HIPOKRIZIJA

(zapisano 2013.g. " moj facebook ")

da parafraziram jednu blogericu od sinoć...imam toliko toga pisati, reći..al ne kažem, ne pišem...ništa! s vremenom i nekim bojama i godinama čovjek više ne rasipa ono što ima. iako ima puno. više no što treba za samog sebe. no nije sklon više samo tako rasipati to što mu je od viška. pušta neka teče, oteče. unatoč toga, još uvijek puno previše toga ima. i onda uhvatiš sebe kako promatraš sve to svoje koje ne želiš da je tvoje. i htio bi dati, ali ne samo tako pobacati...razasuti! ne ide to više tako. pa ispada da ne spremaš više zimnicu, al spremaš svoje emocije, davanja, htijenja, želje...kao da će netko to iskati? i hoće. iako uvijek netko drugi nego li što smo mu namijenili. i gotovo da bi uživao u promatranju tog života, samo da nije tvoj? al jest tvoj i nemaš onaj neki drugi. probni, pa da znaš kako bi u onom pravom. what done can not be undone! pa tako, kada pošalješ sms nema povuci nepročitanu poruku ko na nekim sajtovima. ili kad zavoliš nekog, nema "vrati meni moje krpice ja ipak ne bih s tobom jer je preteško"...etc. a s tobom neću zato što si ti težak sam sebi. a meni je i previše moje težine. te tlak, te šećer, te pička materina...kako se uopće prepoznati i dotaknuti u moru..ne smiješ, nije zgodno, ne bi trebalo? dođe mi da skončam u širokom luku ko onomad ljuba tadić u kiklopu! strujni luk i basta! nema više šarene laže želja, očekivanja i kada sve znaš. kada znaš i da su kremšnite u samoboru samo još jedan pokušaj ne tako dobrog kolača! i kada je neki dobar film ipak samo replika već tolikih dobrih da uželiš neki...loš? ili pak da ti se konačno dogodi da ti se dopadne netko kome se i ti dopadaš? bi, da nije previše toga zapisanog još od glinenih pločica...smijemo li uopće išta pokušati više? osim otaljavati dane, mjesece, godine...parnjače su već davno u ropotarnici! valja uhvatiti (al kako kad to nije moja brzina) neki kasni voz za minhen. spavaća kola, ako već ne kupe prvog razreda? dugo nisam putovala vlakom, predugo! kažu da tamo svaki vagon ima svoje ubrzanje, usporavanje...a zajedno da čine...kompoziciju! dugo već nisam nijednu sliku s kompozicijom stvarne sreće okačila o zid. možda da ju objesim, tada bi tamo i ostala?

(alfred krupa)


Jeste li znali da coca cola spašava život? Svaka takva neka epizoda počne iznenada, bez neke najave, bez nekog razloga, barem ga ja nisam mogla dokučiti nikad?

Helena, Jarun, kava, šetnja krasnim jesenjim danom…. fina teletina ispod peke sa nešto dodataka od pekarskog krumpira, salate i svega deci vina. Nisam spavala cijelu noć! Zato je sve bilo nategnuto i jedva sam čekala doći doma!

A onda, iznenada počinje epizoda! Najprije krene sa 4,5 pa se strmopizdi (strelica pod 90 stupnjeva prema dole) na 4,1…pa zvoni alarm. Prva pomoć kreće sa coca colom, ali ništa? Onda kreću voćni šećerni bomboni! I dalje strelica juri prema dolje i staje na 3,9?

to je već pomalo panika i vrijeme za pripremu glukogana! Ali nedam se, još coca cole, još voćni šećerni! I mozak razmišlja, jedna kćer je tu negdje, druga je došla isto tu poradi neke svadbe i jedva da je par kilometara od mene. I tzv dragi je tu blizu, čak niti 200 metara od mene. A ja sama! I sama se nosim sa svojim colama i sladostrašću!

Nemam ja nikoga. A nekako oće to zadnje vrijeme. Krenulo me. Šaka tableta svaki dan (kažu dok me ne prime pod svoje i dok ne očiste te plakove oko srca)! Sva sreća da razlikujem boje, gotovo dugine boje! Ujutro, jedna velika bijela (nije psina ali nije ju lako zgutat), potom dvije roze. Sliče, ali nisu iste! Potom jedna mala zelena. A onda opet jedna bijela. Za kraj ostavljam jednu malu u obliku srca. Čak je i prepolovljena na pola, ko srčeko kad ga nekom poklonimo. Što znači da se može piti i pola, ali ne u mom slučaju! I to je doručak! Potom slijedi ručak tek sa jednom, a za večeru, jedna žuta i jedna rozita!

Da ih nije, skoro da ne bih znala koji je dan…jer na svakoj kutijici piše dan…ponedjeljak, utorak….do nedjelje! Sve kako bi to srčeko moglo prebroditi samo sebe! I tako već danima. Sam si ko prst! Iluzija da imaš nekog kad ti treba me davno već napustila! Ok, ima nešto prijatelja oko mene, valjda bi i djeca uskočila da se mora, ako ništa spremit me na neki počinak? Ali, nije baš neki dobar osjećaj kad se tako moraš boriti sam sa sobom i posljedicama života! Znam, svatko ima svoju „coca colu“ koju prigrli kad mu dođe stani pani. I uvjerila sam se da je slaba utjeha imati stalno nekog tko može biti uz tebe a opet ne biti tu kad ga trebaš, već te gleda kako bauljaš umjesto da uskoč?.

