HIPOKRIZIJA

Ona je otišla! Jedina osoba kojoj je stalo do mene i koja me voli, a bome, jedina osoba koju i ja volim! Prekrasno je imati takvu osobu, osobito ako ti je to dijete! Ali neću danas o djetetu, ono ima svoj život, ide svojim putem (nažalost, povratak u EU je danas horor, gužva do Beča, a što će biti poslije čini se i gore). Moderni nomadi ne pitaju koja je cijena takvog milenja autoputovima, nesrećama, toplotnim udarima, glavno da se bilo, vidjelo i bilo viđenim! Ako ovih dana pogledate mreže, pune su selfija…svi žive život nekog svog „kutka i međutka“ u ciglih 15 dana, jer ostalih 350 se arbajta za ovih 15. No, to je već druga tema i ovdje ću je samo sporadično dotaknuti.

“O čemu ne govorimo”, S. Drakulić “… s tabu temama bolesti i smrti iz perspektive treće dobi, vremena svođenja računa, sa sobom i s drugima. U društvu koje favorizira mladost, ljepotu i brzinu, njezini se junaci kreću sporo i s naporom, zarobljeni u jednosmjernim tračnicama indiferentnih hodnika – bolnica, stanova, međusobnih odnosa – u kojima sva vrata vode u suočavanja s promišljanjima o gubicima, porazima, izdajama, sramotama, promašajima i žalosti.” Ovaj članak ponukao me da kupim njezinu knjigu I sigurna sam da je izvrsna! Jer je tema izvrsna…ona, o kojoj se šuti!
Ja ću se danas posebno osvrnuti na jedan “Kutak i međutak” našeg starenja i činjenja” nečinjenjem! Dakle, volim kad ljudi znaju odmah što neće, pa to i kažu! Ne treba im za to npr godina, dvije…ili tri, šest..mjeseci! Oni to već kažu na drugom susretu! Ja ne želim ili ja želim! Kako je dobro to ljudsko (staračko) razumijevanje! Sretneš npr nekog virtualno u ovom svom samotnjačkom životu i počne spika! Kako je u virtualnim poznanstvima i upoznavanjima stvar okrenuta naopačke, najprije dolazi brdo riječi a tek potom slika, često to nije to! I to je posve ok, odmah na prvom čvenku skužiš da ti tip nije napet i nema drugog! No, ako ti se taj netko naoko svidi, pa ti njemu…pa dogovorimo i slijedeći čvenk, e to je već lijepo! Pa krene spika, upoznavanje, mali noćni razgovori, sms-ovi, slijedeći susret! I super je to dok si još u fazi “ispipavanja” i upoznavanja saznajem kaj on hoće ili neće, kaj ti voliš ili ne…ali…ali…
Svi smo mi likovi iz života i ove S.Drakulić priče …”bolestima, smrti, treće dobi, svođenja računa sa sobom i drugima, puni sjećanja…krećemo se sporo i naporni smo, zarobljeni tim jednosmjernim tračnicama indiferentih hodnika….bolnica, stanova, međusobnih odnosa…”

Ali, ima taj neki kutak za taj neki međutak! Kada ipak želiš malo još, kada želiš opet po milionti put probati…iako uglavnom znaš da nećeš uspjeti! Ali ali…ne kužim ove ljude kaj nikako nisu probali, ali oni znaju da nije dobro…nisu bili…ali ne bi. Neće, ali bi kad bi ako…i ne znaju, niti zašto bi al niti zašto ne bi? Pa krene razgovor…čemu iskrica i sve to, ako ne znaš što, kako, zašto zar nije normalnije u ovim godinama učiniti taj korak ka nečem što ti se čini dobro, nego li ostati u svojoj kolotečini kojom nisi zadovoljan (većina ljudi je nezadovoljna I zato iskorači a ne zato što su sretni i zadovoljni) koja nije dobra, ali je poznata? Čemu trošit vrijeme ljudima ako ga prvo, nemaš sam dovoljno jer ga trošiš na svoj bijeg, a drugo, ionako si ga potrošio zalud već tolika desetljeća da nezadovoljstvo koje imaš, sigurno ne možeš pokvarit?
Svi mi imamo svoje bjegove i bježanja…neki u alkohol, neki u sex, neki muški (većina ih je upravo takvih) u posao, većina žena bježi u baby siting i služinčad svojoj djeci koja to obilato koriste…zamislite muškarca od sedam banki kako pogrbljen šljaka od 10 do 20 h svaki dan? Ili ženu od 60 i nešto kako trčkara za dvoje unučadi od pet i sedam godina po parku ili šoping centruod jutra do popodne dok njezini ne dođu s posla? Strašno!

Ja se radije svaki dan srećem sa svojim demonima…samoće, nekorisnosti, nepotrebnosti, nevoljenja, viška slobodnog vremena i traženja svrhe i smisla…i svaki dan ga iznova nalazim! Ponekad npr u djetetu kao ovih dana, ponekad u plesnjaku I izlascima, ponekad u nekoj dobroj hrani, ponekad u kafenisanju s prijateljima iil iskričavim kavama, ponekad u izletima i šetnjama (nadam se da ću opet moći), ponekad u brainstromanju tek toliko…da mi mozak ne zakržlja, u čemu križaljke ili pasijans sveudilj pomažu! A i ovo pisanje mi je relax i gust. I sretanje novih ljudi, novi događaji, nove misli, stare šprance…puno čitam, pratim zbivanja, još uvijek sam znatiželjna, gledam filmove…drago mi je da imam toliko vremena na bacanje! Jer, cijeli život sam jurila i trčala za sobom, a sada moja sjena i ja končano ruku pod ruku, jedna uz drugu! Put je isti svaki dan, stranputica ima ko i nekad, ali…ponavljam to svaki dan i prepoznajem sve više stranputice od pravog dobrog puta. I sve više volim te svoje rutine, i sve više volim da ništa ne radim, ništa ne mislim, ništa ne moram, ponešto čak I želim….sve više gledam, upijam, šutim…jbt ko Budha sam!

Ali, ja ne želim biti budha, želim biti žena koja želi svoje slobodno vrijeme (konačno slobodna od muževa, djece, posla, roditelja i svih moranja) dijeliti s nekim tko isto želi dijeliti a ne bježati! Dijeliti ljepotu I sklonosti i sve ono što smo htjeli a nismo smjeli, mogli ili nekoć željeli ali nas je sprječavao vlastiti odgoj (npr sex), djeca, partneri….

