La bambola

JUTROS SAM POSTALA TETA!!!!!!!!!!!!!

(juuuuuuuuuuuppppppppppppppppiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii)
:))))))))

Okoš bokoš prdne kokoš pita baja kol'ko tebi treba jaja..

A ja bi najradije krempitu.

Iako ti nisam stigla pisati, još uvijek nosim u srcu trenutak kada sam ga vidjela, na kratko. Ima tome dva dana, točnije jedan dan i sedamnaest sati.
Bila sam u gužvi, hodala tik uz cestu kad sam čula da netko trubi. Digla sam pogled i tek nakon drugog pogleda shvatila da gledam u njega.
Ah, dragi dnevniče. On je trubio meni. Meni! Kakvo je to uzbuđenje bilo. Srce mi još uvijek treperi.
Tako je zgodan.
Tako ga volim.
Kad bi samo bio moj.
Kad bi samo osjetila njegove usne na svojima.
Doduše, kad malo bolje razmislim, mislim da bi pala u nesvjest kad bi mu se glava približila na bliže od deset centimetara.
Tako snažno djeluje na mene.
Kako bi to romantično bilo, ne misliš li i ti tako?

Na to je dnevnik podrignuo pa povratio.. nije mogao provariti toliku količinu sranja.
:D

Mjesto radnje: pizzerija
Vrijeme radnje: večer
Glavni glumci: konobar i ja
Sporedni glumci: svi ostali

Nakon pomnog proučavanja, vrlo gladni, u relatino kratkom roku od dvije minute smo se odlučili što će tko jesi. Mahnula sam konobaru jednim ženstvenim mahom, dajući mu do znanja da ga želim.. uz stol, naravno. Prišao je držeći mali blokić i olovku spreman zapisati narudžbu.

- Meksičku, vegetrijansku i miješanu. Izvalim ko iz topa dok je on u međuvremenu okrenuo glavu gledajući tko zna gdje, još uvijek držeći blokić i olovku u rukama.
- Ja završila, a ti još ni počeo nisi.
On vrati glavu, usmjeri pogled na moj, huncutski se nasmiješi pa mi pristojno odgovori.
- Obično je obrnuto, al aj neka ti bude.

The end

... imao koncert u Sinju na moto partyu, a ja nisam bila.

Buahhhaaaa

(psi laju, karavane prolaze.. a ja više ni sama ne znam ima li razloga spavati)

Ja: Uf, mali je stvarno zgodan, al ono baš po mom ukusu.. visok, lijepo oblikovanih, ne prevelikih mišića, tetovaža.. aaaaa...erm, da
Kolegica: (ne govori ništa, samo me gleda i smješka se huncutski)
Ja: (raširenih ruku i pogleda prema gore) O Bože, pošalji mi jednog takvog, al primjerenog mojim godinama.
Druga kolegica s direktnim javljanjem iz zahoda: Ček da malo razmislim...

Hehehe čudni su glasovi Božji.

(Pamela, hvala na inspiraciji:) )

Prije određeni broj godina sam se u KBC Split provela kao nikad u životu.
Sve je bilo popraćeno dodatnim efektima vatre i vrućine. Imala sam trbuh do zuba i prebacila sam termin.
Zbog radi toga morala sam na pregled. Pregled je bio zabavan gotovo kao i sam porod koji se zbio nekoliko sati poslije.
Pregledao me doktor koji je masu sličio na Stipu Mesića, što po fizičkom izgledu, što po sklonosti šaljenju.
- Otovoreni ste samo tri prsta. Možete kući.
Onda je zastao pa pogledao još jednom moje podatke.
- Hm.. Mrmlj.. Sezona je. Gužve su. Požari. Znate što, ajte vi u rađaonu.
- Stvarno? Razgoračila sam oči.
- Ne, šalio sam se. Rekao je šaljivko i otpravio me u rađaonu.
Čudan je osjećaj kad ideš u susret nečemu, a pojma nemaš točno čemu.
Klistiranje je bilo vrlo, vrlo zabavno. Ispred zahoda smo stajale nas četiri prvorotkinje, srale smo naizmjence i slušale krikove žena koje su se u to vrijeme porađale.
Iz nekog razloga smo našle razlog za kikotanje.. naravno u trenucima kad nismo bile u procesu čišćenja.
Od nas četiri, ja sam prva počela s trudovima.
Nisam jaukala, mumlala sam.
Obično sam glasna kad se provodim, al ovo je bio provod u kojem se bolje provodi ako si tiši. Nekako te sestre uzmu pod svoje kad ne zazivaš majku i ne psuješ oca djeteta koje je upravo krenulo na put.
(dio o trudovima i bolovima preskačem, zbog svih onih koji ne podnose priče o porođajima, tuđim snovima i pričama koje počinju 'kad sam ja bio u vojsci...')

Nikad, al baš nikad u životu nisam bila svjesnija osjećaja ljubavi kao u trenutku kad su mi dali sina u naručje. Tu malu osobu koju još nisam poznavala umom, samo srcem.
Doslovno sam pratila kako me ljubav preplavljuje, cijelu.. i otvara mi put u novi krug.

Porod je provod nad provodima.

Iza kojeg slijede novi provodi..

Provodi i dojenje npr.
;)

Mi jesmo odgovorni za većinu stvari koje nam se događaju u životu, ali za neke, stvari se jednostavno moraju posložiti da bi se dogodile.
Izrodile.
Ne sjećam se koliko sam se puta povukla u svoju nutrinu, dom duše i dozvolila si biti ponizna i zamoliti pomoć.
Ne onog gore. Već svega oko sebe. Duboko svjesna da nisam sama, već dio cjeline.

