Putovanjem po galaksiji riješite se stresa.

Za vrijeme godisnjeg prije nego me snaslo to sto me snaslo odlucila sam izbaciti sve iz svoje kuce , od stropa do poda ... vrijeme je za renoviranje. A to nije bio mali posao , nakupilo se toga u 30 g koliko smo zivjeli u njoj , prvo bivsi i ja , pa onda i djeca. Bogme , 7 kamiona me kostalo... i smece kosta kao sto nas sve kosta u zivotu , na ovaj ili onaj nacin.
Od svega nagomilanog ostavila sam samo sitnice koje meni i djeci nesto znace i dovezla ih ovdje doma.
Gledajuci sve te uspomene , stvarcice koje nemaju skoro pa nikakvu trzisnu vrijednost , ali imaju ogromnu za moj zivot, mogla sam prevrtiti svu proslost u glavi...
Svaka sitnica , uspomena, vezana je za neku osobu ili neki dogadjaj koji je opet vezan za nekoga.
Cuvam najdrazu kosulju svoj najdrazeg djeda u kojoj sam ga cak i slikala sa mojim prvim sinom , cekajuci porod drugog sina ... mog djeda nema 30 g , tocno koliko moj drugi sin ima godina i nosi njegovo ime...kosulja je jos ziva.
Mamine uspomene ... i mnogo njih kojih vise nema..
S druge strane imam sitinica vezano za osobe koje sam voljela , u koje sam vjerovala i za koje sam bila sigurna kako je sve to uzajamno. Ali nije bilo.. sve se mijenja , zivot , ljudi , vremena...
No, uspomene ostaju... ne zelim ih se odreci , jer sam tada vjerovala u to i to mi je cinilo zadovoljstvo.
Ali , onda si postavljam pitanje - vezujem li se za stvari ili ljude ?
Stvari prezive , ali ne i nasi medjuljudski odnosi .
Od najranije dobi uče nas da budemo vezani uz obitelj, posao, prijatelje i tu jednu posebnu osobu, a zapravo ljubav i vezanost nisu uvijek povezani.

"U Indiji postoji anegdota o tome kako uhvatiti majmuna. Ako u veliki cup sa malim otvorom stavite pregrst oraha, majmun ce posegnuti za njima, cvrsto ce zgrabiti orahe, ali nece moci izvuci ruku iz cupa. Bilo bi dovoljno da pusti orahe i mogao bi pobjeci. Ali majmun niposto ne zeli pustiti orahe. I dok nas ova anegdota zabavlja, mozda nam nije lako prihvatiti kako u nasem zivotu ima situacija u kojima se i sami tako ponasamo.
Sami smo sebe zarobili jer nismo spremni pustiti.

Vezujemo se za stvari, ljude, situacije koje nas cine (ne)sretnima, bojimo se pustiti, ne znamo kako to uciniti.

Nevezanost je sposobnost prepoznavanja zelja i odbojnosti, strahova, ocekivanja, svih snaznih emocija koje nas pokrecu, i sposobnost da se od njih odmaknemo i razmotrimo ih. Kada ih mozemo razmotriti, lakse cemo prepoznati da smo sami sebe zarobili drzeći cvrsto neke svoje orahe u cupu.
Stav nevezanosti ne znaci biti nezainteresovan, ravnodusan, emotivno hladan, distanciran ili pasivan.

Ima jedna budisticka izreka : Prije prosvjetljenja sam nosio vodu i cijepao drva. Poslije prosvjetljenja nosim vodu i cijepam drva.
Ona nas podučava- i kad naucimo primjenjivati nevezanost, nas ce zivot u svojim spoljnim manifestacijama izgledati isto. Ono što se mijenja nase je unutarnje stanje. "

Nas kraju balade ipak ostaju sitnice koje zivot znace... bez njih kao da nismo ni postojali...

Kako mrzim uzburkano more
Od nemila do nedraga ,
sve bestraga

Neka sam prokleta
ako sam svima
samo smetnja bila

Poklonicu se sjeni svojoj ,
svom ponosu i inatu

Necu i ne mogu
da se spustim sa visina
u to more lazi ,
bijede i plitkih dubina....

