HIPOKRIZIJA

Imala sam jednog dragog prijatelja i dugo godina smo se družili. Obično petkom na čagici, a nakon čagice dugo godina (dok nije nabavil auto) dolazio je k meni spavati jer je živio van Zagreba i nije bilo baš veze za otići doma npr iza ponoći? I tako smo funkcionirali dosta ljeta. Subotom, nakon čagice, spravili smo neki ručak zajednički i nakon toga razlaz!

No, onda je on ušao u vezu, preselio svojoj dragoj i nakon par godina priča se raspala. Razlog, ljubomora (njezina, tako je on rekao)! Nažalost, oboje su patili iza toga i sjebali si prilčno život. On tako da je nastavio očijukati preko fejsa i interneta sa tim nekim frendicama (to je bio jedan od razloga razlaza) i posve je prestao izlaziti van. Život mu se počeo sastojati od priče: kuća-posao-kuća! I obolio čovjek na srce uslijed premalo kretanja i virtualnog života. Loše hrane kako se obično hrane muškarci koji žive solo. I sve to je uzelo danak. Nema ga više, a imao je tek 55 godina života!

Zašto ovo pišem? Pa možda zato što sam kamo god se okrenem, okružena ljudima (poglavito muškarcima) koji upravo tako žive! Žive virtualni život. Oni će svako veče biti na nekom sajtu…iskrica, badoo, tinder, facebook poznanstva, grupa ova ili ona, razgovori ugodni ovi ili oni u grupama na whatsap!

Sve je tu, šarena laža života koji to nije! Jer, to gotovo ništa ne košta (osim nešto minuta, ali više se nit ne zove na normalni mobitel već sve na whatsap? Jebem ja vas! I njih koji su vas na to natjerali. Nema više real life života! Ne ide se u kino, ne ide se u kazalište, kakva čagica, kakva šetnja, izlet, ne daj bože otić na neki koncert u gradu. O sexu da ne pričam, samo se gleda kak to netko drugi radi a sam ste posve zaboravili i ne možete jer ne prakticirate!

Sve u svemu, kurac od života i život od kurca! Da bar i to? Jer, nemrete virtualno jebat a i to vam paše! Za to ne treba napor, može se trkeljat kolko te volja, oblizivat se, lizat, svršavat…sve virtualno i verbalno i ništ ne košta! Ne treba čak napravit niti napor za kupit viagru ili neki gel za ženu ili obični kondom? Sve ide ko podmazano! Na žalost ili na sreću, nemrem ja to! Kad mi netko počne tri večeri zaredom pisati samo poruke i hitat lire a da pri tome ne ostavi svoj broj (ali onaj pravi a ne whatsap), gibam u vidu lastina repa! što da ja radim s tobom dulje od tri večeri tipkanja? Pa kako pa zašto, pa on bi, pa ja sam super….o tempora, o mores!

Ako je vama to ispunjen život, meni nije. Ja ću radije s večeri biti solo i bez ikakvih nus proizvoda u vidu zvuka, glasa ili što već. Dapače, uživat ću u svojoj tišini, nekom filmu ili pisati blog i kvalitetno pričati sama sa sobom! Znat ću da sam solo i da se ne zavaravam! I da, srce mi je zdravo, bubrezi još na mjestu, prostatu nemam a i rodnica mi nije posve suha! Za onaj pravi, stvaran seks. Virtualni sam davno prestala i ne mislim ga započinjati osim sa samom sobom! Pa ne treba mi tipus za virtualni seks, to mogu i sama!

Nisam još abdicirala...niti umom, niti tijelom a bome niti duhom!



Link

Grb pod kojim su se Radnići borili, a svoj plemićki nažalost izgubili

Kažu neki, čitam, nije im za čitat to što ja napišem na svom plaćenom prostoru (blogu) I ne samo da se nemreju suzdržat ne čitat već se nemreju suzdržat niti komentirat? Pa ću vam ja pomoć, tako što ću vas stavit na ignore i mogu vam onemogućit komentiranje ak vi nemrete odoljet komentirat, sve kako bih vam pomogla?

Eh, mozak mi se već danima odmara! Tu i tam nekaj sitno pročitam, napišem al u osnovi hiberniram! A i kontakti su mi se sveli na par ljudi. Iskrica mi jedino još služi za pisanje bloga. Ne sjećam se kad sam s nekim odavdje popila kavu, a I ono što jesam od drugdje, bilo bi bolje da nisam? Što da čovjek radi s ljudima od sedam banki (ili tu negdje) koji ne znaju nit ko su, nit odakle dolaze a još manje kamo idu?

Ali, zato sam jučer uživala u “ljetnikovcu na zlatnom jezeru”! Kupa, Letovanić, ubava kućica I pregršt dobre vibre! A danas pak u društvu svoje prekrasne kćeri. Obje smo zaključile (kaže da je sve više snobica i da uopće ne želi ići na mjesta gdje ide raja) da Kotač nije restoran, već pečenjara! U koju odeš pojesti roštilj I dobiješ nivo konobara, usluge, klope…sve za pečenjaru! A nekima je to restoran i kao nedjeljni ručak? Njoj može biti da si može priuštiti biti snob i to svaki dan sve veći! Rekla sam joj, sram te bilo, ali budi!

A kad smo kod snobova, eto da i ja malo danas budem “snobić”! Malo ću se špinčit svojim “kočijašima, konjima I konjušarima, gotovo od “stoljeća sedamnaestog ili čak četrnaestog"
Neki dan sam se okrznula o svog oca u zapisu o usranim nogometašima i neki su se našli jako prozvanima jer sam pitala gdje su njihovi bili nekih godina? Sorry, ali u mene nema svetih krava. Normalno, ljudi tj nickovi mogu reagirati (psovkama, vrijeđanjem, a mogu i osporavanjem činjenica)? O svakom mogu pisat na svom plaćenom prostoru a ljudi normalno mogu to prijavit…adminima, policiji I slično? Jedini je problem što ljudi nekako baš I ne znaju čitat ono kaj piše već izmišljaju?

I koga muči npr što jedna blogerica kaže da je krema, elita ili kaj god hoće? I koga muči kaj ja pišem za svog ćaću gdje je i kako bio kad je bio? Pa svatko nek piše o svojoj eliti, ćaći, materi a može I o zamorcima? Ja više nemam kućne ljubimce pa stoga pišem o sebi svojima, objavljujem svoje fotke I koristim svoje vijuge! Ako vam bilo što od navedenog nedostaje, slobodno odite na Hrelić i tamo bute ziher našli one rešoiće sa onim zavojnicama i žarnim nitima (ili kako se to već zove)….pa si uštekajte gdje već imate štroma? Ja se još uvijek palim ovdje, na svom blogu, pišem za sebe a primite moje saučešće kad vas zabole i “zabole” kaj i o čemu pišem?