A.Ackroyd: Chatterton :
“Ne bi li bilo lijepo da zajedno trčimo poljima? Polja nisu jako daleko, znaš! Nije teško stići do njih, samo ako čovjek želi?”

p.s.
Ovo sam pisala negdje oko 17h jučer. Ne morate misliti ko ja, jer i ja sam unekoliko promijenila svoje mišljenje od pisanja ovog bloga do danas! Samo mijena stalna jest. Tada moj “radni” dan tj obveze završavaju i počinje dio dana kada ništa više ne moram! Sjećam se nekoć dok sam radila, tek sam dolazila tada doma i sav moj život je bio predamnom, u smislu da sam morala sve odraditi u tih nekoliko sati radnim danom od 17 do 22h (ili vikendom)? I skuhati, i prošetati pesu, i obići pok. majku, otići na kavu s djecom (govorim o period kad su djeca već bila velika I svoja), naći se s prijateljima, otići van, počistiti stan, oprati veš, popeglati veš, obaviti tjedni špeceraj nabavku, obaviti liječnika, vidjeti se s unučicom, rijetko ali ipak… i million drugih stvari? Hej, jel to život ili dresura? Sva sreća da većina ljudi ne zna što čini dok to ne prestane činiti!

Dok mi kćer (ova mlajša) drži conference call, ja s rezervog položaja u zamračenoj blagovaonici, pišem ovaj blog! Uz moj popodnevni kofi (nije Anan). Život u rekonvalescenciji je lijep! Slušam kćer i sve si mislim kak bolje govori engleski nego li HR! I kako je lijepo kad je neto brižan i kad te razmazi ..pa ide u dućan i kupi sve kaj treba! I odemo na plac (cura voli ribice i kaže da je to jedini razlog zbog čega ima nostalđi za HR) i sve kaj treba! Reče kad je došla da ja mogu jedino kavu platit! Pa smo malo đirale jučer city centrom...kava, neka sitna kupovina mami (opet sam smjela samo kavu platit)...pa taxi za plac, pa natrag, pa u šoping pa natrag ..eto, to je taj loš život u toj groznoj EU, nekoj Češkoj koja je prije samo 30 let bila 100 godina iza nas? Da se malo prestanem hvaliti (jer hvalim se svojim djetetom)...pa da se počnem hvaliti sobom! Dobro mi je...i znate kaj, za vaše religijsko primitivne dijareje boli me ko lanjski snijeg. Jedino kaj me boli kaj moram to plaćati, al nije beg cicija! I da, dovoljna sam sama sebi...a ovima kaj hodaju okolo po blogovima i stalno me spominju...ha ha ..izrasti će vam vještičje bradavice jer tako prođu oni koji spominju ime gospodnje zalud! Jer, ja sam svoj b(l)og i nema drugih bogova! E da, iako sam par dana bila "van stroja" strefila me jedna fina iskričava kava...nakon skoro godine dana! Eureka!?

ta sam! čitajući ponešto, sve više je mira u tom mom nemiru! znam kad ću se smirit i pomalo težim. umori se čovjek od svih tih talasanja, osobito ako i nisi neki plivač? i postajem sve više svjesna da sam upravo ta...urbana rasistica! čak i anarhistica! možda drugima djelujem u onom grubom (pravom) smislu, ali meni je to pomalo prirodno stanje otkad znam za sebe? no, velika obitelj, supruzi, djeca, posao...sve te to odvoji od tebe i odradiš. često sam znala reći da nisam znala bog zna što, ali to što sam znala i činila, činila sam najbolje što sam mogla! sada cijenim svakog prijatelja i poznanika /nekoć sam to odstranjivala samo tako/ i ako ga zadržim, on je vrijedan. ako pak ne, nije mu nit bilo mjesto. istina, sve ih je manje jer odstranjujem one koje vidim da nemaju neki smisao ili je smisao i svrha onoj drugoj strani?

prozaično i potrošačko vrijeme je definitivno iza mene! od bjesomučnih kupnji krpica po šoping centrima do nemile potrage za ljubavlju koju sam kupovala po tim istim centrima! istina, jučer sam se lecnula jer sam u jednom /dobrom/ filmu čula istu rečenicu koju je meni prije dosta godina rekla moja kćer: ok, tražiš ljubav...ali moraš li se pojebati sa svakim tko naiđe? sex je precijenjen! ona je tada imala tridesetikoju a ja pedesetikoju. i ja sam svojoj kćeri odgovorila kao i ona majka sinoć u filmu, svome sinu: pa volim sex i želim ljubav! nitko nam nikad neće sasuti brutalnu istinu u lice kao vlastito dijete! zato je dobro što ih imamo, da nas uče o nama onako kako dijete vidi roditelja. kako smo mi kao djeca vidjeli svoje roditelje!

istina nije draga i nije česta, baš zato ju treba njegovati! zato sam ja urbani ne samo rasista (kao moj znanac s kojim sam pričala o tome) već i anarhista! saspem istinu ko da sam dijete nekom roditelju! teško se cijepim, krstim i savijam, barem u kičmi! ruke, noge, glava...mogu ko pavijan sa svake grane na granu! nemoj mi lomit kičmu, jer me onda nema! jer, nemam ništa osim sebe i te leđne moždine. tih sokova što struje i bruje mojim venama....ha ha...pustit ću i jednu mladu plavu, koja je istovremeno i oštra i tako nježna!


ovih dana sam naročito bivala sa djecom! ne sjećam se kad tako i toliko? i pitah se...(ne kao rudanica) tko su ta moja djeca? ali, da mi se neka zebnja uvukla u srce poradi jedne, jest. sva sreća, imam ih dvije! ako jedna omane, druga je melem! a pretresle smo sve teme...djetinjstvo i odrastanje, moje brakove, njihove, poslovne uspjehe (djeca su mi uspješna i čak bogata za razliku od mene). i baš sam danas s ovom mlađom, u raspravi o svjetskom kurcu od društva, država i planete, o jebenim mojim generacijama koje su zajebale svijet i sad smo tu gdje smo, zaključila kako sam uvijek bila anarhistica u vječnoj borbi protiv establišmenta!