05.08.1996. Cres

---------------------------------- proslo je tocno 14 g od ovog pjesmuljka kojeg sam napisala na Cresu... tada raspadnutu u svom emotivnom uzasu ... da mi je tada netko rekao da ce se sve promijeniti , uglavnom bolje za mene , a ljubav ostati ista rekla bih da taj previse gleda sve one sapunice ...
Ali ona bezuvjetna i beskrajna ljubav koju osjetis (valjda) jednom u zivotu nema granica, rok trajanja ni mjerne jedinice ... zivis ju , osjecas i dalje , cak i kad one druge osobe vise nema ...
Jedina , ako se to moze reci , utjeha je da si imao srecu zivjeti i voljeti takvu osobu..

Cudna je ova godina...
Nakon 3 g odlucila sam doci "doma"na godisnji , uvjetno receno doma , jer ovdje u Svedskoj osjecam svoj dom od prvog koraka na ovom tlu , jer konacno disem i zivim pripadanje , osjecam lakocu zivljenja... i tako treba biti.
Uz sve peripetije oko dolaska , te otkazan let , te hocu-necu ici sama , te 3 dana pred polazak problermi sa zubom i na kraju auto spreman za polazak nece da upali !
Nekako su mi to sve bila kao neka upozorenja da ne krecem na taj put , ali zelja zbog oca , puno nekih obaveza koje moram odraditi (papirologije oko gasenja firme , zatvaranja racuna na banci , zatvaranja kredita , nove osobne ) jednostavno nisam mogla , htjela ni zeljela odustati...
Prvih 15 dana je bilo savrseno - moj otac i ja presretni , obavila svu papirologiju , unatoc svim problemima i poteskocama zbog korone (crkla dabogda) ...
I tako, sjedimo tata i ja , navecer , sredjujem mu sve nagomilane papire ovih godina ( to me onak vratilo u one dane dok sam mu bila desna ruka u firmi ), smijemo se i zezamo ... i u sekundi pred mojim ocima moj otac dozivljava mozdani udar...
Prepoznala sam odmah simptome , jer jedan je vec dozivio, prvi put desna strana , ovaj put lijeva strana...
Panika , strah , uzas ---sve sam u jednoj sekundi osjetila ...
Mjerim tlak, pricam s njim , provjeravam koliko je pri svijesti , zovem hitnu , ne smijem mrdnuti od njega ni milimetar , a ne smijem reci pred njim hitnoj da se radi o mozdanom jer me strah da ce mu ionako vec visok tlak skociti jos vise ...
Hitna je dosla , obavili svoj dio posla , ali oni ne voze za Pulu ?! WTF ?!!
Nema druge, vozim ga na hitnu u bolnicu udaljenu 40 km...
Nakon 3 i pol sata dolazi doktor i kaze , on je ok mogao bi doma...
Ajme , ajmeeeeeee, ajmeeeee.... nekako sam uspjela ubijediti doktora da to nista nije ok i neka provjere sve jos jednom...ok, napravice CT... i naravno , CT je pokazao da je bio mozdani udar... primaju ga u bolnicu...
Pored svih ostalih dijagnoza koje vec ima pokazalo se da ima nove - srce koje preskace , oslabljeno i sada vec 70% zacepljene vratne krvne zile...
Sreca, sreca, sreca pa mozdani nije bio jak , oporavio se jako dobro i odbio operaciju vratnih krv.zila u Puli , jer ce ugraditi stent u Sloveniji , posto tamo ima neke svoje veze...
Sve te dane uzasavala me pomisao - kako se sad vratiti doma ,a njega ovdje ostaviti samog, jer na sestru uopce ne racunam , niti sam sa njom u normalnim odnosima, niti je osoba koja bilo sto moze rijesiti i brinuti o bilo kome..