Cup-cup-cup puzzle se same uklapaju, kao u nekom filmu Harry Pottera.
Ovog puta bi se moglo sve posložiti.

Osjećam se tako senzualno
Kao da mi tvoj dah
Umjesto ruku
Miluje golo tijelo

Obzirom da i Edo Majka (skoro mi se omaklo Medo Majka hihihi) zna za Louis L. Hay, pretpostavljam da svekoliki puk, na ovaj ili onaj način konta da je unutarnje nam tijelo direktno povezano s vanjskim nam tijelom.
U to, tko što vjeruje, ne želim ulaziti. Isto tako, većinu vremena ni sama nisam svjesna što je s čime povezano ili uzrokovano.. ali ono što me malo prije zaprepastilo je činjenica o koju se ne mogu oglušiti.

Pišam krv.
Al' doslovno.
Jebote.

Kupila sam privjesak u obliku ribe. Kad ga stisneš, iskoče mu oči.
I tak' sad zabavljam sebe i sve oko sebe.

(za mene je dosada nepoznat pojam)
*tu bi sad trebao ići neki smjalić s očima koje gledaju u križ

Spremila sam ga dobro, od same sebe.
Prvo umotala u svileni rupčić, a onda spremila u kutijicu.
Kutijicu za prstenje.
Pa tu kutijicu u kutijicu od mobitela.
A tu kutijicu u kutiju od cipela.
Umotala sam je u ukrasni papir i svezala ukrasnom vrpcom.
I spremila je u ladicu.
Ladicu prošlosti.
Ladicu koja se više ne otvara.
Ladicu koja miruje i sniva u nekoj dimenziji koje više nema.

I sve je bilo dobro dok se nije odlučio osloboditi.

znakovito gledanje oblizivanje smješkanje erekcija vlaženje diranje klitoris glađenje lizanje pušenje uzdisanje ritmično stezanje bokovi guzovi pica sisa bradavica ritmično kurac kretanje pupak zguza gore dolje 69 brže jače još, još to, to

aaaahhhhh
svršila

laku noć

Sinoć sam se sjetila osobe koju nisam poznavala.
Nisam ga nikada imala priliku upoznati, a opet mi je ostao urezan u sjećanje.

Kao dvadesetogodišnjakinja sam se družila s ekipom čiji su dio činili i piloti jedrilica lokalnog kluba. Oni su pak imali prijatelja koji je u to vrijeme već dugi period bio u komi. Bez dijela glave. Oni su ga, naravno, poznavali kao osobu, a za mene je tek bio netko o kome su pričali. Lik iz magle, čovjek kojem je prilikom ulaska i provjere kuća eksplodirala bomba ostavljena s ciljem da ubije prvog tko uhvati kvaku i stisne prema dolje.
Ne mogu se sjetiti kako se zvao momak kojeg nisam poznavala. Samo se sjećam dana kada su javili da su ga skinuli s aparata, dana kada se ugasio.

Onda sam se sjetila Krune. Njega sam poznavala. Bio je nekih 14 godina kada je dobio geler u glavu i četiri dana u komi kada su ga skinuli s aparata. Kruno je bio sin jedinac. Dijete kojeg su pokušavali dobiti čitavo jedno deseteljeće. Ne mogu se sjetiti da li sam plakala. Čak ni kad je poginula Vikica. Vikicu je granata raznijela.

Osim straha, ne sjećam se niti jedne druge svoje emocije iz tog perioda.
Sjedila bi u podrumu na bolničkom krevetu i mislila kako bi izgledala moja osmrtnica, koju bi fotografijuu stavili, tko bi mi došao na sahranu. Imala sam 16 godina i to je bila moja stvarnost.

To je bilo tada. Prije 20 godina. Bilo pa prošlo.
Danas se pitam kada ću dignuti branu i dozvoliti sebi tugu i jedno plakanje.. za momka kojeg nikad nisam upoznala, za Krunu, za Vikicu, za sebe... za tragediju ljudi u jednom gradu.
Mom gradu.
Mislim da bi mi tada bilo lakše..

Danas sam imala priliku razgovarati o nečemu o čemu sam zapravo uvijek hvatala površne informacije onako, u prolazu.
Kolegica s posla mi je ispričala da joj je jučer prišla ciganka, proseći za nekog svog bolesnog. U početku je razgovor počeo normalno. Kolegica joj je dala 5 kuna, izmjenivši par riječi s njom.
Uglavnom, ta lagana komunikacijica je prešla u neš' ozbiljnije, ciganka joj je počela govoriti o njezinoj prošlosti, o bivšim vezama, bolestima, obitelji. Rekla joj je da još nije srela osobu na koju je bačeno toliko uroka. Ponudila joj je skidanje istih uz određenu novčanu naknadu, naravno. Kolegica nije imala toliku svotu, al joj je rekla da će joj dati sve iz novčanika samo da ode, na što ova nije pristala nego ju je počela kleti i proklinjati, gledati je jednim okom (drugo nije imala), dizati prst i prijetiti da nikada neće imati djece.
Mala se na kraju rasplakala pa je ciganka tek tada otišla.

Rekla sam joj da tuđe riječi nemaju energiju sve dok to ne učinimo mi sami. Rekla sam joj da cigankine riječi mogu dobiti na snazi samo ako ona povjeruje u ono što je ova izgovorila.

Nisam religiozna, ali vjerujem. Svjesna sam u kojem stoljeću živimo, ali me je svejedno ova priča dotakla.
Jednostavno je nešto ostalo visjeti u zraku.