parablog

Link

#štoreći #kojuporukuposlati

Od jučerašnjih novosti podijeliti ću s vama da mi je pas počeo podizati nogu kod pišanja. Ne zna još zapišati stup, ali vidim da kuži da je to nešto što se zapišava. Pametan pas. I lijep k tome. Na gospodaricu.

I tu htjela-ne htjela, čudesnim tokovima svijesti oplemenjene poradi konzumacije povrća i voća blagoslovljenog od majke zemlje, dolazim do stare narodne izreke: Prihvati svaku stresnu situaciju kao pas - ako to ne možeš pojesti ili poigrati se s time, popišaj se na to, i kreni dalje.

Od današnjih novosti. Dala sam si truda i bacila oko na onaj dio na početnoj stranici gdje se vrti "korisnici koji su pogledali tvoj profil". Pa kaže: koagulacija, vjetar na celenki, direktor istine. Rekoh, idem viđet. Sve generacija. Da ne bude zabune, nismo razmijenili niti slova, samo primjećujem da su sedamdesete, konac sedamdesetih, bile veoma plodne i izdašne godine jer tada se naočigled u cjepivu dijelila oštroumnost, spretnost, duhovitost. I ostalo. Lijepo piše u niknejmu.

Zbrko, izvoliš ih tražit da te izvedu van. Si čula? Link I čut ovu pjesmu do kraja, nemreš mi neobrazovana ić po mahali.

Vozim se u tramvaju, pada kiša, razmišljam kako bi protiv jučerašnjeg kokošarenja o vegetarijanstvu i vegetarijancima trebalo reći par riječi doslovce, a onda se prebaciti na zanimljiviju temu.

Za one koji sumnjaju u to predlažem da prihvate činjenicu da su vegetarijanci većinom sasvim obični ljudi. Jedu/piju/obavljaju nuždu, imaju posao/nemaju posao, zaljubljuju se/odljubljuju se, smiju se/plaču, seksaju se/orgazmiraju, imaju djecu, imaju kućne ljubimce, imaju prijatelje, imaju roditelje, sestre, braću, neki navodno imaju i kredite, bivše žene/muževe i bivše prijatelje.

Budite jako ljubazni kada sretnete vegetarijanca, jer usprkos uvriježenom mišljenju kako su to bića koja anemično po čitave božje dane sjede u lotus položaju i onaniraju na Om, vi možda naiđete upravo na prvo opisanog. A taj je vegetarijanac odmetnik, opasan lik iz laso romana, vegetarijanac ljudožder.

Veselija tema, tri najizlizanija albuma u dvadesetima bez kemijanja, tri albuma koja su prva pala na pamet:
1. U2 - Achtung Baby Link
2. The Cure - Disintegration Link
3. Enigma - The Cross of Changes Link

Kasnim na posao jbmu. Ali uz pjesmu.

Vraćamo se moj pas i ja jutros iz šetnje i prolazimo pored parka u koji su prije cca mjesec dana stavili zabranu ulaska sa psima. I ok, poštujemo mi zabrane, čak smo se oglušili ući kada su neki drugi vlasnici i psi trčali i igrali se, skroz smo ispravni, ne da nam se ulaziti u konflikte ni sa kim, a pogotovo nataknutima na lopatu.

U ovom slučaju to su, uz dužno poštovanje, ljudi u penzijama koji nemaju gdje ispucati ono malo životne energije pa uređuju zakone i pravila unutar zajednice u kojoj jesu, a koja će imati utjecaj i na druge. Razumijem ja poglavice, donekle, nije lako pedeset godina biti krucijalni dio sistema, a onda se odjedanput naći u okolini gdje nemaš kome komandirat. Djeca pobjegla na druge kontinente, žene tihe ko golubice, jedva ih čuješ kada pozdrave, skrivaju pogled od svih i svega.

I sad... nastavak priče moj pas i ja. Ovo moje tele vidjelo nekakav štap u parku i vuče me unutra ko da će se na licu mjesta udavit od tuge ako ga ne dobije. I velim ja, ok, jutro je, nema nikoga, ući ćemo na ova prva vrata, uzeti štap i izaći na druga. Dakle, samo đir na povodcu, deset metara od ulaza do izlaza.
I ne budi jednostavno, evo manijaka sa psom koji je nekih pet puta manji od mog, ali to nije bitno za nastavak priče. "GOSPOĐO!!!!!!!! Pa jel vi vidite onaj znak tamo?!?!??! Pa ne možete sa psom ulazit u park!!!!!!!" Sve u povišenom tonu. Meni automatski kosa na glavi sva u okomitom položaju.