CHE guevarina sljedbenica i borkinja za prava čovjeka, radnika, žene! kako li se to samo plaća na brdovitom balkanu! osobito žena, pametna, zgodna...nepodnošljiva uglavnom muškarcu i ženi...prosječnoj, laktaroškoj, nesposobnoj...a još više njemu! no, kako godine idu, spol je sve manje važan! jebite se ljudi dok možete, jer ovo jebanje u mozak nije baš nešto? vi i ja (većina ovdje) živimo na različitim planetima, a možda i galaksijama! no, znam da ćemo završiti u zemljici bilo kao hrana crvima ili kao pepeo...nebitno! zato evo nešto lijepo! tip zbog kojeg sam davnih dana slušala tu stvar, pokojni je...iako ne znam je li pepo ili su ga dohvatili crvi? nebitno...ostala je SAM!

Link

ili možda ova cura...jedna bolja od druge!

Link

zašto takvim vrhunskim ženama uopće trebaju muškarci? ne trebaju!

U suton, opremljena spiralom (ne onom jebačkom, već ovom za komarce), smrdljivim autanom, pridružila sam se mrtvoj prirodi...par crvenih paradajza (Ema, Emily), jedan orah, pseće vrećice i neka biljka na umoru! Pozavidio bi mi na toj mrtvoj prirodi i neki poznati renesansni slikar! Jedino ne znam koliko ću dugo odolijevali najezdi tih krilatih krvopija budući sam nula? (Krvna grupa) Sve u svemu u rekonvalescenciji tj oporavku bi se reklo da uživam? Iako je taj gušt u podne prekinuo jedan potok koji se počeo spuštati s ceste u dvorište i stvorilo se jezero prijeteći poplaviti ne samo garažu i podrum već i prizemlje! Šok! No dečki iz hitnih intervencija došli su za uru i pol (tek dvoja kola za cijeli Zagreb), zavrunuli u šahtu spojeve koje je neki prethodni njihov mamlaz (kooperant) aljkavo spojio...i eto avanture? Dobro da se voda nije spustila skroz dolje do Medveščaka...sve u svemu kud ja prođem...kaos! Šalim se iako sam ja hodajući kaos? P.s. pišem na mobu pa ima svega

koliko jučer, moja stvarnost bje posve drugačija od ove slike! nevjerojatno je kako čovjek može biti jadan i jedino što želi, stati na svoje noge! a onda pak kad mu to uspije, upusti se u čari života. jedno od mojh gušta je da sam uvijek dobro kuhala (delicije) i voljela skuhati nešto fino za nekog meni "finog"! bilo djecu, bilo partnera, ili pak prijatelje! tako i ova fotka dobre spize svjedoči o tome. cura iz istre zna koji su fuži dobri, kako spraviti tartufe i juhu od vrganja...mljac!

No, kao i svaka dobra priča, kratko traje. Ta sa fotke,osobito Kastavski blues festival, neki Stefanovski i...ja! ha ha...jarac će opet doć na svoje jer ja ja kam....što mogu kad mi nema premca? ili ga ja nisam srela!

No, da se vratim na početak priče...danas jesmo sutra nismo! ovih dana sam bila do balčaka svjesna kako mogu otić u trenu! no, eto me tu sam...tek toliko da večeras ostavim malo traga...slikom i rječju! riječi su ipak moje oružje, iako uglavnom ne volim ratovati njima. volim milovati, razumjeti, dokučiti, reći i izreći u nadi da me čuje...ne mora i poslušati! kako je to dobar osjećaj kad te netko čuje! i taj moj glas čuli su neki ljudi ovih dana...moje kćeri, moj prijatelj, moja frendica...jedna...druga! hvala vam!

Evo me opet u domu svome! Poslije ručka s dragim frendom, počastih se palačinkama sa sladoledom i šumskim voćem! Red Apple pub je pravo mjesto za proslavit...život! A i ovo podsjećanje na Kastavske dane bluesa...svaki trenutak života je bitan!

"Ovih dana imam puno priča! dugo već se nisam tako čoporativno družila? dobro je ponekad otići u čopor kako bi opet shvatio kako nisi taj. odradiš vrganjovu juhu sa prepečencem, napraviš tartufe s njokima i fužima...i zaradiš atribut vrhunske kuharice! odeš na koncert stefanovskog.....i unatoč i uprkos...i dalje misliš na njega! on niti ne zna da postojiš a kamoli da misliš? ili on uopće niti ne postoji? ili ipak...ponekad se pitam koliko sam u zabludi glede ljudi koji su me vojeli....vole...ili će? i u stvari, što je istina? moja? ne volim da me seciraju i potom to serviraju? jer, ja sam već tamo i to učinila! pseće plaže su prekrasne...toliko radosti i igre na jednom mjestu. danas sam obišla neka mjesta moje mladosti punat na krku, gdje sam bila prije više od 40 godina..potom svratih u staru bašku u želji za obić neku plažu po čuvenju. ali ništa od svega...samo gužve i hrpe ljudi. ne treba ići na mjesta ljubavi, čak niti tuđe ljubavi, jer sve su ljubavi naše! moje.nisam bila tamo...a mišljah kako ćemo nas dvoje...jednom tamo! stanuje li ljubav uopće ovdje? niti glasa, a kamoli krika? da, možda sam ja nestašna a ti konzervativan..pa ne priliči? ili sam ja neslobodna od svoje slobode a ti? gdje si ti? ili naprosto više nisi tu ni za kog? a niti ja više nisam, iako jesam? sve su to čini od pričina!

uglavnom, da završim lijepo je biti! makar sedam dana, negdje drugdje, netko drugi, nešto drugo...nekom! iako to upravo jesi ti. gutljaj prekrasnog souvignona, šetnja dokom, cheese cake koji baš i nije bio nešto, noć i...stepenice! 39 stepenica Hitchcock-ovih? ne sjećam se da sam se ikad u životu toliko penjala stepenicama koliko ovih dana...koji je to zaludan trud kad se popneš a znaš da moraš sići? je li ljepota u usponu ili silasku? treći kat, sa liftom. neka tako i ostane! do daljnjega! i da, nemam baš nekih fotogrfija jer one najjepše su ionako utisnute i otisnute u nama!"

