HIPOKRIZIJA

Rekla sam ti da ti to ne možeš! Ali, uvjerio si me da možeš, povjerovah ti? A ne možeš! Iako si mi danas rekao; volim te! Ali, ja tebe moram voljeti manje, kako bi ti mene volio više! Kako je to sve deja vu! Nestaješ! I što znače oni naši dodiri zbog kojih smo oboje poludjeli ko kakvi mladci? A skoro nam je stopedeset godina zajedno. I čemu sve to? Čemu opet nada da bi moglo biti? Čemu čežnja i želja. A onda i najmanji znak sumnje razdire, razara. Čemu to? Nije vrijedno? Tolike ljubavi su prošle, barem u mom slučaju. Tvojih jedva da je bilo. I kako onda možemo nas dvoje zajedno? Ja koja sve znam kako i zašto i zašto ne, a ti koji samo sanjaš i misliš kako je to samo tako. Poželiš i pomisliš i događa se! A opet, kako zaboraviti one dodire, onih tjedan dana raja? A kako pak živjeti s tim. Ti toliko toga moraš, ti ne možeš, ti si sužanj i dužnik a ja slobodna ko ptica. Iako, pitanje je koliko dugo? Stropoštat ću se jedan dan samo tako. Zatečena onim od neki dan, naprosto znam da mi je svaki dan poklonjen i da ga trebam živjeti. Ja ništa ne moram, jedino što je moja želja moranje. Ljubav je imperativ još uvijek u mom životu. Dokle? Čemu? Kome? Voljet ću te manje. I da nije onih kozica od utorka, možda bi ovo bio i kraj? Jer, sve sam to već prošla toliko puta. Stand by? Ne neću, ne mogu, ne želim. Što želim? Tebe, ali takvog kakvog te nema. Tvoji križići i kružići su tvoj život. Isprva bijeg, ali kada se bijeg pretvorio u život, niti sam ne znaš. Što ću ti ja! Moja famozna rečenica koju opet ponavljam! Ti ne znaš što bi samnom, ja s tobom ne mogu to što hoću i želim. Kako dalje? Ima li još? Tebi se otvara novi svijet kakav si sanjao, a ja zatvaram knjigu iskrica! Nemam više niti volje niti snage. Osim možda ovako, noću se iskradem od same sebe i pišem ovdje. Ko neki tat, pred samom sobom? A suze? U stvari, ne znam zašto cure. Možda zbog svega što bje ali više zbog toga što nije. Niti bilo niti će. Pa zašto onda. Koji je smisao? Nema ga. nemogućnost izbora i uzaludnost trajanja, upravo tako moja ljubav već desetljećima traži ko ukleti Holandez. A mislila sam da su drugi taj. Ja lutam morima tih ljubavnih bespuća tražeći sebe…tebe. I nađem. Avaj, bolje da nisam. Ti ne možeš disati, ali možeš neki naš trenutak u hipu zamijeniti za neki drugi, toliko važan? Kažeš, da ti se javim svaki put kad pomislim na tebe, stalno bi ti zvrcalo! A onda ne nazoveš niti pošalješ poruku cijeli dan. Tko je tu lud? Ja, koja očekujem i nadam se. Da, voljet ću te manje, a onda ću i prestati. Nemaš pojma koliko sam uspješna u tome da kad uprem sve svoje snage, volim manje! A onda mogu i otići. Kažu, kad nekog voliš, trebaš ga pustiti. Ja trebam u stvari pustiti sebe, jednom zauvijek! Vrijeme je da se krene na drugu obalu, gdje nema mostova, brodova i ostalih pomagala kako bih došla k tebi. Jedino što moram i mogu, plivati k sebi. Bauljam od godina i zala koja su me strefila, kamo li još da bauljam zbog tebe i nas. Nismo mi više za to. Lazanje s kozicama će biti dobre, nas dvoje malo manje. Pitam se čak čemu da ti sve kažem? Možda bolje da prešutim i učinim taj skok ko onomad Lj. Tadić u Marinkovićevom Kiklopu. Strujni luk koji spaja, razarajući. Zašto je ljubav tako bolna čak i u ovim godinama? Možda jednom, kad nađeš vremena, ovo i pročitaš? Al, nemaš ga pa vjerojatno nećeš. Na koncu, pišem radi sebe u neko gluho doba, ponoć će za tili čas. Uvijek su mi ova vremena bila potaman. No, sredila sam život i svoja noćna bdijenja i pisanja. Nema više ničega. Sve je prošlo. I tako je dobro. Stari ljudi ionako uvijek plaču bez razloga, jer ionako je sve prošlo. Jedino su im suze ostale, a treba i njih potrošiti. Nije pesimizam, čisti realizam, i to onaj Zolin! Jebene riječi uvijek su mi išle, ali sugovornici malo teže. Skoro pa nikako. Pa ipak, bilo je dana i godina kada sam mislila da imam kome reći, da ima tko čuti. Neki dan si mi rekao, piši i dalje. To ti treba. Možda. Ne znam više uopće što mi treba, jer mi ništa ne treba. Sve što mi je ikad trebalo, treba mi i danas. A toga nema, niti je bilo. Biti bez trebanja je pravo trebanje! So, farewell my dear friend!

isteko premium, pa će i ova prva strana! što reći? samo au revoir!

A dva čitav arhipelag, ako se posreći! Samo da nije...gulag?

Tako izgleda blog kad ostaneš bez teksta! Pozdrav blogu iz krelčeva kraja, danas vam nebum magarca pokazala!

Mislila sam da ću u miru božjem otići na more ovaj tjedan bez većih pretenzija za pisati blog, ali danas sam morala napisati?

Pa kaže “spisateljica” da na ovom sajtu postoje levatori i brbčune!

Pa ja ovako malo “nepismena” po tom pitanju potražih najprije riječ “levator” i gle čuda, kaže definicija riječi levator:

anat.mišić podizač,

medicinski. U kirurgiji instrument za podizanje udubljenja na lubanji

Moram priznati da nisam razumjela koji i kakvi su to “levatori” koji postoje na iskrica weblogu, osim ako spisateljica nije mislila na neki medicinski zahvat koji su joj netom izveli?