Isprika na ovako duljem uvodu, ali mislim da je bio nužan!

Pa da krenem…IN MEDIA RES!

Čitajući niži tekst (a on je samo dio bogate povijesti) jbt, kako onda ne bih o svom ocu kao vojničini, jer iz priloženog je vidljivo da je familija Radnić stara dalmatisnka porodica koja je ratovala odvajkada, još za Venecije, tamo davnih nekih 1700 I nekih godina! Lijep je osjećaj kad nađeš svoje korjenje…a biće to I zato kaj mi je jedna doktorica znanosti u familiji (užoj) a I jedan Radnić od dotičnih u široj! Uskoro ću se riješit svoja dva prezime mojih ex muževa I konačno si vratit svoje djevojačko, Radnić!

A ovih dana sam nekako uspjela otkrit I porijeklo mamima prezime Kotzbek! Znam od prije (još iz Juge) kad smo išli u Graz da sam često svraćala u Šentilju na groblje, gdje su mi baka I deda! A ovo kažu povijesne knjige prezime je porijeklom iz Bavarske. Nije bitno, nije ili je plemenito ili hoch…moje je! Najviše volim kad me ovi kaj su jučer dotepli iz pripizdine tjeraju odavdje gdje moj neki praotac još u 18. st ratovao! Istina, države su se mijenjale ali vojnici su uvijek ovdje na ovom prostoru bili na cijeni. I služili kojekakve gospodare. Čak I danas ne služe sebi I svom narodu već nekim vlastodržcima koje je istina narod izabrao?

Pa kaže,

Cit.”… u vrijeme mletačke uprave nad pretežitim dijelom Istre, Dalmacije i Boke kotorske važna je sastavnica pojedinih lokalnih sredina, kao i mletačkih stečevina u cjelini, bila vojna povijest. O toj problematici napisano je pregršt radova I osvijetljeni su brojni izrazito važni čimbenici. Međutim, prebogato gradivo iz Archivio di Stato di Venezia te iz Državnog arhiva u Zadru nije ni približno
dovoljno istraženo i ostavlja brojne mogućnosti za istraživanje, raščlambu I znanstvenu prezentaciju. U ovome radu fokusirali smo se na jednu od obitelji koja nije potpuno nepoznata, ali čiji su članovi, iako velikim pregnućima I priznanjima od strane mletačkih vlasti, u historiografiji ipak bili tek samo djelomično obrađeni. Članovi dalmatinske obitelji Radnić podrijetlom, životom i djelovanjem bili su vezani za područja od Dalmatinske zagore (Drniš) do Skradina, Trogira i Zadra. Bilježimo ih od kraja 17. stoljeća, točnije 37 M. Andreis, Trogirsko plemstvo, 261. 38 Carl Georg Friedrich Heyer von Rosenfeld, Der Adel des Königreichs Dalmatien, Nürnberg,
1873., 75. Dalmatinska obitelj Radnić u vojnoj povijesti Dalmacije...od Morejskog rata, pa sve do prvih desetljeća 19. stoljeća.

Radnići su bili zapaženi sudionici mletačko-osmanskih vojnih sukoba, ali i istaknuti časnici i zapovjednici mletačkih profesionalnih postrojbi u mirnodopsko vrijeme. Njihova je poglavita
prisutnost u vojnoj povijesti bila vezana za konjaništvo, odnosno elitne mletačke prekojadranske postrojbe Croati a cavallo.

U navedenim su vojnim snagama Radnići obnašali visoke dužnosti tijekom više pokoljenja, a posebno su, ponajviše zahvaljujući sačuvanom gradivu, bili obrađeni Ivan i njegov sin Antun Radnić, kapetan i na kraju karijere (Antun) pukovnik. U radu je, koliko je to bilo moguće na osnovu postojećih saznanja i istraženosti gradiva, obrađena i njihova uloga u društvenoj povijesti sredina u kojima su djelovali, kao i njihov osobni odnosno obiteljski život i rodbinske veze.
Sveukupno se može kazati kako se u ovom radu, koji se nastavlja na prethodna istraživanja prisutnosti i djelovanja dalmatinskihi bokeljskih obitelji u mletačkim prekomorskim kopnenim postrojbama, težilo
dodatno rasvijetliti i pojasniti još jednu u nizu sastavnica hrvatske vojne povijesti kasnog ranog novog vijeka, ali i hrvatsko-mletačkih odnosa u cjelini.
Sastav posade satnije kapetana Ivana Radnića (pukovnija Šimuna Nassija), načinjen u Zadru 1. ožujka 1718. (Archivio di Stato di Venezia, Inquisitori sopra l’amministrazione dei pubblici ruoli, b. 825, Cavalleria Croati, Reggimento Colonnello Simeone Nassi, Compagnia Capitan Zuanne Radnich…”

Desetjeće i više hodala sam na čagice udruge 50+ svaki petak. I kad sam tamo čagala, nisam pričala s ljudima, nisam pušila i tako su moja poznanstva (za razliku od ostalih) bila na minimumu oliti rezervi? I nikako da ja upoznam nekog u toj Udruzi?

I onda konačno večeri jedne, pristojan dečko (kojeg sam znala iz viđenja), nakon plesa, pozove me na cugu. I sjednemo nas dvoje i započne razgovor! Odmah me osvježilo, to što bi trebalo bit pod normalno, da me dečko pozvao sa strane na cugu da pričamo! Jer, kako ćeš nekog upoznati ako ne pričaš s njim?

I tako smo se nas dvoje izdvojili i cijelo veče bili sami sebi dovoljni! Bje to jednog toplog ljeta na Šalati! I tako je priča krenula. Razmjena mobitela, izlazak na kavu, pa opet kavu, pa šetnja, pa kino…i kak to već stoljećima ide! Dečko je bio jako fino odgojen (mamin sinko jedinko), rođeni Trešnjevčanin, kuća kraj placa, vanjska trgovina, nekoliko jezika za razliku od uobičajenih iskričavih upoznavanja i priča. Nisam mogla doći k sebi! Pa gdje toga ima?

I priča je postajala sve ljepša…od branja trešanja po Trešnjevci, smokava, cvijeća…svašta je taj dečko meni donosio svaki dan na naše druženje! Ja sam se tek oporavila od jedne moje velike nesretne ljubavi i nisam baš bila voljna samo tako se zaljubiti? On je! I to mi je uskoro i rekao. Molila sam da ne pretjeruje, da malo sporije, da ne prenagljuje i tak…bilo je to zalud. Znate ono, kad se u nekog zatelebate.

On je imao cca 55 a ja malo nešto preko 60! i lijepa priča je počela…otišli smo zajedno na more. Nažalost, tu su počeli problemi, jer smo u sedam dana ljubavničkog boravka na moru bili kao ostarjeli bračni par? No, kad postoji volja i želja da nešto uspije, čovjek se i trudi! Oboje smo se trudili, poštivali, voljela sam ga na svoj način! Otišli smo i čoporativno (prije našeg mora) na pet dana na more i otuda i ova fotka!

