vještičje kronike

be my Valentine….

Volim se igrati, stvarati…
Malu ljubavnu osvetu čarati
Večeras ću upravo to raditi…
Tvoj lik od slame, voska i ljubavi graditi..

Složit ću lutkicu, malu , uzeti suhu posebnu travu..
a onda ću oblikovati tijelo i glavu…
obući to u kaputić napravljen od crvene čoje…
opšiven pažljivim bodom crvene boje…

Uz prigodnu pjesmu i riječi molitve moje..
Naravno da ću staviti nešto tvoje..
možda...onaj tvoj pramen kose lijepi..
jer sve to moje ustreptalo srce krijepi…

Uz riječi koje atmosferu i djelo tvore..
svijeća, njih dvije trebam…da gore..
i na pergamentu još ispisati tvoje ime…
da te podsjetim na sebe, samo da ne pobrkam rime…


A zatim ću uzeti one igle, špenadlice,u sedam boja..
pažljivo ću ih zabadati, …ona bolna, ta će biti moja..
u mjesto gdje je zašiveno tvoje ime i pramen kose…
osjetit ćeš, ne brini, ovakve večeri svu težinu čarolije nose…


...........
e sad ili se označava valentinovo ili ne,
ali
ako imate dragu osobu pokraj sebe, zašto se ne zabavljati, smijati, poklanjati, ljubiti..
zašto opće tak šta izbjegavati,
to nešto što se zove ljubav,
zato kaj vam je muka?
a od čega točno?
pa niko vas ne tjera da delate kerefeke,
sudjelujete onoliko i na način na koji želite
ali svejedno podsjetite se, opet
zašto ste skupa, zašto je baš ta osoba onaj izbor, samo vaš i samo vama bitan
i pokažite, recite, jasno i glasno, uz smiješak, uz šalu, uz zagrljaj i poljubac
..
a ako nemate nikoga, jer je taj još nepoznat netko, jer je još tamo u nekim daljinama snova i očekivanja
do kojih niste stigli i još se niste sreli
i baš zato vam sve to crveno i srčekima krcato..ide na živce, dozvoljeno je biti i ciničan..
mada ja nekak vjerujem da:

everybody need somebody to love

http://www.youtube.com/watch?v=HCTJeT2i9QU
blues bro.

vidjela sam ga, nisam ga mogla ne vidjeti, kolko god da se pravila dotična, vidim
i svi ostali na stanici
da se baca kroz onaj tram prozor, i sa obje ruke šalje mi poljupce
a onda izlazi i plešući prilazi prema meni
i opće ga nije briga kaj ga gledaju,
jer ne skida pogled sa mene i smije se i oči mu se smiju
i toliko me uporno gleda
da u meni tada počne pjevati janis..:
"You're out on the streets, looking good.."
i kaže : ooo kakvo svemirsko iznenađenje, tu si
i padne poljubac
požudan, željan
i svijet na čitavu sekundu-dvije, nestane

jučer popodne nešto obavljala po pošti, a u vezi westernU i sve tako..i uzmem one redne brojiće i ispunim formulare
a ona sve nešto ljubazna..ispisuje, pita, tipka, pa pita oib..
a ja u mobitel, pa kao sad ću..i kažem ja njoj broj, a ona meni
a zakaj si ga ne zalijepite na poleđinu osobne..
i veli sad bum vam ja sve fino pojednostavila
i ona to umanjila, isprintala, izrezala škaricama, i zalijepila mi na osobnu..
i eto, sad imam..
i da onda mi je još uzela te neke račune, da bu ih ona eto kod sebe (nije gužva) sama naplatila..
ma ljubazna skroz i baš me nešto razgalila, koliko je uslužna i dodatno angažirana bila
i tak smo se lijepo zahvalile jedna drugoj i ja njoj- da je srce i da mi je zbiljam uljepšala skroz kišno popodne
eto
ecce homo

lukavo je to kad neko računa na tvoju pristojnost i neke tvoje unutarnje granice i nemoć za takve rasprave
i općenito gadosti
jer te zna godinama i zna da nećeš, jer nećeš...
i do sada nisi
jer vataš bodove eventualno samo na buku
jer nemreš i ljutiš se sam na sebe, jer je to, ta nemoć sada tvoja glavna slabost
i sve si onak kažeš
ma fck, niš od toga, nemrem ja tak sad igrati
i ne sviđa ti se ta spoznaja..uopće
i ide ti na živce, ta nemoć, nesnalaženje u igri kad postane jako gruba
a jes da bi najradije reko,
ma krebile jedno...ajde lezi, da te šutam
ali jok, ne možeš i ne možeš, pa da i fakat zalegne...
i sad tu ima onak razmišljanja, kombiniranja, da zakaj?
jer jave se te neke male zluradosti, ali tak brzo nestanu, iz misli,
gotovo isto tak brzo kao što se i pojave
da se ni ne stigneš uživiti, makar u tu zamišljenu scenu i zluradost i pri tome guštati i xixixixi se smijati...
jer čim se stvori ta slika u glavi
da je eto sve tak pošlihtano, da ćeš taman onak iz finog slow motion voleja upucati nogom, tog nekog, sa guštom...
jok , sve nestane, raspline se..
i onda moraš računati i uzdati se i stiskati fige i ufati se
u tu neku kozmičku ravnotežu
koja bu jednog dana sve to naplatila, iznivelirala..i u tvoje ime
al eh, za to treba strpljenja...