Kao jedino rjesenje vidjela sam u tome da nadjem jednu medicinsku sestru koja ce dolaziti svaki dan i brinuti o njemu , koju mogu kontaktirati kad hocu , koja ce znati prepoznati sve njegove simptome... i nasla sam , perfektnu! Mladu, pametnu , ambicioznu , savjesnu i odgovornu...
Tek tada sam se mogla vratiti doma smirena koliko - toliko...
Dva dana prije puta odem na bosansku granicu po brata , kojeg sam ostavila na istom mjestu kada smo dolazili i
vozim ga doma k sebi u Istru.. usred voznje na autoputu njemu pozli... odjednom problijedi kao krpa , klone ...
Sta je sad ovo ????? Srcani ?
Dok nisam skrenula na Ravnu Goru skontala sam sta mu je ... pao mu secer ! Naravno , on nema pojma da ima problem sa secerom , ali tata mi je dijabeticar pa nesto znam o tome...
Ok..rijesimo to vecerom..
Povratak doma u Svedsku je bio jednako stresan , jer mom bratu nikako da se sve normalizira , tlak, secer , spava mu se , oka ne smijem zatvoriti dok on vozi.. i tak u 32 h sam uspjela zaspati pola sata...pregazila Austriju brzinom 15-20 km/h , Njemacku do Munchena 45 km/h zbog nevidjene guzve .. do pola Danske vozio brat..i opet ja do sjevera Danske...konacno na brod za Svedsku..
Svjetla moga grada su bila svjetla mog zivota ... povratak u svoj mir , u svoj normalni zivot...
Ono sto me zaprepastilo uz sve sto sam prolazila je ludilo koje vlada u Hr i ostatku svijeta oko korone..
Znaci , ovdje u Svedskoj smo to shvatili i prihvatili kao nesto na sta trebamo obratiti paznju , povesti racuna o tome da nije preporucljivo biti u velikim grupama , sa nepoznatim osobama , dezinficirati ruke kada smo u kontaktu van kuce , u trg.centrima su plasticne pregrade pred blagajnicima , u slucaju simptoma Covida19 javis se doktoru koji ti kaze da ostanes 14 dana doma , ako se stanje pogorsa javis se dr..
Puno je mrtvih u Svedskoj, uglavnom starije populacije... ali ako se to usporedi sa brojkama iz prijasnjih godina razlika nije drasticna.
Ono , najvaznije , nigdje panike, nigdje psihoze, zivot se odvija uglavnom normalno..promjene smo prihvatili i samo nastavili zivjeti...
I onda me doceka na godisnjem cisto ludilo oko toga..
Ljudi rade pod maskama u trgovinama , uredima , bolnicama , svuda na temperaturi od 38* C !!!
Postoje pregrade , postoji distanca ,postoje dezinfekcijska sredstva svuda ali to nije dovoljno vec i maske ???? Moze li itko objasniti tim ljudima koji su donijeli taj zakon sta to znaci za pluca?????
Jasno mi je kad dolazimo u bolnicu kod bolesnika da moramo obuci sve preko sebe da ih nedajboze ugrozimo , ali zdravi ljudi na svojim radnim mjestima zapravo ce oboliti i psihicki i fizicki od cijelog tog ludila...
Sve me to zgrozilo , rastuzilo i puna gorcine sam se vratila doma..
Jednim dijelom ta psihoza je i mog oca kostala mozdanog udara , jer nikako i nicim mu nisam mogla dokazati da prestane pratiti sve vijesti oko toga ...
Sad je shvatio koliko su to sve prazne i dobro smisljene price...
Nitko nikome nije rekao kako ce i od cega ti ljudi zivjeti kad padnu maske...
Ovdje zivot ide dalje, a maski nije ni bilo..

