parablog

Mislim da bi mi život bio jednostavniji kada bih izgledala kao vatrena amazonka dugačkih nogu, uskog struka i zamamnih oblina. Pa da imam bujnu valovitu kosu, lice uokvireno pravilnim obrvama i putenim usnama. Pa da imam mali slatki nosić i velike srneće oči kojima trepćem ispod gustih dugačkih trepavica. A kožu kao svila.

Ali ja od svega ovoga nemam ništa. Ni n. A moj najneatraktivniji gadget od svih, a nije bilo baš jednostavno odlučiti se za najgori, jesu male sise. Dvije nakaradno male sisice od kojih je desna veća ali i dalje nedovoljno velika da bi se nazvala sisom. I tu se otvara prostor kompleksu u psihologiji poznatom kao "kompleks male sise".

Sa kompleksom male sise često misliš da si nesposoban, kao majka koja želi prehraniti dijete, a nema čime - iako u maloj sisi ima mlijeka za izvoz, mala sisa je vizualni tip i sebe percipira kao nedostatnu. Sa kompleksom male sise misliš da si nepotpun jer ti jesi zrela žena svojih godina, ali manje zrela mlada žena te šije svojom ženstvenom raskošnosti i ti tu ne možeš ništa.
Zalud sva pamet i slatke varke kojima hraniš svog čovjeka, mala sisa je i dalje tu. Zbog male sise možeš pasti i na ispitu povjerenja u partnera kojemu se oduvijek sviđaju velike sise, ali trpi tvoje jer si mu nekako draga.
Pa ja ne znam niti jednu ženu koja bi istrpila malenog pimpeka osim ako se tu ne radi o isključivo prijateljskoj relaciji.

Dobra stvar kod malih sisa je što ne smetaju kod obavljanja jednostavnijih poslova osim kad na njih zalijepiš dva omanja ukrasna jastuka, tada se spotičeš kao u najgorim štiklama jer te neprirodno ometaju i zaklanjaju ti vidno polje.
Sa malom sisom ljudi te mogu percipirati kao nešto jako medeno i mekano, kao Pikačua ili kao tako nekog lika iz crtića jer su likovi iz crtanih filmova često bespolni i posve bezopasni.
Dobra stvar je i to što ih možeš isfurati bez grudnjaka gdje hoćeš i kad hoćeš i biti privlačna na neki nevin i čist način.
Ali nekak nisu skroz erotične. Fali im ozbiljnosti. Kajaznam. Broj veće bi mi možda ipak bolje pristajale.

Dajmo si par, nepar minuta pogledati video broj pod nazivom "Robujem ljubavi", izvođač Brajan Feri: Link
Pogledajte molim sudionike ove priče, pogledajte kako ne znaju dal bi se radije oprašili sprijeda ili straga, kao seoske mačke i mački u veljači kad se poslože strateški poput nagaznih mina po cesti čekajući da im dragi Bog s Nebesa udijeli par minuta koitusa. Nema veze što je cesta i što su auti i što se lako može stradati, jednom se živi!
Pogledajmo, naučimo, jer zaista kažem vam... Degute.

... i ljute suparnice jedan kolaž povodom subote. Dana, da ne velim noći, za izlazak.



Za nas koji ostajemo kući poezija S. A. Ewina također u hvalu i slavu roda kao takvog.

ČOVJEK I ŽENA

(Prema indijskoj legendi)

Tad usta Bog i reče (a bješe sam u Raju),
Hajde da načinimo muškarca lijepa, jaka.
Ali od koje tvari? I odluči na kraju,
Da sačini ga samo - od TRAJNIH sastojaka.

I Čovjek sam bijaše. I hodao je tužan.
I pratila ga sjena. I ljubio je sjenu.
I vidje to Gospodin. I osjeti se dužan,
Da sačini muškarcu i družicu mu: ženu!