Riječ "brbčune" iz spisateljičina teksta, unatoč trudu nisam nigdje uspjela naći pa blagodarim ako me tko prosvijetli I nađe značenje te “riječi” (možda baš ti brkata)?

A riječ propelerka se opet spominje pa sam autorici koja ju često rabi, htjela pojasniti značenje (a i drugima koji su vidim zainteresirani):

pa kaže anić (i google) da je to sitnija, niža, vrlo živahna ženska osoba.

Naišla sam na još jedno značenje na srpskom sajtu vukajlija koji akže;
propelerka je ženska osoba azijatskog porijekla, po prirodi niska, pljosnata i okretna laganija od vreće cementa (ima tu sad još nekih sexualnih komentara i opisa) ali budući ne znam žensku osobu (čak niti virtualnu) koja odgovara ovom opisu (jer dotična spisateljica je niska ženska osoba cca ispod 1,60 cm i nije sitna) ako ne povjerujemo nekim lažnim fotkama?

Budući niti sam azijatkinja, niti sam niska niti sam sitna, nikako ne mogu odgovarati tom pridjevu, pa se baš nekaj pitam da “spisateljica” otkrije tko je taj njezn lik koji stalno spominje? Mogu svoj prilog dati i ostali kojima se sviđa dotična riječ "propelerka" koju moram priznati do danas nisam imala u svom vokabularu?

Na kraju, evo i zadnjeg bisera od dotične spisateljice, cit. riječ "bustajući" ,značenje koje ne postoji, ali u kontekstu u kojem ju spisateljica upotrebljava pretpostavljam da misli na riječ busajući (po aniću i na googlu postoji riječ busati se), u značenju udarati se u prsa (staroslavenska odnosno ruska riječ. Pa bih savjetovala spisateljici kad već upotrebljava rusizme i tako zagađuje naš hr jezik da bude malo pažljivija kak se ja ne bih stepavala?

Sajberice, nisi vrijedna jednog slova, ali moj otac jest, ako ništa zato što mi je bio otac, a roditelje valja poštivati jer ih nismo birali, već su oni nas!
E sad, kad već citiraš, onda bar budi u stanju citirati kak i piše? Pa tako napisah, cit „Stoga, budi kuš i odjebi od mene!”
No, znam ja da tebe više muči ona istina koju sam napisala u prethodnim komentarima nego li ovo da budeš kuš I odjebeš od mene!
A ti onda počneš pisati na blogu o mom pokojnom ocu?
Cit: “….Mani me se, kuš tamo….. Ili kak čale, oficir iz JNA…”
E vala, kaj je preveć je preveć, jer takvo što govori o tvojoj nekulturi i nepoštivanju vlastitih pokojnuih roditelja, oca npr. Pa ću si ja dati truda malo opisati tog svog oca, koji tebe očito bode u oči? Zakaj? Pa možda stoga što ti nikad nisi niti ćeš imati nekog svog s kim se možeš ponositi (otac, dijete)?
Pa je tako moj pok. otac otišao 1943.nakon pada Italije u onaj 2.svjetski rat! I bome ostao u vojsci I tako zaradio i svoju mirovinu! Bio je vojničina ko i svaki vojnik, uglavnom odan partiji i državi koja ga je hranila! Zato i ne volim vojsku, jer to znači abdikaciju uma!
No, taj moj ćale (kak veliš, jer piše se s meko ć) ipak je u vojsci završio gimnaziju i još neke vojne škole I dogurao do podoficira preciznije zastavnika 1. klase! Bio je ratni pa su mu i taj staž prznali dvostruko i dali veliku plaću, kak i danas ovoj našoj vojsci. I njega su sterali sa četrdeset i kojom u mirovinu i pazi sad, 1971.g. kada mu je najveći grijeh bio kaj je Hrvat među većinom Srba? A dosta godina prije toga su ga izbacili iz SKJ, jer je bio prgav I rječit (baš se pitam na koga sam)!
I cijeli život je pričal o svojim zapovjednicima, veličao Bobetka, Špegelja, Tusa….kao svoje ratne drugove I zapovjednike! Nije spominjao generalčinu Tuđmana biće stoga što su ga “maknuli” prije? E sad, pitam ja tebe sajberice, jel su za tebe i svi ti naši junaci ala Špegelj, Bobetko, Tus, Agotić, Perešin, Stipetić (koji mi je btw bio i rod), kaj su svi oni za tebe kaj, izdajnici, srbi? I kako se u te jugo oficire uklapa F. Tuđman, general dotične vojske? I btw tko je tvoj otac bio? Iako je to nebitno, jer meni nikad ne bi padalo na pamet suditi tebe o tvom jadnom ocu, koji je također pokojni.
I kako se netko uopće može sprdati na blogu na kojem se spominje nečiji pokojni otac, Arapo?

Jer, taj moj otac kad su ga sahranjivali tu na Miroševcu, stavili su ga na lafet (većina nit ne zna kaj je to, ali reći ću vam….to je postolje od topa na koje se kao počast stavlja pokojni vojnik tj. to je odar za vojnika! Normalno, tada slijede i počasni vod i počasni plotuni, što je isto moj pok otac imao…kao i zastava države preko lijesa sa svim odličjima (moj ih je otac imao prilično) koja sahranjuje!
Btw na sahrani mog oca tad je te 1981.g. bio i Predsjednik općine Trešnjevka (čija sam ja bila tajnica) i predsjednik SUBNOR-a (to su današnji tj ondašnji branitelji iz 2.svj.rata)! Svaka država poštuje svoje vojnike i meni je to ok, ali mi nije ok od niti jedne države da svoje “plaćenike” koji se bore za njezine ciljeve cijeni više od nas običnih građana, pa im dodjeljuje apanaže koje kao obični građani nikad ne bi imali?
Moram priznati da sam tada bila ponosna i svjesna da ja sigurno neću nikom biti toliko važna ko što je bio moj tata kao vojnik! Iako je bio primitivan, alkoholičar i prijeke dalmatinske naravi, zaradio je svoju veliku mirovinu i veliki stan (ko što danas isto to rade braniteljima) i ja mu nemam kaj predbaciti, osim što nikad nisam cijenila niti voljela vojsku! Ali oca sam poštivala samim time što mi je bio otac!
Kojim pravom cyberice ti spominješ moga oca, to ti sebi odgovori? Evo, sada bar znaš nešto o njemu pa kad ga već spominješ I stavljaš u usta, nisi mu ni do gležnja. Red je znati o kome pričaš, te te sram može biti, kao i tvoju sugovornicu na blogu!
A glede četveronožja, svatko se češe tamo gdje ga svrbi?

