parablog

Ukoliko vam se pokvario bicikl, romobil ili metla pa ne možete večeras izaći, sastati se sa plemenom i u krugu oko vatre plesati i pod dojmom viskija izgovarati magijske brojalice ili je pak razlog ostanka kod kuće drugačije prirode, preporučam pogledati kultni film čiji ću isječak linkati niže u tekstu, Kad je Harry sreo Sally.

Oni koji ga nisu gledali, ako takvi postoje, a to žele, neka zanemare dolje napisano i bace oko, a i uho na link.

Čitala sam da u izvornom scenariju Harry i Sally na kraju filma uopće nisu trebali završiti zajedno, no to se promijenilo.
Redatelj priznaje: "Bio sam solo 10 godina nakon 10 godina braka i jednostavno nisam mogao niti njih kao par zamisliti zajedno".
Uf, nije lako. Teška rabota.
Srećom, prije završetka snimanja upoznao je ženu koju je odlučio sačuvati. Pronalazak nove ljubavi pomogao mu je pri odluci da film ipak završi sretnim krajem.

Pa eto, za generaciju odraslu na bajkama i filmovima za zauvijek mlade odrasle, jedna lijepa čiča miča priča.

Link

Možda ih je zahaklao kad su ovulirale, ovulacija čak i jednoj razumnoj ženi može zamagliti percepciju. Ja ne vidim drugog objašnjenja

ja te lijepo molim. Ukloni iz mog vidokruga ono što mi vrijeđa entelegenciju i izaziva stres.

Naprimjer, Mašinko1973 si je složio u profilu da ima 32 godine. Hej.
UsnaHarmonika je napisao da ima crnu kosu, a na fotki je plav. Halo.
Nick GutamDokSelomLutam me točno rastužuje, u ovom bijelom svijetu jedan potencijalni mužić smjernoj ženici manje.
PunimPrazne, Obezglavljen, Obdaren, Nasađen, nemrem ja to čitat više.

Bože, lijepo te molim. Pošalji mi MOG mužeka. Hvala.

Link

Vijest uvijek pronađe put do čitatelja, izbori se izaći na svjetlo ko što to ponornica zna.



U tekstu sigurno stoji: "Nemoj da bi mi ko bio sretan, ću u zadrugu da tužim".

Izbjegavali ili ne dnevne tiskovine, budite sigurni da ćete se ovakvih akrobata struke osloboditi onda kada bacite: mobitel, laptop, računalo, televizor i radio kroz prozor.

Sigurno se pitaš "gdje je sada moja draga, što li radi, čije ime doziva, otkriva li tajne ljubavnicima?".
Pa evo me ovdje, čekam da se sretnemo. Dok tako čekam, uzela sam si vremena otići na kraj interneta po mapu mitskih stvorenja u Europi koju su izradili vrijedni kartografi Sveučilišta u Vilniusu (Litva).



Kako na mapi Hrvatske dominira div, zanimalo me kakva su to bića koja nastanjuju ove predjele, pa nađoh riječ dvije o starohrvatskoj mitologiji iz hrvatskog pera:

"Prije nego su Hrvati prihvatili kršćanstvo, štovali su vlastita božanstva i imali vlastite običaje kao i svi drugi europski narodi. Tokom povijesti hrvatska mitologija nikad nije bila obrađivana i bili su poznati samo sadržaji iz usmene predaje.
Pošto su Hrvati ubrzo nakon dolaska na Jadran poprimili kršćanstvo, nije niti bilo mnogo izvora o toj tematici prije seobe. Unatoč tome, tijekom prošlog stoljeća našlo se nekoliko povjesničara i znanstvenika koji su uspjeli dio te prošlosti sakupiti i zapisati.

Stari Hrvati su sebe, prema najstarijim predajama, nazivali Sunčevim narodom, odnosno Sunčevim ratnicima.

U početku nije bilo ničega, postojao je Pramrak, more i tamno nebo, jedina postojeća stvar je bila Prajaje u kojem je počivao Svarog, božanski tvorac.
Pod utjecajem životnih sila, jaje se raspuklo i stvorilo svjetlost. Pokrenula se sila koja je stvorila svijet, a od Svarogove sjene rodio se Crnobog. Oni su oboje bili sile bez oblika, pa su stvorili svoje dvojnike, Svarogov dvojnik bio je Volos, a Crnoboga Črt.
Svarog je pomoću zlatnog praha s dna mora stvarao sav život i svijet, stvorio je Sunce i Mjesec.