Unatoč tome, pokušam ja s njim jednostavno: ma samo smo ušli uzeti štap, pas je na povodcu, upravo smo na izlasku. Kad ponovno rafalna paljba u visokim lagama: "Pa lijepo vam stoji znak da psi ne smiju u park!!!!!!!"
Iz skupa disharmoničnih zvukova saznajem:
Da je djed član nekakvog vijeća koje je odlučilo staviti zabranu u park jer su neka dva velika psa od neke žene iskopali jame ispod dvije klupe. Jesu, jame jesu tamo, ali stvarno nikom normalnom ne smetaju. Ispod klupe su, i to onog dijela klupe koji nije prilazni dio sa nogostupa ili kako se već zove taj betonirani dio u parku. Putić. Parčni put. Što li.
Saznajem i da su se jedva izborili za to i da bi on svog psa htio pustiti da se istrči, a nema gdje.
Mislim si pajebemti. Kažem, ma moj je na povodcu. Kaže, ne smije se ulaziti uopće. Kažem, ma odjebi. Kaže, vidjet ćeš za ovo, jebo te taj tvoj pas. Prijetnja, utuživo. Istovremeno i smiješno ko češka komedija.

Zašto kažem odjebi. Zato što iz svega zaključujem da je nekom prdonji draže imati zabranu ulaska u park i vlastitog psa na povodcu, nego istolerirati vlasnika sa ta dva psa koja su eto lovačka i možda u okviru ponašanja u tuđem dvorištu, neposlušna.

A moj pas i ja smo isto skroz necivilizirani jer smo htjeli otuđit iz parka štap i otić s njim u suton.

Neka dan počne.

Granica (Wikizvor): crta koja nešto omeđuje.

Pretpostavimo da smo prosječne inteligencije, i one logičke i one lingvističke i inter i intrapersonalne, prosječni smo u svakom pogledu, prosječne visine, prosječne težine, prosječnih navika i prosječnog životnog stila. Prosječna smo osoba, ali autentično prosječna, volimo si laskati.

Kažemo samima sebi: postoje daleko veći mislioc od mene, pa i on ponekada ustukne pred licem ljubavi, "pomjere se u njemu neki geni Dunava" i prizna samome sebi da "postoje u nama neke neprevodive dubine, postoje u nama neke stvari neprevodive u riječi".

Mi, mislioci vulgaris, moramo pak priznati samima sebi da se ponekada predugo zadržimo u umu kojemu je jedan od osnovnih zadataka igrati trikove, naravno samo i isključivo onda kada je eventualan problem gole egzistencije riješen.
Zabavi nas svaka žvaka koju nam fino upakira u šareni papir pa je razvlačimo od nemila do nedraga da bi negdje usput shvatili da smo ostavili sebe.
Prerezali direktnu vezu uma i srca, teoretizirali, valjali bureke, ostavili ljubav na čekanju. Ljubav je to, ako je ljubav čekat će. Ajmo si ne bacat torte u lice. Ajmo ne očekivat od nekoga, od ikoga da stavi vlastiti život na čekanje jer smo mi u "momentu".

Jer, što ako. Što ako su te neprevodive dubine itekako prevodive. Nekoga smo pustili jako blizu, pritisnuo je svu dugmad na kontrolnoj ploči vjerojatno i nesvjestan svog utjecaja na nas, uključile se crvene lampice. Pa nećemo ih takve prevodive gurati pod tepih, varati se, dodatno se sabotirati.

Jer, što ako. Što ako je, konkretan i konačno destiliran primjer, potreba za pažnjom tog nekog osobitog rezultat odrastanja uz emocionalno i/ili fizički nedostupnog roditelja? Što ako je konstantno dokazivanje da postojimo, da smo vrijedni, samo produžetak utakmice koju smo vodili kao djeca sa samima sobom kako bi nas nezainteresirani roditelj ili netko podjednako bitan primijetio.
Gdje povući granicu, kako i kada započeti taj interni put iscjeljenja? Da li je za to kasno? Svatko treba odgovoriti za sebe.

Alternativno rješenje je ignorirati ono što nas žulja, štogod to bilo u nama ili izvan nas i okrenuti se novoj, lighthearted priči. Tu nema problema, tu nema granica. Još. Tjedan, mjesec, možda dva. A ima li osobnog napretka?