o.dragojević, oprosti mi pape
Link

POTPISUJEM!
c/p
Učite djecu dobrim stvarima, one loše će i sama naučiti. Slučaj Ele Jerković
(Piše: Željko Porobija, 23. kolovoza 2024., index)


PRVI sam koji bi se mogao zgražati nad bedastim ponašanjem Ele Jerković, dvadesetneštogodišnjakinje s lukrativnim zanimanjem influencerice. Toliko nam se razlikuju životi, poslovi, obrazovanje, glazbeni ukusi - i dodajte bilo što drugo, osim generalija (homo sapiens, državljani RH). Svejedno, u onoj anketi što mislim o reakcijama na njezin najnoviji ispad, pardon, multimedijalni uradak, zaokružio sam "očekivano".
U ime svih nas iz šezdeset i neke

Da iskreno kažem jednu stvar: naša generacija bila je, općenito gledajući, pametnija i sposobnija od ove današnje. Vjerojatno zato što smo se više obrazovali, tad su i država i društvo to jako potencirali, pa su nas još od malih nogu preko svih medija podučavali o svemu i svačemu. I općenito smo odrastali u nekoj zdravijoj društvenoj klimi. Ostavite se laprdanja o komunizmu, to je bio tek mali dio našeg odrastanja. Javno su se nudili kvalitetni sadržaji, puštala se dobra glazba, čitale se odlične knjige.

Svejedno, davno sam sebi obećao, još u vrijeme mladosti kad su nam starci solili pamet kakvu to bučnu glazbu slušamo, zašto nosimo duge kose i ljubimo se s curama u javnosti, da neću nikome držati prodike kad ja jednom odrastem i postanem koristan član društva.

Neću ni sada - iako bih itekako mogao. Jer, u vrijeme kad naša dična influencerica divlja pijana po gradu, ja spavam da bih mogao ujutro ustati i zaraditi svoj gastarbajterski kruh.


Jesmo li mi u mladosti imali neke svoje - evo još jedne lijepe hrvatske riječi - offline influencere? Mogao bih se sada početi preseravati da su naši influenceri bili vrhunski umjetnici, znanstvenici i sportaši, ali ima puno vas koji se dobro sjećate svega, pa vas ne mogu muljati.

Nama su glavne face bili dečki i cure iz našeg kvarta koji su se na ovaj ili onaj način prodavali kao veliki frajeri i opake ribe. Zezali smo se na račun onih koji marljivo uče i slušaju svoje roditelje, njih smo zvali štreberima. Divili smo se tipovima koji markiraju s nastave, premlate neke druge fakine i onda imaju problema s milicijom.

Njih smo zvali facama. O njima su se raspredale priče i legende, svi smo ih htjeli imati za poznanike (a ako ustreba i zaštitnike). I maštali smo o onim posebnim curama za kojima su se svi okretali, jer su bile, štajaznam, po nečemu posebne.
Lako je biti kul

Uvijek je kod ljudi općenito, a kod mladih osobito, djelovao isti psihološki mehanizam: kad netko krene glumiti da je nešto wow, odmah stekne gomilu obožavatelja i imitatora. Jeste li zamijetili da nema te gluposti koju čovjek izvali (npr. Zemlja je ravna ploča), a da odmah ne stekne milijune vatrenih poklonika?

Ista stvar kao i kod influencera, samo što su ovi obično kao nešto odrasliji i doimaju se ozbiljnijima. Slušate vi što bulazne nekakvi doktori znanosti s travničko-banjalučkim diplomama po saboru, vladi, političkim govornicama? Kakve ispade oni sebi dopuštaju u javnosti? Ne brine njih ova moja kritika, oni za sebe misle da su jako kul i bez problema dobiju povjerenje birača, istih onih koji se zgražaju nad pijanom curom i njezinim oduševljenim pratiteljima.

Desetljećima sam kao pedagog upoznavao mlade kulere: obično su nesigurni u sebe, imaju hrpu unutarnjih problema i onda to prikrivaju nekakvim opakim ponašanjem. I onda ih slijede isti takvi nesigurni mladi, jer misle da ovi imaju ono nešto.

U suštini je lako biti kul: samo trebate ljudima dati dojam da ste jako kul, ono, level boli glava kul, pa će vas mnogi takvima i smatrati te početi oponašati. To je tajna uspjeha svih kulera u povijesti.

Samo se sada promijenila medijska situacija. Nekoć su glavni frajeri što nisu baš zračili inteligencijom i priglupe cure dugih nogu i velikih sisa bili samo lokalni fenomen. U medije su mogli dospjeti, daleko bilo, samo u crnu kroniku.
Internet je njihov

Danas se taj sustav raspao: tetovirani ćelavci mišića nabildanih steroidima i žene s napumpanim usnama (i svime ostalim što se može napumpati) zgrabili su internet u šake i postali posvuda poznati. Ela Jerković ima 220 tisuća followera, a Andrew Tate desetke milijuna. Pri ruci im je uvijek mobitel i mogu snimiti sve svoje gluposti, od pijanog noćnog incidenta do blebetanja o ženama.

Za svakoga tko imalo poznaje ljudsku psihu i vidi tektonske društvene promjene, sve ovo je nažalost očekivano.