No smetnuo je s uma (zaboravio Stari),
Da čvrsti materijal potrošio je prije!
Kad htjede stvorit Ženu od iste trajne tvari,
Ničega više trajnog u Raju bilo nije.

A nije mogo gledat u muškarčeve suze.
I kako će? I što će? I bješe Bog na muci.
Ne imajući izbor, za građu Žene uze
Sve nestalno i slabo, što bješe mu pri ruci.

I Mjesečevu plimu. I savitljivost loze.
Odsjaj jutarnje rose. I neprozirnost mraka.
Perje gordog pauna. I tvrdoglavost koze.
Tvrdoću dijamanta. I kišu iz oblaka.

I uze malo vatre. I malo zore plave.
I lavičinu vjernost. I prevrtljivost guja.
Treperenje na vjetru i jasike i trave.
I papiginu dreku. I pjesmicu slavuja.

I uze mačju nježnost. I tigrovu ljutinu.
I uze malo zime. I uze malo ljeta.
I uze malo zlobe. I prikrivenu minu.
I isklesa joj tijelo od trstike i cvijeta.

Od svega sačini je. I reče: - Evo Žene!
I uze Čovjek Ženu. No ubrzo je vrati.
I požali se Bogu da ne može zbog njene
Prebogate strukture, kraj Žene izdržati.

I smilova se Gospod (jer On je tu da shvati).
I Čovjekovu Ženu u svoje smjesti Dvore.
No nije bilo dugo, Čovjek se opet vrati:
- Ma zlo je s njome, Bože. No bez nje…

Triput gore!

(Aštaš.)

Link

Vozim predjelom gdje nema ljudi, kuća, rasvjetnih stupova, samo vijugava cesta dovoljno široka da se zaobiđu dva auta, omeđena poljima koja nestaju u šumskim brežuljcima. Uvijek ovdje smanjim brzinu jer tu je trasa kojom prolaze životinje ove naše pitome bilogorske divljine. Netko je nekada tu posijekao stabla i asfaltirao put, one prelaze tu cestu čini se već utabanim putem svojih predaka, uvijek bez iznimke na tom istom mjestu.

Jučer, za rastopit se od miline, tri laneta prelaze cestu. Dva laneta su malo okretnija, oni su već zamaknuli iza prve visoke trave, a treći im se pridruži dječjim korakom na onim tankim nespretnim nogicama. Požure zajedno prema šumi kao djeca koja su tek prohodala. Premedeno.

Dovoljno za dobar dan, dovoljno za dobar san.

Razvedeni ljudi imaju tu neku posebnu vrst patine koju ljudi koji to nisu nemaju. Nekakav drugačiji premaz, boju, sjaj. Nekakvu iskustvenu vibru koja se može naći kod kakvog istočnjačkog gurua, samo u suprotno dijametralnom smjeru. :D

Kako da vam to objasnim? Evo pokušat ću. To su ljudi koji su u određenom periodu života bili dovoljno ludi da pristanu biti dionikom protokola kojim će napismeno, potpismeno i zapečatirano ustvrditi da pripadaju pod materijalnom i krivičnom odgovornosti drugoj osobi. Takva gradacija u velikom broju slučajeva pozitivne ludosti zahtjeva određenu dozu respekta. Pozitivne jer uvjerenja sam da je većina ušla u bračnu zajednicu sa idejom tipa "bebo, ako doživimo invaziju vanzemaljaca, ja želim da me zateknu u tvome zagrljaju". I to je predivno.

Respekt ide i tome što je netko nekada odlučio te ljude voljeti za zauvijek. Respekt na hrabrosti pri odabiru partnera za zauvijek. Tu smo, imamo se, imajmo se. Koliko to ima veze sa zdravim razumom, ja ne znam, ali sam sigurna da je mala doza povjerenja u sebe, u drugoga, u odluku srca koja preuzima ulogu tamo gdje razumu nema mjesta itekako potrebna.