S nebeskih je visina pala donja ljuska Prajajeta i razbila se u tisuće komada, od tih komada nastali su razni divovi i patuljci, svi odreda magična bića. Od gornje ljuske Prajajeta nastalo je Drvo svijeta, jasen koji je odvojio nebo od zemlje."

Kartografi ove naše domicilne divove vide tupim i tromim stvorenjima koja izlaze na svjetlo dana za oblačnog i maglovitog vremena, u sumrak ili noću, dok su patuljci jako stara i mudra stvorenja koja žive u šupljinama hrasta.

Tumač karte je ovdje (uključujući i onaj za broj 64, to je vjerojatno stvorenje o kojem svi pričaju, a nitko ga uistinu nije vidio ili su ga vidjeli tek rijetki sretnici - ljubav sama. Za razliku od ostalih koje viđamo svakodnevno):

64 - Enchanted Moura (Moura Encantada) a supernatural young lady with beautiful long hair. She guards castles, caves, bridges, wells, rivers and treasures

92 - Hag (Baba-Yaga, Hexe) a wild old forest woman with strong magical abilities. Lives in a log cabin that moves around on a chicken leg. Generally dangerous, but may guide or cure humans

136 - Merman (Triton, Hombre-Pez) a powerful creature, having the upper body of a human and the tail of a fish

182 - Strahe. A gigantic blunt and sluggish creature who comes out during cloudy and foggy weather, at dusk or in the night

198 - Veda. An old wise dwarf, living in the hollows of oak trees

199 - Vila. A young beautiful and magically captivated female witch who lives in the wilderness and sometimes in the clouds

Evo i link na kartu vascijele Europe:
Link

The Astronomer

By Kahlil Gibran

In the shadow of the temple my friend and I saw a blind man sitting alone.  And my friend said, “Behold the wisest man of our land.”
 
Then I left my friend and approached the blind man and greeted him. And we conversed.
 
After a while I said, “Forgive my question; but since when has thou been blind?”
 
“From my birth,” he answered.
 
Said I, “And what path of wisdom followest thou?”
 
Said he, “I am an astronomer.”
 
Then he placed his hand upon his breast saying, “I watch all these suns and moons and stars.”

Richard Cheese, The number of the beast Link

Let's dance in style, let's dance for a while
Heaven can wait we're only watching the skies
Hoping for the best, but expecting the worst
Are you gonna drop the bomb or not?

Let us die young or let us live forever
We don't have the power, but we never say never
Sitting in a sandpit, life is a short trip
The music's for the sad man

Can you imagine when this race is won?
Turn our golden faces into the sun
Praising our leaders, we're getting in tune
The music's played by the madman

Some are like water, some are like the heat
Some are a melody and some are the beat
Sooner or later they all will be gone
Why don't they stay young?

It's so hard to get old without a cause
I don't want to perish like a fading horse
Youth's like diamonds in the sun
And diamonds are forever

So many adventures given up today
So many songs we forgot to play
So many dreams swinging out of the blue
Oh let them come true

Forever young
I want to be forever young
Do you really want to live forever
Forever and ever or never?

Alphaville

Što treba sitnoj ženici u mojim godinama zvati u neko doba noći hitne vodoinstalaterske intervencije jer ne može zatvorit ventil za vodu?
Guglati cijene popravaka, vodokotlića, cijevi, koljena, kemijati koji je vodoinstalater pretjerao cijenu popravka jer razgovara sa ženom, a koja je cijena realna. Da bar imam brdo love.

Uvriježeno je mišljenje da se žene ili barem većina njih ne snalaze dobro u prostoru, ali ipak sam nekako danas uspjela koristeći se metodom pokušaja i pogrešaka doći do peveca i kupiti glet masu i malu kantu jupola. To još mogu, no pitanje je dana kad ću iz babljeg ljeta ući u bablju jesen.

Ove zahtjevnije poslove sa ventilima, osiguračima, pa to ne mogu. Treba mi čovjek majstor. Majstora tražim. Lele.

Link

Blaženi pms, sjajna prilika za krvarit od dosade.
Skužila sam da periodično, sukladno ciklusu, pucam po šavovima, ali mislim da je to djelomično i zbog nejebice. Neka mi gospon dame ne zamjere.
Puknem i kad procijenim da je neko ili nešto prevršilo mjeru, s tim da umišljam da mi je prag tolerancije visok i da je svako pucanje potkrijepljeno debelim zašto/zato. Ko zatvorenici sa onim reckama po zidovima kaznionice, samo što moje ne broje dane već servirane drekece. Pet puta ću ih prešutjeti, šestim ću nadoknaditi sve prije prešućeno.