I ne možete učiniti ništa, osim da se držite stare ruske poslovice: učite djecu dobrim stvarima, one loše će i sama naučiti.

zagorska strana


pogled s tornja na skijašku stazu


ja na tornju, kafić i pogled


Ma ljudi moji, kako sam danas sretna! A samo zato što sam se uspjela nakon gotovo godine dana popeti na Sljeme! Bolje reći, otići, jer ošla sam žicom! Otkad sam lani imala jednu grdu operaciju vena od koje sam se mjesecima oporavljala, pa onda ovo proljeće stalno neke kiše i dečko koji nikad nije imao vremena za Sljeme, pa došle ove vražje vrućine i tko će na plus 35 ići na brdo, iako je tamo uvijek cca 10 stupnjeva manje! Pa je konačno danas došao taj dan, rekoh frendu, e vala danas nećemo odustati!
Super vrijeme, bez gužve i vjetra u gondolama, onako perfect day! A osobito je prekrasan dan bio zato kaj sam ja htjela testirati svoju nogu nakon manjeg zahvata na arterijama? I bome, skoro dva sata hoda, cca 7000 koraka a moja noga super! Istina, malo je bilo guravo spuštati se činovničkom jer je tada sva težina tijela u nogama, ali ispalo je super! A frend me vodio (cijena za nas penziće nije mala, 7 eura, dok možeš dobit polugodišnju ulaznicu za 15 eura) na ne tako davno uređen i opet otvoren toranj! Prekrasno! Pogled, na ovu našu zege stranu, fenomenalan, na zagorsku, još i bolji! A kuriozum je bio kaj nam je jedan član gorske službe spašavanja objasnio da se s tornja (istina, moralo bi biti manje izmaglice i vedriji dan od danas) vidi cca 250 km…Klek, Paklenica, Alpe…ma svašta je nabrojao! Dakle, treba doći za takva dana i onda sve to vidjeti!
Ubavi kafić, ima i čovječe ne ljuti se (za odrasle ha ha jer su figurice velike), pa sve neka fensi cuga za neke koktelčiće…sve u svemu, ako se oćete praviti važni pred nekom curom, povedite je gore! A pogled s gornje terase, s vjetrom u kosi je još i bolji nego ovaj iz kafića! Učinili smo frend i ja dosta fotki i ja ću svoje objaviti. Najradije bih i njegove, jer frend mi je baš zgodan…i sigurna sam da bi se ženskice polakomile, ali znajući njega, ne smijem to učinit. A i hoću ga za sebe.
I tako smo mi obišli nešto sljemenskih stazica, svratili u četiri birtije (što ručak, što kave pa prije jela, pa poslije jela, što nekaj drugo)i onak uživali u zraku i temperaturi! Jedino kaj su nam na žifce išle one hrastove mušice. I mogu vam reći da je grdo za videti hrastovu šumu po sljemenu dok se spuštaš žičarom, svo je lišće žuto, na očiglede sahne i propada? Užas!
Malo sam se prejela, jer to nisam dugo jela (teleća jetrica na žaru), ali bila su tak dobra da sam pretjerala. Normalno, onda mi je uspon natrag do žice bio malo problematičan…jer, iako znam da češnjak ne smijem, jbt pojela sam ga, to je bilo jače od mene! Pa su onda i bolovi bili skoro pa jači od mene…malo malo pa sam morala stati ili sjesti ne zbog noge već zbog…ha ha…vjetrovi izazvani češnjakom su puhali po Sljemenu!
Sve u svemu, krasan dan, krasno druženje, onak od 10 do 17…skoro ko radni dan! To ja zovem penzionerskim životom! Fotkice su prekrasne, ne zbog mene (znam da me nemrete niti vidjet niti smislit), ali priroda je prekrasna, toranj je super….frend i ja smo super uživali! A kažu da sreću valja podijeliti da je time veća! Otiđite i uvjerite se!



još malo mene sa zagorske strane



toranj s dna do vrha


čovječe ne ljuti se!

Link
Tina Turner - The Best

Nekako mi se ovih dana zgusnuo raspored, biće stoga što sam ipak izbivala cijeli tjedan ne samo iz svog doma već i iz svog života! Pa je tako konačno, nakon više od mjesec dana od inicijalnog prijedloga, jučer došao red na kavu (nakon godine i pol) s mojim bivšim partnerom! On, onako preplanuo, prilično skinutih kila, ja s cekerima s placa, završismo u famoznom Medenom, kafiću koji smo često obilazili dok smo bili skupa.
I ne bih ja ovo danas pisala ali me jedna stvar dovela do ludila? Nakon prvih komplimenata, priči o tome što smo bili i zašto nismo bili te nekih rezimea njegove netom završene veze i mog uglavnom slobodnjačkog života ( s natruhama jedne kraće veze) uslijedila je famozna rečenica: V. TI SI NAJBOLJA!
Pa jbm, zakaj čovjeku (a nije jedini, pače nekoliko ex partnera mi je upravo to reklo nakon razlaza) treba tek post festum doć iz dupeta u glavu? Zašto ne možete reći ženi dok je živa i zdrava pokraj vas ono kaj joj treba reći? Zakaj ne znate kaj je dobro i najbolje, već tek kad to izgubite onda shvatite kak je bilo dobro?
Život ide dalje i ne treba se vraćati starim ljubavima, druženjima, partnerima…općenito, prošlost ne postoji, budućnost ne postoji. Postoji samo ovo sada, ovo danas! Izvrsno je to rečeno baš u ovom filmu Perfect day, kada on (ujak) objašnjava svojoj mlađahnoj nećakinji da idući put ne postoji. Postoji samo sada. Drugi put će biti kad i ako bude, ali nije! Postoji samo sada. Zašto sada i ovdje ljudi ne mogu shvatiti što žele, što im je važno, što imaju i koliko to vrijedi? Ja za ničim ne žalim, osim za propuštenom i prošlom sobom! Iako je svaka ta prošla ja ugrađena u moje sada ja! Ima jedna strašna…ništa nije gore od izvjesnosti trajanja a nemogućnosti izbora! A moje „the best“ traje predugo!
Reče mi jedan čovjek ovih dana: ti si nesretna (ili nezadovoljna, ne sjećam se više) žena! Možda je to baš zato što sam uvijek bila the best a nikako bila obična, sretna mala ženica koja je sretna sa svim što joj život posloži. Koja ne protestira, koja ne želi, koja ne voli, ….koja nije mogla voditi jedan smireni, učmali život bez sinusoida, bez strasti, bez onog…još malo, još hoću, još mogu, još želim. A možda i zato što sam peglala samo svoje kartice?
Kak reče moj sugovornik, imao je uf…teško mi se sjetit te riječi, toliko mi je strana…ali otprilike, smiren brak ili nešto u tom stilu, ali dosadan kako reče. Koji je trajao dugo, to the end. I ja bih voljela konačno biti malo smirena, ali ova ribica bi ipak još malo tu i tamo iskočila iz svog jezerca, bazena, rječice tekućice ili stajačice.