Ova fotka je preljepa priča u stvari! Ne znam što tko vidi na njoj, ali ja znam kakva je priča bila! Dakle, Novalja, lipanj, vrućina, plaže…more…sunce i mi! Mi smo bili par unutar družine! On me obasipao nježnostima i pažnjom na svakom koraku…osjećala sam se kao princeza! Kako je nastala fotka? Pa tako da smo bili na plaži i on mi je namazao noge da ne izgore (imam jako svijetlu put i klonim se sunca)! A u Novalji nema hlada ni za lijeka,barem ne na ovom dijelu gdje su one čoporativne plaže sa mjuzom i slično (bili smo i na Zrču)!

I u jednom trenu, stavila sam svoje noge na njegovo poprsje (ja sam provokatorica i strastvena žena ha ha neki će mi opet zamjeriti kak se drznem reći za sebe tko sam i što sam), a on ih je naprosto prihvatio svojim rukama! Bje to krasan pokret brižnog muškarca a ta scena (ne ono kako izgleda već osjećaj koji je u meni sve to izazvalo) žene i muškarca kako su jedno drugom položili ruke i noge, bila mi je vrhunac ljubavi, strasti, nježnosti!

I pitala sam ga jel mogu fotkat, sa malim plavim Nikonom, zver od fotića! I onda sam ga potom pitala (jer sam skužila da je fotka antologijska unatoč „opaskama“ o ružnom tepihu, dlakavosti i ostalim glupostima vas tu na blogu) jel mogu fotku objavit, jer je meni NENADJEBIVA! Na fejsu, se razme! I bje tako…i na iskrici!

I eto, jedna krasna priča (ona koju sam ja doživjela i o kojoj nisam i danas prestala maštat da je moguće da se dogodi taj bliski dodir muškarca i žene) koja nema veze sa rutavim poprsjem, lakiranim noktima, čukljevima.... već simbolikom…jer da su jednako tako bila gola muška prsa, fotka bi bila antologijska…kako muškarac nježno primi ženske noge na sovjim prsima! To je i nježnost, i strast…i cijeli onaj svemir između muškarca i žene! Tko to ne shvaća, a ja mu neću crtat, iako sam vam nacrtala cijelu priču! A sad opet „uživajte“ u njoj!
Sve vam mogu napisati, nacrtati…ali ne mogu proživjeti umjesto vas!

(ovo mi je jedna od najseksi fotki koje imam)
kak se ono veli, i mi konja za trku imamo! pa je eto ovo jedno od mojih najboljih, ak ne i najbolje poprsje? a i noge su moje...i danas su to dugi fini prsti i noge kakve rijetko koja žena ima (ha ha...oni koji me "vole" voljet će me i više)!

ali, nekako se uvijek potrefilo da dečko koji je imao tijelo bogova imao je pamet "sirotinje" (mislim na umnu a ne na materijalnu sirotinju)! čast izuzecima! i da, godinama već nemam ja s kime razgovarati. sve mi to postaje jasno ovih ljetnih dana, kada kao i dugi niz godina, hiberniram u srpnju i kolovozu! uglavnom tu u zagrebu, jer tamo gdje mogu otići mi se čini još i gore. o moru nit ne razmišljam. dakle, godinama već (a nije da nisam imala vezu prije koju godinu koja je trajala i dvije godine, pa još par veza i vezica zadnjih osam godina) nemam ja s kim pričati!

s večeri (čak i kad sam bila na moru), ili on gleda TV ili ja kartam ili pišem blogove....razgovora nema! kad sam s nekim dulje od tjedan dana, shvatim svu prazninu mišića! jer njih ima ali njega nema, jer njega nema iako ga ima! smislene i prave razgovore vodila sam davno, davno...prošlo je skoro i dva desetljeća, što ne znači da nisam srela par ljudi s kojima se dalo pričat, ali je priča kratko trajala...tek do prvog nesporazuma!

tak da, ovih dana sam zaključila da je gotovo jednako jesam li solo ili sam u društvu (muškom) jer žensko isto davno već nemam! što sad? ne kanim napisati još jednu abecedu (bilo je to sjajno ljeto kad sam ju napisala mislim 2010.g.), ali ne znači da ovo neću ovdje biti više no što želim! a kad sam već kod želje, eto da malo i ja svoje želje i žal za nekim ne tako davnim vremenima podastrem!

ja kao i obično, pišem o sebi, svom životu, dilam svoje fotke a ne tuđe...i tak. eto, ova npr mi je iz vremena mojih pol stoljeća kad sam još žarila i palila sebe i druge! prošlo je od nje sad će i 15 godina! a i ovo muško poprsje nije tako staro...svega sedam godina, ova cura je i tada imala 60 i koju preko!

vrijeme vam prolazi, dragi moji iskričari...trošite se...kako duhom, tijelom tako i umom! nemojte sve svoje nosit sa sobom u crnu zemljicu, iako će iz vas niknut neka lijepa biljčica, njome će se nahranit neka životinjica...i milioni godina ići će dalje i vi (svi mi) s njima! nije pesimizam, samo priprema za otići! kak je danas dan (odoše i usraše nogometaši) ajde da sad malo pokazujemo noge, bedra, ramena, sise, guzice i ostale pertinencije? pamet će valjda nadoć s prvim snijegom, ako ju ne pokrije šaš i trava?

Opet izgubiše od Italije ko i onomad kad su im usraše predali Dalmaciju, Istru, Rijeku, otoke i još koješta!

A onda im je došao pad Italije 43. pa onaj "usrani"Tito, ušao u Trst i oslobodio sve to od Italije pa i pol Italije. Pa je onda Zona Trst (A i B) bila aktualna skroz do tamo sredine 50-tih! Eto, dragi dečki danas dok ste tam trkeljali kod Brkate na blogu cijelo jutro (fly i dovla) da ste se manje izrugivali partizanima (ups kak reče ono fly, "preobučenim četnicima") nama antifašistima (tome kaj sam neki dan rekle: smrt fašizmu a sloboda narodu), možda bi vam i danas pomogli ti partizani ili njihovi potomci da svladate talijance?

Onih istih partizana koji su se u Italiji (osobito oko i za Trst) borili upravo najviše protiv Talijanaca i Draže i njegovih četnika! Tak barem kažu povijesne knjige, ali biće neki ovdje znaju kak je svojta ratovala na drugoj strani?

E sad, pitam ja i ove nogometaše koji usraše, možda da su danas manje tepli oni tam kod brke o četnicima i partizanima, možda bi nam i rezultat bio bolji?