Iako, učim se reagirati pravovremeno, na način da ostanem prisutna u samoj sebi, na način da reagiram iz centra svoje kuće, a ne da se postumno rasujem u spletu emocija unaokolo ko zrnati teret. Iz ove perspektive, takvu prisutnost smatram remek djelom.

Imam tu neku temperamentnu, zajebanu crtu koju ne može svatko niti provariti niti hendlati s njom. Čak bi i taj temperament bio koliko toliko prihvatljiv da uz njega ne ide ta emocionalna zatvorenost i iako ovdje ne govorim o emocionalnoj nepismenosti, ovo me čini teškom osobom. I baš se nasjekiram kad vidim istu tupsonsku crtu kod drugog. Nisam sto posto sigurna radi li se ovdje o naslijeđenim ili naučenim karakteristikama, gledano iz pozicije onoga koji čita, možemo reći da se jednostavno radi o zajebanosti ako ne želimo zapetljavati ili božesačuvaj otpetljavati u ring ubačeno klupko.

Ne radi se o tome da imam problem kod sklapanja novih poznanstava ili općenito komunikacije, ne, ovdje se radi o tome da taj neki dio mene na biće koje se pojavilo od nikuda i odjedanput se zadržava u mom intimnom prostoru prečesto i predugo, čak i kada se radi o isključivo misaonoj razini, reagira kao što sprinkleri reagiraju na dim.
I taj dio će, ukoliko postoji i najmanja sumnja u to biće, a sumnjivo je ako i nema mjesta sumnji, napraviti sve što je u njegovoj moći da taj odnos isecira do neprepoznatljivih dijelova. Pomiješanih emocija, jer koliko god se želi dati, toliko se toga i boji.
I ono što se činilo poznatim i toplim u početku, sa potencijalom na kvadrat, sada postaje nešto što predstavlja ugrozu, nešto sa čim moraš biti na oprezu. Nešto što naoružan do zuba promatraš sa dva vireća oka iz rova u nadi da neće napraviti nagli pokret.
Sličnu manifestaciju primjećujem kod odraslih ljudi koji se boje pasa redom svih vrsta i veličina jer im je nekakav ficlek od psa gricnuo prst kad su bili djeca.

Bojim se da sa godinama dolazi sve veći otpor potpunoj predanosti drugom biću i posljedično, ostvarenju istinske bliskosti.
Podrazumijevam da dolazi do dobre upućenosti u vlastite misaone i emocionalne procese, iako ne i znanja, volje, potrebe mijenjati ih. I pretpostavljam dolazi i do sad već dobro savladanog djelovanja po principu ništa nas ne smije iznenaditi. Moglo bi, ali ne smije. Pa nismo mi od jučer.

Kakva budalaština, kakav kukavičluk.

Moji promašaji su kolosalni. Stvarno rijetko izlazim, po tim stranicama za upoznavanje mi se ne da roštati, a generalno po pitanju upoznavanja novih ljudi prednost dajem intuiciji i pomalo se, koliko god to naivno zvučalo, pouzdajem u sreću. Ne odbijam mogućnost izlaska s nekim sa stranice, ali ona je malena. Ako ne osjetim radost življenja nakon nekoliko razmijenjenih poruka sa tobom, vjerojatno je uz tebe neću osjetiti nikada.

Naravno, ne zovu se takve pogreške u koracima promašajima zbog drugih, nego zbog mene i moje mini mene. Jer vezano na prije ustanovljenu radost koja se ne događa svaki dan i na pouzdanje u intuiciju, JA ZNAM da je to to, JA OSJEĆAM da je to to, često uvjerena bez ostatka da dajem sve, a istina da eventualno dajem najviše što u tom trenutku mogu dati, ali ne i sve, miljama i miljama je udaljena od mene.

No kako nisi svjestan koliko te daleko od izvora otvaranje neprepoznato od druge strane, a pogotovo od tebe samog lansiralo, umjesto da kuliraš i prihvatiš prirodan tok stvari, ti si se sav sklupčao u strah od smrti, u ovom slučaju odnosa, to može biti i najobičniji strah od napuštanja i ništa te ne sprječava bolovati i tugovati od ljubavi jer nisi dobio taj tren ono što si mislio da ti pripada čak i onda kada se ljubavi realno još možeš i smiješ nadati.