To je još gori osjećaj nego li ovaj kad ga nemaš! Pa ipak, lijepo bi bilo nekom biti bitan, nekome biti tu da ti bude tu! Godine koje dolaze ištu sve više takvo bivanje a sve manje snivanje. Ali, ne prodajem snove samo tako za neku čašu vode, pa niti cole! Jebeš život, trajala sam dok sam mogla. Sada i nije bitno, iako je možda i najbitnije. Usudila bih se čak reći, da nikad nije bilo bitnije imati nekog kraj sebe…nekog svog tko te voli, tko želi biti tvoj. To the end. U međuvremenu smo na 8 libri! Dobro je, pišem čak o tome. Možda će najzanimljivija priča biti ona koju neću niti uspjeti ispričati?

otpustila sam sve robove i ukinula robovlasništvo! abdicirala od ljubavi i krenula u diplomaciju! kažu, diplomacija je umijeće mogućeg? i opet kažu, valja za tamo steći vještine laži. a laž nije laž, ako te ne uhvate? početak kraja je ipak neki početak.jednoć davno, netko mi reče: molim te, uzburkaj mi stvarnost! pa je požalio kad jesam. i ja sam požalila. ne samo tada, nego i sada. ali, nakon jebanja nema kajanja. ostaje herpes, HPV ili neki drugi ožiljak koji te obilježi. više se i ne sjećaš zašto i kako, više i ne brojiš...samo ideš dalje! i bliže njoj, smrti!
diplomacija je fakat moj životni odabir i poziv! barem ovo što mi je ostalo! ruke na leđa a tijelom nek kolaju otrovi. one iste žile koje su pronosile ljubav i život, zaštopale se! ha ha...pa kako i ne bi od tolikog životnog plaka i taloga! kažu, riješit će oni te zastoje i premostit sve te stranputice mog života. a čemu? kome? meni? ne hvala, ne trebam više!

(rudnik, Tehnički muzej ZG)

Godinama već, desetljećima čak, ona tako rudari duboko pod zemljom! Stavi svoju lampu i pijuk i kreće u utrobu zemlje! Tamo gdje je crno, najcrnje. A što će rudar nego pod zemlju, tamo gdje ima rudar što kopati? Što bi rudarica (ne i Rudanica) radila na površini? I tako ona dugo već kopa tu rudaču koja život znači! Ne samo njoj, već i nekima koji su se zakopali…duboko, dublje, najdublje! I zna ona da kopanjem i iskopavanjem tuđih tajni, boli i svega skrivenog u dubine, u stvari zakopava sebe. Jer, tamo gdje odtrpava njih, zatrpava sebe. Teška je i čudna ta rabota.
Ali, nešto ju uvijek iznova tjera na još. Nema rudarske sreće, iako uvijek na ulazu stoji: SRETNO! A ona zna da će se vratiti, nakon što natrpa tuđe vagone svojom srećom, praznih ruku! Naporan je taj rudarski život, ali za drugi ne zna. Da li će ikad njezine prazne vagone natrpati netko nekom srećom? Sumnjam! Naprosto, nije suđeno. Kismet. A možda se jednog dana i ne vrati iz te jame pune spasonosne i cijenjene rude? Možda jednom zatvore to okno koje život znači, drugima ali ne i njoj.
Ona je toliko puta već umrla, da ne kažem da je izumrla! Takvi dinosauri više ne stanuju milionima godina. Pa, ipak, svakim danom se budi još uvijek, iako je vekerica davno već prestala zvoniti na buđenje, ona je budna. I čeka da se netko probudi s njom? Avaj, ne dočeka! Obično on misli da može, i zna rudarica da hoće. Ali, duboka okna ispod zemlje nisu za svakoga. Mrak, vlaga, nedostatak zraka…sve to se sruči na nejaka muška prsa! A ona, o da…ona je moćna u grudima, ima je još uvijek metar! Pa što je hrpa svih tih stijena, kamenja i tmine spram metar ženskih grudi? Može ona sve njih svladati, iskopati, izbaciti… kako bi inače prevalila sve te ljubavi preko ramena da nije toliko rude iskopala i zatrpala se, takva….. majka courage! Peace of cake! Ali, jednom kad izađe na čistinu i bjelinu dana, zaboravit će na sve te crne dane pod zemljom i nikad više neće krenuti rudariti! Dosta je bilo. Btw kako je to jadno? Nismo izdržali niti dva tjedna nakon povratka. Toliko o velikoj ljubavi, uzdasima i trajanju!
Nema više rudara, rudnika niti…rudače! Osta samo crna sjena i mrlja na plućima, neizlječiva od silnih recidiva. No more!

Link
Saša Lošić i Rade Šerbedžija - Konjuh planinom

Kao što nakon grmljavine, sijevanja, kiše, vjetra…jednom rječju oluje širokih razmjera pogledom obuhvatimo svo to zbivanje koje mine, tako i ljudske oluje iznjedre mir! Cijeli život jurimo za nekim svojim snom, stalno opjevavamo neke kraljice i kraljeve svog života, stalno težimo i želimo. Ponekad ostvarimo, ali uglavnom ne.

Još iz onog djetinjstva iz kojeg nosimo traume ljubavi koje nije bilo a toliko smo je bili željni, do gubljenja i stjecanja tokom skupljanja sebe i svojih ostataka….što po radnim mjestima, što po vrtićma i školama, što po raznim bespotrebnim i iscrpljujućim raspravama tijekom bračnog ili nekog sličnog života…nosimo to sa sobom! Rijetko ispustimo te zavežljaje. Često vitlamo njima oko sebe ne bi li zgađali nekog koga smatramo odgovornim?