...obicno krajem godine volim napraviti analizu svih dogadjanja koja su me pratila kroz sve ove mjesece.
Pa da vidimo :
1. Pocetak , sam ulazak u Novu g. kao i kraj 2018. je bio katastrofalan , blago receno. ( sto je odmah dalo nasluttiti nove probleme ) - sto zbog neplaniranih financijskih problema koja su mi napravila djeca od sestre koju sam dovela ovdje, sto zbog neuspjele veze u koju sam eto ulagala neke nade da bi to mogao biti konacno covjek s kojim cu ostariti , sto zbog uzasne gripe koja me dohvatila tocno dan nakon sto sam stigla u HR i drzala sve dok se nisam vratila nazad u Sweden.
Bogte vidio , ne ponovilo se....

2. Trebali su mi mjeseci da se oporavim ljubavno , financijski a i zdravstveno ( zbog novonastalih zdravstvenih problema).

3. Zbog svega navedenog odlucila sam ljeto i godisnji provesti ovdje , ne ici kuci u Hr , namjerno kazem kuci , jer ovdje imam svoj mir i ovo sad zovem svojim domom. Zao mi je bilo zbog oca ... ali trebao mi je mir , odmor i odmak od svega.

4. Moj odnos sa ocem je bio sve godine koje smo zivjeli i radili skupa ( po meni ) od jako dobrog do loseg , iz raznoraznih razloga i na kraju uzasan prije nego sam otisla za Svedsku . Shvatala sam njega u mnogocemu , no nisam mogla shvatiti da nakon toliko godina njemu moze netko govoriti tko sam i kakva sam ja.
Niti sam se zeljela pravdati za sta nisam kriva , niti osporavati njegove uvrede i napade. Otisla sam bez pozdrava..ma zajebi to ! Ostavljam ti svo vrijeme ovog svijeta da shvatis tko ti ispire mozak iz svojih bolesnih razloga ,a tko je sve ove godine bio uz tebe , makar i na svoju stetu , samo iz ciste ljubavi i postovanja.
No, nakon 3 g mog zivota ovdje stvari su se poslozile , nekako smo izgladili polomljeno , ostala je gorcina i tuga u srcu , ali prevladala je ipak ljubav prema ocu. Odlucila sam da on dodje ovdje , iako ima 75 g , nikad nije letio avionom , ne zna nijedan strani jezik , trebalo mi je to...zeljela sam da dodje da se uvjeri u sve sto sam mu pricala , da nas sve skupa (moju djecu , djecu moje sestre i mene) vidi drugim ocima ... iako znam koliko je tezak karakter , iako znam koliko su djeca bila skepticna prema toj ideji , koliko je to sve moglo i lose zavrsiti , zeljela sam to..zeljela sam se uvjeriti i rascistiti neke stvari jednom zauvijek.
I dosao je. Odusevio me prvo svojom hrabrosti da krene na taj put, iako sam mu to sve organozivala kako je za njega bilo najlakse i najbolje...
Prije puta je napravio jako dobar potez , opet , poslusao me , htjela sam da rijesi svoju financijsku sigurnost za starost. Time se i automatski oslobodio briga i pritiska koji su ga vec dugo opterecivali.
Svi ti dani koje je bio ovdje jednom rijecju mogu opisati samo kao - predivnoooooooo....
I njemu i svoj mojoj djeci i meni.... konacno smo bili ono sto jesmo , jedna sretna i skladna obitelj...
To nam je trebalo , to je njemu trebalo ..nestala je i tuga i gorcina u meni i njemu... sva pitanja i nedoumice smo razrijesili... alelujaaaaaaa...

5. Kao slag na tortu htjela sam okruniti ovu godinu kupnjom kuce ovdje. Imala sam jasnu sliku kakvu i gdje zelim tu kucu. I nasla sam ju tocno onakvu kakvu sam zamisljala u svojim snovima. Znaci- savrsena !
Ali , jbga... i drugima je bila savrsena. Ponudili su puno vise od mene , iznos koji si jos ne mogu priustiti...
No, ocito , nije mi bila sudjena...i nije bilo vrijeme za to..


Sve u svemu , ono sto je zapravo i najvaznije i najbolje to se i dogodilo. Obitelj . Nisam kupila kucu , ali sam dobila opet oca , onakvog kakvog ga zapravo volim i pamtim...

Nula bodova.Pusiona.Ku.ac od ovce. Jbmti usranu srecu.Sve sto je moglo poci po zlu poslo je.
Pas mater...i tako dalje.
%$#&^!!£!!
Ali necu odustati od svog sna.
Onaj jarac u meni gura dalje...

Necu sad pisati sto me sve snaslo ove dane. Ovo je prava utrka sa zeljom, voljom, izdrzljivosti, zivcima i krajnjim naporima da dovedem plan do kraja... kad sve bude gotovo , za par dana, ili cu se skakati od srece ili cu kmecati k'o zgazena zivotinja. Iz tog razloga jedem ko blesava , obavljam poslove rutinski , spavam kao na iglama.. i u svemu tome sjetim se kako je dobro sto sam singl i nitko me ne pita za sex , jer bi to bilo zadnje na ovom svijetu za sta bih sad imala volje..