Slabo igraš bakice
Zar su tvoji poroci
Strah od smrti
Loše sjećanje Link

A ne sprječava te u cilju da raskrstiš sa tom tragičnom pričom koja se ne kotrlja kao u najljepšoj bajci baciti i dvije-tri dimne bombe kako bi objasnio tom skoro bliskom biću da uopće nisi dobro stvorenje već neopismenjen životom divljak i da te kao takvog nema razloga kontaktirati.

Postavljanje osobe na pijedestal koja realno to nije bogznačim, osim što u mojoj percepciji postoji takva kakva jest, zaslužila, govori o fulanju u bazičnom i razvijanju osjećaja nedostatnosti i straha od gubitka nečega što bi eventualno s vremenom moglo postati ono čemu sam se nadala, a to je životna zajednica u partnerskom, prijateljskom, suputničkom i suboračkom smislu.

Kada se tako povučem i podignem zidine, lako mogu profulati u svemu čega se dotaknem, između ostalog i u pravljenju kolača koji sam, iako ih rijetko pečem i možda baš zbog toga, uz najbolju volju htjela staviti na stol. Možda bi taj netko i istrpio kolač koji se jede žlicom ako obećam da ga neću u strahu od eventualne povrede odbaciti od sebe svom dužinom jezika. Njega, ne kolač.

Možda tog straha ne bi niti bilo da mi zna reći: "sve će biti u redu", na način da moje unutarnje dijete to shvati. A koji je to način? Zagrli me i ne puštaj.

Pa jesu li ovo svjetski problemi ili nisu?

Mislila sam prešutjeti, ali neću, pa makar riskirala zadnji log ovdje.

Kada ti netko, to traje godinama, iz čista mira govori stvari poput:
četnikušo, hihihi, nećete se ti i tvoji izvući, božja pravda stiže sve, hihiihihi;
šta je drugarice, nećeš komentirati policijsku zaštitu na Markovom trgu, lakiraju se nokti, jel;
hihiihihi, znam ja što tebi treba, tebi treba mlohava ćuna hihiihihi;
i još pri tome drži za rukav ili suknju nekoga, viđeno stotinu puta, ko kao dijeli isto mišljenje sa njom, ili ustvari još gore, čije je mišljenje ubrala i prisvojila i ko bi kao trebao brže bolje uskočiti u pomoć jer rat je na terenu, treba se nekoga barem iscipelariti ako ništa drugo, e to onda ocjenjujem kao poluidiotizam, čak štoviše, frustraciju radi inferiornosti, ona je procijenila intelektualne, ja brijem da je tu nešto ozbiljnije u igri.
Ili se u djetinjstvu priklanjala društvu bully-ja ili nosi povredu iz djetinjstva od strane bully-ja - jer koliko god to poricali, najčešće je svako toksično ponašanje rezultat sjećanja na djetinjstvo. I jedno i drugo treba liječiti. Ja sam bully-je gazila po nogama iako sam bila malena štrkljava djevojčica dugačke plave kose.

Napominjem da dotičnu nikada u životu nisam vidjela niti razgovarala sa njom, ali me stvarno nervira sa svojim deluzornim ispadima koji bi kao trebali biti duhoviti. Meni nisu. Ne kužim tu vrstu humora, a meni se stvarno može sve objasniti, čak i to.

Ocjenjuje da smo moja obitelj i ja četnici, vjerojatno na temelju toga što mi je EKV dobar bend i što sam napisala da nemam ništa protiv ljudi koji su druge nacionalnosti, neki od njih su mi, zamisli, čak i prijatelji. Osim što sere po meni, blati ono što mi je bitno iako sam duži niz godina vuk samotnjak - a to je obitelj i prijatelji. Mene bi bilo sramota uputiti bilo kakvu objedu poznatoj, a kamoli nepoznatoj osobi na "ti" razini, a kamoli "ti i tvoja obitelj - vi" razini.

Nadalje, ocjenjuje kako drugarica, a to sam kao ja, lakira nokte na poslu, s tim da niti zna što radim, niti zna kada radim, niti zna koliko radim. Ovime joj poručujem da besplatnog ručka nema, a ja svoj ručak što vlastitim odabirom što silom prilika zarađujem umnim radom. Svidjelo se to njoj ili ne.