Ja ću bit smirena valjda kad me ne bude, ko riba na suhom? Jesu li ovo posljednji trzaji prije trajnog nasukavanja. Znaš ono, prođe sezona ljeta i brod se izvuče van, na suho! I onda polako trune ako ga opet ne porineš u more…kad-tad! Ne može to popravit i obnovit nit sto Đura! Pa ipak, tolike podrtine i olupine i dalje plove i plutaju našim morem od života. Sjetite se samo ovih Jadrolinijinih, ne zna se koji gori i stariji. Ili treba na vrijeme otić u rezalište? Onak, dobrovoljno, shvatiš da više ne želiš biti „the best“!

još prije početka ljeta spremala sam se pogledati ovaj fim koji je pobrao nagrade u canesu, al nekako nisam uspijevala. bilo je nekih drugih preokupacija i tako je ta želja pala u zaborav. ali, jučer stiže sms frenda da li bi da odemo pogeldati taj fim ni manje ni više nego na programu ljetnog kina tuškanac! bingo!

nisam još bila na ovoj ljetnoj terasi iako sam se par puta spremala...ili je padala kiša ili nisam imala društvo i tak konačno ja dođoh jučer pogledati taj film, upravo tamo gdje sam i željela! prekrasan ambijent, nebo iznad nas (istina, u jednom trenutku prijetilo je da će nas zasuti kiša ali je samo škrapala), ozon izvire iz svakog drveta, stepenasto gledalište ko nekoć u rimu ili ateni! tu i tamo poneki peso lagano zalaje tek tolko da shvatiš da si u kinu na otvorenom! a film? praznik za oči, uši (mjuza moje mladosti). umjetnost od filma. to ja zovem filmu. a radnja za većinu današnje mladeži i ostalih ljudi moje dobi, nikakva! čistač javnih zahoda (istina u tokiju gdje javni wc-i bolje zgledaju neg naši doma)! a kamera? fenomenalna...baš onako kako film mora govoriti!

nikakvi specijalni efekti, buka ničega, jačina svačega. ovo je film za dušu...za filmojubce! oboje smo bili oduševljeni! ali, kako to biva u životu, svaki red prekrasnog dana mora imati i red govana! dubravkin put je prekrasan i dugo nisam niti tamo bila...ali vrijedilo je jučer napraviti tih cca 7000 koraka (nešto i jutrom)! nekoć sam tim dubravkinim putem često šetala sa jednom svojom iščezlom (pokojnom) ljubavi.

ali, tram-a nije bilo cca pol ure? barem mog, dok je frend uredno uhvatio 12-ticu! a ja propustila tri čekajući svoju čežnju od tramvaja. ni uber nije bio spas, kažu...gužva veća nego inače? jbt utorak navečer, 23h! pa sjedoh ja na koncu na tu 12-ticu pa rekoh, ajde ima neki zadnji bus s remize. pola 12 remiza? hm...nije baš nešto (iako sam tamo stanovala 25 let)! i onda još jedan pokušaj ubera...bingo! tako je moja kalvarija od putešestvija završia u ponoć u iskrcaju pred mojom kućom! avantura, ne od filma već od bauljanja po zagrebu prije ponoći! često se sjetim svog dragog afteka iako u grad gotovo nikad nisam išla autom!

sve u svemu, perfect day! a zašto je film i dan prekrasan, možete saznati jedino ako ga pogledate! PREPORUČAM takvima koji od filma očekuju...život sam!

Link
(trailer fima perfect day)

a evo malo i mjuze iz filma!

Link
The Animals - House of the Rising Sun

Link
Lou Reed Perfect Day

Ona je otišla! Jedina osoba kojoj je stalo do mene i koja me voli, a bome, jedina osoba koju i ja volim! Prekrasno je imati takvu osobu, osobito ako ti je to dijete! Ali neću danas o djetetu, ono ima svoj život, ide svojim putem (nažalost, povratak u EU je danas horor, gužva do Beča, a što će biti poslije čini se i gore). Moderni nomadi ne pitaju koja je cijena takvog milenja autoputovima, nesrećama, toplotnim udarima, glavno da se bilo, vidjelo i bilo viđenim! Ako ovih dana pogledate mreže, pune su selfija…svi žive život nekog svog „kutka i međutka“ u ciglih 15 dana, jer ostalih 350 se arbajta za ovih 15. No, to je već druga tema i ovdje ću je samo sporadično dotaknuti.