also dakle…
ma si vidla ti ovo, prostak jedan
on bu meni tak…da ja ne znam kaj je kultura, dotepenec jedan nekulturni,
on bu to meni rekal, meni??rođenoj zagrepčanki..agramerici..
a daj ga poslušaj, sami samoglasnici i kak se dere na taj mobitel, ko da si magarca doziva
i kad mu se lepo veli da se stiša, da ne moramo svi čuti s kim i o čem se on sad razgovara
on ti meni veli da sam nekulturna, jer ga prekidam…
i ko mu je opće dal da takav uđe u kavanu, u majici i bermudama, pa kaj si on zamišlja?
da je gde?pa ni mu ovo plaža, nit su mu tu bačvice, se tak zove ona plaža na kojoj igraju picigin?
i takav hodati okolo? pa ni mu to onaj njegov kamenjar i kak oni vele..zvizdan upeko …
je zbilja, svega…
a i taj trg, kaj je to gradski trg? a tobož mitteleurope smo
ma daj pogle, pa šator su si razapeli i ne miču ga, furt je nekaj, skoro cijele godine i toče pivo i serviraju kobase, bogtepitaj kakve su…dok nekome ne bude zlo, ja ti opće ne znam kak je do toga došlo,
da nam gradom upravljaju neki ti... rodijaci, i po tim firmama, pa sve su upropastili
i kradu i lažeju, pa pune su ih novine..kolko je ko kral, a za kaj se još ni ne zna…
bogtepitaj kolko toga
n da, bzvze al fajn njih se je doteplo sim, si primetila?
i sad posle ovog rata, a naši dečki su im išli tam njihovo braniti, a oni po minhenu ili kak oni vele minkenu, hahah omajngott
i daj pogle ih sada, naši ljudi, po burzi su i po bolnicama, zgubljeno nekoliko generacija, da se stepeš
a ovi sve po babi i po stričevima i penez i rukovodeća mjesta i više odjednom niš ne dela, i više se niš ne splati,
i ljudi su gladni i kopaju po kontejnerima ili se hrane u javnoj kuhinji, kaj to ni grehota? sva sreća da sam karla nagovorila da prihvati ono mesto i da smo svi na vreme otišli van
stvarno više našu reč nemreš čuti
to ti se niš neće naučiti redu, nemaju pojma kaj je kinderštube,
sve im je bezveze, glupo, bahate se, ne znaju se ni razgovarati, ni pozdraviti
u kazalištu se dižu prije neg kaj se zastor spusti, plješćeju na krivim mestima, čisto me bude sram..ko da sam ja nekaj krivoga napravila, a sve zbog njih..nekulturnih
stvarno mi nekada bude neugodnjak..za prošvikati,
ne sjećam se kad sam zadnji puta videla da su poklonili buket ili hitali cveće na pozornicu
a tak je bilo krasnih predstava i izvedbi, balet, opera, joj baš sam prije dva tjedna bila, gostovala ti je ona…rumunjka…
dobro oni, poslije onog rata, ajde ti su se već naučili nečemu, a znaš kak je to bilo grdo vreme
svi moji, ti stari ,kaj su mi sad na mirogoju, bogimdušilako,
pa pol ilice je bilo naše, pa se to znalo, pa su nam sve oni iz šume„drugovi“jel, uzeli, ne?
pa pričala mi je baka, skoro su im uselili jednoga oficira, al je deda delal, sva sreća, u općini pa je taj bogec,
no bil je kod nas na šalati, samo pol godine i onda su ti se moji tiskali svi na katu kuće, a njemu su dole dali onaj manji stan…
grda su to bila vremena, deda se je odrekal titule, ni ih htel izazivati, ni bilo vreme za to…
pa je baka svakaj delala, zmišljavala, kad pogledam te slike, krasna je bila, na toj jednoj, drži se za taj kovani gelender, na štengama, sprema se na ples, u satenskoj dugoj haljini i ima prebačenu bijelu krznenu stolu prek ramena..
i onak sve kak se šika, iscrtane usne, lepe obrve i krasne oči sa velkim trepavicama
joj kak je sirota morala te svoje balske haljine, zrezati, pa dedi i tati, dati šivati, da imaju pošteni unterveš…
čuj ničega ti nije bilo, kupovalo se je na točkice… znala se je svaki puta rasplakati kad se je toga sjetila…
pa smo imali dvorkinju i podno centralno, u ono vreme, dok su od ovog oficira njegovi došli tu posle rata i uselili se na kraju kod tete Lole, je uzeli su joj sve, niš se nije moglo, deda je probal nekaj urgirati kod bakarića, al nije išlo…
ostal joj je samo donji dio one znaš, one velke kuće…tam blizu šloserovih, na ćošku, no ta kuća,sa onim krasnim velikim balkonom i pogledom, e pa to ti je sve bilo njeno i onaj mali perivoj iza…
a ona je pak ponorela sirota,
jedan dan je samo rekla da ona ide u ameriku kod viktora, i da nemre više, ponorela je, jer je vidla da su ovi palili parkete, nikad nisu vidli nekaj takvoga..i tak, svašta je bilo
grozan je taj rat..
ispadne da uvek dođu oni koji se nikad u normalnim okolnostima ne bi maknuli iz svog sela
nekaj drugo je grad, grad je grad, to se zna, i dubrovnik i opatija i zagreb
a daj ovoga pogle, ma molim te ga pogledaj
još jedan dojdek…
čuj micica, daj da platimo tu kavu pa idemo pogledati kaj ima na dolcu…ja opće više ne znam gde bumo je pile..
ovo je strašno..u kaj se je pretvorila ova kavana…
ah s obzirom ko vele da je vlasnik, i kak je došal do nje, ni niš čudnoga..kaj ne?

ebtga..i mišljenje sa "strpavanjem" u dom???
znam ljude koji su ošli, drage volje..i pokretni i svjesni i zdravi i eno ih...bolje im nego doma u stanu
em sve kulturno em sve na gotovo em zabave em druženja em izleti
a i ne moraš pol toga ak nećeš
a zakaj sebe i tog nekoga patiti?
jel se to zove ljubav?
privrženost?
zato te imam?
kao osiguranje svoju starost?
uhhh

to je kao neka optužba???.."strpati" u dom?
zato sam manje kćer?
hm
svašta

moje mišljenje je u vezi toga..da kad sam fakat al fakat bolesna ko pas..da nemrem niš..
takva kakva jesam, a volim, želim i hoću si biti korisna, da ja mogu, da mi niko ne treba
pa pogotovo kad si bolestan..kao prvo, po meni barem,
skanjuješ se sve svoje (pretpostavka je -djeca), upregnuti..u onu:
ajde sad me operi takvu polupokretnu, al me moraš prvo nekako dovući do kade, tuš naravno
ak to nemaš..ebga..na stolicu pa dovuci taj tuš do mene i poljevaj me dok sjedim, ak mogu sama sjediti, kolko tolko
dakle napravi poplavu u kupaoni, i moli boga da onaj odvod na podu, dobro dela a da susedu od ispod, ne napraviš fleku na stropu
ili sam u krevetu, obriši me, okreni me, zmasiraj me
pa me počešljaj
pa me upristoji
meni je to grozno, u svoj toj bespomoćnosti, gdje sam sebi sva nikakva
cimati još te neke svoje, da budu sa mnom nekakvi
pa da solim 24/7..n-mjeseci, godina
daj mi, daj me, daj ovo, treba mi ono
podigni mi, dodaj mi, daj daj daj
pa onda ak se već dođe u tu situaciju prva opcija -.dom.. je po meni savršeno rješenje..
em to delaju ljudi kojima je to posao, dakle poziv
em to delaju samo 8 ili 10 sati, pa dođe druga osoba, pa za to dobivaju plaću, pa ih možda i malkoc dodatno platiš ak je dobra s tobom, pa ti viška i iz dobre volje, koristi, čega li već... napravi nekaj ubera
i pa se nadaš..da valjda ne mrzi taj posao toliko, da bi meni dodatno zagorčala život...
a oni, ti neki moji..moj..moje..moja..
dođite, vidite me, obiđite me
i živite svoje živote..nikam ne budem pobegla..
a ako sam pokretna i super i svašta..i imam dosta love za sve svoje potrebe
oo pa onda ću ja šetati, i vraćati se na ručak ipopodnevnu kavu i imati svoj "društveni život" ili dolaziti vama, jednom- dva, puta mjesečno
i dosta
ja imam svoje interese
vi svoje
živimo..

i bježe dalje, tamo prema parku su zamakli, vidjela sam krajičkom oka
a neda mi se sad ići tražiti
doć će
kad se smrznu, ogladne, ožedne
a ja, sjedim tu na ovoj stanici, pušim, pijuckam i pljucam..puštam tu pljucu da padne taman između razmaknutih stopala
i znam da to djeluje upravo onako kako me inače nervira i živcira, ali šta sad
dan je kakav je
i siv i hladnjikav i kapaju te kapi
i vidim spremaju se galge ili šta već..razvlačenje bloško...dio drugi, treći, po redu, kojem?
puštena je krv, a sad će i krvopije, neke nove, jer ove stare su predvidljive, znane, pa ni nema iznenađenja
a koliko znam ritam i puls mjesta..slijedi otkidanje komadića, pa trančiranje rečenica a i onoga pjesnika
koji nije znao što je htjeo reći kad je reko
pa ide još toga, osjeti se.. miris nelagode, sa iskrivljenih usana smiješak i iskra koja sijevne na taj tračak krvi, onaj tanki curak
i čekaj samo
da se uzme daha pa slijedi cipelarenje, jer eto neko je baš našao bitnim ispitivati onoga drugoga da šta? da kako? i to sve molit ću da bude konkretno..jer sve osim toga je vezerski, nemušto i ispast ćeš papak
i ispreskakali jedan drugog i niko nije na gubitku
jedan probao,
drugi se sasvim ok snašao
nadmudrivanje zastalo
rezultata nema
situacija je onak vin-vin i sad treba odabrati stranu? ili je dovoljno reći:- bilo je suvišno, nepotrebno, bezvezno
ali bitno je imati stav, bitno je reći, bitno je
ma šta je bitno?
kao da su u pitanju neka prava
kao da su u pitanju neke stvarne stvari, bitne, životne,
svašta baš svašta
pa se nabacujemo istim tim mišljenjima, stavovima
kao neopozivim i u kamen uklesanim istinama
a i rijetko pogodimo metu
ček tu je sad i karakter, kud još s njim, kako
ma neću
gledam...

