Ne znam što je i kako se lakše snaći, da i ja uberem koju ružu? Ima li koje pravilo, ili recept, kako lakše do ženske, do „prve kave“?

Ne znam da li vas plaši tama…ili samo duša kad je sama? Puno toga ne znam, čak ni to, vrijedi li ostati na iskrici kad ne znam pisati pisma duga? Ma, ne znam pisati ni ove pričice, blogove, nit' sricati zanimljive slogove. Da, takvi smo ti mi, obični iz ove meteži, možda malo i neuki po pitanju pisane riječi, al uvijek široka srca, tople ruke, i uz osmjeh. Je, i kak sad pronaći neku osobu dragu, kad to tipkanje i dotipkavanje ne ide? Znam, a i u mašti sam uvijek zamišljao kako je to lijepo kad dvije ruke jedna drugoj pišu, pa se i birane riječi nižu, kao da jedna drugu za rukav vuče. Badava mi mašta, kad ostadoh neuk, kad ne znam izraziti svoje želje i osjećaje. Da priznajem, to je propust od ranije i sad plaćam ceh…Bar da mi se javi neka mala, koja bi znala, koja bi dala…Tad bi to sve i bilo lakše, do uspjeha doći, a ne kao što ja lupam po ovoj tipkovnici za badava cijele noći.Zaključujem kako je iskrica samo za one koji vješto pišu, a mi obični iz ove meteži trebamo se odjaviti sa ove stranice…odmah ili malo kasnije… E sad, vi, umni i veleumni iskričavi puče, imal' tu nekog lijeka, ili je rješenje biti sam do vijeka?