“O čemu ne govorimo”, S. Drakulić “… s tabu temama bolesti i smrti iz perspektive treće dobi, vremena svođenja računa, sa sobom i s drugima. U društvu koje favorizira mladost, ljepotu i brzinu, njezini se junaci kreću sporo i s naporom, zarobljeni u jednosmjernim tračnicama indiferentnih hodnika – bolnica, stanova, međusobnih odnosa – u kojima sva vrata vode u suočavanja s promišljanjima o gubicima, porazima, izdajama, sramotama, promašajima i žalosti.” Ovaj članak ponukao me da kupim njezinu knjigu I sigurna sam da je izvrsna! Jer je tema izvrsna…ona, o kojoj se šuti!
Ja ću se danas posebno osvrnuti na jedan “Kutak i međutak” našeg starenja i činjenja” nečinjenjem! Dakle, volim kad ljudi znaju odmah što neće, pa to i kažu! Ne treba im za to npr godina, dvije…ili tri, šest..mjeseci! Oni to već kažu na drugom susretu! Ja ne želim ili ja želim! Kako je dobro to ljudsko (staračko) razumijevanje! Sretneš npr nekog virtualno u ovom svom samotnjačkom životu i počne spika! Kako je u virtualnim poznanstvima i upoznavanjima stvar okrenuta naopačke, najprije dolazi brdo riječi a tek potom slika, često to nije to! I to je posve ok, odmah na prvom čvenku skužiš da ti tip nije napet i nema drugog! No, ako ti se taj netko naoko svidi, pa ti njemu…pa dogovorimo i slijedeći čvenk, e to je već lijepo! Pa krene spika, upoznavanje, mali noćni razgovori, sms-ovi, slijedeći susret! I super je to dok si još u fazi “ispipavanja” i upoznavanja saznajem kaj on hoće ili neće, kaj ti voliš ili ne…ali…ali…
Svi smo mi likovi iz života i ove S.Drakulić priče …”bolestima, smrti, treće dobi, svođenja računa sa sobom i drugima, puni sjećanja…krećemo se sporo i naporni smo, zarobljeni tim jednosmjernim tračnicama indiferentih hodnika….bolnica, stanova, međusobnih odnosa…”

Ali, ima taj neki kutak za taj neki međutak! Kada ipak želiš malo još, kada želiš opet po milionti put probati…iako uglavnom znaš da nećeš uspjeti! Ali ali…ne kužim ove ljude kaj nikako nisu probali, ali oni znaju da nije dobro…nisu bili…ali ne bi. Neće, ali bi kad bi ako…i ne znaju, niti zašto bi al niti zašto ne bi? Pa krene razgovor…čemu iskrica i sve to, ako ne znaš što, kako, zašto zar nije normalnije u ovim godinama učiniti taj korak ka nečem što ti se čini dobro, nego li ostati u svojoj kolotečini kojom nisi zadovoljan (većina ljudi je nezadovoljna I zato iskorači a ne zato što su sretni i zadovoljni) koja nije dobra, ali je poznata? Čemu trošit vrijeme ljudima ako ga prvo, nemaš sam dovoljno jer ga trošiš na svoj bijeg, a drugo, ionako si ga potrošio zalud već tolika desetljeća da nezadovoljstvo koje imaš, sigurno ne možeš pokvarit?
Svi mi imamo svoje bjegove i bježanja…neki u alkohol, neki u sex, neki muški (većina ih je upravo takvih) u posao, većina žena bježi u baby siting i služinčad svojoj djeci koja to obilato koriste…zamislite muškarca od sedam banki kako pogrbljen šljaka od 10 do 20 h svaki dan? Ili ženu od 60 i nešto kako trčkara za dvoje unučadi od pet i sedam godina po parku ili šoping centruod jutra do popodne dok njezini ne dođu s posla? Strašno!

Ja se radije svaki dan srećem sa svojim demonima…samoće, nekorisnosti, nepotrebnosti, nevoljenja, viška slobodnog vremena i traženja svrhe i smisla…i svaki dan ga iznova nalazim! Ponekad npr u djetetu kao ovih dana, ponekad u plesnjaku I izlascima, ponekad u nekoj dobroj hrani, ponekad u kafenisanju s prijateljima iil iskričavim kavama, ponekad u izletima i šetnjama (nadam se da ću opet moći), ponekad u brainstromanju tek toliko…da mi mozak ne zakržlja, u čemu križaljke ili pasijans sveudilj pomažu! A i ovo pisanje mi je relax i gust. I sretanje novih ljudi, novi događaji, nove misli, stare šprance…puno čitam, pratim zbivanja, još uvijek sam znatiželjna, gledam filmove…drago mi je da imam toliko vremena na bacanje! Jer, cijeli život sam jurila i trčala za sobom, a sada moja sjena i ja končano ruku pod ruku, jedna uz drugu! Put je isti svaki dan, stranputica ima ko i nekad, ali…ponavljam to svaki dan i prepoznajem sve više stranputice od pravog dobrog puta. I sve više volim te svoje rutine, i sve više volim da ništa ne radim, ništa ne mislim, ništa ne moram, ponešto čak I želim….sve više gledam, upijam, šutim…jbt ko Budha sam!

Ali, ja ne želim biti budha, želim biti žena koja želi svoje slobodno vrijeme (konačno slobodna od muževa, djece, posla, roditelja i svih moranja) dijeliti s nekim tko isto želi dijeliti a ne bježati! Dijeliti ljepotu I sklonosti i sve ono što smo htjeli a nismo smjeli, mogli ili nekoć željeli ali nas je sprječavao vlastiti odgoj (npr sex), djeca, partneri….

A.Ackroyd: Chatterton :
“Ne bi li bilo lijepo da zajedno trčimo poljima? Polja nisu jako daleko, znaš! Nije teško stići do njih, samo ako čovjek želi?”

p.s.
Ovo sam pisala negdje oko 17h jučer. Ne morate misliti ko ja, jer i ja sam unekoliko promijenila svoje mišljenje od pisanja ovog bloga do danas! Samo mijena stalna jest. Tada moj “radni” dan tj obveze završavaju i počinje dio dana kada ništa više ne moram! Sjećam se nekoć dok sam radila, tek sam dolazila tada doma i sav moj život je bio predamnom, u smislu da sam morala sve odraditi u tih nekoliko sati radnim danom od 17 do 22h (ili vikendom)? I skuhati, i prošetati pesu, i obići pok. majku, otići na kavu s djecom (govorim o period kad su djeca već bila velika I svoja), naći se s prijateljima, otići van, počistiti stan, oprati veš, popeglati veš, obaviti tjedni špeceraj nabavku, obaviti liječnika, vidjeti se s unučicom, rijetko ali ipak… i million drugih stvari? Hej, jel to život ili dresura? Sva sreća da većina ljudi ne zna što čini dok to ne prestane činiti!