Dobra osoba

Mahat – vidi greške/mane drugih kao nešto što se može transformirati u dobre kvalitete.
Primjer: Grub govor je loša kvaliteta, ali zato jer to može biti za nečiju dobrobit, to postaje dobra kvaliteta, kao nima sok, koji liječi bolest iako je gorak.
Mahattara - previđa greške i vidi dobre kvalitete.
Primjer: Videći trgovca, iako je materijalist, takve osobe zaključuju da se on lijepo brine o gostima/kupcima i dostojan je oslobođenja.
Mahattama - uvećava male dobre kvalitete i ne vidi greške.
Primjer: “Ova osoba mi je ukrala odjeću jer mu je bilo hladno, i iako ima oružje, ne napada me njime jer je milosrdan. On je krepostan.”
Ati-mahattama - vidi samo dobre kvalitete čak i tamo gdje ih uopće nema.
Primjer: “U ovom svijetu nema loših ljudi. Svi su dobri.”

Loša osoba

Asadhu – vidi dobre kvalitete drugih kao nešto što se može transformirati u greške/mane/loše kvalitete.
Primjer: Takvi ljudi misle na sljedeći način: netko tko želi pomoći drugima će postati pohlepan za njihovom imovinom.
Asadhutara – previđa dobre kvalitete u drugima, ali vidi greške.
Primjer: “Ova osoba se odrekla svega, ali puno jede.” “Ovaj sanyasi jede rižu s ghee-jem da bi napunio svoj želudac. On je požudan i trebao bi se smatrati palim.”
Asadhutama – uvećava male greške i ne vidi dobrih kvaliteta.
Primjer: “Iako se odrekla svega, ova osoba je napustila šumu i živi u kući oženjenog muškarca. On samo želi krasti njihov novac.”
Aty-asadhutama – vidi samo greške u drugima i to tamo gdje ih uopće nema.
Primjer: “U ovom svijetu nitko nije dobar. Svi su zli.”

jel zbog snijega i ozona ili zbog energetske pločice..baš je dobar osjećaj, onak unutarnjeg treperenja..a znaš da nema veze s ničim konkretnim..al treperi..i zove se radost...
nego onak da pitam
jel vama koji misle da čim se pojave i pitaju:
bil dala?
ikada ikoja rekla...dam!!!
????????????
il ste i dalje idealisti i utopisti i nakon n-tog pokušaja i istog sirovog uleta ipak mislite :- e sad bu odgovor ziher potvrdan!!

g greer u svojoj knjizi "the female eunuch" predlaže čitateljici da se na trenutak zaustavi i da okusi svoju menstrualnu krv
"ako je već nisi probala dušo, još je dug put pred tobom"kaže ona.
pa eto ne mogu,a da se ne složim s njom, sve moraš jednom isprobati..čak i jesti slatko-kisele kozice iz ofucanog kombija koji prodaje hranu za van u leicesteru..
...međutim ono na što vas ja Potičem jest da kažete"ja sam feministica"..ako već mogu birati, voljela bih da stanete na stolac i povičete "ja sam feministica", no to je samo zato što ja mislim da je uzbudljivije kad ste na stolicii
uistinu je važno da ove riječi glasno izgovorite..
ako osjećate da to ne možete reći, zabrinut ću se..
to je vjerojatno jedna od najvažnijih stvari koju će žena ikada reći,
isto kao i "volim te", "je li dječak ili djevojčica?": "ne! predomislila sam se!..nemojte mi rezati šiške!"
recite to! sada!
jer ako ne možete, u biti se pokoravate, govoreći: "molim te patijarhatu, udari me u stražnjicu i
uzmi moj glas"

i nemojte misliti, ako ste muškarac, da ne trebate stajati na onom stocu i vikati "ja sam feminist"
muškarac feminist jedan je od najslavnijih proizvoda evolucije i
Apsolutno bi trebao biti na onom stolcu
tako da vam, mi dame, svima možemo nazdraviti šampanjcem prije nego što počnemo bjesomučno čeznuti za vašim tijelom.
i možda vam dopustimo da promijenite žarulju, kad ste već gore..mi to ne možemo same napraviti,
ta na instalacijama je paučina ..

(od ghost na Lipanj 25, 2013)

U svjetlu ponavljajućih žustrih polemika oko fenomena “Međugorje” objavljujemo tekst kolumniste Gorana Pandže s bosansko-hercegovačkog portala Tacno.net od prije dvije godine.

********
Sve je počelo 24.06.1981. godine, kada su dvije djevojke, Ivanka Ivanković i Mirjana Dragičević, prema vlastitoj priči, prilikom potrage za ovcom na brdu Crnica pokraj Međugorja, poznatijem kao „Podbrdo“, navodno doživjele ukazanje Djevice Marije. U nadolazećim danima je ukupno šestero djece tvrdilo da imaju svakodnevna ukazanja, a još dvoje kako čuju Gospin glas.

„Gospino“ predomišljanje
Iako su djeca prvobitno tvrdila da je posljednje ukazanje Gospa najavila za 03.07.1981., iz nikada utvrđenih razloga navodna Gospa se predomislila, te ukazanja traju do dana današnjeg i nastavljaju se „na neodređeno“. Vicka Ivanković tvrdi da doživljava svakodnevna ukazanja, Mirjana Dragičević svakog „drugog“ u mjesecu, Marija Pavlović svakog 25-og, Ivan Dragičević svakoga dana, Ivanka Ivanković jednom godišnje, te Jakov Čolo jednom godišnje, za Božić.

Šestero „vidioca“ su do sada ukupno zabilježili preko 40 000 „ukazanja“, što međugorski fenomen čini ubjedljivo prvim u svijetu po brojnosti, u odnosu na slične kršćanske fenomene svijetu
(najpoznatiji: Lourdes – 18 ukazanja, Fatima – 6).

Michael Davies, autor knjige „Međugorje – The Definitive History“, smatra da je razlog za ovako dug kontinuitet održavanja priče o ukazanjima, težnja „vidioca“ i njihovih duhovnih mentora da se osigura priliv hodočasnika – turista, koji Međugorju, osobito „vidiocima“, donose višemilionske profite svake godine.

Lažni iskazi
Priča o Gospinim ukazanjima u Međugorju, od početka je građena na kontradikcijama i lažima. Dvije djevojčice, Mirjana i Ivanka, prve navodne „vidjelice“, su pod zakletvom mostarsko-duvanjskom biskupu Žaniću priznale
(izvor: Izjava o Međugorju – Biskup Žanić 1990. godine, paragraf 5),
da u noći prvog ukazanja nisu tražile ovcu, već se sakrivale od roditelja kako bi zapalile cigaretu.
Očigledno se, po uzoru na legendu o djeci-pastirima iz portugalske Fatime, koji su (prema crkvenom stavu) 1917. godine viđali Djevicu Mariju, izmislila i do danas održala priča o potrazi za ovcom, jer pravi povod šetnji ne zvuči dovoljno kršćanski.

Kako je Vicka „hvatala Isusa“
Tzv. „vidioci“ su tvrdili da tokom ekstaze, prilikom ukazanja Djevice Marije, ne vide i ne čuju ništa oko sebe. Fra Janko Bubalo je 1983. uradio intervju sa jednom od „vidjelica“, Vickom Ivanković, u kojem ona kaže:
„Vidimo Djevicu Mariju, ali ne vidimo i ne osjećamo ništa drugo…Čim počnemo da molimo, zid nestaje, sve nestaje.“
Jednu takvu ekstazu / viziju je 14.01.1985. godine snimio kanadski parapsiholog i tadašnji profesor na teološkom fakultetu u Montrealu, Louis Bélanger.
Navodnom ukazanju je prisustvovao i mladi Francuz Jean Louis Martin, koji je tokom višemjesečnog boravka u Međugorju počeo sumnjati u iskaze „vidioca“ i njihovih duhovnih vođa, lokalnih fratara, stoga je odlučio sam testirati vjerodostojnost „ukazanja“.
U jednom trenutku je učinio nagli pokret rukom prema očima Vicke Ivanković, kako bi provjerio da li djeca stvarno ne vide ništa oko sebe. Na zaprepaštenje prisutnih, Vicka je reagirala.
Petnaestak minuta kasnije u prostoriju se vraćaju Vicka i jedan od duhovnih vođa „vidioca“, fra Ivica Vego, pokušavajući uvjeriti profesora Bélanger-a da Vicka nije vidjela nikoga u prostoriji, već da je reagirala zato što joj se u jednom trenutku učinilo (baš kada je Jean Louis mahnuo rukom) da će mali Isus ispasti iz ruku Djevice Marije, te ga je ona, navodno, krenula uhvatiti.