Htjela bih vas obavijestiti da je opet nešto čudno u zraku, planete se uhvatile u nekakvo vještičje kolo, štoli, a sad ću vam ispripovijedati zašto to govorim.

(Mužu, ti ne čitaj, što se tebe tiče oženiti ćeš djevicu, tojest mene.)

Danas, u nedjelju, 4. listopada 2020. godine, kontaktirala sam čovjeka kojeg sam svojedobno htjela oprašiti kao pčela cvijet.
Kako me nije fermao ni dva posto, posljedično tome niti ja njega, do uspješnog oprašivanja nije došlo.
Ali je došlo do toga da su mi kod njega doma ostale drvene bojice. Igrali smo se nekada plastelinom i kolaž papirom, a u pauzama od kreativnog rada pokazivali smo jedno drugom šmrklje.
To nas je nekako povezalo.
Tražila sam ga da mi vrati moje drvene bojice i još sam mu rekla da šta sere, tako da ne misli da sam zaboravila kakav smo kretenski par bili. Bude mi ih poslao poštom.

Nedugo potom, dakle također na današnji dan, u nedjelju, 4. listopada 2020. godine, srela sam čovjeka koji me htio oprašiti kao pčela cvijet.
Kako ga nisam fermala ni dva posto, posljedično tome niti on mene, do uspješnog oprašivanja nije došlo.
Jednom mi je pokazao mucice iz pupka, ja ih nisam imala pa sam mu pokazala samo pupak.
To nas je nekako povezalo.
Nisam mu ništa kazala, nisam ga ustvari ni prepoznala, prošlo je deset godina. Niti on mene izgleda. Okrenula sam se nakon par metara izazvana nekom čudnom vibrom i prepoznala ga po guzici. Po tome ću ga pamtiti.

Stvarno je neobično to da nam je dato susretati one koji nas ne fermaju i one koje ne fermamo i unatoč tome na neki čisti i dječji način očekivati uspjeh odnosa.
Možda nismo znali izabrati - ma ne možemo biti TOLIKO glupi. Možda se nismo trudili dovoljno - ali što uopće možemo osim sebe dati?
Možda bi sve bilo jednostavnije da smo se sreli u neko drugo vrijeme. Ili da smo samo mrvicu ranije ugasili Tv, približili se tom toplom stvorenju što uz nas diše i učili ga gledati i slušati i ljubiti. Iz dana u dan.

Link (Cmu. Eto i Knopfler isto nešto kao nariče, ali na engleskom)

Danas sam umjesto plahti na potoku prala prozore. Naoblačilo se čim sam oprala prvi. Reci kakva je to nebeska smicalica opet? Što mi se to htjelo kazati?

Presadila sam dva cvijeta u veće tegle, čini se da žele rasti u visinu i širinu pa neka im onda korijenja što ide u duboko. Unazad nekoliko mjeseci uspjela sam ih uzgojiti pet (brojkom: 5), živi su i zdravi, jedan je i procvjetao. Kaktusu za kojeg nisam sigurna dal je cvijet su također bodlje na broju, a i začini se drže.
Govorim ti ovo sve jer želim da si ponosan kao što sam ja.

Obrisala sam prašinu i mačkopseće dlake sa svih površina do kojih sam mogla kako nosom tako i okom. Zvjerinjak sa tim dlakama bez obzira na održavanje higijene prostora. Naprimjer, ne možeš izaći iz stana u tamnim hlačama za posao ako prije toga ne prijeđeš onim ljepljivim valjkom od glave do pete. Možeš ustvari, ali ne želiš.

To sam napravila, a sad ide ono što nisam: peglat neću. Ne mogu. Jednostavno sam antitalent. Čak ni to, već nekako se ne slažemo ja i pegla. Budimo realni, kome se da taslačit nečim neživim, a uparenim i vrućim sat ili više nad opranim vešom. Ima ljudi, znam da postoje, čula sam za njih, ali ja nisam jedna od tih.

Dakle, mužu moj budući što ovo čitaš sav u slatkom iščekivanju rečenica što slijede: osim što ćeš dobiti vegetarijansku kuharicu, tojest, mene, dobiti ćeš sa mnom i životinjsko carstvo sa svim pripadajućim dlakavim tepisima. Dlakav si i ti, ma i ja sam, što da se lažemo.