Jer, gdje ti je otac bio, ne 90. (moj pokojni u zgb pod svojom crnom zemljicom) već 45? da, tebi koji si danas cijeli dan izrugivao se ovdje na blogu Italiji, partizanima, Trstu. Moj ćaća je bil u partizanima i ratovao protiv četnika i oslobađao upravo taj Trst od talijanaca i Dražinih četnika…a tvoj (dovla, fly)? I držali su partizani taj Trst desetljeće i više, a tek 197ineke sklopljeni su osimski ugovori koji su defiitivno regulirali Trst i YU! E deca deca, ne treba se zajebavat na kostima tolikih. Jel su vaši med usrašama skinuli uniformu pa onak gologuzi krenuli put Bleiburga ko i ostale usraše te godine praveći se da nisu nit ratovali, a sad se potomci čude i izruguju uzviku: smrt fašizmu, sloboda narodu? Koje su na konjima ganjali Franjo (ne Tahi nego Tuđman i ostali 90.tih živući partizani ala Manolić, Boljkovac, Bobetko)?


No, kako sve ionako ostaje u nogometnoj sferi, eto vam dotični usraše današnji poraz od Italije i odite lijepo doma!

Sretni kaj imate Istru, Dalmaciju, Primorje i sve otoke…pa možete lijepo iznajmljivat odaje, ljetovat, gradit kuće i slično…sve zahvaljujući usrašama koje su zgubile rat, a a talijanci zgubili rat, ali dobili tekmu! Jebemu, pa neće opet partizani ić oslobađat Trst? A onda neki četnici "preobučeni u partizane" zaposjeli Lijepu našu, održali referendum, izabrali eto već 30 g. demokratsku vlast, odselilo njih pol miliona zadnjih 30 godina van a onih više od miliona od nekad nije se nit vratilo! Eto, toliko od mene na ovaj prevažni dan!

Kak veli Lana smijeh je lijek, a tko se zadnji smije, najslađe se smije! I znate kaj, nisu mi nit talijanci nit ostali crnokošuljaši pokvarili ovi dan! zagreb classic ide dalje! zelena trava mog doma je i dalje zelena, a da mi pasemo suverenu travu, pa to znamo već 30 let!

p.s. zatvoreno za posjetitelje, više danas ne radimo!

jezerce, paklenica

penjačke stijene, paklenica

" Teško je zamisliti bilo koju osobu u čijem utemeljenju nema nekog osjećanja doma...mog mjesta, odakle potičem, kome pripadam, u koje želim da se vratim.U "Smrti najamnika" Robert Frost je rekao da je dom "mjesto gdje, kada moraš da se tamo vratiš, moraju da te prime..."

To što neki ljudi bauljaju i ne znaju kamo primapadju, što žele, za čim lutaju...hm..."svaki čovjek osjeća potrebu za kontinuitetom, za istovjetnošću koji nam pružaju oslonac, uporište, i svatko od nas na sebi svojstven, poseban način nalazi svoj "dom". Avantura je samo drugi kraj...stabilnosti. Istovremeno, osjećanje da smo kod kuće sadrži i arhetipsku tamnu stranu, čežnju za bijegom, za nečim uzvišenim, za svojim putem.

U knjizi "Junak sa hiljadu lica", koji napušta svoj dom u želji da odraste, da stekne mudrost i da spozna istinu, ima hiljadu lica jer se nalazi u mitologijama hiljadu različitih kultura. Da bismo našli sebe, moramo da napustimo svoj dom.

Dom se pretvara u zatvor, ograničen prostor postaje zatočenje, voljena osoba kojojj smo se stalno udvarali i za kojom smo čeznuli pretvara se u..."našu majku" ili "oca", našeg "supružnika" ii "bračne okove"...(i nadalje Stiven Mičel: Može li ljubav da traje?"

Vratih se danas u svoj dom...jer, držim do riječi i dogovora za razliku od drugih i nepotrebno, no trebalo je. Jer, upravo gornje riječi dokaz su da sam ispravno postupila...kada moram, moj dom će me primiti! I primio me. Moj krevet, moj lap, moj dobro rashlađeni bambus! Moj grad koji je samo toliko moj da ga još živo pamtim od prije 50 let i da mogu, sutra bih otišla.

Daleko sam od neke retrospektiva, kao što mi je i daleka moja posljednja (ne i zadnja) ljubav prije osam godina na koju me podsjetio fejs upravo ovim zapisom

! U mom domu nema mjesta za pseudo ljubav. Pobjeći ću i ja opet, kako kaže gornji tekst, i ja ću bauljati...ali znam mjesto gdje će me morati primiti!

ove fotke gore, podsjećaju na jedno krasno druženje prije četiri godine (vjerojatno ste zaboravili kaj nam je radila korona), jednog krasnog prijatelja s kojim sam obišla paklenicu a kojeg, eto već tri godine, nema! i sve je više ljudi kojih nema. bilo da su pokojni ili su bivši! danas sam upravo čula da nema sutra, jer sutra ne postoji. da li je netko iskusio sutra? nije! zato danas se sjećam jučer, a sutra...tko zna što će biti sutra?





i da, znam da vam ovi škampi neće sjesti kao niti prije četiri godine (ali nadam se da ovo osvježenje od jezerca i prekrasne šume i prirode, hoće), ali meni je to ljeto nakon korone bilo FENOMENALNO (lipanj)! nažalost, moj frend je pokojni....a nažalost, više niti lipanj nije za otić nekamo na izlet a kamoli na more, barem što se mene tiče!

https://www.novilist.hr/ostalo/kultura/kazaliste/predstava-zivjet-cemo-bolj

e-opora-prica-koja-zapinje-u-ustima/


Na ovaj naslov podsjetio me i danas moj fejs…moja objava prije osam godina, preciznije 2016.g. Ne sjećam se da sam ikad izašla zadovoljnija iz kazališta jer to veče je desetak žena tako brilljantno odigralo parodiju (ili satiru kako vam drago) a ne onak primitivno ko što to radi Tarik i njegova glumačka škvadra, već fino i suptilo po esejima S. Drakulić. Žene to uvijek čine bolje.
A na ovaj zapis me nagnala i današnja objava tj. komentar i prosvjed dviju žena: Puljak I Orešković!

https://www.index.hr/vijesti/clanak/hdz-napao-oreskovic-jer-je-htjela-da-sa

bor-radi-za-vrijeme-utakmice-odgovorila-im/2575200.aspx


Ma bravo žene! Kao da si mene pitala!

A kako me neki ne bi proglasili zluradom, evo im malo zelene boje za smirenje…jer sve što emitiramo prema drugima, smo mi sami!

Neka Toscana, jedan bazenić uz kućicu i…život je lijep ako si ga takvim napraviš! Nažalost, teško da si hrvati to mogu priuštit, ali zato ovi "manji" hrvati kaj su vani mogu to bez beda. Znam da ste u koroti, ali...živjet ćemo bolje, kad tad!