Hercegovački slučaj
Upravo je Ivica Vego, zajedno sa drugim duhovnim vođama „vidioca“,
bio u središtu afere koja je potresala crkvu u Hercegovini od 60-ih, kulminirajući početkom 80-ih godina prošloga stoljeća, zbog spora o nadležnosti nad župama između hercegovačkih franjevaca i mostarske biskupije.

Da bi se u potpunosti shvatile okolnosti u kojima se javlja priča o međugorskim „ukazanjima“, potrebno je vratiti se malo dalje u prošlost. 1846. godine, Sveta Stolica uspostavlja apostolski vikarijat u hercegovačkom misijskom području.
Prvi vikari bili su franjevci, na čiji se zahtjev 1881. godine obnavlja mostarsko-duvanjska biskupija. Za biskupa je izabran fra Paškal Buconjić sa zadaćom da određeni broj župa popiše, pripremi za predaju na upravu biskupijskom kleru (kojem po crkvenom ustrojstvu pripada pravo vođenja župa), te spisak dostavi na odobrenje Svetoj Stolici. Spisak je dostavljen, a dogovor o tome koje župe franjevci trebaju predati biskupijskom kleru, odobrio je papa Leon XIII. 1899. godine. Ova odluka, međutim, sve do danas nije u potpunosti sprovedena.

1968. godine Sveta Stolica naređuje hercegovačkim franjevcima da predaju 5 župa u nadležnost mostarske biskupije, što samo djelimično izvršavaju, predavši dvije. Nakon godina pregovaranja, 1975. godine, Sveta Stolica izdaje Dekret o podjeli župa u Hercegovini
(Romanis Pontificibus), 06.06. 1975. kojim se propisuje da polovica mostarsko-duvanjske biskupije dolazi pod pastoralnu brigu franjevaca, a druga polovica pod brigu biskupijskog svećenstva.
Ovaj Dekret lokalni franjevci javno odbijaju, nakon čega Vatikan donosi niz kazni (1976. i 1979. godine) oduzimajući hercegovačkim franjevcima nezavisnost (stavljajući ih pod direktno tutorstvo vrha Reda, ad instar) i pravo na učestvovanje u izborima vrhuške Reda. (izvor: Izjava o Međugorju – Biskup Pavao Žanić 1990. godine, paragraf 23).

Godinu dana prije „međugorskih ukazanja“, 1980. godine, mostarsko-duvanjski biskup Pavao Žanić, donosi odluku o osnivanju nove župe u Mostaru i reduciranju veličine postojećih franjevačkih župa. Ovome se žestoko protive neki hercegovački franjevci, posebno mostarski kapelani Ivica Vego i Ivan Prusina. Vego i Prusina su izbačeni iz Reda i suspendirani „a divinis“ u skladu sa uputama Svete Stolice. 1993. godine je ova odluka poništena zbog proceduralne greške, što nije mijenjalo posljedice u Veginom slučaju, jer je prekršio pravila stupivši u vezu sa izvjesnom časnom sestrom, Leopoldom, s kojom je dobio dijete i oženio je. Prusina je preselio u Njemačku i nije mu dozvoljeno obavljati svećeništvo u Hercegovini.

Na vrhuncu napetosti između neposlušnih franjevaca na jednoj strani i mostarsko-duvanjskog biskupa Žanića, odnosno Svete Stolice na drugoj, šestero međugorske djece počinje da svjedoči „Gospinim ukazanjima“.

Obzirom da su upravo „ukazanja“ i navodne Gospine izjave korištene u sukobu neposlušnih franjevaca protiv biskupa Žanića, opravdane su sumnje da je cijela priča o „Gospinim ukazanjima“ zapravo fabrikacija lokalnih franjevaca, dok su djeca, prvobitno manipulirana, vremenom našla vlastiti finansijski interes u fabrikacijama.

„Gospa“ protiv biskupa Žanića
„Vidjelica“ Vicka Ivanković, „kontakte sa Gospom“ uredno bilježi u rokovniku. Iz tih zapisa se može vidjeti da u sporu biskupa i franjevaca, „Gospa“ nedvosmisleno zauzima stranu pojedinih franjevaca.

Datuma 19.12.1981. godine piše:
„Pitala sam za hercegovački problem, posebno na ono što se odnosi na Fra Ivicu Vego. Gospa je rekla da je za ove nerede najkrivlji biskup Žanić, za Fra Ivicu Vegu je rekla da on nije kriv…“.

03.01.1982.
„…Gospa je odgovorila: Ivica nije kriv. Ako ga izbace iz fratara, neka bude hrabar…Nek ostane!…Biskup ne pravi red i zato je on kriv. Neće ni on vazda biti biskup. Pokazat ću ja pravdu u kraljevstvu.“

11.01.1982.
“Pitali smo ponovno za dvojicu Mostarskih kapelana i
Gospa je ponovila dva puta ono što je prije rekla.“

20.01.1982.
„…Jučer, dok smo bili sa Gospom, pitali smo je može li izmoliti jedan Očenaš za njih dvojicu. Odmah je rekla: Može. I počela je moliti…“


Javno sotoniziranje biskupa Žanića, povodom njegovog spora sa pojedinim franjevcima otišlo je tako daleko, da „vidioc“ Ivan Dragičević, u pismu namijenjenom biskupu, prenosi prijetnje od „Gospe“:

„Poruka za mons Pavla Žanića.
Dana 19 06. 1983. ukazala se Gospa s kupa s Vidiocima Jakovom, Marijom, Ivicom. Nakon što mi je odgovorila na neka pitanja za bolesnike počela mi je sama govoriti o Vama, Oče Biskupe. Ovo su misli koje mi je rekla: ’Reci O. Biskupu da od njega tražim hitno obraćenje prema događajima u župi Međugorje, da ne bi bilo kasno….O Biskup glavni je otac svih župa u Hercegovini. On je glava crkve u Hercegovini. Zato od njega tražim obraćenje, ovim događajima. Šaljem mu predzadnju opomenu. Ako se ne obrati ili popravi slijedi ga moj sud i sud moga sina Isusa. Ako ne ostvari ovo što mu poručujem znači da nije pronašao put moga sina Isusa.’

Gospa mi je rekla da Vam ovu poruku uručim.

Pozdravljam Vas mnogo
Ivan Dragićević
Bijakovići, 21. 06. 1983.“

Izvor: Ogledalo Pravde – Biskupski ordinarijat u Mostaru o navodnim ukazanjima i porukama u Međugorju

„Gospa“ izdaje graditeljsku dozvolu
Osim što je, prema tvrdnjama „vidioca“, zauzela stranu prilikom svađe unutar jedne lokalne biskupije, navodna Gospa se bavila i drugim „ključnim“ pitanjima za čovječanstvo, poput hotelijerstva u Međugorju.

1994. godine, obitelj (N.N.) porijeklom iz Hrvatske, namjeravala je podići Pastoralni centar u Međugorju (hotel od stotinjak kreveta sa kapelom i prihvatilištem za hodočasnike). S tim u vezi, obratili su se „vidjelici“ Vicki, kako bi upitala „Gospu“ kada je pravi trenutak za izgradnju. Nakon dva odlaganja, Vicka napokon prenosi dobre vijesti(02.12.1994.):

“Ja sam sinoć pitala Gospu za vas i ona kaže da možete polako početi sa gradnjom. Puno pozdrava i ja molim za vas. Vicka.”

(Izvor: Ogledalo Pravde – Biskupski ordinarijat u Mostaru o navodnim ukazanjima i porukama u Međugorju, str. 98.