Ali, u stvari nema drugih krivaca a niti zaslužnih osim nas samih! To su naša očekivanja! Ona su zaslužna i odgovorna za sve. Sva razočaranja, sve suze, sve bjegove i povratke. Mi smo ti koji ne „valjamo“. I uglavnom se ne možemo mijenjati. Možemo samo preživjeti ovakve oluje i nakon njih se osjećati…mirno! Zadovoljno. Prazno! Je li ikome praznina bila lijepa? Uglavnom nije, težimo punini, a onda nas punina rastače, razapinje, propinje i nokautira! Pa i nadalje joj težimo.

Ja tako na proplanku svog života nakon jedne oluje koja je trajala kratko u proljeće, ali snažno, nikad nisam očekivala da će me zateći slijedeća, ko ovaj Boris, snažna i razorna! Zemlja je natopljena kišom (suzama), vjetrovi su otpuhali sav smog i plinove koji guše, munje su popalile svu „suvad“ od suhog granja, lišća…svega trulog i uvelog. I takva umivena, sjedim tu pokraj sebe i osluškujem. Valjalo je to i zapisati. Ne želim ništa, ne želim nikog, nemam ništa, nemam nikog. Hm..iluzija nemanja za razliku od iluzije imanja! Upravo živim jednu iluziju „imanja“. Dokle?

Živim ju punim plućima, ali ta punina znači i puninu stradanja. Mnogi su to toliko bolje od mene opisali, napisali…pa ipak, meni moje riječi služe.
Koliko jučer, opet sam željela, htjela, smjela…ali to me neće odvratiti od još! Jesam li štogod ipak naučila u ovoj potonjoj oluji svog života? O da, ne mogu nadoknaditi sada i ovdje, ubuduće, sve što je trebalo biti a nije. Jer nikad niti neće. Što ne znači da opet ne želim, snažnije nego ikad i jako svjesna da nije moguće ovo ne željeti. Izašla je „ljutnja snova“ i makar ne bilo više ničega, ovo vrijedi doživjeti i živjeti.

Nema ljutnje, one prema sebi i zašto si to dopuštam. Niti snova niti ljutnje, jer živim san a ljutnja će doći post festum? Hoće li? Možda sam dovoljno stara da će ova oluja koja sada hara mnome jenjati…minuti…i pretvoriti se u blagi povjetarac koji mrsi kosu i ljubi mi vrat, dira mi tijelo kao da sam prva i posljednja! Jesam li ikoja?

Ali, da sam imala san i živim ga s tobom, jesam. Koji sam i sanjala nekoć, nešto. Sada sam se probudila i nastavljam živjeti snove. Dokle? Hoćemo li dati odgovor? Il sa štitom il na štitu, ovaj put kao zadnji put.
S tobom!
Stojim tu pred sobom i tobom! I samo mi pada na pamet Puškin i njegova pjesma

„Trenutka još se sjećam“

Trenutka još se sjećam sjajna
Kad preda mnom se ti pojavi
Ko priviđenje, kao tajna
I ko ljepote genij pravi.

Kad tuga sve mi skrha nade
A kinjile me strepnje tašte
Tvoj nježni glas mi pjevat stade
I lik tvoj sanjah na dnu mašte.

No, doba minu. Vihor snježni
Raspršio mi sne i strah
I predah ja glas tvoj nježni
I lik nebeski zaboravu.

Polako su se vukli dani
U zabiti, u zatočenju.
Bez zanosa, bez suza ranih
Bez nadahnuća, nalik mrenju.

Ali stiže duši probuđenje
I opet mi se ti pojavi
Ko iznenadno priviđenje
I ko ljepote genij pravi.

I kucat stade srce vruće
Nov život u njemu maha uze
I opet plamti nadahnuće
I ljubav sja, i teku suze!

Opet me pohodila ljubav, zgromila čak! Čime sam to zaslužila? Ili je samo Desankina Strepnja u pitanju, pa stoga…ne znam…da li da ju želim il ne želim?
„Strepnja”

Ne, nemoj mi prići
Hoću izdaleka
da volim i želim tvoja oka dva.
Jer sreća je lepa samo dok se čeka,
dok od sebe samo nagoveštaj da.

Ne, nemoj mi prići
Ima više draži
ova slatka strepnja, čekanje i stra.
Sve je mnogo lepše donde dok se traži,
o čemu se samo tek po slutnji zna.

Ne, nemoj mi prići
Našta to i čemu?
Izdaleka samo sve ko zvezda sja;
izdaleka samo divimo se svemu.
Ne, nek mi ne priđu oka tvoja dva.”

Prišao si mi, molim te…priđi mi bliže i nemoj nikada otići. Ako ja odem, nađi me i stavi mi neke okove, možeš i u kavez, ne znam što bih sa svojom slobodom dugo već? Možda poslužim nekim gledateljima da vide kako izgleda sapeta ljubav i nauče…. ne voljeti?