Kruno 39 (ima 42 godine) i izgleda jebeno dobro! I sad takav tip meni napiše komentar na moju fotku (istina prije par godina) da sam ja jebeno dobra!

A onda pak jedan drugi tip star više od 50 ali nešto manje od 60 godina,(flying) napiše danas za mene da sam cit

„pokondirena tikva“

i stade ismijavat moju "kockastu" glavu cit:

a i mi na zidiću bi isto rekli da vidimo Saru kad ulazi u dućan Neko bi odmah reko „vid joj glave“!

Čime sam to zasužila?

Neumjesno, čak za svaku ženu, i da ti je baka ili mama po godinama, tako se ne obraća ženama (to je onaj K und K).
Krunu ne poznajem, al mu vidim fotku (nije moja ciljana skupina jer je dečko premlad) u profilu a fly-a osobno poznajem iz jednog susreta prije deset let! Uvijek sam se divila njegovom umu i visprenosti, normalno na blogu! Bio je dosta mlađi od mene iako sam imala posla i s dečkima njegovih godina, ali dotični mi nikad nije bio fizički privlačan! Čak niti tada prije deset let kad smo se gledali onak po dijagonali na jednom božićnom domjenku gdje sam bila pozvana upravo zato da „bloško jato“ vidi tko je ta mai uživo?

Bilo je to društvance od jedno cca desetak ljudi, od kojih smo najviše pričali upravo krelec (domaćin) i ja? Čudno, s obzirom da je bilo mlađih, elokventnih ljudi (osobito blogeri poput marte i filipa)! I tada sam zaključila da mi taj muškarac nimalo nije privlačan i rekoh sebi: šteta…ima vrhunski um koji mi jako paše, ali fizički no chance! Ali, žene na blogu su bile lude za njim (neke znam i osobno). Sve to bje prije 10 let.

Danas, kad vidim njegove fotke ne mogu ne krenut i ja ad hominem (on to stalno čini) pa reć da me više podsjeća na babu nego li na muško! Ali, ima i jedan dobar izraz za takvog muškarca: krkan!

E sad, jednom zgodom sam ga upravo tako i oglasila (K und K blog koji je bio pežorativan) ali se ispričala, jer sam ga zamijenila za kumeka umjesto je trebalo stajati: krkan! Bje to u povodu njegove čuvene izjave da su „klečavci demokracija“, pa sam se ja drznula reći da sam sigurna da njegove kćeri ne bi tako mislile, pače, mislile bi da takvi muškarci nemaju kaj određivati ženama kako će se oblačiti, živjeti i sl.

Dakle, muškarac od 120 kg mi nadjene kojekakva ružna imena a muškarac od 49 g. i pristalog izgleda, kaže da sam…wow?
Ali, moram se referirati na još nekaj! Lijepi je običaj i pravilo ponašanja, da se nekaj komentira kod nekog na blogu…ili se na svom blogu nešto ili nekog komentira (ja u pravilu komentiram temu, ponašanje a rijetko osobu, ali kad me netko nagazi, uzvratim trostruko)!
Pa sam tako danas referirajući se na donin komentar kod mene na blogu (i moj na njezinom) uočila i flyjev jako ružan komentar i skomentirala sam ga! Kod sebe, kako nalaže pristojnost, s donom koja je bila napadnuta (oglašena zluradom od strane fly), osvrnuh se na „prekomjerno granatiranje“ done od strane fly-a! Ne bje u mojim komentarima (može se provjerit jer ja ništ ne brišem) niti jedne ad hominem riječi za njega! Ali, onda ulijeće brkata zmija sa svojim blogom i opet se rasteže priča o eliti, spominju se pokondirene tikve i ostale aluzije na mene! Sjajno! Pričaš o nekom ne na svom, ne na njegovom, već na trećem blogu?

Danas su mu baš puna usta mene bila, kaj ne fly? Pa da malo pojasnim još jednu njegovu nedoumicu (tam na brkinom blogu) a glede riječi „egzemplar“ (lat)…pa kaže klaić: primjer, komad, uzorak, koji može biti za ugled, naveden samo primjera radi bez namjere iscrpnog nabrajanja svih slučajeva, za primjer! Koju sam ja jednoć nekom prilikom (pretpostavljam i kojom) upotrijebila!

Pa mene dotični fly proziva da nisam baš vješta s riječima (valjda ih ne rabim nego samo na bogu), pa sugerira da bi primjerenija riječ u dotičnom slučaju bila: eklatantan (franc) sjajan, blistav, svjetao, koji udara u oči,očigledan, izvanredan,odličan, izvrstan, veoma jasan, uvjerljiv, bučan, upadljiv, izrazit, izričit.

A ja točno znam u kom kontekstu i zašto sam ga upravo takvim oglasila! Jer, dopustit ćete da pisac tj ja kao autor nekog teksta znam najbolje što sam stvarno mislila a ne da drugi pričaju, „što je pisac htio reći“? Da bih možda pojasnila razliku ta dva pojma, recimo uzeti ću za primjer romana i fly-a!
Roman je EKLATANTAN primjer blogera (znam ga i osobno pa sudim po tome i pisanju više od 15 let ovdje na blogu) koji govori o tome kako taj bloger nema pojma o čemu govori i piše tj. to što on piše nema veze sa stvarnošću! Dakle, eklatantna glupost na djelu!
Fly (osobno ga poznajem a razmijenili smo i neke bravurozne misli) pak ima fenomenalan um i koristi ga, ali je EGZEMPLALRNI primjerak krkana iz svog podneblja koji, unatoč inteligenciji i obrazovanju, nije utekao iz svoje pripizdine (tamo oklen i klečavci dolaze)!
Eto, od mene toliko! Ne volim ostat ljudima dužna kad me apostrofiraju. Dužna mogu bit samo bankama. Uživajte malo u sebi a ne samo u meni!

danas sam na svom fejsu objavila ovaj status:

Pitali smo se frend i ja baš jučer na kavi, kamo da čovjek pobjegne od ovog nogometnog ludila na svakom koraku? Ima netko neki dobar prijedlog? Npr...da mi "nenormalni" koji ne svršavaju na nogomet osnujemo neki svoj klub..pa počnemo isto tako na trgovima maltretirati na mega Tv ekranima sve koji nas maltretiraju...pa počnemo npr puštat Mozarta, čitati glasno neku poeziju, gledati neki ljubić...svi prijedlozi su dobrodošli! Normalno, kod nas se ne vrti lova i zapovjed: Kupite!