Obitelj je zamolila jednu zajednicu iz Nizozemske za posudbu novca potrebnog za izgradnju hotela, nakon čega spomenuta zajednica šalje faks jednom od duhovnih vođa „vidioca“, Slavku Barbariću, sa pitanjem: “Je li Vicka u Marijino ime rekla obitelji N. N. – ’Sada možete polako početi sa gradnjom’”?

Prije nego je fra Slavko odgovorio na faks, javila se osobno “vidjelica” Vicka, jer je primjetila da zajednica oklijeva posuditi novac za izgradnju hotela. Pismo u izvornom obliku, uz sve gramatičke greške, glasi:

„Međugorje 19.03.1995.

Cjenjeni i poštovani prijatelji! Već jednom sam vam pisala preko mojih prijatelja N. N. i

njegove obitelji pa vam se ponovno javljam jer me možda niste dobro razumjeli, a ujedno sam na neki način i malo začuđena da preko Gospinih Majke Božje poruka tražite i nečije druge. Kada Gospa Majka Božja odobrava i naglašava početak radova na izgradnji objekta onda neznam čemu vaša sumlja i traženje nekakvi naknadni poruka i odobrenje od obični ljudi. Gospa Majka – Božja je preko mene dala odobrenje za izgradnju objekta pa ako vjerujete u Međugorje i ukaznja GospeMajke Božje neznam čemu sumlja. Ja vam od srca želim sretan početak gradnje i zajedničke suradnje.

Puno vas pozdravlja i za vas moli Vicka“



„Gospa“ protiv mješovitih brakova
U župnoj „Kronici ukazanja“ kroničar je bilježio razna pitanja običnih ljudi upućena „Gospi“, kao i njene odgovore. Tako 18.08.1982. bilježi zanimljiv odgovor na pitanje djevojke koja se namjerava udati za pravoslavca. Preko „vidjelice“ Mirjane „Gospa“ odgovara:

„U mojim i Božjim očima sve je jednako. Nije jednako za vas koji ste se razdijelili. Bolje je onda, ako je moguće, da se ne udaje za toga, jer će trpjeti ona i djeca, teško će moći živjeti na putu vjere…“

U kritici međugorskog fenomena , Žanićev nasljednik, biskup Ratko Perić, osvrnuo se između ostaloga na ovo pitanje:

„… ‚Ukazanje’ nagovješćuje da će ta katolkinja, uda li se, imati djece, i da će trpjeti i ona i njezina djeca zbog mješovite ženidbe. Hoće li muž trpjeti? Zar sve katolkinje koje se udaju za katolike ne pate u ovoj suznoj dolini? I oni i one i djeca? Za ovakav odgovor ne trebaju svakodnevne „nadnaravne“ objave, tajne, poruke i ukazanja!…”,

te kao konačni zaključak dodaje:

„Je li to samo psihogena proizvođevina dječje mašte i psihe? Ili je neka čudnovata sila uplela svoje prste u ovaj fenomen? Jedno je za sada sigurno: ovakve izreke i poruke ne smiju se pripisivati Blaženoj Djevici Mariji, kao što glase i službene crkvene izjave: ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima ili objavama.“

Profesionalni „vidioci“ i šarlatanski biznis

Već su tri crkvene komisije odbacile međugorski fenomen kao fabrikaciju (izmišljotinu), a isti ishod se očekuje i od četvrte, nedavno formirane, sa ciljem ponovnog ispitivanja „vidioca“. Brojni su razlozi za negativan vatikanski stav spram Međugorja, od kojih je samo mali dio naveden u ovome tekstu. Jedan od osnovnih razloga, pored svih kontradikcija i laži izgovorenih od „vidioca“, je taj, da se niko od njih nije posvetio crkvenom životu, vjeri, već su navodne kontakte sa Gospom dobro unovčili postavši profesionalni „vidioci“. Dodatni razlog za apsolutno nepovjerenje spram „vidioca“ od strane Vatikana je i taj, da su tokom zadnjih 30 godina njihovi duhovni vodiči, lokalni franjevci, svi kažnjeni, ili suspendirani, zbog kršenja nekog od crkvenih zakona.

Sami „vidioci“, uprkos činjenici da osim „viđanja Gospe“ većinom nisu zaposleni, postali su imućni građani u posjedu raskošnih nekretnina i bogatih bankovnih računa, dok se Međugorje iz nerazvijene provincije pretvorilo u svjetsku turističku destinaciju. Tipičan je primjer Ivana Dragičevića , koji uspostavlja novi pojamreligijskog nepotizma. Dok po svijetu prenosi „Gospine poruke“, njegova žena, bivša Miss Massachusetts, Loreen Murphy, rukovodi turističkom agencijom za hodočasnike u Međugorje.

U pismu napisanom Fr. Hugh Thwaites-u 17.08.1987. godine, biskup Pavao Žanić navodi da su „ukazanja“ u Međugorju plod izmišljotine, prevare i neposlušnosti spram crkve, te da je osnovni motiv svega – novac, ono što inspiriše „vidioce“.

Ma koliko finansijska injekcija, od strane oko milion hodočasnika godišnje, bila pozitivna stvar za Međugorje i Bosnu i Hercegovinu uopšte, zarađivati na mukama bolesnih, kojima se obećava ozdravljenje u Međugorju (navodno oko 400 natprirodnih lijekova postoji u Međugorju – niti jedan nije dokazan), ne samo da je pogrešno, već bi trebalo biti i zakonski kažnjivo. Autor knjige „Međugorje – The Definitive History“, Michael Davies, navodi primjer djevojke kojoj su doktori 1983. godine dijagnosticirali rak i preporučili operaciju – uklanjanje dojke. Djevojka je konsultovala „vidioce“, te su je oni savjetovali da nema potrebe za operaciju. Umrla je u velikim bolovima iste godine.

Moguće da neki vjernici – katolici, atak na međugorski „fenomen“ smatraju blasfemijom. Međutim, teško je zamisliti goru blasfemiju i izrugivanje samoj (kršćanskoj) religiji, od pripisivanja preko 40 000 besmislenih poruka, putem kojih se prijeti biskupu, izdaju graditeljske dozvole, rješavaju lokalne svađe i izvlači finansijska korist, simbolu religije, Djevici Mariji.

U duhu prethodnih 40 000 trivijalnih, je i zadnja „Gospina“ poruka, 25.06.2011. :
„Draga djeco! Zahvaljujte sa mnom Svevišnjem na mojoj prisutnosti s vama. Radosno je moje srce gledajući ljubav i radost u življenju mojih poruka. Mnogi ste se odazvali, ali čekam i tražim sva zaspala srca da se probude od sna nevjere. Približite se još više dječice mom Bezgrješnom srcu da vas sve mogu voditi prema vječnosti. Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu.“

Poručuje Marija Pavlović iz šesterokatne palače u Italiji.