Dok mi kćer (ova mlajša) drži conference call, ja s rezervog položaja u zamračenoj blagovaonici, pišem ovaj blog! Uz moj popodnevni kofi (nije Anan). Život u rekonvalescenciji je lijep! Slušam kćer i sve si mislim kak bolje govori engleski nego li HR! I kako je lijepo kad je neto brižan i kad te razmazi ..pa ide u dućan i kupi sve kaj treba! I odemo na plac (cura voli ribice i kaže da je to jedini razlog zbog čega ima nostalđi za HR) i sve kaj treba! Reče kad je došla da ja mogu jedino kavu platit! Pa smo malo đirale jučer city centrom...kava, neka sitna kupovina mami (opet sam smjela samo kavu platit)...pa taxi za plac, pa natrag, pa u šoping pa natrag ..eto, to je taj loš život u toj groznoj EU, nekoj Češkoj koja je prije samo 30 let bila 100 godina iza nas? Da se malo prestanem hvaliti (jer hvalim se svojim djetetom)...pa da se počnem hvaliti sobom! Dobro mi je...i znate kaj, za vaše religijsko primitivne dijareje boli me ko lanjski snijeg. Jedino kaj me boli kaj moram to plaćati, al nije beg cicija! I da, dovoljna sam sama sebi...a ovima kaj hodaju okolo po blogovima i stalno me spominju...ha ha ..izrasti će vam vještičje bradavice jer tako prođu oni koji spominju ime gospodnje zalud! Jer, ja sam svoj b(l)og i nema drugih bogova! E da, iako sam par dana bila "van stroja" strefila me jedna fina iskričava kava...nakon skoro godine dana! Eureka!?

ta sam! čitajući ponešto, sve više je mira u tom mom nemiru! znam kad ću se smirit i pomalo težim. umori se čovjek od svih tih talasanja, osobito ako i nisi neki plivač? i postajem sve više svjesna da sam upravo ta...urbana rasistica! čak i anarhistica! možda drugima djelujem u onom grubom (pravom) smislu, ali meni je to pomalo prirodno stanje otkad znam za sebe? no, velika obitelj, supruzi, djeca, posao...sve te to odvoji od tebe i odradiš. često sam znala reći da nisam znala bog zna što, ali to što sam znala i činila, činila sam najbolje što sam mogla! sada cijenim svakog prijatelja i poznanika /nekoć sam to odstranjivala samo tako/ i ako ga zadržim, on je vrijedan. ako pak ne, nije mu nit bilo mjesto. istina, sve ih je manje jer odstranjujem one koje vidim da nemaju neki smisao ili je smisao i svrha onoj drugoj strani?

prozaično i potrošačko vrijeme je definitivno iza mene! od bjesomučnih kupnji krpica po šoping centrima do nemile potrage za ljubavlju koju sam kupovala po tim istim centrima! istina, jučer sam se lecnula jer sam u jednom /dobrom/ filmu čula istu rečenicu koju je meni prije dosta godina rekla moja kćer: ok, tražiš ljubav...ali moraš li se pojebati sa svakim tko naiđe? sex je precijenjen! ona je tada imala tridesetikoju a ja pedesetikoju. i ja sam svojoj kćeri odgovorila kao i ona majka sinoć u filmu, svome sinu: pa volim sex i želim ljubav! nitko nam nikad neće sasuti brutalnu istinu u lice kao vlastito dijete! zato je dobro što ih imamo, da nas uče o nama onako kako dijete vidi roditelja. kako smo mi kao djeca vidjeli svoje roditelje!

istina nije draga i nije česta, baš zato ju treba njegovati! zato sam ja urbani ne samo rasista (kao moj znanac s kojim sam pričala o tome) već i anarhista! saspem istinu ko da sam dijete nekom roditelju! teško se cijepim, krstim i savijam, barem u kičmi! ruke, noge, glava...mogu ko pavijan sa svake grane na granu! nemoj mi lomit kičmu, jer me onda nema! jer, nemam ništa osim sebe i te leđne moždine. tih sokova što struje i bruje mojim venama....ha ha...pustit ću i jednu mladu plavu, koja je istovremeno i oštra i tako nježna!


ovih dana sam naročito bivala sa djecom! ne sjećam se kad tako i toliko? i pitah se...(ne kao rudanica) tko su ta moja djeca? ali, da mi se neka zebnja uvukla u srce poradi jedne, jest. sva sreća, imam ih dvije! ako jedna omane, druga je melem! a pretresle smo sve teme...djetinjstvo i odrastanje, moje brakove, njihove, poslovne uspjehe (djeca su mi uspješna i čak bogata za razliku od mene). i baš sam danas s ovom mlađom, u raspravi o svjetskom kurcu od društva, država i planete, o jebenim mojim generacijama koje su zajebale svijet i sad smo tu gdje smo, zaključila kako sam uvijek bila anarhistica u vječnoj borbi protiv establišmenta!

CHE guevarina sljedbenica i borkinja za prava čovjeka, radnika, žene! kako li se to samo plaća na brdovitom balkanu! osobito žena, pametna, zgodna...nepodnošljiva uglavnom muškarcu i ženi...prosječnoj, laktaroškoj, nesposobnoj...a još više njemu! no, kako godine idu, spol je sve manje važan! jebite se ljudi dok možete, jer ovo jebanje u mozak nije baš nešto? vi i ja (većina ovdje) živimo na različitim planetima, a možda i galaksijama! no, znam da ćemo završiti u zemljici bilo kao hrana crvima ili kao pepeo...nebitno! zato evo nešto lijepo! tip zbog kojeg sam davnih dana slušala tu stvar, pokojni je...iako ne znam je li pepo ili su ga dohvatili crvi? nebitno...ostala je SAM!

Link

ili možda ova cura...jedna bolja od druge!

Link

zašto takvim vrhunskim ženama uopće trebaju muškarci? ne trebaju!