pa sam večeras pobjegla u Vintage Garden! a drugi tjedan fala bogu počinje Zagreb classic kada će čovjek moći uživati u klasičnoj glazbi na zrinjevačkim livadama!
e sad, nastavno na nastavno, ne mogu ne primijetit kako je ipak izgleda nepoćudno ovdje na blogu napisati iole drugačiji blog od rijeke navijača koje maltretiraju građane svojim arlaukanjem? pa sam tako danas vozeći se tramvajem morala slušati rulju od dječurlije u "kockastim" majcama kako urlaju u tramvaju neke pjesme o pijanstvu, o mati hrvatskoj i slične pjesme koje samo pijani navijači mogu urlat!

e sad, ako je zabranjeno tj nije poželjno o tome pisat, ne sjećam se da je netko takvo što zabranio? znam, nije poželjno bit drugačiji hrvat od ostalih rvata! ali, pomirite se s tim da nas ima! u dokaz tome je i ova mjuza koju sam večeras slušala u gardenu! uživajte malo sada vi na mom plaćenom prostoru (dakle, privatni prostor a ne tram, trg, ulica i slično) u buci koji ću vam pustit u ovi kasni sat! otkuda pravo svim tim ljudima uzurpirati i moj trg, moj tram, moju ulicu? zar nije i to narušavanje javnog reda i mira?

da se radi npr o drugim sportovima...rukometu, košarci, odbojci, tenisu, vaterpolu...ja bih to zdušno barem tu i tamo pogledala ako već ne i navijala. ali ti sportovi su kulturni sportovi u kojima se igra uglavnom iz entuzijazma a ne profi i ne za milione! zato i ne podnosim nogomet, jer nije to sport...to je biznis a ja nisam za kapital i kapitalizam! btw ne sjećam se jel ikad bio kakav referendum da ova raja (nas cca 4 miliona) ikad glasala za kapitalizam kao društveno uređenje? glasali smo za HR i samostalnost onak cca 90%, ja kao i gotovo svi. ali, jel to negdje proklamirano, zapisano u ustavu...ili sam ja nekaj propustila još od devedesetih naovamo? stalno nam guraju pod nos 30.5. kad je konstituiran sabor ali nemamo državni blagdan zbog naše odluke (naroda) da smo samostalna i suverena RH? jeste li se to zapitali, dragi moj narode, koliko se cijeni vaša volja? ili samo kad treba arlaukat za nogomet s kojim se poistovjećuje HR. na svu sreću, HR je ipak nešto drugo! dakle, whatever i want!, to i mogu!

status quo, whatever you want

Link

janet jett i love rock and roll

Link

večeras bih mogla pisati o ovom cvijeću, npr...ali neću. mogla bih pisati o jednom nemiru zbog susreta koji se dogodio ali i onog koji nije. koji je bio veći? ne znam, ne mogu si reći. možda je ovaj kraj novi početak? ili neki drugi početak kraja. sve znam što bi trebalo i što ne bi, ali...ali, miruj, miruj srce moje!

P.Preradović (miruj,miruj srce moje)
Tko je, srce, u te dirno
Da si tako sad nemirno?
Kao ptica u zatvoru
Za svietom te želje moru:
Nij' u svietu nebo tvoje;
Miruj, miruj, srce moje!
Ne udaraj toli jako,
Razbit možeš prsi lako:
Preslabe su, izmučene,
A da puknu, bez koprene
Bile ti sve rane tvoje;
Miruj, miruj, srce moje!
Ah, stisni se u tvom kutu
I pregori želju ljutu;
Tople su ti ove grudi,
Sebični su vani ljudi:
3Svaki grije srce svoje;
Miruj, miruj, srce moje!
Oj mani se svieta, mani,
U bolesti što ćeš vani?
Sviet boluje viek dovieka,
Ni sam za se nema lieka,
Kamol' za bol rane tvoje;
Miruj, miruj, srce moje!
U svietu bi bokče bilo,
Plačuć prage oblazilo,
Svak bi mislio da ti treba
Za utjehu mrva hljeba.
Tko bi pozno suze tvoje?
Miruj, miruj, srce moje!
Znam ja, ti bi mah na vrata
Poletjelo tvoga zlata!
Nije Milka tvoja više,
Već za drugog ona diše,
Drugi ljubi zlato tvoje.
Miruj, miruj, srce moje!

Prije 20 godina, na današnji dan, ponovo sam rekla DA!
Godišnjica mog drugog vjenčanja! Danas je upravo 20 godina od tog dana. Ja bjah nadomak pol stoljeća a njemu bje skoro pa 60! Nakon cca 15 godina ljubovanja, veze došao je na red i brak! To je nekako bilo pitanje časti (prvenstveno je on to htio), jer smo oboje zbog naše ljubavi sjebali dva braka, on svoj i ja svoj!
Bila je to ljubav iz snova! U firmi smo bili ljubavna priča koja je trajala skoro 20 let! Ništa nismo imalii zajedničko (ni djecu, ni imovinu) već samo ljubav. A onda smo se raziši. Ja sam opet bila ta koja je rekla dosta! No, bila je to priča za pamćenje.

Neki ovdje često spominju nekakva svoja postignuća u smislu „bila sam žena uvaženog tog i tog a ja mogu reći da sam bila žena managera (i to jedne od najvećih firmi u HR, po zaradama i po broju zaposlenih) prije 20 let! Ako to što znači ovim ženama koje bi danas managera, mogu vam reći…nije to bog zna što! Dapače, da danas biram ne bih!
No, ljubav ne bira hoćeš li zavoljeti zidara ili direktora! Gotovo sam ih jednako voljela. Što nakon 20 godina od tog dana?

Njegov pepeo (umro je par godina nakon našeg razlaza od tuge jer je post festum shvatio što je radio i koliko sam mu značila) razasut je Kamenjakom! Ja eto još živa i relativno zdrava, čak i na iskrici! Davne 2007.g. kad sam ja tek počela pisati blogove, javljao se i on ovdje na blogu uz ne baš lijepe komentare. Teško čovjek prihvaća svoju glupost pa ju često pripisuje drugoj strani. Ništa nije vječno, pa niti ljubav! A život, znamo da nije. Još nije nitko preživio život ili barem ja nemam takva saznanja?
I da, poruka za ove mlađahne koji misle da se ljubav ne događa sa pola stoljeća. Imate šanse, bez brige...jedino je pitanje možda post festum i požalite ako vam se želja ispuni?