Autor: Goran Pandža


Izvor: http://znanost.geek.hr/clanak/medugorje-30-godina-sarlatanstva/#ixzz2kY6iGG
Y6

Gledao ju je, vidjela je krajičkom oka da je gleda,
vidi napokon, svaki puta
ali se pravi da ne primjećuje,
i tako je to već neko vrijeme, da je gleda, dok piju kavu i jutarnji sok
ona za to vrijeme gleda kroz prozor, van, u šumu i često drito u sunce,
koje taman u ovo doba obasjava prozor,
tek ponekad pogleda i ona njega,
i nema pojma što on tada misli, dok je gleda,
jel je proučava,
jel je procjenjuje
jel je samo gleda, onako šutljiv, tih,
ujutro
i dal misli kao i ona, u ona ne baš tako sretna i zadovoljna jutra da bi baš mogla imati malo puniju gornju usnu, da bi baš mogla imati izraženije jagodice i malkoc veće oči, a luk obrva bi trebao biti viši
ali ne pita
šute
oboje
pijuckaju kavu, puše, slušaju radio
a kad ona ipak, napokon i kao slučajno pogleda prema njemu, onako pomalo prkosno inatljivo
iščekujući nešto
očekujući bog zna kaj
pogledi im se sretnu i njegove se oči nasmiješe, zaiskre
nagnu se jedno prema drugome, poljube i nastave piti kavu, pušiti
dok ona ponovo gleda u taj osunčani prozor
a on u nju

...kod ljudskih predaka žene su imale visok stupanj autonomije..jer su se bavile sakupljanjem, ...ali sa razvojem poljoprivrede i stočarstva, oduzeta im je autonomija, odnosno postojao je problem prehrane..kao izvor hrane, ženama je ostao muškarac, kontrolor te iste hrane a samim time i preživljavanja..
a onda, žene su trebale mušku zaštitu, zato što su savezi među muškarcima bili vojni paktovi, ratovi i relativna primirja..kad bi se dva plemena sukobila, muškarci su se ubijali, ali plijen su bile žene..
u homerovoj ilijadi..nema muških zarobljenika...već samo žena koje su pretvorene u robinje,dakle na usluzi novom gospodaru, sretne što su preživjele..prvi robovi bile su žene, tek nakon nekog vremena muškarci..a ono što je muškarce opće navelo na to, bilo je posjedovanje nečije zrele(za oplodnju) maternice
robinje su uvijek služile kao konkubine svome gospodaru, činjenica je da su bile izvrgavane razvratu, i da im se oduzimala ljudskost..pridonijela je odvratnoj mentalnoj asocijaciji (koja se održala do danas)između putene žene i osramoćene žene..
da bi se razlikovala od ropkinje, ostale žene su mogle samo čuvati svoje djevičanstvo i javno mahati svojom čednošću
mnogo je razloga zašto je muškarac posat opsjednut djevičanstvom..saveze se često potvrđivalo i utvrđivalo brakom, pa je bilo logično da ne želi već trudnu buduću kraljevnu..
čak i u feudalizmu, jedini način da se izdignu iz nižeg staleža u viši, je da trguju čednošću svojih kćeri..nevinost je postala obiteljska stvar kojom su trgovali muškarci...
a i pojavio se monoteizam i "sestrinstvo" je prokazano kao nepoželjno..s vremenom žene prihvaćaju i same propagiraju patrijarhat i gube autonomiju, pa prihvaćaju i provode infibulaciju, burku, samostan inzistirajući na istom i za svoje kćeri..
i danas mnoge pate što nemaju "svog" muškarca
kad se par sa djecom rastavi žena je ta koja je siromašnija
preziremo izraz feministkinja
itd itd
++++
evolucijski psiholozi nas toliko natežu..jer kažu da žene imaju slabiji spolni nagon od muškarca, pa onda dihotomija madona-kurva je univerzalni stereotip, u svakoj kulturi postoji da se žene opisuje kao ili kreposne ili drolje, kreposne doživljavaju poštovanje, drolje zaslužuju sramotu i podrum..ne postoji kultura koja takve žene ne osuđuje i one imaju "neobuzdan" sex. apetit, za razliku od istog takvog ponašanja u muškarca, svugdje ih se kažnjava, ako ne priguše ionako "slab"(!?) libido
i kako imaju ionako slabiji(?!) libido, no ni takav slab nije dovoljno slab, ne, ostalo ga je taman toliko, da bi sve žene trpjele prijetnje i kažnjavanje..dakle muškarci imaju "prirodno" (?!) jači spolni nagon,ali svi zakoni, običaji, kazne,sramote i restrikcije uperene su prema mlakom, uspavanom ženskom libidu
b. smuts"ako je ženska spolnost prigušenija nego muška, zašto onda muškarci diljem svijeta daju sve od sebe da bi je kontrolirali i suzbili?"
muškarcu se nikada ne kaže da je "nimfoman", skoro da ni ne postoji istovjetan izraz za muškarca

-----
sve smo mi žene s mnogim prošlostima
privlače nas druge žene, osjećamo potrebu da sebe objasnimo toj drugoj
da ih zadivimo, bježimo od drugih žena, poričemo ih ili ih držimo uz sebe dok ne naiđe ono pravo, možemo jedna prema drugoj biti zle, pa i nasilne, no možemo si biti i korisne
možemo ići u smjeru u kojem želimo
ono što ne smijemo učiniti je međusobno se ignorirati
ovo je muški svijet, no naša agresija usmjerena prema ženama je oštra i intimna.

žena-intimna geografija..n. angier

**"In the End, we will remember not the words of our enemies, but the silence of our friends." Martin Luther King, Jr.
*****************
Referendumsko pitanje 1. prosinca 2013. godine glasi:
Jeste li za to da se u Ustav RH unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca?

U ovom tekstu pokušati ćemo razjasniti što to pitanje povlači i koje su dugoročne posljedice ishoda referenduma. Ako niste sigurni zašto je došlo do referenduma, trebate li izići glasati, ili kako ćete glasati, molimo čitajte dalje.

Nije li brak već sada definiran u Hrvatskoj kao zajednica muškarca i žene?

Da, prema Obiteljskom zakonu trenutačno nije moguć brak istospolnih parova. Ustav RH ne definira brak i poziva se na Obiteljski zakon za srodne definicije.

Ako se u Ustav unese definicija braka kao zajednica žene i muškarca, u bliskoj budućnosti bit će teže zakonski dozvoliti istospolne brakove, jer više neće biti dovoljno promijeniti Obiteljski zakon, nego će biti potrebno raspisati novi referendum za izmjenu Ustava.

Što se pokušava postići promjenom Ustava?

Najveće značenje referenduma o braku trenutno je simbolično:

Želi se odgoditi eventualno izjednačavanje istospolnih zajednica i braka;
Želi se pokazati homoseksualnim osobama kako njihove veze nisu jednako vrijedne kao one od raznospolnih parova;
Želi se učvrstiti mišljenje da homoseksualni roditelji nisu kadri odgajati djecu;
Indirektno, želi se utjecati da se ukine 4. modul zdravstvenog odgoja u školama koji djecu uči npr. da je masturbacija prirodna, a da diskriminacija seksualnih manjina nije prihvatljiva.

Je li važno da i neodlučni iziđu glasati?

Da referendum prođe, potrebno je da 50% + 1 osoba od birača izišlih taj dan zaokruži ‘ZA’. Trenutno su pobornici inicijative “U ime obitelji” koji će glasati ‘ZA’ izuzetno angažirani da iziđu na izbore. Ako se samo oni pojave na 1. prosinac, uspješno će izglasati promjenu Ustava, čak i ako sveukupno ne čine većinu stanovništva.

Ukoliko ste neodlučni ili se ne slažete da bi se ovakve rasprave uopće trebale voditi oko Ustavnog zakona, svejedno trebate izići glasati kako bi barem zadržali trenutno stanje.

Nije li brak crkvena institucija?

Brak sklopljen u crkvi jest vjerski sakrament, ali temama vjere u Ustavu RH kao sekularne države nema mjesta, te ovaj referendum o tome ne raspravlja.
Brak je primarno pravna i društvena institucija. Kao pravna institucija, nudi mnoge pravne i ekonomske povlastice. Kao društvena institucija, stupanje u brak ostvaruje podršku obitelji i prijatelja te je viđeno kao važan stupanj sazrijevanja u životima suprižnika.

Kao posljedica toga, ljubav koja rezultira bračnom vezom se smatra vrijednijom od onih koje nisu. One ljubavi koje nemaju mogućnost braka općenito nemaju niti mogućnost dobiti istu vrstu podrške od društva.

Trebaju li zaista istospolni parovi brak?

Inicijativa “U ime obitelji” poziva se na slogan:

Brak = žena + muškarac
Sve ostalo je nešto drugo

Što je to ‘nešto drugo’?
Istospolne zajednice. Građanske zajednice. Civilne zajednice. Registrirano partnerstvo. Suživot.