U suton, opremljena spiralom (ne onom jebačkom, već ovom za komarce), smrdljivim autanom, pridružila sam se mrtvoj prirodi...par crvenih paradajza (Ema, Emily), jedan orah, pseće vrećice i neka biljka na umoru! Pozavidio bi mi na toj mrtvoj prirodi i neki poznati renesansni slikar! Jedino ne znam koliko ću dugo odolijevali najezdi tih krilatih krvopija budući sam nula? (Krvna grupa) Sve u svemu u rekonvalescenciji tj oporavku bi se reklo da uživam? Iako je taj gušt u podne prekinuo jedan potok koji se počeo spuštati s ceste u dvorište i stvorilo se jezero prijeteći poplaviti ne samo garažu i podrum već i prizemlje! Šok! No dečki iz hitnih intervencija došli su za uru i pol (tek dvoja kola za cijeli Zagreb), zavrunuli u šahtu spojeve koje je neki prethodni njihov mamlaz (kooperant) aljkavo spojio...i eto avanture? Dobro da se voda nije spustila skroz dolje do Medveščaka...sve u svemu kud ja prođem...kaos! Šalim se iako sam ja hodajući kaos? P.s. pišem na mobu pa ima svega

koliko jučer, moja stvarnost bje posve drugačija od ove slike! nevjerojatno je kako čovjek može biti jadan i jedino što želi, stati na svoje noge! a onda pak kad mu to uspije, upusti se u čari života. jedno od mojh gušta je da sam uvijek dobro kuhala (delicije) i voljela skuhati nešto fino za nekog meni "finog"! bilo djecu, bilo partnera, ili pak prijatelje! tako i ova fotka dobre spize svjedoči o tome. cura iz istre zna koji su fuži dobri, kako spraviti tartufe i juhu od vrganja...mljac!

No, kao i svaka dobra priča, kratko traje. Ta sa fotke,osobito Kastavski blues festival, neki Stefanovski i...ja! ha ha...jarac će opet doć na svoje jer ja ja kam....što mogu kad mi nema premca? ili ga ja nisam srela!

No, da se vratim na početak priče...danas jesmo sutra nismo! ovih dana sam bila do balčaka svjesna kako mogu otić u trenu! no, eto me tu sam...tek toliko da večeras ostavim malo traga...slikom i rječju! riječi su ipak moje oružje, iako uglavnom ne volim ratovati njima. volim milovati, razumjeti, dokučiti, reći i izreći u nadi da me čuje...ne mora i poslušati! kako je to dobar osjećaj kad te netko čuje! i taj moj glas čuli su neki ljudi ovih dana...moje kćeri, moj prijatelj, moja frendica...jedna...druga! hvala vam!

Evo me opet u domu svome! Poslije ručka s dragim frendom, počastih se palačinkama sa sladoledom i šumskim voćem! Red Apple pub je pravo mjesto za proslavit...život! A i ovo podsjećanje na Kastavske dane bluesa...svaki trenutak života je bitan!

"Ovih dana imam puno priča! dugo već se nisam tako čoporativno družila? dobro je ponekad otići u čopor kako bi opet shvatio kako nisi taj. odradiš vrganjovu juhu sa prepečencem, napraviš tartufe s njokima i fužima...i zaradiš atribut vrhunske kuharice! odeš na koncert stefanovskog.....i unatoč i uprkos...i dalje misliš na njega! on niti ne zna da postojiš a kamoli da misliš? ili on uopće niti ne postoji? ili ipak...ponekad se pitam koliko sam u zabludi glede ljudi koji su me vojeli....vole...ili će? i u stvari, što je istina? moja? ne volim da me seciraju i potom to serviraju? jer, ja sam već tamo i to učinila! pseće plaže su prekrasne...toliko radosti i igre na jednom mjestu. danas sam obišla neka mjesta moje mladosti punat na krku, gdje sam bila prije više od 40 godina..potom svratih u staru bašku u želji za obić neku plažu po čuvenju. ali ništa od svega...samo gužve i hrpe ljudi. ne treba ići na mjesta ljubavi, čak niti tuđe ljubavi, jer sve su ljubavi naše! moje.nisam bila tamo...a mišljah kako ćemo nas dvoje...jednom tamo! stanuje li ljubav uopće ovdje? niti glasa, a kamoli krika? da, možda sam ja nestašna a ti konzervativan..pa ne priliči? ili sam ja neslobodna od svoje slobode a ti? gdje si ti? ili naprosto više nisi tu ni za kog? a niti ja više nisam, iako jesam? sve su to čini od pričina!

uglavnom, da završim lijepo je biti! makar sedam dana, negdje drugdje, netko drugi, nešto drugo...nekom! iako to upravo jesi ti. gutljaj prekrasnog souvignona, šetnja dokom, cheese cake koji baš i nije bio nešto, noć i...stepenice! 39 stepenica Hitchcock-ovih? ne sjećam se da sam se ikad u životu toliko penjala stepenicama koliko ovih dana...koji je to zaludan trud kad se popneš a znaš da moraš sići? je li ljepota u usponu ili silasku? treći kat, sa liftom. neka tako i ostane! do daljnjega! i da, nemam baš nekih fotogrfija jer one najjepše su ionako utisnute i otisnute u nama!"

Ionako sam ovih dana opet ispričala pregršt priča kroz sebe i druge...posjetila neka mjesta koja nikome ne želim (hitna, bolnica). priče čovjeku o čovjeku! pa ipak, zalud je sve to. koliko god želio, čeznuo...jači je otpor i misao na ništa o ničem. tako je lakše! okružit se hrpom ljudi, prijatelja, kvazi, surogata... zamjena... odmjena...čopor ko čopor, uvijek ima svog vođu, prvi red, drugi red...etc...etc...i reći: ja tako živim! jer ja tako ne živim! dobar dan, dome ma gdje bio! ja sam tu...a tolika beživotna tijela...starih...mladih...užas! kažu da svatko treba otići povremeno u bolnicu i vidjeti kako tamo ljudi "žive". pa ipak, meni zvuči u glavi refren jedne prastare pjesme."... ljeto koje smo sanjali mi...."ako mi netko iščupa tu pjesmu drage diklića negdje, dajem hm...dajem kraljstvstvo (za konja)!
eh, gotovo zaboravih malo zasvirati....ou je...koja poslastica (nije stefanovski)!

Link

Link