Ionako sam ovih dana opet ispričala pregršt priča kroz sebe i druge...posjetila neka mjesta koja nikome ne želim (hitna, bolnica). priče čovjeku o čovjeku! pa ipak, zalud je sve to. koliko god želio, čeznuo...jači je otpor i misao na ništa o ničem. tako je lakše! okružit se hrpom ljudi, prijatelja, kvazi, surogata... zamjena... odmjena...čopor ko čopor, uvijek ima svog vođu, prvi red, drugi red...etc...etc...i reći: ja tako živim! jer ja tako ne živim! dobar dan, dome ma gdje bio! ja sam tu...a tolika beživotna tijela...starih...mladih...užas! kažu da svatko treba otići povremeno u bolnicu i vidjeti kako tamo ljudi "žive". pa ipak, meni zvuči u glavi refren jedne prastare pjesme."... ljeto koje smo sanjali mi...."ako mi netko iščupa tu pjesmu drage diklića negdje, dajem hm...dajem kraljstvstvo (za konja)!
eh, gotovo zaboravih malo zasvirati....ou je...koja poslastica (nije stefanovski)!

Link

Link

(suncokreti iz 2016.g...moj tadašnji ured)

https://www.index.hr/rouge/clanak/ti-i-tvoj-decko-ne-pricate-o-bivsima-evo-

zasto-biste-trebali/909034.aspx

(članak na koji sam reagirala, index, 2016.g.)

Face me podsjetio na jedan moj zapis iz 2016.g. međutim, kako je aktualan i danas, dijelim ga i danas, u ovoj posvemašnjoj sezoni “kiselih krastavaca” kada su svi “normalni” (jer za mene nije normalno stajati u kolonama satima I ići na godišnji kad idu svi živi) na cesti!

Godinama već tako ja u ljeti hiberniram u Zagrebu i pišem. Ovaj put ću i ponešto drugo, pa eto nek u ovaj suton ostane malo traga!

“Osim što dijelim dio današnjeg dana...suncokretima, ima još. Volim kad neko svoje mišljenje potvrdim i kroz nečije tuđe pa makar to bio i indeks.rouge. Ddoista, dobro je pričati o bivšima (sadašnjima) ovako kako i oni kažu...jer kroz njih govorimo i o sebi. čuvajte se onih koji ne pričaju o bivšima...ili nešto skrivaju ili pak im nije važno što ćete misliti o njima...evo malo štiva i da podsjetim da je ovo nije atelje...pa da malo slova zamijene tolike sličke? Ne mogu vjerovati da su toliki ljudi (osamljeni i sami) ovdje a da nemaju kaj reći...o sebi...drugima kroz sebe, sebe kroz druge...sve u svemu...razgovori ugodni!

Samo ću nabacit par svojih misli na tu temu, jer svatko tko prođe kroz naš život, ostavi traga. Mene je par ljudi, događaja promijenilo do...neprepoznatljivosti! A opet, to sam ja...dakle, njihov utjecaj na mene bio je snažan...gotovo do srži. Zahvalna sam bogu na takvim ljudima, događajima...i ne mogu ih samo tako zatajit...niti sebi niti bilo kome.

That's it, na koncu, kak reče onaj Borges, ono što doživi jedan čovjek, dožive svi ljudi. zato i ima toliko crnih rupa ovdje (u ljudima) koji nisu u stanju zavirit u svoju dušu, srest svoje aveti prošlosti, izvest ih na svjetlo dana i ako treba i zaplesat s njima. Pa kom obojci kom opanci.

Ja se npr svojih aveti ne bojim, a bilo ih je i ima ih još. S nekima (a nisu ljudi) se upravo borim!!
Na koncu nisu nam ti bivši bitni radi njih, bitni su nam radi nas! Tko bismo bili da ih nije bilo? Ja zasigurno druga osoba, netko posve drugi. I drago mi je što su bivši ostavili traga u mom životu. Stvari su ono što čovjek sam izabere ,što će uzeti a što odbaciti, čak i kad misli da se sudbina igra njime. Jer sve je sa svrhom i razlogom. Netko nam treba da bismo rasli, netko da bi se ponizili...etc...sve smo to mi. I opraštam sebi sve što sam činila i ovo danas tj. jučer što me sustiglo danas...to sam sve ja!

i moram prihvatiti da moji bivši nisu mogli drugačije, jer da jesu bili bi! Nije lako spoznati sve to. Nekima treba bijeg u šumu da bi shvatili što su i kako su, nekima u alkohol, neki u drogu, neki uskakanjem u nečiji krevet a najteže je zrondat sliku o sebi, koju dilamo godinama...sebi, drugima. kad nas netko ili nešto zronda, onda taj prvotni atak trebamo preobratit u svoju pobjedu (ne volim tu riječ) tj ne pobijedit samog sebe, već prihvatit se takvog kakav jesi.
Nisi mogao vidjeti što si trebao, učiniti što si trebao a sada jasno vidiš, krenuti nekim drugim putem, ljudima, događajima. Jasno sve vidimo, ali ne možemo ništa promijeniti, popraviti! Samo nijemo gledam svoj život kao da nije moj? Jer, posljedice su hm...još uvijek pijem i kuham dobru kavu! Neću kvarit dojam odbijanjem, jer sve su to negiranja!
I da, svejedno kakvo je, prihvaćanje jedino donosi odrješenje!"

Miriši na prošlu kišu, dan poslije...dobro je! U pogledu na sljeme, često sitnice promijene tijek stvari...događaja. a bome i ljude? Iako, u stvari nisu bitni ljudi koje srećemo, već koliko smo spremni i otvoreni da ih sretnemo? Neke ne bih nikad npr da ih nisam srela u tom nekom trenutku. One druge pak, šteta kaj nisam...samo su prošli, a neki se zadržaše puno previše tako da dugo, dugo…traje i nikako da završi?

Neki neće nikad napustit naš um, neke želje će zauvijek ostati u snatrenju no, realizirala sam se tako i toliko koliko jesam. Nema više, još...barem ne za ono što je bilo, može eventualno biti? U stvari, uvijek dok gradiš budućnost moraš imat pogled i u prošlost...ako ništa kako se ne bi tamo vratio!

Kaže Sadhguru, prošlost ne postoji (prošla je), budućnost nije još došla…jedino što imamo je ovo sada! Hajdmo, živjeti ma kakav život bio! Osim suncokreta podarit ću nam i jednu prekrasnu ljubavnu pjesmu, meni najdražu!