Ocjenjujem da je podgrijavanje takvih toksičnih za sebe i za okolinu deluzija nekakva vrsta traume i ako sam je ja uzrokovala, moje duboke isprike. Iako i ona i ja znamo da nisam, osoba po mojoj procjeni ima oko šezdeset godina, a do prije cca pet godina za mene nije niti čula. Odbijam vjerovati da je živjela pod staklenim zvonom, u svili i kadifi dok nije mene jbt srela na internetu, odnosno, dok nisam s vremena na vrijeme odreagirala na njezine uvrede, no možda mi nešto promiče. Prešutjela sam njezinu glupost masu puta. Stvarno nisam ovdje kako bi se neka isfrustrirana ženturača na meni liječila. Liječi se ubuduće o svom trošku.

Čim je prilika uhvatiti se s nekim u kolo kako bi srala po meni, ona je obilato iskoristi. Pa se tako nedavno otvorila prilika na križ pribiti mene i moj način prehrane, aludirajući da čovjeka ocjenjujem po tome, kao što to ona u svom nedostatku emocionalne i socijalne inteligencije radi. Pretpostavljam da preferira i bira društvo onih koji jedu iznutrice - hranu bogova. Oćeš jetru? Kusni sirovu, fina je, ali niti ćeš od nje postati pametnija, niti bolja u bilo kojem pogledu.

Zatim, obrisala je blog i komentare gdje sam je navodno napala, a ja ću probat taj napad skicirati iz svoje perspektive:
Polupismeno i nadrkano iznosi vijest kako je upucan policajac ispred zgrade vlade, da kakvo je to osiguranje vlade naše i kako je sirotog čovjeka u hitnu dovezlo sanitetsko vozilo iz Zaboka.
Tu arlauče heja heja Zabočani, najbolji ste i još komentira da gdje je drugarica koja lakira nokte da iskomentira događaj.
Uto dolazi drugarica i pita je protiv kojeg se točno unutarnjeg i vanjskog neprijatelja danas borimo i još kaže da neka iznese insajderske informacije ako ih ima.
Ona kaže da što će meni te informacije kad mi zapravo treba anemični vegetarijanac, ali se predomišlja, povezuje anemiju i medicinsku skrb i kaže da je često na hitnoj i neka pitam što me zanima.
To je isto nekakav poprc, a ja stvarno ne kužim niti prije spomenuti (h)umor na nacionalnoj, s tim u vezi, vjerskoj, spolnoj, rasnoj osnovi, niti diskriminaciju bilo koje vrste i generalizaciju i to je moj krimen. Jbg.
E ovdje po stoti put zaključujem da je tupava i glupava i to joj govorim. Na što ona objavljuje blog o nasrtanju na sebe.

Evo ti nasrtaja, tuko. Komentari su zaključani, komentiraj kod sebe ako imaš što.

Mislim da stanovanje u nekoj od ovakvih zgrada podiže raspoloženje i životni elan do sto od mogućih sto posto. Kao i gledanje crtanih filmova.



Sigurno ste već čitali, ovo su zgrade u jednoj maloj umjetničkoj ulici u Dresdenu, Nemačka.
Posebnost kuće sa cijevima koje ne služe ovdje samo kao ukras jest ta što imaju i praktičnu primjenu - žubore i sviraju na poticaj vode.
˝Žuborenje vode prilikom prolaska kroz cijevi stvara zvukove koji su ugodni uhu, a aluminijske pločice postavljene na fasadi rasprostiru svjetlost koja na njih pada. Tako ova zgrada predstavlja spektakl i za oči i za uši.˝, kažu.

Nemam razloga nevjerovati u terapijski učinak ˝kišne kuće˝. Imaš li ti?

Link

Doživjeh epifaniju upravo kad pomislih da su mi sva otajstva ovog svetog pakta između mene i ove stranice, više manje poznata.

Početak navoda. Riječ ”otajstvo” dolazi od starog slavenskog glagola ”otajivati se”, a znači: biti prikriven, biti tajanstven. Tajanstven je npr. šaptač u kazalištu koga se ne vidi, ali čiji glas čuju glumci na bini. Tako ”otajstvo” predstavlja nešto što je stvarno, ali je prikriveno ili je prisutno samo u znaku. Kraj navoda.

Naime, to otkrivenje leži u činjenici da imam obožavatelje. Čitače. Uhode. Sumnjive tipove što skrivaju lica iza nindža maski.

Početak navoda. Nindže su bili ratnici iz japanske povijesti specijalizirani za gerilsko ratovanje, špijunažu, izvođenje različitih diverzija, otmice te zaštitu važnih objekata i osoba. Kraj navoda.

