La bambola

(ne vidim se baš najbolje jer se vrh nalazi u oblacima hihihihi)

Link

Ili je došlo do zasićenja ili sam apsorbirala sve što sam trebala iz iskustva virtualnog druženja.
Više mi se neda. Dosadilo mi je. Ništa novo ne spoznajem, ne pomičem se, ne inspirira me, a postalo je i zamorno, iscrpljujuće.
Ko u močvari, vodi stajaćici.. žabe, komarci, zmije i ostala ekipa iz staništa te vrste mi nikad nisu bili neš' privlačni :D
Čast rodama i ostalim letačima.. al jednostavno, sve vas je manje.

Kao potvrda svemu ovome bio je i moj sinoćnji izlazak u Trogir.
Provela sam sjajno vrijeme s prijateljicom u vrlo ugodnom društvu, uz finu tortu i vino, na luksuznom jedrenjaku.. Bonaca u Trogiru, ugodni šušur turista s turističkih brodova te fino popunjenih kafića u gradu je bilo baš ono što mi je trebalo.
Druženje sa živim bićima.

Hvala priji gdje god da je :)

Svrbi me utičnica.
Al ne doslovno.
Više onak' s uzdignutom obrvom i značajnim pogledom.

(za prijevod se obratite HEPu)

Kada se stvari dogode, već su se zapravo dogodile i na njih najčešće više ne možemo utjecati.
Velike stvari, male stvari, daleko od nas, u blizini nas, u nama samima.
Ljudi su nekako skloni riješavati te stvari izvana, kad su se već dogodile. Skloni su imati mišljenje i gotovo su uvijek uvjereni da su baš oni imali riješenje za problem.
Čini mi se da pojedinac ne može riješiti globalno sranje kad se već dogodilo jel'. Nije se još rodio čovjek s tolikom wc školjkom.
Ali.. ali kad bi se svatko sjetio krenuti od sebe i djelovati na sebe s ljubavlju pa onda još sve to podijeliti sa svojim bližnjima, a ti bližnji sa svojim bližnjima, krug bi se širio i ne bi zvaršio kao razarajući cunami pun sranja..

Uglavnom, htjedoh reći da bi netko mogao učiniti prvi korak i poslati mi pusu.
Maloprije sam se porezala na konzervu i treba mi mrvu pažnje i nježnosti.
:)

Povodom današnjeg praznika, želim muškoj populaciji, našim dragim blogerima, čestitati od srca, uz pjesmu:


Link

:D

Ljubi vas Bambola

Hehehe Ja bi jednog i četiri za rezervu.
Za sada radim na skupljanju rezerve.

Postoje ljudi s kojima se osjećam iscijeđeno nakon komunikacije, kao da su popili sav život iz mene, onako na slamčicu.
Postoje ljudi s kojima se osjećam iscrpljeno nakon komunikacije, kao nakon dobrog seksa, potrošeno, al zadovoljeno.

Od sutra nosim lanac od češnjaka oko vrata za ove prve i gaćice s prorezom za ove druge.

Otkad muškarci imaju kriterije?
:D

Od svih velikih i malih stvari koje bi mogla raditi s Njim, trenutno bi činila samo jedno.
Obavile ruke oko njegovog vrata, priljubila se uz njega, naslonila glavu na njegovo rame i plesala s njim uz neki sentiš.
Pojma nemam koji sentiš.
Al znam da bi on napravio odličan izbor glazbe, a ja bi žmirila i polako se kretala u njegovom zagrljaju.

I tak'.. više niš' nemam za reći, osim da sam sad malo tužna.
I malo prazna.
Pomalo sjetna.
Neprimjetna.
Poput vilinog praha kojeg je raznio vjetar.

Noćas sam sanjao da sam se ševio s tri blogerice.
Jutros sam se probudio s erekcijom, počešao jaja, popišo, hračnuo u wc i tek onda pustio vodu.
Došo sam na poso, Darinka je već čekala sa skuhanom kavom.
Upalio sam komp, ulogirao se na Iskricu i vidio šta ima nova na blogu.
Onda sam malo maštao da ševim tri blogerice.
I evo, sad čekam tri sata da mogu otići doma, podgrijati Ledov grah s kobasicom pa se opet malo uštekati na Iskricu.
Volim taj osjećaj koji me primi u blizini blogerica.

(a mislio sam otići do teretane pa onda šišnuti još jednu tetovažu, al eto.. samo za taaaaaaaj osjećaj)

Iz nekog razloga, gadim se buba.. i žaba, al žabe za ovu priču nisu bitne. Stvarno ih se gadim, gadim ih se toliko da im uopće ne prilazim, niti da bi ih zgnječila kad bi uopće imala potrebu za tim.
Uglavnom, jutros sam se probudila i još snena i raščupana ugegala u kupaonicu pa na svoj užaš u lavabou ugledala stonogu.
Jebote, STONOGU. Ono, ni više ni manje, neg' bubu sa sto nogu. Prva reakcija mi je bila pustiti vodu da ode i uvjeriti sebe da je samo otplivala i naravno preživjela kao oni miševi u crtiću. Osim što je stonoga prevelika za onu rupicu u odvodu, svladala sam želju da je otpravim na taj način.
Gledala sam je neko vrijeme i odlučila se za pomoć, umjesto otpravljanja.
I dalje sam se gadila.. beskrajno. Zube sam oprala iznad kade, umila se iznad kade i smišljala taktiku kako pomoći nekome tko mi se gadi.
Pa sam smislila i otrgnula traku wc papira, zalijepila ga unutar lavaboa i ostavila dio da visi preko lavabo da ona može aterirati i zavući se negdje, nije bitno gdje sve dok je ne vidim.
Glupača je hodala oko papira, do pola papira, nastavila kružiti po lavabou i kliziti nazad.
Iznervirala sam se gledajući je.
Glupačo, glupačo.. na papir i samo gore pa dolje i spašena si.

U jednom trenutku sam osjetila da moram pobjediti svoju gadljivost, da je ovaj trenutak od karmičke važnosti..a da ne spominjem simboliku svega toga.
Unijela sam se u facu glupači, u jednom trenutku mi se učinila i slatkom s tim malim okicama i mahnitim nogicama.
Narolala sam još wc papira i nježno je primila pa iznijela van. Mirovala mi je u ruci, kao da je znala da je spašavam.
Kad sam je spustila na tlo, u pogon je stavila svih svojih sto nogu i nestala.

A ja sam onda napokon sjela na wc i s blaženim izrazom na licu piškila.

Obzirom da ću do kraja života najvjerovatnije privlačiti muškarce kojima nije bitno što je na meni, sve dok mogu biti bez toga, ko od majke rođena, jel' .. odlučila sam da više neću kupovati gaćice.

Eto tako.
Od danas sam gologuza.

E bilo je jučer, pumpaj Bambola, pumpaj.
Posljedica: ovaj tekst pišem nosom.

Napokon sam dozvolila nogama da me odvedu u teretanu.
Nakon dugo razmišljanja (trebalo mi je 10 mjeseci da se odlučim što bi) i skupljanja volje, nađoh mrvicu toga danas poslije podne.
Uđoh i zatekoh prekrasno mlado nabildano stvorenje.
Nakon nekoliko mojih rečenica u kojima sam mu objašnjavala kako bi zapravo rado stisnula i prdnula, bombončić me totalno šarmirao s par svojih osmijeha.
Teta Bambola počinje s pumpanjem od ponedjeljka.

A malog ću od milja zvati Kiki.