Pomalo ću završavati ovo pismo kako mi ne bi eksplodirao prije vremena ili skrenuo u pogrešnu uličicu takav rasijan. Kako smo se dogovorili, hoću te čitavog. Želim da znaš da nisam baš neko pretjerano zaljubljivo stvorenje i ako sam ti rekla da te volim onda je to tako i nikako drugačije. Ok? Imam dobar nos za ljubav. To mi je od fino podešenih čakri i datulja iz Irana.

Dok očekujem tvoje pismo preko Save, pročitat ću poglavlje ili dva knjige o nekoj divljakuši što je sva musava i čupava odrastala i sazrijevala u šumi da bi se na kraju u nju zaljubio neki fakin iz grada, a i ona u njega.
I pogledat ću Wall-eja. Danas je skroz romantičan dan, a Wall-e je možda najromantičniji crtani film ikada. Ti to vjerojatno već znaš. Ti sve znaš, ja to znam.

Žena

Link

i mislim si:
Zbrkata, ovi sedamdesetogodišnji stokilaši se love na tebe kao muhe na ono ljepljivo što visi sa lustera u gospodskim kućama. Blagotise.

Pjesmica za moju Neznašđedupeađeglava koleginicu Link i savjet iako ga nitko nije pitao: Drž se ćerko tvrdog kursa.

(A viđu Mice, ista Zbrkica:)

Nemam ja što raditi nadgledajući hladni pogon osim razmišljati o bedastoćama.

Zamislimo hipotetsku situaciju: nalazimo se nas petero nepoznatih jedno drugom u pustinji i nakon stotog kilometra pješačenja po užarenom suncu, vrućem pijesku i nakon pete fatamorgane koja je obećavala vodu i hlad imamo za podijeliti pet decilitara vode.

Hoćemo li svoju kap dati nekome tko je stariji od nas, umorniji, nemoćniji ili ćemo je možda dati nekome koga život tek čeka? Postoji mogućnost da ćemo morati još stotinu kilometara propješačiti do prve oaze, slutimo da možda nećemo preživjeti, ali mladost bi mogla imati šanse.

Možda ćemo u maniri hrabrog viteza ili neustrašive junakinje skinuti glavu onima manje bitnima kako bi njihove kapi dali bitnijima? Netko se eto istaknuo, na pedesetom kilometru postao bitan. Ne znamo još zašto, ali nemamo niti vremena misliti o tome, trebamo djelovati.

A možda ćemo ipak svih pet kapi (svih pet!) osigurati samima sebi na ovaj ili onaj način. Nakon apokalipse, u tom slučaju, ostali bismo mi i još poneki jednostanični organizam.

Što ćemo? Link

Ja znam što bih. Kao drug Tito: tuđe neću, svoje ne dam. Mislim da su izleti u Kumrovec, sendviči sa posebnom i sokovi iz tetrapaka (koje nisi mogao otvorit a da se ne zaliješ) ostavili traga na nježnoj dječjoj duši.



Autor slike: Juan Gatti

Većinu ljudi koje znam poneka pjesma veže uz događaj, osobu, razmota se klupko kada je čuješ na radiju i tko bi ga više ulovio i omotao oko ruke, spremio u dlan. A i zašto bi, sve što se dogodilo ispratio si punoga srca i sa osmijehom.
Pa i ako su oslobođene asocijacija na konkretnu osobu ili događaj, nisu oslobođene emocije ili sjećanja na emociju kada pjesma ispuni sobu.
Uopće ne želim reći koja mi je trenutno guilty pleasure.

Ali ću ostaviti ovdje nekoliko random pjesama iz rukava:

*Love Street: kada si umisliš da se sviđaš tipu kojeg još ne poznaješ dobro, stvarno si u zenitu i onda je čuješ negdje na terasi kavane (She lives on love street, lingers long on love street, she has a house and garden and I would like to see what happens)

*Smooth Operator: kada frajer dosta dobro barata terminom ševa u mozak, a ti bi si htjela jednog koji se i u teoriji i u praksi zna služiti za vođenje ljubavi svim predviđenim anatomskim dijelovima (A license to love, insurance to hold, melts all your memories and change into gold, his eyes are like angels but his heart is cold)

*More Than This: kada ti ego pokušava objasnit da mu i nisi baš napeta i ne shvaćaš još posve kako je nešto što se činilo tako lijepim moglo završiti, a onda budeš jako iskrena prema sebi i priznaš si da nije niti počelo i na kraju si umisliš da ova ljubav iako je ne vidiš traje oduvijek i zauvijek jer ljubav je eto takva (I could feel at the time there was no way of knowing, fallen leaves in the night, who can say where they're blowing ... maybe I'm learning why the sea on the tide has no way of turning)

*Yellow Lemon Tree: kada si objasnila samoj sebi gore napisano, ali ipak mu se nadaš (I'm wasting my time, I got nothin to do, I'm hangin around, I'm waitin for you, but nothing ever happens and I wonder)

*Weather With You: kada stvarno želiš da je tu (Well it's the same room, but everything's different, you can fight the sleep, but not the dream)

Ove su mi prve pale na pamet.