Ja s tim brakovima nikad nisam bila na ti. U braku ovjerenom kod matičara nisam bila, ali sam živjela u nevjenčanom braku, bez prstena, vjenčanice i bez gozbe za uzvanike do četvrtog koljena. Svjedoke smo ipak imali, i u dobrim i onim manje dobrim vremenima, evo većina svjedoči raskidu nepisanog ugovora i dan danas.

Uvijek sam nekako od brakova bježala glavom bez obzira, ne radi toga što sam horoskopski slobodnjak strijelac, nego vrlo moguće radi toga što sam odrastala kao dijete razvedenih roditelja. To naravno braću i sestre nije spriječilo da se požene, poudaju i imaju djecu. Mene je.

U to doba, u doba moga djetinjstva, nije bilo "moderno" razvoditi se i ja sam i u vrtiću i u školi bila rijetko dijete za koje se pričalo ispod glasa "njezini roditelji su razvedeni". A dijete dobrog sluha i dobrog opažanja primijeti i što treba i što ne treba ili što bi možda bilo mudrije primijetiti u odraslijoj dobi. Sustav nas je tada tretirao kao djecu sa posebnim potrebama i već sam tada osjećala veliku nepravdu jer mome djetinjstvu generalno ništa nije falilo i išlo mi je to u biti na živce. S druge strane, bila sam miljenica jedne tete u vrtiću i učitelja hrvatskog jezika u osnovnoj školi - koliko to ima veze sa razvedenim roditeljima, a koliko sa mnom, pokazat će se možda nekad negdje ili vjerojatnije nikad.

U srednjoškolskim godinama sam odbijala autoritete sa svih razina, a utjehu pronalazila u raznim otpadnicima i bundžijama koje je iznjedrila glazbena industrija. Živjela sam u strašnom zamjeranju prema roditeljima. "Zašto ne mogu biti kao svi drugi roditelji?" Kao svi drugi. Kao svi normalni. To je bilo ključno. I tada je započelo buđenje.

Događalo se da su ti drugi počesto očevi alkoholičari koji verbalno vrše sve moguće i nemoguće vrste pritiska na vlastitu obitelj, a ako se verbalno ne pokaže dovoljno učinkovitim pribjegava se nasilnim metodama koje uključuju i fizičke obračune. Događalo se da poneka majka luta u spavaćici gradom poput gluhe kuje ne bi li počupala kosu jednoj od šankerica koje njezinom Miji griju muda.
Dogodilo se da sam zamjerala roditeljima što su bili iskreni napraviti rez kada su vidjeli da ljubavi u tom braku nema.

Ne znam. Neću reći da ne vjerujem u brakove niti da ne vjerujem u ljubav. Ali reći ću da iznad svega vjerujem u poštovanje. I rukoljub, do kraja života ili smrti, svejedno je.

Ja u biti na neki način čeznem za zajednicom od dvoje, a možda i troje. Ili za zajednicom od više nas koji se nazivamo obitelj. Uz istu svakodnevnu ognjišnu vatru. Tu dolazi na svjetlo pozornice račji podznak zadužen za savijanje i čuvanje gnijezda.
Ali ne znam, evo ne znam kako se do toga dolazi. Moja su nastojanja nespretna i najčešće ostaju na razini želje. Priznajem, ja sam tu izgubljena i kao one žene iz kamenog doba ja bih morala sresti muškarca koji bi me usprkos meni navigavao do odnosa gdje više nismo ti i ja, nego mi. Udarac maljem ne radi, preferiram sofisticiraniji pristup. Morala bi dakle sresti muškarca koji bi me našao i sačuvao. Koji bi ostao i onda kad mu kažem idi. Taj bi morao znati barem neke osnove, naprimjer da sam žena u nježnim godinama i da imam određena ograničenja u skladu s tim godinama, kao i potrebe. I da je kod pms-a najbolje biti i ostati čvrst.