ABBA

Link

Rekla sam ti da ti to ne možeš! Ali, uvjerio si me da možeš, povjerovah ti? A ne možeš! Iako si mi danas rekao; volim te! Ali, ja tebe moram voljeti manje, kako bi ti mene volio više! Kako je to sve deja vu! Nestaješ! I što znače oni naši dodiri zbog kojih smo oboje poludjeli ko kakvi mladci? A skoro nam je stopedeset godina zajedno. I čemu sve to? Čemu opet nada da bi moglo biti? Čemu čežnja i želja. A onda i najmanji znak sumnje razdire, razara. Čemu to? Nije vrijedno? Tolike ljubavi su prošle, barem u mom slučaju. Tvojih jedva da je bilo. I kako onda možemo nas dvoje zajedno? Ja koja sve znam kako i zašto i zašto ne, a ti koji samo sanjaš i misliš kako je to samo tako. Poželiš i pomisliš i događa se! A opet, kako zaboraviti one dodire, onih tjedan dana raja? A kako pak živjeti s tim. Ti toliko toga moraš, ti ne možeš, ti si sužanj i dužnik a ja slobodna ko ptica. Iako, pitanje je koliko dugo? Stropoštat ću se jedan dan samo tako. Zatečena onim od neki dan, naprosto znam da mi je svaki dan poklonjen i da ga trebam živjeti. Ja ništa ne moram, jedino što je moja želja moranje. Ljubav je imperativ još uvijek u mom životu. Dokle? Čemu? Kome? Voljet ću te manje. I da nije onih kozica od utorka, možda bi ovo bio i kraj? Jer, sve sam to već prošla toliko puta. Stand by? Ne neću, ne mogu, ne želim. Što želim? Tebe, ali takvog kakvog te nema. Tvoji križići i kružići su tvoj život. Isprva bijeg, ali kada se bijeg pretvorio u život, niti sam ne znaš. Što ću ti ja! Moja famozna rečenica koju opet ponavljam! Ti ne znaš što bi samnom, ja s tobom ne mogu to što hoću i želim. Kako dalje? Ima li još? Tebi se otvara novi svijet kakav si sanjao, a ja zatvaram knjigu iskrica! Nemam više niti volje niti snage. Osim možda ovako, noću se iskradem od same sebe i pišem ovdje. Ko neki tat, pred samom sobom? A suze? U stvari, ne znam zašto cure. Možda zbog svega što bje ali više zbog toga što nije. Niti bilo niti će. Pa zašto onda. Koji je smisao? Nema ga. nemogućnost izbora i uzaludnost trajanja, upravo tako moja ljubav već desetljećima traži ko ukleti Holandez. A mislila sam da su drugi taj. Ja lutam morima tih ljubavnih bespuća tražeći sebe…tebe. I nađem. Avaj, bolje da nisam. Ti ne možeš disati, ali možeš neki naš trenutak u hipu zamijeniti za neki drugi, toliko važan? Kažeš, da ti se javim svaki put kad pomislim na tebe, stalno bi ti zvrcalo! A onda ne nazoveš niti pošalješ poruku cijeli dan. Tko je tu lud? Ja, koja očekujem i nadam se. Da, voljet ću te manje, a onda ću i prestati. Nemaš pojma koliko sam uspješna u tome da kad uprem sve svoje snage, volim manje! A onda mogu i otići. Kažu, kad nekog voliš, trebaš ga pustiti. Ja trebam u stvari pustiti sebe, jednom zauvijek! Vrijeme je da se krene na drugu obalu, gdje nema mostova, brodova i ostalih pomagala kako bih došla k tebi. Jedino što moram i mogu, plivati k sebi. Bauljam od godina i zala koja su me strefila, kamo li još da bauljam zbog tebe i nas. Nismo mi više za to. Lazanje s kozicama će biti dobre, nas dvoje malo manje. Pitam se čak čemu da ti sve kažem? Možda bolje da prešutim i učinim taj skok ko onomad Lj. Tadić u Marinkovićevom Kiklopu. Strujni luk koji spaja, razarajući. Zašto je ljubav tako bolna čak i u ovim godinama? Možda jednom, kad nađeš vremena, ovo i pročitaš? Al, nemaš ga pa vjerojatno nećeš. Na koncu, pišem radi sebe u neko gluho doba, ponoć će za tili čas. Uvijek su mi ova vremena bila potaman. No, sredila sam život i svoja noćna bdijenja i pisanja. Nema više ničega. Sve je prošlo. I tako je dobro. Stari ljudi ionako uvijek plaču bez razloga, jer ionako je sve prošlo. Jedino su im suze ostale, a treba i njih potrošiti. Nije pesimizam, čisti realizam, i to onaj Zolin! Jebene riječi uvijek su mi išle, ali sugovornici malo teže. Skoro pa nikako. Pa ipak, bilo je dana i godina kada sam mislila da imam kome reći, da ima tko čuti. Neki dan si mi rekao, piši i dalje. To ti treba. Možda. Ne znam više uopće što mi treba, jer mi ništa ne treba. Sve što mi je ikad trebalo, treba mi i danas. A toga nema, niti je bilo. Biti bez trebanja je pravo trebanje! So, farewell my dear friend!

isteko premium, pa će i ova prva strana! što reći? samo au revoir!

A dva čitav arhipelag, ako se posreći! Samo da nije...gulag?

Tako izgleda blog kad ostaneš bez teksta! Pozdrav blogu iz krelčeva kraja, danas vam nebum magarca pokazala!

Mislila sam da ću u miru božjem otići na more ovaj tjedan bez većih pretenzija za pisati blog, ali danas sam morala napisati?

Pa kaže “spisateljica” da na ovom sajtu postoje levatori i brbčune!

Pa ja ovako malo “nepismena” po tom pitanju potražih najprije riječ “levator” i gle čuda, kaže definicija riječi levator:

anat.mišić podizač,

medicinski. U kirurgiji instrument za podizanje udubljenja na lubanji

Moram priznati da nisam razumjela koji i kakvi su to “levatori” koji postoje na iskrica weblogu, osim ako spisateljica nije mislila na neki medicinski zahvat koji su joj netom izveli?

Riječ "brbčune" iz spisateljičina teksta, unatoč trudu nisam nigdje uspjela naći pa blagodarim ako me tko prosvijetli I nađe značenje te “riječi” (možda baš ti brkata)?