A onda ima i tih bendova koji nekako zvuče kao proljeće. Čija pjesma ispunjava prostor kao što to zraka sunca radi kroz napola spuštene rolete i kroz koju promatraš igru prašine. I to nije sve, na zidu ostavi elipsaste sunčane tragove koji traju taman toliko dugo koliko treba suncu da se spusti iza krošnje. A ti od toga napraviš fora fotografiju.

Fleetwood Mac - Everywhere Link

Ne znam pisat, točnije, nemam strpljenja pišući razlagati stvari, a niti sa pričanjem nisam izvrsna. Osim na poslu, tu sam vrsna budala, budala jer nisam plaćena za to koliko mogu pričat.

Ponekada kad pričam o tako neobaveznim temama razletim se u tisuću pravaca, pola rečenice izgovorim pola ostavim neizgovoreno jer već se sljedeća misao formirala i okupirala um i moram je iznijeti ko jaje. Kuhano. Ne treba mi dati da imam monologe.

Naravno da pri tome podrazumijevam da slušatelj prati moj tok misli, čak i onih neizgovorenih. A čitava ta gungula da bi došla do rješenja, i to eventualno došla do rješenja koji je neki pametnjaković mudroslov već odavno dao i trebalo ga je samo pročitati i naučiti.

Ponekada želim reći sve odjedanput i nekome ko me ne poznaje ne bi se niti izdaleka moglo učiniti da sam stvarno radila na tome da u par rečenica kažem sve što želim reći.

Na starim forumima bilo je majstora proznih minijatura i majstora poezije u slici koje bi svaki haiku pjesnik - nadmajstor, pogladio po pametnoj glavici barem, ako im već ne bi pripravio vrući čaj i u znak odobravanja kimnuo glavom. Tko zna gdje su svi ti ljudi. Tako ćemo se jednom pitati i mi ovdje jedni za druge.

Osim što ne znam pisat i pričat, takva sam aljkava i sa crtanjem.
Daj mi da jednom linijom u jednoj boji nacrtam što želim reći, bude jednostavnije i meni i onima koji gledaju u crtež. Što ćeš ti putniče namjerniče sa tom razlivenom dugom na platnu koja ne liči baš na primorsko selo iako ja tvrdim da to jest. Evo ti radije slavuj na grani. Nadajmo se da liči na slavuja. Valjda liči. Na slavuja koji je progutao krumpir. Pa što.

Naravno da ovo nije tekst o meni i za mene, nego za one koji čitaju blog, a ne sudjeluju. Do nedavno nisam niti znala da takvi postoje. Pa eto, ako imate ikakvih problema sa izražavanjem bilo koje vrste, znajte da nas ima još i da to uopće nije nekakav preveliki problem. Ako ih nemate, bit će mi/nam zadovoljstvo čitati vas.

Link

Jednom davno kada sam bila mlada (da, da, djeco, i ja sam nekada bila mlada), zaljubila sam se u momka koji nikakvih problema nije imao.
Pričali smo i šetali i šetali i pričali i da stvar ne bude jednostavnija od kemijske formule za vodu otkrivali smo jedno drugom kako plićine tako i dubine do kojih se ne dolazi pukim nepoznavanjem težine bivanja. Hoću reći, imao je i vjerujem još uvijek ima sjajan um.

Bili smo klinci, a ja sam to i ostala negdje do trideset i sedme.
Učili smo se smijati, smijati se sa suzama, roktati sa i bez suza, pušiti marihuanu uz kavu na terasi Lisinskog, oblačiti trikoe iz Londona sa rupama na strateškim mjestima i takvi kuhati sarmu, učili smo bušiti na veliku dubinu, izvlačiti naftu i onda se opet malo smijati, ma kako i ne bi, ta potencijal je golem.

Danas mi sve to skupa izgleda kao eksperimentalni umjetnički film, povremeno kada želim o tome razmišljati (a danas želim jer mi je dosadno i jer mi budući muž još nije pokucao na vrata), prikazuju mi se samo fragmenti, odlomljeni dijelovi, nostalgični kao filmska fotografija Tarkovskog.