Niti jedna od tih zajednica ne omogućava ni približno poput braka. Istospolne zajednice u Hrvatskoj nemaju pravo na:

posvajanje djece,
zakonsko nasljeđivanje,
stjecanje državljanstva,
porezne olakšice,
kreditne olakšice,
pristup mirovinskom osiguranju,
mogućnost korištenja potpomognute oplodnje,
ne mogu dobiti bolovanje za partnera kao člana obitelji,
ne mogu pravno urediti odnos prema djeci jednoga od njih.

Makar su civilne zajednice korisna mogućnost za parove koji nisu u mogućnosti da stupe u ili ne žele brak, zbog gore navedenih razloga civilne zajednice nisu ravnopravna alternativa bračnoj zajednici. Da se to popravi, u tijeku je izrada Zakona o životnom partnerstvu koji istospolnim parovima nudi mnoge povlastice braka.

No čak i ukoliko životno partnerstvo postane moguće za istospolne parove, činjenica da njihova prava i dalje nisu uvrštena u Obiteljski zakon je signal društvu da homoseksualno partnerstvo i dalje nema istu vrijednost kao ‘pravi’ brak.

"Treba očuvati tradiciju i općeljudske vrijednosti"

“Tradicionalan brak” nešto je što se stalno mijenja i vjerojatno će se nastaviti mijenjati. U raznim razdobljima povijesti, a negdje i danas, u definiciju braka (bili) su uključeni i dogovorni brak bez suglasnosti oba supružnika, ekonomska razmjena za mladu, uskraćivanje ženama prava koje posjeduju njihovi muževi, itd. Današnji brak, a posebice kulturološko shvaćanje braka kao ravnopravne zajednice motivirane prvenstveno ljubavlju, relativno je nova, a za mnoge i iznimno dobrodošla promjena.

“Općeljudske vrijednosti” je pojam na kojega se pozivaju mnogi politički pokreti kako bi opravdali svoje stavove, ali taj pojam sam po sebi nema značenja. Ne postoji opći sustav ljudskih vrijednosti koji zahvaća svakog čovjeka; postoje samo društveno i upravno dogovorene vrijednosti unutar jedne grupe ljudi ili nacije.

Jedan sustav vrijednosti koji smo i mi službeno usvojili jest Povelja Europske Unije o temeljnim ljudskim pravima, koja sadrži članak koji, između ostalog, zabranjuje diskriminaciju ljudi s obzirom na njihovu seksualnu orijentaciju.

.. niti jedna knjiga Novog zavjeta jasno ne osuđuje homoseksualnost. I makar Isus Krist izričito osuđuje razvod, razvod nije načinjen protuzakonitim čak ni u Hrvatskoj koju sačinjava 86% katolika.

No kod ovog referendumskog pitanja nije bitno što Biblija ili Isus nalažu o braku i homoseksualnosti. Hrvatska je sekularna država, što znači da naše zakonodavstvo nije poučeno katoličkim ni drugim religioznim načelima.

"Homoseksualnost nije prirodna"

Homoseksualnost je zabilježena kod oko 1500 životinjskih vrsta. Procjenjuje se da je 2–11% ljudi tijekom života imalo nekakav seksualni kontakt s osobom istog spola, a 16–21% je imalo nekakav seksualni kontakt s i/ili osjećalo nekakvu privlačnost prema osobi istog spola. Homoseksualni odnosi se redovito javljaju u svijetu prirode, bez obzira na zakone i regulacije.
“Neprirodnost” homoseksualnosti temelji se isključivo na kulturološkoj ideji “prirodnog”, koja proizlazi iz dojma o nečemu kao uobičajenom i kulturološki prihvatljivom.

Je li u redu formulirati individualna mišljenja kao “loše je za sve”, “to se ne smije dozvoliti”, i to kroz Ustav?

Brak = Seks = Djeca?

Jedna od uloga seksa jest reprodukcija. Ipak, velika većina seksualnih činova ne rezultira trudnoćom (djelomično zahvaljujući kontracepciji koju svjesno upotrebljavamo), ali zato doprinosi većoj bliskosti partnera. Mnoga djeca jesu rođena unutar bračnih zajednica, no čak i parovi bez djece uživaju u raznim pravnim i ekonomskim povlasticama koje dolaze sa statusom braka. I brak i seks imaju i svrhu i smisao, čak i bez djece u računici.

"Svako dijete treba imati i mamu i tatu"
Mnoga djeca nalaze se u situaciji u kojoj imaju samo jedno od toga dvoga, a neka niti jedno. G. 2001., 15% hrvatskih roditelja (oko 188 000) bili su samohrani, od toga 83% majke i 17% očevi. G. 2008., u domovima i udomiteljskim obiteljima živjelo je 2871 dijete. Zbog kompliciranosti postupka posvajanja u Hrvatskoj, posvojeno ih je tek 132.

Treba imati na umu i to da neki roditelji u istospolnim vezama već imaju djecu iz prethodne, heteroseksualne veze. Ako drugi partner nema mogućnosti posvojiti dijete (oko 13% posvajanja u Hrvatskoj je od strane očuha ili maćehe), smrću biološkog roditelja dijete gubi obje roditeljske figure s kojima je živjelo.

Dijete u istospolnoj zajednici moglo bi imati problema u odrastanju"
Ovaj argument podložan je dvjema zabludama:
prepostavka da djeca heteroseksualnih parova nikad nemaju problema u odrastanju;
pretpostavka da istospolni partneri ne mogu biti dobri roditelji.

Neki se protive roditeljstvu istospolnih (muških) partnera jer misle da će oni napastovati djecu. Da to odmah riješimo: ne postoji veza između pedofilije i homoseksualnosti. Veliki postotak pedofila uopće ne privlače odrasle osobe. Također, većina se znanstvene zajednice slaže da sama spolna orijentacija ne utječe na roditeljsku sposobnost.

Ono što je već mnogo puta pokazano jest da su, statistički, stabilne veze i dva prisutna roditelja dobro okruženje za odgoj djece. Zajednica s više ekonomskih i pravnih povlastica te društveno prihvaćanje zajednice potpomažu stabilnost te veze, a time i djecu roditelja u toj vezi. Bitno je napomenuti i to da roditelji, bilo kojeg spola i spolne orijentacije, nisu nikad jedini, a u mnogim situacijama ni najbolji uzori rodnih i drugih životnih uloga.

"Djecu će zezati u školi!"
Ako dijete već ima dvije mame ili dvojicu tata, moguće je da će u današnjem društvu imati problema s vršnjacima. Problema će vjerojatno imati i djeca koja ne pripadaju istoj etničkoj skupini kao i njihovi roditelji, kao i sva djeca koja ne pripadaju etničkoj ili vjerskoj većini, koja se čine manje ili više inteligentnima od prosjeka, koja nisu standardne težine, koja nose rabljenu odjeću, itd.

To je problem bullyinga i netolerancije (koju su djeca naučila od odraslih) u školama, a ne djece homoseksualnih parova.

"Treba spasiti brak!"
Od čega? Od čestog nasilja u obitelji? Od brojnih razvoda, kojih je 2011. bilo oko 28% od broja sklopljenih brakova? Možda. Jesu li ta dva problema koja utječu na velik broj stanovnika Hrvatske ikako povezana s pravima istospolnih zajednica? Ako postoji ta poveznica, onda nije jasno vidljiva.

Postoje različiti problemi u današnjim obiteljima. Istospolni parovi nisu jedan od tih problema, a i ne napadaju tuđe brakove. Kako bi promjena Ustava koja je predložena, a koja ne bi ni na kakav način utjecala na sadašnje zakone, zapravo pomogla obiteljima?

Pravo pitanje referenduma

Inicijativa “U ime obitelji” vješto je sročila sve svoje argumente u pozitivnom obliku i zelenom bojom: “za referendum”, “zaštititi brak i obitelj”, “za budućnost djece”, “za općeljudske vrijednosti”, “učvrstiti pouzdanje građana da mogu donositi pozitivne društvene promjene”… Samo, njihova je politika ‘protiv’: protiv seksualnih manjina, protiv zdravstvenog odgoja djece.