Kakogod, godišnjica koja mi znači, iako su mi više značile sve te godine naše ljubavi nego li naš brak, koji u stvari nije uspio. Imali smo sve preduvjete…ljubav, materijalnu sređenost, zdravlje…mogli smo i danas biti dva starčeka kaj se drže za ruku? Najgore kaj čovjek može napraviti je da zasere svoje dobre šanse za dobar život! Dobro je jedino u tome, ako i kada si svjestan toga i više nemaš namjeru to ponavljati. Treći put se udajem samo iz koristi, jer ova dva puta iz ljubavi su se pokazala lošim. Iako su moji loši brakovi bili bolji od većine „dobrih“. Moj moto u životu je, biti full a ako i kada to nije tako, bolje je otići nego li svaki dan gledati i doživljavati mizeriju u dvoje! Bolje dobar samački život nego li to.
P.S. zatvoreno komentiranje

Zamislila sam tvoj kurac i tebe kako mi se približavaš! Ja spremna čekam! I dok si mi prilazio, vidjela sam tvoj kurac, ali ne i tebe. Ne tvoje lice! Njega sam nekako zaboravila u ovih petnaest dana, ali kurca se sjećam! Iako je bilo još i dulje, biće valjda i mjesec dana? A kurac je impozantan, onak nabrekao taman za mene! Nevjerojatna je ta transformacija muškarca iz jednog malog mlohavog puža u batinu! Nije primjereno ženi moje dobi pisati na ovaj način, ali jebe mi se! I pojebala sam se, sama sa sobom! I svršila bez problema. Ne znam kako to muškarci rade, koga zamišljaju? Meni je dovoljan bio on, ali ne i lice! Muškima je važnije (pretpostavljam) da zamisle neki lik žene nego li samu nju? Ali, nekako si mislim da nam je prodiranje (koitus) zajednička slast i užitak! Eto, toliko od mene za danas! Nema slike, nema tona…samo snošaj i orgazam! Ni za to mi više nije potreban muškarac!
Bje to u nedjelju!
A onda, noćas, u dvi ure, probudila me želja! I opet sam te vidjela, ali ovaj puta i tvoje lice a ne samo tvoj kurac! Možda zato što si mi oprostio što sam te poslala u pičku materinu? Polako si mi opet prilazio, i opet u mom krevetu jer nekako nam je u njem uvijek bilo dobro! I gledali smo se u oči i zvala sam te: jebi me! A ti si krenuo i okrenuo me, pa potom dok si mi ga stavljao, petljao nešto po glazbi…jer si htio valjda neki ugođaj, nešto da nam bude. A meni je samo trebalo biti tebe u meni! I putila sam te, pusti, daj, daj mi ga! I ta želja koja se događa, probudila me. Tada, u dvi ure, stvarno a ne samo u snu…i pojebala sam se sama sa sobom, opet! Tako i toliko da sam ustala iz kreveta kako bih shvatila što je java a što san! Sigurna sam samo da je vani pljuštala kiša i da sam se opet zavukla natrag u krevet, mirna nakon mentalnog ili fizičkog orgazma? Kišilo je cijelu noć a jutrom još i više! Kiša je sprala sve što se sprati dalo. Što je ostalo? Stanje redovno! Danas je utorak, dobar kišni dan za biti budan ili samo sanjati?



Link

e moja brkata, da te citiram (samo mi je šlagvort);

"....Živjeti bez traga, bez težine, bez sjene, bez emocije, bez sukoba, bez nježnosti, bez bijesa, bez razmišljanja, bez smjeha...."

bez brige il pameti, bez imalo svjesnosti..e tako živi većina ljudi danas na planeti, a ovdje u HR kao da se utrkuju i nadmašuju tko će više tako i dalje tako! dakle, ima nas....a ima i njih! što uopće ne znači da je neki život vrijedniji a drugi manje vrijedan. naprosto je drugačiji, a onaj drugačiji nema uopće svijest o tome kako trati i što čini sa svojim životom. mučila sam se cijeli život ukazivati, poučavati, prokazivati...ali zalud! najgluplje je nekom pričati nešto što uopće ne razumije i nekako se sve više klonim toga. i ja sve manje želim biti svjesna, iako mi ne uspijeva danima nikako bit nesvjesna!
ali, trud će se kad tad isplatiti...ako se treniraš u majmuna, postaneš majmun....i uglavnom i ostaneš! ali, i za to treba imati snage. ja bih htjela samo....živjeti kao što većina živi (nesvjesno) svoj život!
a umiranje, ipak je najgore umiranje nesvjesni život, ali poštujem svačije pravo na život pa i da si ga oduzme ili da ga nesvjesno živi!
p.s. zatvaram komentiranje jer nemam potrebu pričati, samo sam imala potrebu pročitati i napisati to kaj jesam.

Moj se život sveo na četiri (nejednake ali vremenski vrlo slične) četvrtine! Prva počinje u 7 h buđenjem (nažalost, ljeti je to ranije a zimi ipak malo kasnije), druga započinje oko podneva s mojim ručkom (između 12 i 13 h), treća počinje iza 18h večerom i traje najdulje do ponoći! Potom posljednja, i najdulja četvrtina u trajanju od sedam sati počinje oko ponoći i traje do onih već spomenutih 7h! Svoj život sam svela i ugurala u te četiri četvrtine ima tome dvije godine kada sam morala promijeniti svoj život i podvrći se režimu prehrane i stila života kada sve moram planirati! Nema više stihijskih izlazaka na ručak, kavu, pijenja alkohola koliko bih htjela u večernjem izlasku u društvu već upravo dozirano (2 dcl) uz jelo ili izlazak!
Prve naznake ovakve moje organizacije života su počele prije šest godina kada sam otišla u mirovinu! Jurnjavu koju sam nazivala svojim životom do tada zamijenila sam ovim redom i gospodarenjem svog vremena! Posao mi je bio organizirati posao, pa sam nakon odlaska u mirovinu, počela organizirati svoj život koji je bio prilično u rasulu a da toga nisam uopće bila svjesna! Osim brige o sebi, tada sam brinula I o mojoj pesi!
Moram priznati da su mi te stečene organizacijske vještine u poslu jako pomogle u mom privat životu! Obično ljudi kad dođu u mirovinu, izgube se u dosadi ili si natovare nove obveze (čuvanje unučadi, dodatni posao, te se prepuste letargiji i penzioinerskom očaju (što zbog niskih mirovina a što zbog osjećaja nepotrebnosti nikome i ničemu). Nažalost, muškarci su skloniji tom osjećaju beznadežnosti jer mi žene uvijek imamo nešto za raditi po kući i kad ne želimo! Tih dana prije šest godina meni su se otvorila polja zemaljskog raja!
I tako sam ja zadnjih šest godina lutala “bespućima svoje povijesne zbiljnosti (isprika kaj citiram omraženog mi F.Tuđmana)”, sređivala sve stvari u svom životu…a zadnje tri odselila iz jednog zajedničkog života koji je po svemu ličio na brak, vratila se u svoj iznajmljivani stan (nakon šest let), sredila svoj životni prostor i financije, odcvikala masu nepotrebnih ljudi i “ljudi” koji su se muvali od nekad po mom životu.
Čak toliko da u ovih šest godina niti jednom nisam otišla u bivšu firmu u kojoj sam radilka 30 let (osim kad sam spremila apšit) te sam ostala na, slovom i brojkom, četvoro ljudi s kojima se družim stalno! I tu i tamo poneki “partner” koji uleti, ali prije je out nego li in, tu i tamo od vremena do vremena, poneki stari frend ili bivši koji onako u prolazu me se sjeti ili ja njega?
No, nakon šest let i svih “velikih čišćenja” kako stana tako i ljudi, prilično mi se život ispraznio jer sam sve uredno…pospremila! Gotovo da namam više što čistiti…osim onog unutra u sebi! A tu smeća ima ko u priči! Zato valjda i slušam svaki dan Sadhgurua.
No ne miješam ko neki, sexualnu i emocionalnu anoreksiju (ljudi koji izbjegavaju dodire s drugima) sa oporavljanjem! Očistila sam i svoj booti call, tako da mi se najčešće dnevno javlja moj mjerač šećera, kad je visoki ili po noći kad je niski, umjesto poziva z zvrckanja mobitela!
Sve u svemu idila koju ponekad poremeti moja kćer sa svojim smećem! Životnim, koje nikako da očisti! A ja više nisam spremna biti niti svoja kanta za smeće a kamoli njezina!
Što će biti samnom? Kako dalje?
Teoretski, ništa mi se ne može dogoditi kojim god putem života krenem, bit ću na svom putu!
Ovih dana će uskoro i ljetni solsticij, kada su dan i noć jednaki! Ono što ne možeš promijeniti, prihvatiš!
Ko ovaj “Napoleon” na slici u nekoj Zelenoj laguni jedne davne godine (biće i deset ljeta) kada me uhvatio okom kamere jedan krasan čovjek, koji tko zna, je li uopće živ? Ali, slika jest vrlo!