A riječ propelerka se opet spominje pa sam autorici koja ju često rabi, htjela pojasniti značenje (a i drugima koji su vidim zainteresirani):

pa kaže anić (i google) da je to sitnija, niža, vrlo živahna ženska osoba.

Naišla sam na još jedno značenje na srpskom sajtu vukajlija koji akže;
propelerka je ženska osoba azijatskog porijekla, po prirodi niska, pljosnata i okretna laganija od vreće cementa (ima tu sad još nekih sexualnih komentara i opisa) ali budući ne znam žensku osobu (čak niti virtualnu) koja odgovara ovom opisu (jer dotična spisateljica je niska ženska osoba cca ispod 1,60 cm i nije sitna) ako ne povjerujemo nekim lažnim fotkama?

Budući niti sam azijatkinja, niti sam niska niti sam sitna, nikako ne mogu odgovarati tom pridjevu, pa se baš nekaj pitam da “spisateljica” otkrije tko je taj njezn lik koji stalno spominje? Mogu svoj prilog dati i ostali kojima se sviđa dotična riječ "propelerka" koju moram priznati do danas nisam imala u svom vokabularu?

Na kraju, evo i zadnjeg bisera od dotične spisateljice, cit. riječ "bustajući" ,značenje koje ne postoji, ali u kontekstu u kojem ju spisateljica upotrebljava pretpostavljam da misli na riječ busajući (po aniću i na googlu postoji riječ busati se), u značenju udarati se u prsa (staroslavenska odnosno ruska riječ. Pa bih savjetovala spisateljici kad već upotrebljava rusizme i tako zagađuje naš hr jezik da bude malo pažljivija kak se ja ne bih stepavala?

Sajberice, nisi vrijedna jednog slova, ali moj otac jest, ako ništa zato što mi je bio otac, a roditelje valja poštivati jer ih nismo birali, već su oni nas!
E sad, kad već citiraš, onda bar budi u stanju citirati kak i piše? Pa tako napisah, cit „Stoga, budi kuš i odjebi od mene!”
No, znam ja da tebe više muči ona istina koju sam napisala u prethodnim komentarima nego li ovo da budeš kuš I odjebeš od mene!
A ti onda počneš pisati na blogu o mom pokojnom ocu?
Cit: “….Mani me se, kuš tamo….. Ili kak čale, oficir iz JNA…”
E vala, kaj je preveć je preveć, jer takvo što govori o tvojoj nekulturi i nepoštivanju vlastitih pokojnuih roditelja, oca npr. Pa ću si ja dati truda malo opisati tog svog oca, koji tebe očito bode u oči? Zakaj? Pa možda stoga što ti nikad nisi niti ćeš imati nekog svog s kim se možeš ponositi (otac, dijete)?
Pa je tako moj pok. otac otišao 1943.nakon pada Italije u onaj 2.svjetski rat! I bome ostao u vojsci I tako zaradio i svoju mirovinu! Bio je vojničina ko i svaki vojnik, uglavnom odan partiji i državi koja ga je hranila! Zato i ne volim vojsku, jer to znači abdikaciju uma!
No, taj moj ćale (kak veliš, jer piše se s meko ć) ipak je u vojsci završio gimnaziju i još neke vojne škole I dogurao do podoficira preciznije zastavnika 1. klase! Bio je ratni pa su mu i taj staž prznali dvostruko i dali veliku plaću, kak i danas ovoj našoj vojsci. I njega su sterali sa četrdeset i kojom u mirovinu i pazi sad, 1971.g. kada mu je najveći grijeh bio kaj je Hrvat među većinom Srba? A dosta godina prije toga su ga izbacili iz SKJ, jer je bio prgav I rječit (baš se pitam na koga sam)!
I cijeli život je pričal o svojim zapovjednicima, veličao Bobetka, Špegelja, Tusa….kao svoje ratne drugove I zapovjednike! Nije spominjao generalčinu Tuđmana biće stoga što su ga “maknuli” prije? E sad, pitam ja tebe sajberice, jel su za tebe i svi ti naši junaci ala Špegelj, Bobetko, Tus, Agotić, Perešin, Stipetić (koji mi je btw bio i rod), kaj su svi oni za tebe kaj, izdajnici, srbi? I kako se u te jugo oficire uklapa F. Tuđman, general dotične vojske? I btw tko je tvoj otac bio? Iako je to nebitno, jer meni nikad ne bi padalo na pamet suditi tebe o tvom jadnom ocu, koji je također pokojni.
I kako se netko uopće može sprdati na blogu na kojem se spominje nečiji pokojni otac, Arapo?

Jer, taj moj otac kad su ga sahranjivali tu na Miroševcu, stavili su ga na lafet (većina nit ne zna kaj je to, ali reći ću vam….to je postolje od topa na koje se kao počast stavlja pokojni vojnik tj. to je odar za vojnika! Normalno, tada slijede i počasni vod i počasni plotuni, što je isto moj pok otac imao…kao i zastava države preko lijesa sa svim odličjima (moj ih je otac imao prilično) koja sahranjuje!
Btw na sahrani mog oca tad je te 1981.g. bio i Predsjednik općine Trešnjevka (čija sam ja bila tajnica) i predsjednik SUBNOR-a (to su današnji tj ondašnji branitelji iz 2.svj.rata)! Svaka država poštuje svoje vojnike i meni je to ok, ali mi nije ok od niti jedne države da svoje “plaćenike” koji se bore za njezine ciljeve cijeni više od nas običnih građana, pa im dodjeljuje apanaže koje kao obični građani nikad ne bi imali?
Moram priznati da sam tada bila ponosna i svjesna da ja sigurno neću nikom biti toliko važna ko što je bio moj tata kao vojnik! Iako je bio primitivan, alkoholičar i prijeke dalmatinske naravi, zaradio je svoju veliku mirovinu i veliki stan (ko što danas isto to rade braniteljima) i ja mu nemam kaj predbaciti, osim što nikad nisam cijenila niti voljela vojsku! Ali oca sam poštivala samim time što mi je bio otac!
Kojim pravom cyberice ti spominješ moga oca, to ti sebi odgovori? Evo, sada bar znaš nešto o njemu pa kad ga već spominješ I stavljaš u usta, nisi mu ni do gležnja. Red je znati o kome pričaš, te te sram može biti, kao i tvoju sugovornicu na blogu!
A glede četveronožja, svatko se češe tamo gdje ga svrbi?