Gitanđali
"ako mi nije dano da te sretnem za života,
neka mi bude dano da vječno gubitak ćutim, neka mi
bude dano da spominjem se uvijek, neka mi bude
dano da udarac ove tuge snosim za snivanja svoga i
za ura budnih.
dok prolaze dani kroz tržišnu vrevu ovog svijeta,
i dok se ruke pune dnevnim utršcima, neka mi bude
dano da vječno neimanje ćutim, neka mi bude dano
da udarce ove tuge snosim za snivanja svoga i za
ura budnih.
dok sjedim na rubu druma trudan i zadihan, dok log
svoj sterem u prašini, neka mi bude dano da put
daleki pred sobom slutim, neka mi bude dano da
spominjem se uvijek, neka mi bude dano da udarce
ove tuge snosim za snivanja svoga i za ura
budnih.
kad odaje mi budu okićene i kad oglasi se frula i
zvonak smijeh, neka mi bude dano da odsutnost
tvoju ćutim, neka mi bude dano da spominjem se
uvijek, neka mi bude dano da udarce ove tuge
snosim za snivanja svoga i za ura budnih."
rabindranat tagor

p.s.
ne radi se o jakim ili slabim...svi smo mi jaki i slabi...kak reče kundera:
„ Ali upravo onaj tko je slab mora znati biti jak i otići ako je onaj jaki previše slab da bi mogao povrijediti slabog“

Napišem glupost, ali nije da ju nije nitko pročitao (vjerojatno jest) već je point u tome da nitko NE ČITA! Osobito ne novine, one šuškave i papirnate? Ali, nije nit čudno, u stvari, nema se što čitati u HR (čast izuzecima). Jer da ima, vidjeli biste da sam napisala glupost da je Obzor subotnji dodatak Vjesniku umjesto „Večernjem“! Naime, Vjesnik (novine) je prestao izlaziti davne 2012.g. i iako je bio kultna novina (mislim da je zadnji glavni urednik bio nenadmašni Igor Mandić), unatoč toga divlji kapitalizam i „hrvatska baš me briga za bilo što pametno“ je uspio uništiti te kultne i jedine dobre i neovisne pametne novine još iz Yu i početaka HR!
No, da krenem dalje od konstatacije kako nitko ne čita. Ja tu i tamo čitam i pročitam poneki pametan članak. Pa je tako u dotičnom Obzoru oveći članak objavila i K. Peović i upravo sam se na njega osvrnula u komentaru tam kod Slovka o tome kako današnji ljudi (nažalost) iako vide kamo vodi ova ekološka katastrofa, nisu u stanju shvatiti i izabrati…ili propast svijeta ili propast kapitalizma! Naime, oni biraju kapitalizam i tako idu u pič.mat! Ova rečenica je samo sukus onoga što sam tamo pročitala i sluglasna sam!

A suglasna sam, sa stavovima o kapitalizmu i propasti radničke klase (znam da vam profačica Peović nije autoritet jer vi znate više i bolje ha ha), i sa mišljenjem u istim tim novinama , još jednog pametnog, pazi sad, Bosanca…

Aleksandra Hemona (malo je mlađi od mene, ali generacijski smo blizu) , uglednog bosansko-američkog pisca koji je pobjegao kad je počeo rat, trenutno profač na sveučilištu Princeton.

I gle čuda, čovo o svemu progovara ali ovo zakaj pišem ovaj svoj uradak je citirat ću ga, jbt baš se slažem s njim! Pa kaže čovo, svjetski priznat (otprilike isto što i ja mislim) cit iz "Večernjeg lista", Obzor, subota, 13.7. pa koga zanima može i pročitat cijeli članak neće mu biti žao!

„…osjećao sam te mane od početka, moja generacija bavila se tim manama, ali sam vidio i neke vrijednosti u tom socijalizmu. Ono što je Jugoslavija imala, ono što je bilo moguće u Jugoslaviji, a u Bosni to sad sigurno nije moguće, jest ta vjera u zajednički društveni projekt. …a sad se u Bosni grade palače dok ljudi žive na ulici i nemaju što jesti, a društvena infrastruktura niti im hoće pomoći, a sve i da hoće, nema čime jer je pljačka osnova društvenog, nacionalističkog uređenja. Ljudi moje generacije zamišljali su i vjeroavali da postoji treći put koji nije ni socijalizam ni fašizam, nego da se iz te društvene zajednice, u okvirima vjere u zajednički boljitak, mogla napraviti tranzicija bez nasilja, koja nije zahtijevala rat. I to nije bilo neizbježno, to je bio izbor izvjesnih ljudi, političara s jasnim namjerama i ciljem. Bila je moguća drugačija tranzicija da se sačuvaju dobre stvari iz te Jugoslavije, a ukinu loše. Dakle, nisam nostalgičan za Jugoslavijom, ali isto tako ne mislim da je bila zločinačka tvorevina…“.

Eto, toliko o čovjeku čije se ime našlo na špici Matrixa! Drago mi je da mislimo isto, jer začudo…očito oboje mislimo! Većini u HR je problem to sve i pročitati a kamoli razmisliti o tome? Ima nas...btw čovo reče da je anarhist...i po tome mi je blizak!

šteta što mi hrvati svojevremeno nismo isprobali taj đir bacanja kroz prozor omraženih popova i svećenika koji su stoljećima samo zgrtali i pljačkali svoj narod? možda bi danas bili i mi vjerski osvješteniji da smo imali svoga jana husa? jer u češkoj danas ima jedva cca 20% vjernika, ateista 34% a najviše neoprijedjeljenih 44%! a možda bismo bili i bogatiji kak su oni po plaći, standardu i svemu ostalom. bili su do 90-tih 100 godina iza nas (rusija i željezna zavjesa) a danas su 100 godina ispred!
pa na današnji dan kiselih krastavaca na blogu (cijeli dan nema ni zuc a kamoli koja riječ), evo malo prosvjetiteljskog duha...nadam se da će bar netko pročitati ovaj članak o povijesnoj defenestraciji (bacanje kroz prozor) pa možda nešto i naučimo (te), osobito ovi prepametni kad je vjera u pitanju, za buduće generacije!

https://www.index.hr/vijesti/clanak/katolici-u-pragu-baceni-su-s-prozora-on
da-je-poceo-brutalan-vjerski-rat/2586344.aspx

reče jučer Pat da su joj moje kave sa šlagom, moji izleti i moja stolica zanimljivi za čitanje! jer, da nisu, ne bi znala koliko često i kako to činim? pa da još malo podastrem svoj život jer očito ima interesenata i znatiželjnika, da ne kažem picopatnika i jalnih?