Evo, o tim stvarima razvedeni ljudi znaju dosta i to im daje tu neku posebnu draž. No ti isti počesto nemaju kapaciteta ući u novu priču cjeloviti. Ja to razumijem. I ovime ustvari poručujem da želim cijelog čovjeka. Za cijelu ženu. Mene.

Sad u nedjelju kao nešto radim po kući, u biti, na relaciji sam kauč-sjedalica-kauč, kad skužim da pas nije došao pozdravit više od pola sata. Izađem na terasu i zazovem. Jedanput. Ništ. Drugi put. Opet ništ. E, sad je već čupavo, nešto se događa. Treći, četvrti, osmi put. Ništa. Ograda na mjestu, dvorišna vrata zatvorena. Izgubila sam psa! Pitam susjedu Lunu da gdje mi je pas, ona se okrene par puta oko svoje osi i zalaje. Reko, znam.
I ništ, obujem se, preko pidžame prebacim jaknu, ruksak za svaki slučaj i izađem na ulicu. Prijeđem je uzduž i poprijeko, konja od psa nema. Ok, otišao je dalje. Sjednem u auto. Dođem do raskršća. Idem desno, pa ću opet desno, valjda je negdje u šumi iza kuće, pa nije mogao daleko. Stignem u blizinu planinarskog doma, tamo sretnem tatu sa djevojčicom. "Jeste li vidjeli velikog bijelog psa?" "Jesmo, tu se motao." Sreli ga prije desetak minuta. Huh. Tu je. Nastavim dalje, sretnem mladu obitelj, mama, tata, dva dječaka, opet isto pitanje. "Jesmo, išao po šumi sa nama, tu je negdje sa još jednim psom". Zazovem i blesavo presretno cuče doleti i izljubi me po čitavom licu. Tu si guzo, sad ideš na povodac, tako.
Konj od psa bauljao okolo sa susjedom Tugomirom, malim avlijanerom tužnih obrva. Ovog spakirala u auto, Tugomir nas ostao pratit obrvama.
I ok, priča je to sa sretnim krajem. Za Tugomira isto, otišao je on kući prečicom da se uvjeri da smo dobro stigli.

Danas, pet sati ujutro, ovaj ide van pišat. I nema ga. I nema. I nema. Izađem van, a vani mraaaak, nema niti ulične rasvjete. Opet isto, gležnjače, jakna preko pidžame, svjetiljka na mobitelu. Zovem. Selo spava. A što ću mu ja. Opet zovem. Ništ. Vratim se u dvorište. Obilazim rubove dvorišta sa tim mobitelom u ruci, gledam što mi je promaklo prošli put, gdje je iskopao prolaz majkumu, jel preskočio, kak je izašao, kak. Zovem i dalje, selo i dalje spava, hodam po mraku, po snijegu, razmišljam javit na posao da neću doć. Kad u bjelini snijega ugledam njušku. Sa druge strane ograde. Gleda me. Maše repom. Sretan. Reko, dođi ovdje. Hop! Kad konjče kaže jok, provuče se ispod ograde i dotrči blesavo. Tu sam te čekala. Našla sam gdje pušta. Kad se vratim s posla moram to nečim zatvorit. Ja ne znam, evo još sam pod dojmom.

A onda opet... Voljela bih da ima onu vrst inteligentne slobode koju ima Tugomir. I da ja imam onu vrst slobode, za početak rasterećenja, koju može garantirati samo potpuno povjerenje. Ima kakav šaptač životinjama i ljudima ovdje?

Nisam nostalgična ni niš, nego sam našla sinoć najbolji prijevod Floydovih Wish you were here ikada. Da nisu institucija za sebe netko bi kazao da im je uvijek i svugdje svaka ko u Petra Petrovića Njegoša pa tako i ovdje ne govorimo o izuzetku. A o samom prijevodu Dragoslava Andrića jedan čitatelj je kazao: Svaka mu bije ko maljem. Ja se slažem.