E takvima ću poručiti svoja tri najgluplja internet nicka, stara ili starija od deset godina, kojih se trenutno mogu sjetiti. Zaplovite uz mene po vlastitom moru gluposti.

1. Zdenka na autoputu
Zdenka na autoputu je inspirirana pjesmom Zdenka i vanzemaljci. Link
Početak navoda. Hrvatice iz zadnjeg sela što si tako nevesela?
Dolazim već petnaest puta, spiskao sam sve na butan. Zar ti misliš da sam mutav? Baš me briga što si misli tvoja mama, ideš li ili ne ideš sa nama? Kraj navoda.
Istini za volju, i izgledam ko nekakva Zdenka ili Marijana. A Šeki on the road je već godinama neaktivan.

2. Gremlin poslije kiše
Gremlin je it. Ono. Inspiriran fantastičnim hororom iz 84-te koji je par godina kasnije rušio rekorde gledanosti nas osnovnoškolskih musavaca ko i Gooniesi iz 85-te ili Stand by me iz 86-te.
Sinergijom filma i Cesarićeve Voćke poslije kiše, isplivao je taj zajebani gremlin koji je umjesto bespolnog pankera i gada, bio pjesnik. A to je skoro isto.

3. Frankenštajnova mlada
Pogađate, film. Zato što sam izgleda oduvijek padala na nekakve moderne Prometeje. A i volim crno-bijeli film.



Predlažem ti obožavatelju koji si nezaobilazna polovica već postojećeg odnosa, da svoju pažnju posvetiš ženi koja te iz tko zna kojih razloga trpi ili u boljem slučaju, prijateljici koja je ulagala ili ulaže vrijeme i energiju u odnos sa tobom.
Nema niti jedne bolje od one koju grliš, kojoj poklanjaš kolače i otvoreno joj iskazuješ simpatiju, ali ne pišeš joj pjesme jer misliš da je tamo negdje vani ona radi koje ćeš i propjevat. More, beži. Susjedova trava nije zelenija.

A ti, emocionalno zreli i slobodni muškarče, pristupi.

Moji prozori ne gledaju na voćnjak, vrt, niti gledaju na šumu ili park. Ne gledaju niti na jezero, rijeku ili more.

Ona ja koja hoće sve, ne nužno sad i odmah, voljela bi da kroz stakleni zid vidi livadu i rijeku ili šumu i jezero ili vrt i more. Da na toj livadi/šumi/vrtu vidi psa kako njuškom prikuplja informacije o ježu koji je noć prije tuda presjekao put ili mačku kako šapom pokušava savladati bumbara koji joj zuji oko ušiju.

Moji prozori gledaju na veliko stablo višnje koje izgleda kao da je nevjerojatnom snagom volje izraslo usred betona, a druga strana gleda na parking, na susjednu zgradu sa plavim suncobranom u visokom prizemlju i na krov jedne starije kuće čije dvorište, iako sa mog prozora nije posve vidljivo, liči na djetinjstvo.

Debela hladovina pod brajdom vinove loze, plastične stolice u bojama i ležaljke što je donijela tetka iz Berlina, limun u ogromnoj kanti od jupola, ta neka sveukupna vibra koju odašilje, to naslućivanje ljepote iza onog što je vidljivo oku, to neko duboko urezano sjećanje na miris svježe opkuhanog veša i punjenih paprika sa pireom. Bakine izborane, ali meke poput jastuka ruke i štrukle za desert.

Ta neka oaza u koju se ponekada vraćamo jer nam je tada dan trajao 48 sati, jer smo bili sigurni od svega, jer osim osmosmjerke u Večernjaku i stripa kojeg smo percipirali isključivo kao crtež nekakvog velikog čovjeka, nismo primijetili niti jednu drugu temu. Jer sve je tada, mimo vijesti koje su nas zaobilazile, odbijale se od nas kao virusi od dobro zaštićenog organizma, bilo neopterećujuća igra leptira. Oslobođena tuge, gorčine, praštanja, karmičkog uvjeta. Sve, bez iznimke.

Danas stvarno moramo zapeti da bi se ponovno zatekli u takvom radosnom kolu, a pogotovo ostali u njemu. Nije li to tako?
Danas moramo preuzeti odgovornost kakvim informacijama od drugih i od nas samih, nas samih pogotovo, dopuštamo pristup.

A i nije zgorega dok smo tako u umu i bavimo se analizama od početka svijeta pa nadalje, podsjetiti se s vremena na vrijeme da nije sudbina ispisana na svitku, nego je sami biramo.



Foto iz serije "mačka na prozoru"