dakle, ovaj mjesec (a još nije prošao) sam potrošila cca 1000 eura! od toga je na kave, izlete, druženja ošlo cca 300 eura! pretpostavka je da je toliko (a dopuštam svojim frendovima, znancima, prijateljima) da potroše i duplo nego ja, jer sam od stare garde koja misli da muškarac ipak treba više "sudjelovati" u troškovima nego li žena. dakle, nije malo ali mi je gušt! svaki put sam bila pozvana, dakle kad te netko zove, moš prihvatit ili odbit. kad ja zovem, onda je na meni da osiguram veći dio!

imala sam krasan život glede putovanja, doživjalja. ne za tri kune i ne na grbači drugih. dapače, često su to bili prvoklasni provodi jer sam 20 let bila s jednim lavom (manager koji mi je bio i surpug) koji nije žalio glamura i sjaja, kak to i priliči jednom lavu. neke od znanaca, ljubavnika, ljubavi...sam i sama "navukla" na dobar život i gušte! i sama fino kuham, radim dobre kolače, volim sex! a što ćeš više u životu? ta nije valjda smisao života arbait?

i da, imam jednog frenda s kojim svakih par dana popijem svoju kavu sa šlagom! jedan dan on plati, drugi put ja i tak već 15 let! nekoć, dok smo radili pili smo kavu svaki dan...onak u pauzi! oboje smo radili u dobrim firmama. bilo je prije više i zajedničkih ručkova, ali kako smo sada oboje u penziji, ručkovi su rjeđi...ali još uvijek puno češći nego li u raje, Pat!

a glede sranja, i to je jako važno u čovjekovom životu! uredno to činim svako jutro, barem jednom. a onda ponekad i tokom dana. pola zdravlja u godinama je upravo u sranju. da nemaš zatvor, Pat, možda bi manje srala po blogu? ovako, piši briši...ali, kao što vidiš, ja i kad o sranju pričam, ostavljam traga! nek se nađe, ako ništa da netko prčka po njemu...što sam jela, što sam pila, koliko sam papira potrošila i sl.

nemoj se žuriti čitati, ostat će ovaj blog zauvijek (ukoliko to uopće postoji). želim ti dug i plodan život i da se u mojim godinama moš svaki dan posrat! pa onda čak i pisat o tome! eto, blog s posvetom je tu, kava sa šlagom popijena...sad mogu u dan!

kamenjak, boja mora

samo da vas pozdravim!


Jučer onako mimohodno, zastao mi je pogled na ovom nakaradnom imenu na jednoj ovećoj zgradi ispod arene i tik do autobusnog kolodvora. Navrle su slike iz djetinjstva. Ogromna drvena, već prilično pohabana, vrata moje škole! Kako mi se samo činila ogromnom ta zgrada i ta vrata tada. Prođe i 60 godina od kada sam prolazila kroz njih. Prođe i deset (ili tako nekako) otkad sam zadnji put bila u Puli.

Ne volim više Istru jer podsjeća na neke bolne događaje, ljude, stvari. Imam ja i sada roda i kome svratit tamo (sister ima i apartman i kamp kućicu i zemljicu, sestrične dvije, strina…što Vodnjan što Pula, dvije frendice, jedna Medulin, jedna Premantura, jedan dugogodišnji frendu u puli, koji možda ovo i čita (poznati perfomer), a nekoć sam i sama imala zemljicu i kampicu) ali dugo već nisam. Niti neću! Naprosto, nisam nikad odsjedala kod rodbine ili prijatelja, radije platim neki apartman i onda sam mirna i ne moram nikom titrat niti osjećat zahvalu. Tako funkcioniram već desetljeća. Možda to i nije dobro, možda nisam trebala sve te veze precvikat, ali takav je bio moj izbor iz razno raznih razloga. Općenito, u životu nikad nisam htjela mukte prolaziti već sam sve svoje gušte plaćala na drugi, teži način. Život bez prijatelja, rodbine i svih tih "rodjačkih" ja tebi, ti meni.

A bila mi je ta Pula i Istra jako draga! Prošpartala sam ju uzduž i poprijeko, uglavnom van sezone. U sezoni sam bila svega par puta u tih zadnjih 20 let! Naprosto se užasavam tih gužvi na plaži, na cesti, u dućanu, u kafiću. Pa ipak, dala sam se nagovorit ovih dana otić u tu moju Istru i naravno, požalila! No, to je već druga priča i neću danas o njoj

. Ima par krasnih fotki koje ću podijeliti, ali nedajte se zavarati. Sve te fotografije sa nekih izleta, godišnjih…sve su to mrtve slike živih događaja. Fingirani često. Dobro reče jučer peempe u svom blogu kako često na instagramu (nisam tamo), face, iskrica weblogu vješamo neke fotke, neke dojmove…o sebi, drugima…a nema onih istinskih nutrina.

Jer, lako ćemo za paučinu koja se hvata po ćoškovima stana ili kuće! Što ćemo sa paučinom koja je zaposjela naše srce, um, dodir? Kako skinuti te slojeve i naslage koje smo brižljivo skupljali sve te godine…kako se zaštitit, kako ubost, kako zajebat, kako ne voljet? Kako zaboravit sve što smo bili i kako ostvarit sve što jesmo ili prije što nismo? Ili što želimo! Što želimo? Eh, možda da ona vrata nisu i danas tako velika jer mi je ogromna rupa u duši zbog upravo te moje škole (otišli smo rano iz meni tako drage Pule). Ostala mi je trauma kad sam došla u novi grad i novu školu, pa zalutala u krivi razred. Pamtim te suze ko danas!

I koliko je takvih „škola“ u životu i iz života bilo, tamo, tu…nije važno gdje! Izranjavani, obezglavljeni, umorni a opet mi, željni još tračka života, nade…svega! I žal što sve to više nije i neće biti. Što će biti? Uglavnom ništa! Jbt treba prihvatit to ništa, barem u mom slučaju. Teško! Pa ipak, ništa drugo ne preostaje! Osim poneke frendovske kave, neke nade koja umire posljednja! Svjesna sam da je starost pokucala na vrata. Sve manje mogu, želim, ištem! Pa ipak, čovjek je biće koje ne odustaje...di sam ja još od stote (ima i na iskrici stogodišnjaka tak da...)! Dobro vam jutro, ovo nedjeljno!

vižula, arheološki park (rimski)


malo jedrenja


(bodulaš, ceja) istarski akvatorij

Kao što vidite, ostah bez teksta!