Noc punog mjeseca , presla sa 12. na petak 13.
Nemojte mi reci da to niste osjetili.. :)

" Glupost je univerzalna pojava. Apsolutno stojim iza tvrdnje da je glup covjek ujedno i pohlepan , prostacki lukav i jedan od najopasnijih neprijatelja , jer ne postoji u logici inteligentnog bica ta vrsta niskosti kojom bi se borio protiv glupaka.
A glupih i pohlepnih ima puno. Oni vladaju jako dugo. "
Dostojevski

No , da , sve je to istina , ali kako se onda zovemo mi koji smo to kasno shvatili ? Nisam ni pohlepna , ni lukava ni opasna , a bogme ni nesto pametna kad to nisam mogla prepoznati u najblizoj okolini. Okeej, imam i olakotne okolnosti tipa : " lijepo je biti glup " , "ljudska glupost nema granica"...itd..
I zaista ne znam kako se protiv toga boriti , osim ne dozvoliti pristup mom zivotu.. pa makar to bio i dio obitelji .
Bas glupo...

Moram priznati da mi se svidja kako starim...
Prije 8g kad sam se prvi put logirala na iskricu uopce mi se nije svidjao moj zivot , pa ni sama sebi. Puna bijesa, razocarenja , suocena s najgorim dijagnozama , izgubljena izmedju zasto i kako dalje...ukratko - frustrirana. No, nakon 8 g mogu reci da su mi se kockice lijepo poslozile i uopce nisam frustrirana baba....i to mi se svidja..:))
I starost moze biti lijepa kad se vise ne brines kako sutra dalje...kad ti je popis zelja sve kraci , a popis stvari koje smo zaboravili sve duzi... :))

..Na kraju dana pokupiš čahure od ispaljenih riječi, pogledaš ka nebu i zahvališ na pokrivaču tišine kojim se ušuškaš pred san... Sve je ionako već rečeno, samo se u ćutanju još može pronaći koji grumen nade i brdo mira...

Ja ne volim kavu bez kofeina, pivo bez alkohola,filmove bez scenarija i knjige bez fabule. Mlijeko u prahu , tekuci sapun , zracne poljupce i virtualni sex . Sve to "tipa" i "kao".
To sve sto je kao vanjski suradnik , vanmatericna trudnoca , ucenje na daljinu i zagrobni zivot.
Meni se svidja ovdje i sada.
Da sve bude jasno i razumljivo: glava ili pismo , kralj ili pjesak.
Ja hocu da kava bodri , pivo veseli , knjige i filmovi uzbudjuju.
Smatram da je bolje se glasno smijati ili zagonetno cutati , nego tiho psovati ili govoriti neumjesno.
Dolje surogati , konzervansi , implatanti i aditivi !
Zivjelo sve prirodno !
Tko je probao , taj zna.
(J.Rog )

Ovo drvo posmatram svako jutro dok pijem kavu na balkonu... gledam kako se mijenja kroz tri godisnja doba.
Uzivam u toj ljepoti prirode cim otvorim oci.. i tako krene dan. Samo promatram.. sutim.. upijam i divim se.

Priroda me hrani , odusevljava , smiruje, odmara , veseli, ucim iz nje ..i svakim danom sve vise..
Ljudi sve manje..

Ove dvije fotke sam spojila u jednu jer su nastale na dvije razlicite lokacije u razlicitim danima.. i svaki od tih dana je bio prelijep na svoj nacin...i kad smo sretni onda se to i vidi , kao i kad smo nesretni..
Plava mi je najdraza boja ... djeluje mi nekako beskrajno ...spoj neba i mora...vrlo je tanka linija razdvajanja , samo nijansa ih dijeli,.. a zapravo ih ona spaja...
I kako vrijeme prolazi sve vise uvidjam da daljine cine svoje..
Odes u neki drugi svijet , zivis neki drugi/ novi zivot... pucaju stare veze / prijateljstva.. ne zato sto to zelis , vec zato sto je emotivno lakse otici, nego ostati ... i zato sto oni koji odlaze trebaju vise vremena za sebe da sve stignu i postignu tamo gdje su otisli...
Postavila sam sebi prioritete , cilj sa kojeg ne zelim skrenuti i pritom ne zalim ni truda ni vremena.. a onda shvatim da sam pritom usput izgubila neke prijatelje.. i onda se zapitam - kakva su to prijateljstva kojima je dovoljna samo jedna nijansa razdvajanja , a meni je to trebalo biti beskrajno i spojeno u jednu cjelinu...