o.dragojević, oprosti mi pape
Link

POTPISUJEM!
c/p
Učite djecu dobrim stvarima, one loše će i sama naučiti. Slučaj Ele Jerković
(Piše: Željko Porobija, 23. kolovoza 2024., index)


PRVI sam koji bi se mogao zgražati nad bedastim ponašanjem Ele Jerković, dvadesetneštogodišnjakinje s lukrativnim zanimanjem influencerice. Toliko nam se razlikuju životi, poslovi, obrazovanje, glazbeni ukusi - i dodajte bilo što drugo, osim generalija (homo sapiens, državljani RH). Svejedno, u onoj anketi što mislim o reakcijama na njezin najnoviji ispad, pardon, multimedijalni uradak, zaokružio sam "očekivano".
U ime svih nas iz šezdeset i neke

Da iskreno kažem jednu stvar: naša generacija bila je, općenito gledajući, pametnija i sposobnija od ove današnje. Vjerojatno zato što smo se više obrazovali, tad su i država i društvo to jako potencirali, pa su nas još od malih nogu preko svih medija podučavali o svemu i svačemu. I općenito smo odrastali u nekoj zdravijoj društvenoj klimi. Ostavite se laprdanja o komunizmu, to je bio tek mali dio našeg odrastanja. Javno su se nudili kvalitetni sadržaji, puštala se dobra glazba, čitale se odlične knjige.

Svejedno, davno sam sebi obećao, još u vrijeme mladosti kad su nam starci solili pamet kakvu to bučnu glazbu slušamo, zašto nosimo duge kose i ljubimo se s curama u javnosti, da neću nikome držati prodike kad ja jednom odrastem i postanem koristan član društva.

Neću ni sada - iako bih itekako mogao. Jer, u vrijeme kad naša dična influencerica divlja pijana po gradu, ja spavam da bih mogao ujutro ustati i zaraditi svoj gastarbajterski kruh.


Jesmo li mi u mladosti imali neke svoje - evo još jedne lijepe hrvatske riječi - offline influencere? Mogao bih se sada početi preseravati da su naši influenceri bili vrhunski umjetnici, znanstvenici i sportaši, ali ima puno vas koji se dobro sjećate svega, pa vas ne mogu muljati.

Nama su glavne face bili dečki i cure iz našeg kvarta koji su se na ovaj ili onaj način prodavali kao veliki frajeri i opake ribe. Zezali smo se na račun onih koji marljivo uče i slušaju svoje roditelje, njih smo zvali štreberima. Divili smo se tipovima koji markiraju s nastave, premlate neke druge fakine i onda imaju problema s milicijom.

Njih smo zvali facama. O njima su se raspredale priče i legende, svi smo ih htjeli imati za poznanike (a ako ustreba i zaštitnike). I maštali smo o onim posebnim curama za kojima su se svi okretali, jer su bile, štajaznam, po nečemu posebne.
Lako je biti kul

Uvijek je kod ljudi općenito, a kod mladih osobito, djelovao isti psihološki mehanizam: kad netko krene glumiti da je nešto wow, odmah stekne gomilu obožavatelja i imitatora. Jeste li zamijetili da nema te gluposti koju čovjek izvali (npr. Zemlja je ravna ploča), a da odmah ne stekne milijune vatrenih poklonika?

Ista stvar kao i kod influencera, samo što su ovi obično kao nešto odrasliji i doimaju se ozbiljnijima. Slušate vi što bulazne nekakvi doktori znanosti s travničko-banjalučkim diplomama po saboru, vladi, političkim govornicama? Kakve ispade oni sebi dopuštaju u javnosti? Ne brine njih ova moja kritika, oni za sebe misle da su jako kul i bez problema dobiju povjerenje birača, istih onih koji se zgražaju nad pijanom curom i njezinim oduševljenim pratiteljima.

Desetljećima sam kao pedagog upoznavao mlade kulere: obično su nesigurni u sebe, imaju hrpu unutarnjih problema i onda to prikrivaju nekakvim opakim ponašanjem. I onda ih slijede isti takvi nesigurni mladi, jer misle da ovi imaju ono nešto.

U suštini je lako biti kul: samo trebate ljudima dati dojam da ste jako kul, ono, level boli glava kul, pa će vas mnogi takvima i smatrati te početi oponašati. To je tajna uspjeha svih kulera u povijesti.