uz jutarnju kavu, imam potrebu napisati par riječi, tek toliko da ne prođe nezamijećeno, od mene barem! dakle, to jest život. jer, ne živi se život tako da ga ne živiš! posegneš, kreneš...i to je poanta. živjeti ga, pa potom i odživjeti! i da, možda će proći i tih 17 bez života, ali sa jednim drugim smislom koji moraš! možda te to i drži, kao što je mene držalo, dok me držalo. a onda polako popusti i opet kreneš ljubiti, voljeti...tražiti srodnu dušu! to ti je imanentno, isto kao što je onim drugima bauljanje po dostavi, pesima i ostalim "životnim srećicama"! svatko nek živi svoj...pri tome vidjeti tuđi, ali ne živući ga. eto, imam jednu frendicu 50 i više godina. ona je cijeli život, nakon kalvarije od braka, ostala solo. i nikad nije imala nikog...i nije htjela nikog. i to je njezin izbor! hm...danas kad ju gledam, gotovo da je rezultatski, jednako...njezino nikad nikog i moje...uvijek željna, žedna i voljna života! i ja sam solo. ali...ali...postoji bitna razlika...baš ovo što kažeš, želiš život i imaš ga u sebi. a da li i koliko će se ostvariti, makar i u 70-toj...gotovo da nije bitno. ioanko smo svi sami. ja sam cijeli život provela u traženju smisla u dvoje, u čovjeku, prijatelju, drugu...ljubavniku! i sretoh ga nekoliko puta...ali ali...nema ga! i nebitno je (iako je bitno i bolnije) je li otišao ovako bestraga skončavši životni luk ili je naprosto odjahao u suton. u srcu ostaje i duši ostaje ožiljak...ali znaš da je bilo, da je trajalo i dok je bilo tako imalo je smisla! na koncu, tako gledano, ništa u životu nema smisla jer kad tad ćemo otići i neće ostati nikakav trag nakon par generacija da smo uopće postojali? ali jesmo...i trajali dok nas je bilo. eto, to je meni neka ne satisfakcija, već utjeha. ili naprosto pomirenje...probala sam, voljela sam, živjela sam! i sutra se spremam na jedan "sunovrat" (koja prelijepa biljka ali i životni zajeb) , ali...ali...kako znati što je to ako nisi gledao, njušio, dodirnuo? a nije proljeće kad cvjeta, već je zima...života!

What's Love Got To Do With It

Link

Ti bi još volio? Još uvijek sanjaš ljubav i zanos! A moje sve ljubavne priče su završile! S tobom! Možeš tako godinama ić od ljubavi do ljubavi, s ljubavi na ljubav. A onda jednom odustaneš. Odeš. Ne možeš više, jer ne želiš! I onda počneš uživati u lijepim malim stvarima života kao što su nečija zaljubljenost u tebe! Nije loš osjećaj ali zna biti naporno? Ili uživaš u zajedničkim izletima i druženjima. Ručkovima. Seks može biti jako dobar ili pak loš, gotovo da ti je svejedno! Nema drame. Krojiš sastanke i rastanke kako tebi paše. Radiš prioritete u životu i slažeš ljude u vrstu…najbliži, bliski…i svi ostali! I nemaš grižnju savjesti, jer vidiš i znaš da i takav (bez duše) daješ više nego li većina s dušom! Gdje si se izgubio? Zašto? Kad ti ljubav svaki put donese toliko patnje i boli, čak i više no što možeš podnijeti, zastaneš! Kad ti trebaju godine da se oporaviš, ne i zaboraviš, već naprosto potisneš i počneš opet samo živjeti a ne i voljeti, shvatiš da je trenutak ljubavi i sreće satkan od milion suza i patnje, dana, mjeseci, godina! I kažeš sebi: no more! I tako živiš, day by day! I svrate mnogi u tvoj život i svi oni ištu nešto, ali ti shvatiš da ne išteš više ništa do li malo smijeha, neku toplu ruku, neki fini ručak, neki dobar izlet…buđenje uz nekog. Može li to bez ljubavi? Može! Nije isto. Nema one force, onih ushita i krila, onih jecaja u zagrljaju strasti. Nema više niti priča u kojima si posve inn! Ali nema ni svega onog drugog kada ljubav mine. Nema zalupljenih vrata, napisanih oproštajnih pisama, razvoda, pas mater i sl. Miran razlaz…bilo mi je lijepo, bilo mi je drago, ne bih više, nemojmo više etc etc. Je li to ljubav s predumišljajem? Daješ se onoliko koliko misliš da treba i da je dovoljno! Jer nitko ne zaslužuje, ne više, već…. Nada! Niente! Zero! Kakav je život s tim? Dobar! U ovim godinama zadovoljan si dobrim. Čak i ne znam što bih s odličnim jebačem? Kuharom? Tipom koji me želi voditi na putovanja po svijetu, npr Kubu? Postoji li uopće stvorenje s kojim bih htjela biti dulje od sedam dana? Davno već mi je jasno da bih željela imati nekog svog…neko biće s kojim se razumijem, s kojim mogu pričati priče, ne radi priče već istinski. Voljela bih se i maziti od vremena do vremena. To uključuje i seks i buđenje uz nekog. Ali…ali…kada i koliko mi paše! Kako uskladiti sve te svoje potrebe i želje s nečijim tuđim? Teško. Svi mi funkcioniramo na način da volimo ugađati sebi. Uglavnom tako i funkcioniramo da smo sebi prvi i jedini! Djecu apstrahiram jer uglavnom su u ovim godinama negdje drugdje! Tko ostaje osim nas? Mi sami! Svatko gleda sebe i svoje porebe…pa kad mu se ide u kino, zove nekog. Pa kad mu se pije kava zove nekog. Pa kad mu se ide u šetnju ili na ples…zove. Neki pišu pjesme pa tako zovu i prizivlju? Neki crtaju i glume dvorske lude, pa prizivlju? Neki naprosto šute i skrivaju se misleći kako je neisticanje nazanimljivije? Svi mi funkcioniramo kad mi osjetimo poriv za nešto! Ok, ponekad i nas zovu i traže i pitaju nekaj. Dobro je kad se to poklopi i s našim interesom i voljom, ali često je drugačije. Često druga srana nema potrebu niti želju kao mi…za ništa od toga kaj npr mene zanima i veseli? Tko je važniji? Mi ili oni? Jasno je tko! I sad se opet vraćam na ljubav. Što je ljubav? Traženje naših interesa i sebe samih u drugima! Ako nam se to u velikom postotku posreći i nalazimo, sretni smo i dešava se ljubav! No, kako to obično biva u ljudskim odnosima, najprije primjećujemo kompatibilnosti a onda post festum izranjaju različitosti. Pa one rastu, pa one prerastu nas same! Razlaz. A ja sam odlučila razići se i prije susreta! Dakle, mogu biti s nekim tko ne ište ljubav, tko nije priljepak i ne traži simbiozu. Volim svoje interese, sklonosti…volim svoj život i teško da ga želim i mogu mijenjati! Mogu li prihvatiti nekog sličnog? Mogu. S vremena na vrijem! Predzadnji zajeb je bio u tome što, kad sam srela jednog takvog s kojim sam imala puno zajedničkog pomislila kako bi to moglo biti to the end? A nije. Više niti to ne mislim, što ne znači da se nisam opet zajebala i pomislila kako bi bilo lijepo imati nekog…takvog? Zato više ne planiram dulje od dan ili tjedan, ali zato si taj dan ili tjedan posve isplaniram i uživam (ili patim, jer godine donose sve više patnje a manje gušta) u svakom trenutku! Ta organizacija lijepih dana i sadržaja gotovo da mi je postala opsesija. Nije mi više gotovo niti važno s kim već što? Iako ovo što normalno uključuje s kim, jer ne može biti bilo tko! No, sve u svemu, sve je pase, starost je pokucala na vrata i sve sam tiša, sve manje želim, mogu a i činim! Čovjek se nekako pomiri sa svime i sa sobom!

