tamo negdje, između... snova i jave...

Što je to istina? Kompleksno pitanje a i odgovor onda mora biti takav. Svi mi imamo neke svoje istine koje smo pažljivo mjerkali nekim svojim metrom, pa vjerojatno stoga i u narodu kažu, koliko očiju toliko i istina. Hm, ponekad i ja izbjegavam istinu da kažem, ponekad i nešto, onako bezazleno malo slažem. Da, tako je to, al' samo ponekad…
Ima li i u ljubavi istine? Ili laži? Zamislite, netko vam postaje sve bliskiji i draži a jasno vam je da koristi neke male sitne laži, čak i kad kaže da vam je pogled, ili dodir danas nešto nježniji i blaži.
Što i kako dalje, odbiti ga ili mu se jednostavno prepustiti pa «kud puklo da puklo». Život je kratak a ljubav se ne nudi svakoga trena, smije li čovjek popustiti ili prepustiti da sve ostane samo jedno lijepo sjećanje, jedna više uspomena?

Ev baš danas pročitah dva, tri bloga,
Na nešto me podsjete i potiho spomenuh Boga.
Ej vi blogeri što ovdje priče pišete
A i vi što mal', mal', svoje blogove brišete…
Rad čega se više lijepe priče ne pišu?
One u kojima ruže divno mirišu,
pa i one u kojima se nazire sreća,
kada se dariva nekom buket cvijeća.
Kuda ode ona vaša mašta,
što nekad je znala smislit lijepo svašta?
Kud nestade osmjeh i ljubav sa ove stranice,
Ne želim čitati priče uz uporabu maramice.
Znam, poslije ljubavi dolaze i neke tuge,
no sve se to može pisati i na stranice druge…
Gje nestadoše one snaše,
a uvijek su lijepo pisati znale,
i budile skrivene čežnje naše?
Jesu li još ovdje il' su svoje ruke nekom dale?