Moram i ovo, moram evo Link

Ps. Naći više na Stereo stihovi (antologija rok-poezije). Ima i na Scribdu.

Znate one kartice sa roršahovim mrljama, pa kad vas netko pita što na njima vidite vi odgovorite: batman, batman, opet batman? Znači, to je lako, tu uopće nema dvojbe.
Ali ovo što vam se spremam pokazati meni je nemoguće odgonetnuti, a žarko želim znati o čemu se tu radi.
Znači dragovići moji, slušam vam ja jučer muziku sa linkova koju su predložili fejsbuk drugari i drugarice koji žive u glazbi daleko predanije od mene i stvarno uživam pritom si ne čestitajući što ih imam, sve su zasluge njihove. Kadli ugledam na ekranu ovo:



A ma što je to uopće?! Ok, omot albuma, to znamo, ali što je na omotu?! Dlakava guzica pripremljena za šivanje ili iz dokolice ili nekog još perverznijeg razloga stisnuta do neprepoznatljivosti? I još taj lanac preko. Ja ne znam, evo, uz svu pamet i sposobnost imaginacije promiče mi otkriti šta je to. Svi znamo da su sedamdesete bile malo pomaknute, i u čekaonicama i u kavanama i u pornićima kao podloga je išla ista glazba, ali ovo je nešto sasvim novo.

Barry White, the glas, sjetite se samo te boje, te ekspresije, slično ko Duško Ćurlić samo što Barry i pjeva. You're the first you're the last, my everything. Jao. Divota. Btw, ako ima ovdje koji Duško ja bih ga oženila na neviđeno.

Što se tiče one mrlje gore, molim lijepo, click, share, subscribe dok ne saznamo što nam je Barry White podvalio uz svoj božanstveni glas. Nauživajmo se nektara iz laga što su smještene na višim katovima našeg omiljenog Barryja dok je vrijeme: Link

Pms. Ta to je? Kad sam bila mladi telić mislila sam da je pms mit kojim žene opravdavaju svoj grozan i nepodnošljiv karakter. "Ja ubila čovjeka?! Ha svašta s tobom! Pa ja sam duuuuša od žene, ne bi ja to nikad! Ok, osim kad sam u pms-u, ali vrhunac pms-a je svega jedanput mjesečno, uostalom, previše nas je na planeti po metru kvadratnom, zagađenje zvučno, svjetlosno, ovakvo onakvo, pa što znači po mjesečnici izgubiti jednog čovjeka, to je 12 ljudi godišnje, 120 ljudi u deset godina! Mislite globalno! Ubijajte odmjereno i sa stilom!" Dalje ide reklama za traperice.

Ne znam to objasniti, kao da me dan prije ili na sam dan početka menstruacije ulovi nekakva, neću reći verbalna dijareja koja nema uporište i opravdanje u realnosti kao takvoj, nego nekakvo shvaćanje da sam čitav prošli ciklus trpila ustvari nekakvu nepravdu koje sam iznenada postala svjesna i sada naprosto netko za to mora platiti, a ako se baš ne zna odmaknuti neka strada. Eh sad, uvijek to bude netko ustvari ni kriv ni dužan za to što nemam redoviti seks i ja se ovim putem ispričavam svima vama ovdje koji ste nemile žrtve mojih hormonalnih eskapada. Hvala lijepa i doviđenja uz glazbeni broj atraktivnog naziva "umorstvo na plesnom podiju". Link