A oni koji će na referendumu glasati ‘protiv’ i krase se crvenom bojom su zapravo ‘za’: za ravnopravnost svih zajednica, za to da nezbrinuta djeca jednom nađu roditelje koji možda budu istospolni, za zdravstveni odgoj koji djecu uči toleranciju i prihvaćanje.

Ono veće, značajnije pitanje referenduma neće biti napisano na glasačkom listiću, a ono glasi:

Jeste li za to da u Hrvatskoj ostvarimo ravnopravnosti svih građana?

Molimo, 1. prosinca iziđite na referendum i zaokružite pravi odgovor.

Izradio: Mislav Marohnić u suradnji sa Sanjom Miklin .izvor...fb..
-pokret za sekularnu Hrvatsku-

Sve to ionako služi samo zato da se ljudima skrene pažnja s istinskih problema ovog društva.
Koliko puta ste proteklih godina čuli tu rečenicu? Koliko puta ste je čuli samo u posljednjih mjesec-dva?

Dvojezične table u Vukovaru!, ćirilica u Pakracu i Lipiku!, prava Srba!, prava manjina!, prava drugačijih!, istospolne zajenice!, referendum o braku!, Ustav!, ustaše!, Crkva! biskupi!, zdravstveni odgoj!, tiha konzervativna revolucija!, Thompson!, “za dom!“, grafiti!, anonimni komentari!, hrvatska Wikipedija!... u svega par mjeseci hrvatski mediji s jedne i s druge strane rova potrošili su valjda desetogodišnju zalihu teških, olovnih uskličnika pišući o ćirilici, homoseksualcima, biskupima i golobradim ustašama, a iz pozadine obje zaraćene strane čuje se uvijek ista mantra tribuna takozvanog “običnog“ ili “malog čovjeka“, malodušnih proletera iz kolodvorskih gostionica i sportskih kladionica, penzionera kraj kontejnera i prodavačica na Konzumovim kasama, što odmahuju rukama govoreći kako “sve to ionako služi samo zato da se ljudima skrene pažnja s istinskih problema ovog društva.“

‘Istinski problem’
Malodušno odmahivanje rukom službeni je tako pozdrav takozvanih nesvrstanih, koji cijelu stvar nadziru s visoka - dakle sa sigurne distance - i otamo nepogrešivo vide kako su obje zaraćene strane podjednako udaljene od onog “običnog, malog čovjeka“ i njegove tjeskobne stvarnosti, podjednako daleko od “istinskih problema“ s kojim je suočena ova sjebana država.

A “istinski problem“ je, jasno, ekonomija.

Afere s ćirilicom, homoseksualcima ili ustašama konstruiraju tako političke elite, da bi sakrili “istinski problem“ ili vlastitu nesposobnost da ga riješe. Svi su oni isti, korumpirani lopovi, prevaranti i kurvini sinovi koji troše našu dragocjenu historiju na prava Srba i pedera, dok Hrvatska veličanstveno propada pod teretom divovskog duga, nezaposlenosti, bijede i siromaštva.

Ima jedna poučna povijesna priča o tome, o narodu čije su političke elite konstruirale afere kako bi “ljudima skrenuli pažnju s istinskih problema društva.“ I njima se svjetska kriza dokotrljala iz Sjedinjenih Država, uništivši cjelokupnu nacionalnu ekonomiju, napunivši biroe nezaposlenima, a trotoare beskućnicima.

A novine su se bavile temama za “skretanje pažnje“ - golomozgim klincima što po zidovima šaraju kukaste križeve i ratnim veteranima što razbijaju dvojezične natpise. I da: referendumom što ga je te jeseni zatražila široka koalicija desnih stranaka i raznoraznih konzervativnih i nacionalističkih udruga, a parlament raspisao za prosinac.

Zvao se, povjesničari će se sjetiti, Das Volksbegehren gegen die Versklavung des Deutschen Volkes:

Referendum protiv porobljavanja njemačkog naroda.

O da, neobično je slično njemački narod te 1929. godine bio porobljen kao Hrvati danas, ovisan o multinacionalnim velikim financijskim konzorcijima što su konačno na “crni utorak“ tog listopada prdnuli u čabar, povukavši cijeli svijet u katastrofu, a njemački narod na referendum u prosincu.

I čime mediji Weimarske Republike tih kasnih dvadesetih Nijemcima “skreću pažnju s istinskih problema“?

Hollywoodskim zvijezdama što kvare njemačku mladež, izopačenim crnačkim jazzom i kratkim suknjama, skandalima s komunjarom Bertoltom Brechtom, Novom Objektivnošću i Georgeom Groszom, što svojim crtežima ismijava njemačke nacionalne svetinje, ili Josephinom Baker, koja otvoreno promovira golotinju i promiskuitet. Ili propagandom homoseksualnosti u skaradnom filmu Anders als die Andern – Drugačiji od drugih – jednim od prvih uopće s gay-tematikom, i doktorom Magnusom Hirschfeldom, koji predvodi pokret za ukidanje zloglasnog Članka 175 weimarskog Ustava o kriminalizaciji homoseksualnosti, što je na užas konzervativne Njemačke i inicijativu njemačkih socijaldemokrata baš tih dana 1929. trebao biti ukinut.

I, jasno, židovskom zavjerom protiv slavne njemačke nacije.

Hitlerovo odličje
Svakako, kad je tih godina prvi put čekićem razbijena dvojezična hebrejsko-njemačka tabla na nekom nürnberškom dućanu ili berlinskoj sinagogi, nije to bilo suštinski drugačije nego kad je sedamdeset pet godina kasnije čekićem razbijena prva dvojezična tabla u Vukovaru. Kad su, naime, njemački domoljubi javno prozivali njemačke Židove zbog manjka patriotizma i pitali ih gdje su bili u Prvom svjetskom ratu, nije to bilo naročito drugačije od današnjih izjava hrvatskog ministra Predraga Matića o nelojalnosti hrvatskih Srba.

I nije kasnije bijesnim Nijemcima mnogo značila zgodna historijska činjenica da je upravo njemački Židov i veteran Prvog svjetskog rata, poručnik Hugo Gutmann, bio taj koji će orden Željeznog Križa okačiti na rever onog svog vojnika, mladog kaplara što će to odlikovanje nositi i kad dvadesetak godina kasnije postane Reichkanzler i Führer.

Svakako, sve se to njemačkim nacionalistima nakupilo u prsima kad su u prosincu 1929. godine izašli na referendum protiv porobljavanja Njemačke. Bio je to, jasno, prije svega referendum za odbijanje Youngovog plana, američke inicijative za reviziju Versailleskog sporazuma, ali u povijesti nije ostao zapamćen kao Referendum protiv Youngovog plana, već kao Referendum protiv porobljavanja njemačkog naroda.

Sav je njegov pravedan gnjev, sve njegove povijesne frustracije bile su sadržane u tom referendumskom pitanju.
I svakako, nije bilo malo onih koji su tih dana tek rezignirano odmahivali rukom - i na pokret njemačkih homoseksualaca za ukidanje Članka 175, i na javne hajke protiv umjetnika, intelektualaca i ostalih domaćih izdajnika, i na razbijanje židovskih izloga, i na program nekakve minorne Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke, koja je u svom glupavom programu od 25 točaka najavila rješavanje “istinskog problema“ njemačkog društva, dakle onog židovskog.

Na referendum protiv porobljavanja njemačkog naroda, uostalom, toga je prosinca izašlo jedva šest milijuna građana - manje od petnaest posto. Sasvim sigurno, lijep broj od ostalih trideset šest milijuna Nijemaca s pravom glasa što su ostali kod kuće malodušno su odmahivali rukom govoreći kako “sve to ionako služi samo zato da se ljudima skrene pažnja s istinskih problema ovog društva“ – bijede, siromaštva i milijuna nezaposlenih.

Završetak ove poučne priče razmjerno je poznat. Historijska je, naime, nevolja što su “istinske probleme društva“ na kraju najčešće – a priča nas uči: i najuspješnije - rješavali upravo oni na koje smo tek rezignirano odmahivali rukom. Prije nego što smo ih onako visoko i ponosno podigli u zrak.