Samo se sada promijenila medijska situacija. Nekoć su glavni frajeri što nisu baš zračili inteligencijom i priglupe cure dugih nogu i velikih sisa bili samo lokalni fenomen. U medije su mogli dospjeti, daleko bilo, samo u crnu kroniku.
Internet je njihov

Danas se taj sustav raspao: tetovirani ćelavci mišića nabildanih steroidima i žene s napumpanim usnama (i svime ostalim što se može napumpati) zgrabili su internet u šake i postali posvuda poznati. Ela Jerković ima 220 tisuća followera, a Andrew Tate desetke milijuna. Pri ruci im je uvijek mobitel i mogu snimiti sve svoje gluposti, od pijanog noćnog incidenta do blebetanja o ženama.

Za svakoga tko imalo poznaje ljudsku psihu i vidi tektonske društvene promjene, sve ovo je nažalost očekivano.

I ne možete učiniti ništa, osim da se držite stare ruske poslovice: učite djecu dobrim stvarima, one loše će i sama naučiti.

zagorska strana


pogled s tornja na skijašku stazu


ja na tornju, kafić i pogled


Ma ljudi moji, kako sam danas sretna! A samo zato što sam se uspjela nakon gotovo godine dana popeti na Sljeme! Bolje reći, otići, jer ošla sam žicom! Otkad sam lani imala jednu grdu operaciju vena od koje sam se mjesecima oporavljala, pa onda ovo proljeće stalno neke kiše i dečko koji nikad nije imao vremena za Sljeme, pa došle ove vražje vrućine i tko će na plus 35 ići na brdo, iako je tamo uvijek cca 10 stupnjeva manje! Pa je konačno danas došao taj dan, rekoh frendu, e vala danas nećemo odustati!
Super vrijeme, bez gužve i vjetra u gondolama, onako perfect day! A osobito je prekrasan dan bio zato kaj sam ja htjela testirati svoju nogu nakon manjeg zahvata na arterijama? I bome, skoro dva sata hoda, cca 7000 koraka a moja noga super! Istina, malo je bilo guravo spuštati se činovničkom jer je tada sva težina tijela u nogama, ali ispalo je super! A frend me vodio (cijena za nas penziće nije mala, 7 eura, dok možeš dobit polugodišnju ulaznicu za 15 eura) na ne tako davno uređen i opet otvoren toranj! Prekrasno! Pogled, na ovu našu zege stranu, fenomenalan, na zagorsku, još i bolji! A kuriozum je bio kaj nam je jedan član gorske službe spašavanja objasnio da se s tornja (istina, moralo bi biti manje izmaglice i vedriji dan od danas) vidi cca 250 km…Klek, Paklenica, Alpe…ma svašta je nabrojao! Dakle, treba doći za takva dana i onda sve to vidjeti!
Ubavi kafić, ima i čovječe ne ljuti se (za odrasle ha ha jer su figurice velike), pa sve neka fensi cuga za neke koktelčiće…sve u svemu, ako se oćete praviti važni pred nekom curom, povedite je gore! A pogled s gornje terase, s vjetrom u kosi je još i bolji nego ovaj iz kafića! Učinili smo frend i ja dosta fotki i ja ću svoje objaviti. Najradije bih i njegove, jer frend mi je baš zgodan…i sigurna sam da bi se ženskice polakomile, ali znajući njega, ne smijem to učinit. A i hoću ga za sebe.
I tako smo mi obišli nešto sljemenskih stazica, svratili u četiri birtije (što ručak, što kave pa prije jela, pa poslije jela, što nekaj drugo)i onak uživali u zraku i temperaturi! Jedino kaj su nam na žifce išle one hrastove mušice. I mogu vam reći da je grdo za videti hrastovu šumu po sljemenu dok se spuštaš žičarom, svo je lišće žuto, na očiglede sahne i propada? Užas!
Malo sam se prejela, jer to nisam dugo jela (teleća jetrica na žaru), ali bila su tak dobra da sam pretjerala. Normalno, onda mi je uspon natrag do žice bio malo problematičan…jer, iako znam da češnjak ne smijem, jbt pojela sam ga, to je bilo jače od mene! Pa su onda i bolovi bili skoro pa jači od mene…malo malo pa sam morala stati ili sjesti ne zbog noge već zbog…ha ha…vjetrovi izazvani češnjakom su puhali po Sljemenu!
Sve u svemu, krasan dan, krasno druženje, onak od 10 do 17…skoro ko radni dan! To ja zovem penzionerskim životom! Fotkice su prekrasne, ne zbog mene (znam da me nemrete niti vidjet niti smislit), ali priroda je prekrasna, toranj je super….frend i ja smo super uživali! A kažu da sreću valja podijeliti da je time veća! Otiđite i uvjerite se!



još malo mene sa zagorske strane



toranj s dna do vrha


čovječe ne ljuti se!