Njemu, dakle, tom sjajnom čovjeku, sve je bilo "lako ćemo". Lako ćemo koje je u početku poznanstva bilo tako neodoljivo i privlačno, odjednom je postalo naporno i iritantno.

Zašto sam razvila iritaciju spram njegovog lako ćemo?
E, djeco moja. Zato. Što. Zato što mi nije bilo lako.
Zato što sam ustajala u sedam nositi papire po uredima dok je on sličan posao glatko odbio jer "ne budem ja raznosio metre papira nekim tamo nikogovićima u kulturi". (Oprosti, lako ćemo.)
Zato što mi tata čelnik nije mogao kupiti stan u centru iz jednostavnog razloga što nikada nije bio čelnik i što ore nebeske njive. (Oprosti tata, oprosti lako ćemo.)
Zato što sam dok je on dovršavao i drugi fakultet ja radila dva dosta odgovorna posla. (Oprosti, lako ćemo.)
Zato što mi se u devet navečer spavalo, a nije mi se išlo pit pivo u Alkatraz.
Zato što stil života onoga koji mlati po tipkovnici i onoga koji putuje po festivalima nemaju dodirnih točaka - zato što ne znam niti žonglirati vatrom, niti hodati po užetu, niti plesati na svili, ne mogu staviti nogu iza vrata niti da se ukočim i ostanem tako do medicinske intervencije, a kamoli izvesti elegantnu točku vraćanja noge na početne postavke.
Zato što sam bila isuviše fokusirana na ono što nas razdvaja, umjesto na ono što nas spaja. Kao i on, uostalom. I zato što smo bili mladi. Kada si mlad misliš da te ljubav čeka iza svakog ćoška. Jea, rajt. Zbog toga je ako ni zbog čeg drugog lijepo biti mlad. Jel tako, djeco?

U njegovom underground svijetu osjećala sam se jednako bezveze kao i u društvu onih što jedu preskupe sushi plate i ispijaju kavice sa uzdignutim malim prstom. Kao otpadnik. No zašto mi se čini da sam upravo ja ta koja je sa ovog svijeta :)

Danas ima ženu od gume. Sa kojom izvodi umjetničke točke za djecu i one koji se kao djeca osjećaju. Ima nešto što ja uz sav nekadašnji potencijal, uz sve joge i ulaganja u sebe nikada ne bih mogla biti. I to je ok. On je uspio, na neki način oboje smo uspjeli.

A meni još preostaje, za slučaj da Ovaj odozgora pusti brigu s lanca, upoznati jednog "hej, ne brini".

koji možda i nije ovdje, ali netko ko ga možda poznaje jest ili taj netko poznaje nekoga ko bi ga mogao poznavati, pa neka mu onda lijepo prenese ono što ću kazati uz zagrljaje.

Ako su objetri opcije trenutno nezadovoljene, poruka će se, kako se to obično i radi, prenijeti sama od sebe klasičnim putem eterom bez suvišnih jezika, jezičaca i jezičina.

(Kad smo kod nikada dovoljno spoznatih pojava poput etera, jeste li se ikada pitali gdje odlaze obrisani sms-ovi, misli, molitve?
Dal se skladište negdje, ako da - što se događa kada je kutija za skladištenje puna?
Jesu li poslagane po važnosti, boji, mirisu? Eruptira li u slučaju preopterećenja vulkan negdje ili u ljepšem slučaju neki anđeo dobije krila ili tak nešt romantično ko da je ispalo iz filma Divan život?)

******************************

Dakle, mužu moj - ovaj dio se tiče samo nas dvoje. Želim ti kazati da je pms prošao i da smo ostatak ovog mjeseca na sigurnom.
Znam da vlastite bitke ako smo imalo pametni biramo sami i da ne postoji ništa na svijetu što bi nas moralo, trebalo i u konačnici moglo obvezati tolerirati ičije hirove, pa makar to nešto što nas veže nazivali brakom.
Ovime te obavještavam da hirova nemam, ali kakva kanta čokolade ključnih dana u mjesecu uvijek će se činiti lijepim poklonom i tebi i meni i našoj životinjskoj zajednici.

Tvoja buduća žena

ima li te, gdje si?
Ovakav da si, tako bih ja, +/-.
I tako do osamdeset i neke, a možda i dalje.
Link

Ženica