a i ti savjeti kako žena ne smi odma sve reć i da mora bit malo tajanstvena majke ti irudove ja čin sidnemo na prvu kavu ispričan sve, u koji vrtić san išla, koju tetu san najviše volila, koji predmet u školi preferirala, najdraža razrednica, kliko puta san slomila noge ili ruke, kliko upala grla i koje sve antibiotike pila, kliko postera imala na zidovima u pubertetu, najdraža grupa, film, pisac, za koga navijan, za koga san prije navijala, zašto više ne navijan, za koga glasan, šta najviše volin ist, ne rodilo, zašto ne volin nosit gege, šta mislin o dupinima, ozonskin rupama, Željki Markić i općenito svim ostalin svjeckin katastrofama, ovi jadan u međuvrimenu reče da mora u wc i više se ne vrati a ja još pričan, šta ću, zanesen se sa sobon, ne znan jesan li dva puta u životu uspila bit malo tajanstvena i misterijozna, možda ono kad se priladin ka sad pa pričan kroz nos i čovik ne razumi šta govorin, ali inače duša na dlanu, pa ko se u to more zajubit aj reci
sutradan nazoven onoga nesritnjaka da Di si nisan ti sve rekla

Boba Đuderija; 2017.

Htjela bih iskoristiti ovaj trenutak medijske pažnje da priznam i sebi i svijetu da na neki način volim brkatu zmiju i ford prefekta. Iako će radi ovog iskaza vjerojatno pošandrcat, moguće se i bacit u proizvodnju što neobičnih, što čudnih, što zastrašujućih zvukova, ja i dalje hrabro stojim kod gornjeg priznanja. Mislim, ne volim ih baš nešto pretjerano, već onako kako se vole mlađi brat i sestra kad ste još djeca, pa kad su zločesti ne znaš dal bi ih potapšao po glavi ili im rekao da su glupi i dosadni i neka se odu igrat sa svojim prijateljima ili ćeš ih zatvorit u sobu. Onak, imaš ih potrebu zaštitit, a znaš da će te cinkat roditeljima za svaki k. i uvijek nekako uvale u generalno sranje. Evo, tako vas volim brkata zmijo i forde prefektu. Takomibogpomogao.

Link za dobro raspoloženje, relaksaciju i siguran, miran san Link

Da se razumijemo, mene ne zanima čime se itko na ovom bijelom svijetu hrani, taj si luksuz ne bih dopustila niti pod razno. Tuđi me tanjuri dakle ne zanimaju, no ukoliko se radi o tanjurima koji su prazni rado ću se uključiti i pomoći ako mogu, koliko mogu. To je ljudski i većina razmišlja po tom pitanju na isti način.
Ali zanima me fenomen isticanja nečijeg načina prehrane ili općenito nečijeg stava o održavanju vlastitog zdravlja i imuniteta kao nečega što je u najmanju ruku čudno, "friki", kao da su vanzemaljci, neidentificirani subjekti koje "treba spalit ko i knjige". "Ko zna šta drže ispod kreveta". Ili su u najboljem slučaju "javne ličnosti, pa im se može".
Primjer Đokovića, ne pratim baš sport ali evo silom prilika znam da je lik najbolji svjetski tenisač. Fenomenalno. Takav uspjeh većina nas neće postići niti za deset života. Ali jok, rulji je on vegan i antivakser što je u rangu sa neprijateljem čovječanstva kao takvog. Daj me nemoj *ebat. Pa ako je poznat, vele oni, trebao bi biti primjer ispravnog djelovanja, a ispravno djelovanje je ono za koje oni misle da je ispravno. Možda imaju potvrdu od doktora da nisu skroz mentalno oboljeli pa mogu, znaju i najvažnije hoće nametati svoj ispravni stav svima i svakome. Beroševi svjedoci novijeg doba. I nemoj mi sad tu zauzimat stav, kažu, kad je lijepo osoba koja je došla na funkciju preko rođe rekla to što je rekla, a ti, vele, izvoli to ponovit naizust. Ko pjesmicu.
Ne kužim kaj pojedince boli kifla ko se cijepio, a ko nije. Ili kaj ko jede. Zamišljam kako stojim u supermarketu pored frižidera sa prasićima i lupam po glavi paketom smrznutih iznutrica svakog ko ih pokuša staviti u košaricu. Naime, slično djeluju iako u suprotnom smjeru neandertalci kada im kažeš da ne jedeš meso. "Izvoli jedi smrznute koljenice, jedi, jedi, sigurno si gladan! Pa izvadili su im oči u klaonici, kaj se groziš?! Svašta s tobom!"
Zamišljam kako prištavi student filozofije ne bi imao što učiti da nije bilo grčkih filozofa koji su jeli tratinčice i učili jogu od najboljih majstora sa Istoka. Zamišljam kako je Edison umalo pobrao zaslugu za otkriće prijenosa struje: "Edisone, sada je pravo vrijeme da se isprsiš, radi se o spašavanju čovječanstva. Reći ćemo da si ti otkrio trofazni sustav, ipak si ti jedan gospodin koji voli cuclat kokošje drape, a ne ovaj Tesla, niškoristi, biljojedac, ljubitelj života. Fujto."