... kako pojedini muskarci ne mogu pisati , a da ne zapisaju skoljku?!!
Majketimile kako mi se to gadi .
Kad god vidim zapisanu skoljku pitam se sto je doticni mislio dok je pisao?
Sta mu se cinilo? - vidi koliki mi je , sad cu se izmaknuti po metra i gadjati ?? Uf..promasaj.. cek da pridjem blize i otresem mrcinu !
Helouu?
Skoljka je promjera cca 25x35 cm . Rupa te velicine i ne moze ju potrefiti , a da ne oznaci prostor??
Da se uvjerim je li moguce pisati , a ne zapisati uzmem bocu od 3 dcl , napunim vodom i probam.
Moguce je! Bez problema.
Onda , u cemu je problem?
Molim da se pod hitno uvede u sklopu tjelesnog odgoja disciplina - pisanje u dalj!
A za zenske - kako izbjeci onog koji nije svladao tehniku. :)))))))

- Naučite reći „hvala“
Što se događa: Kada se zahvaljujemo čovjeku ili čak sudbini za nešto, onda se fokusiramo na pozitivne strane života,

Ugodne uspomene i osjećaj zahvalnosti potiču lučenje serotonina u prednjem dijelu kore velikog mozga. Ova metoda se često koristi u liječenju depresije.

-Rješavajte probleme jedan po jedan
Što se događa: Mozak 24 sata traži rješenje za svaki problem koji nas muči. Na to se troši mnogo energije, zato osjećamo nervozu i razdražljivost ako se mozak već umorio, a rešenja i dalje nema.
Ali za svako rešenje on povećava sebi porciju neurotransmitera, koji umiruju limbički sistem i pomažu nam da ponovo vidimo svijet u najboljem njegovom izdanju. Zato je zaista najbolje rješavati probleme jedan po jedan.

- Iskažite sve loše što vam se nakupilo
Što se događa: Kada jednostavno vidimo nešto neugodno i kada govorimo o tome što nam se ne sviđa, aktiviraju se različiti dijelovi mozga.

U drugom slučaju neugodne emocije slabije utječu na čovjeka. Zato je korisno iskazati sve što vam se nakupi pa će mozak početi lučiti serotonin, čak će izvući i nešto pozitivno iz svake neugodnosti.

-Dodiri i zagrljaji
Što se događa: Za čovjeka je važan socijalni utjecaj. Socijalna podrška, posebno dodiri i zagrljaji pomažu čovjeku da se brže oporavi nakon bolesti.

Ako se iz života ukloni taktilna komunikacija, mozak će to shvatiti isto kao da je fizički bol, jer su za to odgovorne iste zone. Kao rezultat, aktivirat će se procesi koji utječu na raspoloženje i potpomažu pojavu depresije.

-Učiti, učiti i samo učiti
Što se događa: Nove informacije za mozak predstavljaju neprestanu promjenu sredine. Zato se on trudi adaptirati, razvija se i nagrađuje sebe dopaminom, hormonom sreće, za dobivanje i obradu nove informacije.

Ako želite biti sretni, nemojte se bojati probati nešto novo, mijenjati okolinu i učiti sve što još niste naučili.

-Bavite se sportom
Što se događa: Fizičko opterećenje – to je stres za tijelo. Čim se završi opterećenje stresom, izlučuje se endorfin. Njega luči hipofiza kao nagradu i sličan je opijatima (npr. morfij), koji smanjuju bol i podižu raspoloženje.

Nije potrebno da trčite maratone, čak i obična šetnja može napraviti čuda. Ne smatraju je uzalud mnogi pisci i kompozitori obaveznim uvjetom za kreativni proces.

-Čvrsto spavajte
Što se događa: Dok spavamo u mraku, luči se hormon melatonin; on usporava sve procese u organizmu, pomaže mu da se regenerira i podiže nivo serotonina u hipotalamusu.

Ako mozak osjeti promjenu svjetlosti, počinje lučiti hormon stresa, kako bi brže probudio tijelo. Zato je važno spavati po 6-8 sati dnevno, isključivo u mračnoj prostoriji.

-Stalno budite u iščekivanju nečeg ugodnog

Što se događa: Proces iščekivanja zadovoljstva, na primjer hrane, sličan je refleksu lučenja pljuvačke, koji je otkrio Pavlov. Naš mozak osjeća naročito zadovoljstvo kada predosjeti da će se nešto ugodno dogoditi.

Zato mi volimo brojati sate i minute do nekog posebnog trenutka – rođendana, vjenčanja, susreta s prijateljem, ili jednostavno, do kraja radnog dana.

(atma.hr)