i tako smo mi skoro pa osvojili broncu? ali nismo, jer smo četvrti! odostraga! pa kaže EU ljestvica najboljih i najlošijih plaća u EU, gdje smo mi zauzeli četvrto mjesto ODOZADA! bravo mi! ali, zato imamo jedne od najvećih poreza na plaću (i penziju)! ali, kako je to ono što ste htjeli, neću vam kvariti gušte i zadovoljstvo. uživajte u stečenom i osvojenom četvrtom mjestu!


https://www.index.hr/vijesti/clanak/ovo-je-prosjecna-neto-placa-u-hrvatskoj

/2583848.aspx?index_ref=naslovnica_vijesti_ostalo_d_0


btw čitam i o velikom IT kvaru u svijetu pa se pitam, jesam li ja to neki zloguki prorok, jer sam upravo prije dva dana spomenula kak ćemo ak kihnemo tj ak crkne sva informatika i mi crknuti?

btw vidim da još uvijek traje i diskusija kod slovka o porezima...pa se nekak pitam, koliko vas na prošlim a i na svim prethodnim izborima nije glasala za postojeći sustav poreza (hdz-sdp) i koliko vas nije uopće izašlo na izbore, jer kaj bi se vi inkomodirali i mućnuli malo svojom glavom. i još izabrali nekog tamo za koga nitko nije čuo, osim možda vas i još ponekog? jer, da bi mogao nekog drugog izabrati moraš upogoniti i svoj mozak, pročitati i nešto drugo osim oglasa, reklama i čitulje o umrlima. upogoniti i svoje ostale resurse za nešto drugo osim za svoju rit? znam, lakše je ...use, nase i podase! idem poradit na ovom...use!

neki smijeh me danas uhvatio, jer sam popila prvu iskričavu kavu nakon jeseni prošle godine! ups...no coment! ali, nekako me to (a i ova poruka koju sam dobila od izvjesnog martela glede spominjanja mog nicka na đusinom blogu) ponukalo da danas napišem jedan blog! jer, pisao ne pisao, tinta se suši! pa tako i ja...pisala ne pisala, vrijeme mi prolazi u hibernaciji. sezona kiselih krastavaca u punom je jeku!

kao i tolike godine do sada. neki se (većina) roštilja na moru, ja se hladim u klimi i pokušavam misliti? iako, nije baš neka korist od toga. pače, bolje bi bilo da sam rugoba i glupača, valjda bi mi se karte bolje posložile i podijelile? ovako, ispada stalno da sam ja predobra za sve njih! barem ove koji sa 60 i kojom preostanu, jer je većina tih mojih vršnjaka i okolo, zauzeta 20 let mlađim ženama! pa se izbor nas generacije svede ili na 10 let mlađe ili na 10 let starije! a priznati ćete, nije to neki dobar izbor (ja se uvjerila u to)!

dakle, baš sam išla pogledati i fakat, nisam iskričavu kavu popila već više od 9 mjeseci! to je još jedan dokaz (kak veli patricia) da iskrica umire, iako ja mislim da je posve umrla! stoga, kako nemam adekvatno (čitaj: egal) društvo za pijenje kave, ćaskanje i slično, ostaje mi jedino da ovdje kratim vrijeme i pišem blogove. neko veče sam tak dobro svršila sama sa sobom, gledajući jedan dobar film! ha ha...mogu ja još svašta, ali uglavnom sama sa sobom! toliko glede sexa na iskrici (što meni i đusiki spočitava ovaj tip u poruci) iako priznajem da se nisam sexala s tipom s iskrice ima već evo pune dvije godine! što ne znači da se nisam sexala zadnji put s nekim prije dva mjeseca (izgleda da to neke ipak zanima, iako mene uopće ne jer kad me zanima sex, ja si ga priuštim)!

da se vratim da ovog tipusa (poslao mi je vrlo uljudnu i pristojnu pvt poruku) kojeg smo đusi i ja spomenule? zanimaju me oni ko neki lanjski snijeg! navodno su dvojica...jedan iz ove slavonske županije a jedan iz splitske! ovaj iz splitske je čak samog sebe krstio idiotom, tak da ja nemam više kaj dodati! a dotični me osocira na jednog tipa odavdje (s kojim sam čini mi se nekoć i kavu popila pa ga odbila potom) koji mi se stalno javljao, ali s različitim nickovima. i jednom ja ne budi lijena, kupim dosje! ajme majko, 18 nickova...pa je potrajalo dok sam ih sve blokirala! sigurno je u međuvremenu otvorio bar još neki?

pa se pitam, kak to uopće učinit da imaš nekoliko nickova? ja eto ovaj jedan jedini (onaj stari mai su mi blokirali, a ostali su obrisani). kaj da otvorim deset novih mailova pa se prijavljujem na iskricu sa različitim nickovima? zamorno i glupo! ali, u sezoni kiselih krastavaca, možda umjesto pisanja nove abecede, priđem otvaranju nickova...umjesto svako jutro jedno jaje, svaki dan nick jedan!

kakve veze slonić dambo ima sa ovime kaj sam napisala? ima!