Link
Tina Turner - The Best

Nekako mi se ovih dana zgusnuo raspored, biće stoga što sam ipak izbivala cijeli tjedan ne samo iz svog doma već i iz svog života! Pa je tako konačno, nakon više od mjesec dana od inicijalnog prijedloga, jučer došao red na kavu (nakon godine i pol) s mojim bivšim partnerom! On, onako preplanuo, prilično skinutih kila, ja s cekerima s placa, završismo u famoznom Medenom, kafiću koji smo često obilazili dok smo bili skupa.
I ne bih ja ovo danas pisala ali me jedna stvar dovela do ludila? Nakon prvih komplimenata, priči o tome što smo bili i zašto nismo bili te nekih rezimea njegove netom završene veze i mog uglavnom slobodnjačkog života ( s natruhama jedne kraće veze) uslijedila je famozna rečenica: V. TI SI NAJBOLJA!
Pa jbm, zakaj čovjeku (a nije jedini, pače nekoliko ex partnera mi je upravo to reklo nakon razlaza) treba tek post festum doć iz dupeta u glavu? Zašto ne možete reći ženi dok je živa i zdrava pokraj vas ono kaj joj treba reći? Zakaj ne znate kaj je dobro i najbolje, već tek kad to izgubite onda shvatite kak je bilo dobro?
Život ide dalje i ne treba se vraćati starim ljubavima, druženjima, partnerima…općenito, prošlost ne postoji, budućnost ne postoji. Postoji samo ovo sada, ovo danas! Izvrsno je to rečeno baš u ovom filmu Perfect day, kada on (ujak) objašnjava svojoj mlađahnoj nećakinji da idući put ne postoji. Postoji samo sada. Drugi put će biti kad i ako bude, ali nije! Postoji samo sada. Zašto sada i ovdje ljudi ne mogu shvatiti što žele, što im je važno, što imaju i koliko to vrijedi? Ja za ničim ne žalim, osim za propuštenom i prošlom sobom! Iako je svaka ta prošla ja ugrađena u moje sada ja! Ima jedna strašna…ništa nije gore od izvjesnosti trajanja a nemogućnosti izbora! A moje „the best“ traje predugo!
Reče mi jedan čovjek ovih dana: ti si nesretna (ili nezadovoljna, ne sjećam se više) žena! Možda je to baš zato što sam uvijek bila the best a nikako bila obična, sretna mala ženica koja je sretna sa svim što joj život posloži. Koja ne protestira, koja ne želi, koja ne voli, ….koja nije mogla voditi jedan smireni, učmali život bez sinusoida, bez strasti, bez onog…još malo, još hoću, još mogu, još želim. A možda i zato što sam peglala samo svoje kartice?
Kak reče moj sugovornik, imao je uf…teško mi se sjetit te riječi, toliko mi je strana…ali otprilike, smiren brak ili nešto u tom stilu, ali dosadan kako reče. Koji je trajao dugo, to the end. I ja bih voljela konačno biti malo smirena, ali ova ribica bi ipak još malo tu i tamo iskočila iz svog jezerca, bazena, rječice tekućice ili stajačice.

Ja ću bit smirena valjda kad me ne bude, ko riba na suhom? Jesu li ovo posljednji trzaji prije trajnog nasukavanja. Znaš ono, prođe sezona ljeta i brod se izvuče van, na suho! I onda polako trune ako ga opet ne porineš u more…kad-tad! Ne može to popravit i obnovit nit sto Đura! Pa ipak, tolike podrtine i olupine i dalje plove i plutaju našim morem od života. Sjetite se samo ovih Jadrolinijinih, ne zna se koji gori i stariji. Ili treba na vrijeme otić u rezalište? Onak, dobrovoljno, shvatiš da više ne želiš biti „the best“!

još prije početka ljeta spremala sam se pogledati ovaj fim koji je pobrao nagrade u canesu, al nekako nisam uspijevala. bilo je nekih drugih preokupacija i tako je ta želja pala u zaborav. ali, jučer stiže sms frenda da li bi da odemo pogeldati taj fim ni manje ni više nego na programu ljetnog kina tuškanac! bingo!

nisam još bila na ovoj ljetnoj terasi iako sam se par puta spremala...ili je padala kiša ili nisam imala društvo i tak konačno ja dođoh jučer pogledati taj film, upravo tamo gdje sam i željela! prekrasan ambijent, nebo iznad nas (istina, u jednom trenutku prijetilo je da će nas zasuti kiša ali je samo škrapala), ozon izvire iz svakog drveta, stepenasto gledalište ko nekoć u rimu ili ateni! tu i tamo poneki peso lagano zalaje tek tolko da shvatiš da si u kinu na otvorenom! a film? praznik za oči, uši (mjuza moje mladosti). umjetnost od filma. to ja zovem filmu. a radnja za većinu današnje mladeži i ostalih ljudi moje dobi, nikakva! čistač javnih zahoda (istina u tokiju gdje javni wc-i bolje zgledaju neg naši doma)! a kamera? fenomenalna...baš onako kako film mora govoriti!

nikakvi specijalni efekti, buka ničega, jačina svačega. ovo je film za dušu...za filmojubce! oboje smo bili oduševljeni! ali, kako to biva u životu, svaki red prekrasnog dana mora imati i red govana! dubravkin put je prekrasan i dugo nisam niti tamo bila...ali vrijedilo je jučer napraviti tih cca 7000 koraka (nešto i jutrom)! nekoć sam tim dubravkinim putem često šetala sa jednom svojom iščezlom (pokojnom) ljubavi.

ali, tram-a nije bilo cca pol ure? barem mog, dok je frend uredno uhvatio 12-ticu! a ja propustila tri čekajući svoju čežnju od tramvaja. ni uber nije bio spas, kažu...gužva veća nego inače? jbt utorak navečer, 23h! pa sjedoh ja na koncu na tu 12-ticu pa rekoh, ajde ima neki zadnji bus s remize. pola 12 remiza? hm...nije baš nešto (iako sam tamo stanovala 25 let)! i onda još jedan pokušaj ubera...bingo! tako je moja kalvarija od putešestvija završia u ponoć u iskrcaju pred mojom kućom! avantura, ne od filma već od bauljanja po zagrebu prije ponoći! često se sjetim svog dragog afteka iako u grad gotovo nikad nisam išla autom!

sve u svemu, perfect day! a zašto je film i dan prekrasan, možete saznati jedino ako ga pogledate! PREPORUČAM takvima koji od filma očekuju...život sam!

Link
(trailer fima perfect day)

a evo malo i mjuze iz filma!

Link
The Animals - House of the Rising Sun

Link
Lou Reed Perfect Day