Postoje stvari oko kojih možemo pregovarati, naći srednje rješenje koje nas neće vrijeđati niti na jednoj razini, u duhu ravnoteže i tolerancije ostvariti kompromis. To što guglam kompromis ne znači da nisam u stanju popustiti, već znači da želim provjeriti koji je latinski naziv, želim mu ući u dušu. Compromissium. Znači, stvarno se trudim.
No postoje i stvari koje jednostavno ne mogu biti predmetom kompromisa. Naprimjer. Da se odnekud stvori biće suprotnog spola sa osobinama koje se samo poželjeti mogu i da mi kaže: Ivančice, padam na koljena pred tobom poput sluge, poput ratnika, kraljice moja kaži što mi je činiti kako bih vazda bio radosnim dionikom otkrivenja tvoje prekrasne prirode. Ali, stani, samo jedan uvjet imadem, a ti milostiva budi ljepoto od Boga poslana da mi oduzimaš dah, a daješ život. Odgovori brzo mila, ili ja ili kućni ljubimci!
Odgovor bi bio kratak i jasan: kućni ljubimci. Ja sam jednostavna žena, meni je draže vidjeti na kauču dvije pseće dlake i jednu mačju, nego bručku lika koji se sjetio ući mi u život iz vedra neba i uvjetovati nešto, remetit čak.
Dakle, moraš voljeti životinje na način da ih moguće i sam imaš doma, ne na lancu ili u boksu, već na način da ih tretiraš ko najbolju frendicu ili frenda. Moraš se znat bavit njima. Ili barem bit voljan naučit.
Toliko o dlakama.

U kojem točno momentu odlučite kandidata ili kandidatkinju za kavu, ručak, cugu, putovanje, "nešto više" smjestiti u ladicu "za dopisivanje". Mislim, halo, ko ima vremena dopisivat se osim penzionerki i besposlenih popova. Što je presudno tome: ocjena karaktera, izgleda ili vlastita nemogućnost da išta osim slova u aktualnoj životnoj fazi damo u razmjenu za malo društva, odnosno, iluzije da nas netko čuje. Jea, rajt. Sluša te i čuje dokle god mu je u vidokrugu čarobni križić u desnom gornjem rubu ekrana.
Dakle, dopisivanje na internetu. Čemu to služi u ludim četrdesetima npr? Znam čemu je služilo kada sam se ja dopisivala, služilo je razmjeni informacija na raznim forumima, kasnije i upoznavanju frajera sa tendencijom izlaska i eventualno ostvarenja veze koja nije nužno samo i isključivo prijateljska. No osim/umjesto frajera, upoznala sam prijatelje i prijateljice, ne želim reći da mi prijatelji nisu frajeri, jesu, zaista, dabogda se i oni uparili. Ajmo žene, još malo pa nestalo.
Kada dragi iskričari i iskričarke odlučite da ste našli materijal za dopisivanje. "Ujme, vidi, krasan komad mozga, sinapse u odličnom stanju. Let's chat, baby! Dok nas smrt ne rastavi."