Danas sam ispekla štrudlu od trešanja! Skupe su u p.m. (pet eura kila) ali svejedno sam to učinila. Za sebe, za unučicu koja će mi možda doći…možda za još nekog putnika namjernika iako već tri godine nisam blizu kolodvora niti vlakova, pa tako nema niti putnika namjernika! Dobar je to život, ali nisam zaboravila sanjati ona polja od jučer koja sam spomenula! Još uvijek mislim da nisu daleko…samo valja željeti biti na njima! Hoće li mi se netko pridružiti ne ovisi samo o meni!

Uvijek sam imala jaki svoj unutarnji život! Sjećam se ko klinka, tamo u nekoj debeloj provinciji, dok su bili ljetni praznici svi su ljeti jurcali vani a ja sam u zamračenoj sobi ležala na podu i čitala knjige! Moja mama se obično snebivala i iznenađivala kad me tamo zaticala, uvjerena kak sam ja vani? A nisam imala nikad baš prijateljice, čak niti onu jednu najbolju! Češće su to bili prijatelji mog buraza s kojima sam haračila po pustopoljinama. Bila sam ko dečko (ponašanjem, ne i stasom)!

Imala sam plave uvojke i anđeosko lice s čime sam kasnije, u srednjoj, mogla biti fakinka ko i ostala škvadra, ali meni se opraštalo.. em sam bila dobra učenica (odlikašica) em sam imala takvo lice i kosicu da su me svi obožavali! Osim ja sama sebe, pa sam kao djevojka, dok su se nosile kaciga frizure (ravna kosa) obavezno se šišala skoro na nulericu jer sam imala rudlavu plavu kosu!

Kasnije, puno kasnije zavoljela sam tu svoju rudlavu kosu a i neki meni važni ljudi su je obožavali! Pače, jednom dosta davno jedan tip (zgodan i samouvjeren), dok je bog s bradom hodal po iskrici, me pitao: da li bih te prepoznao među 100 žena, ispalila sam ko iz topa (a imala sam tada više od pol stoljeća): BI! Po čemu? Po mojoj posebnoj rudlavoj plavoj kosi!

No, da se vratim u sadašanjost. I sada imam svoj unutarnji život, koji u pravilu ne dijelim s nikim. I koliko god sam brakova imala (dva), i koliko sam zajedničkih života imala (dva), koliko sam ljubavi, veza i ludovanja imala, nikad nisam imala druga! Čovjeka (muškarca ili ženu) s kojim sam mogla podijeliti svoj unutarnji život! Par puta sam pomislila da imam, jurnula sva sretna zbog toga…a onda opet otkrila da je to bila pusta želja? Obično sam se iz tog razloga i zaljubljivala u nekog svog čovjeka, jer sam imala osjećaj da imamo „ono nešto naše“! kakav je to zajeb svaki put kad pomisliš da si sreo nekog bliskog sebi, nekog kome ne trebaš objašnjavati zakaj ovo ili ono, zakaj tak ili ovak…netko tko razumije pogledom, dodirom…netko "tvoj", svjetonazorski, misaono, taktilno! Nitko! I ovaj zadnji zajeb bje wow, sretoh vodenjaka i povjerovah, gle…razumijemo se jako! I bje tako par dana, par tjedana…a onda rasap! Posvemašnji!

Bolje da s nekim nemaš ništ nego da imaš pa nemaš! U tome je Wasy jako u pravu, najgore je imati, pa nemati! I tako, ne ležim ja više u zatamljenoj sobi ljeti, ali navučem sve rolete i vegetiram. Tu u Zagrebu, jer na moru ne mogu biti ljeti. Iako, kako stvari stoje, ovo ljeto će se i to promijeniti? A još nisam srela nikog tko bi htio biti izvan mora ljeti tj ljeti biti negdje u planinama ili u hladovini npr Like, Gorskog gotara i sl.?

uglavnom, uopće ne srećem više ljude kojij bi igdje, ikamo išli kuda i kako ja želim? Uglavnom su polupokretni, polupismeni, polusiromašni, polusjebani u glavu, polumutavi…jer, sve što su imali (a bili su bogati) podijelili su svojoj djeci a sebe sveli na vegetiranje! Sve (uglavnom) što sam imala, imam i sada! Dapače, ništa nisam dala djeci osim obrazovanja (faks). I poštuju me danas više nego li da sam im dala sve, jer one su same (u svojim brakovima) stekle sve! I imaju sve. Čak i toliko da meni pomognu i daju!

Koji je to glupi balkanski običaj djeci dati sve? Moji roditelji meni nikad nisu ništa dali, čak niti svadbu! I nikad ništa nisam naslijedila niti nakon smrti! Možda grobno mjesto, koje moram plaćati iako ga neću koristit, jer urnu može hitit gdje hoće, u mom slučaju, po Kamenjaku!

Jesam li ja uvijek bila neki izrod, wagabund, neshvaćena ili samo sjebana i neuklopljena cura koja i danas uživa (silom prilika jer nema s kim) u zamračenom boravku, pišući ovakve nebuloze i očekujući da s nekim može pričati…ne o vremenu, ne o tome što ćemo jesti i kuhati već o….esenciji života? Slušati nekog gurua koji priča o esenciji života! Je li taj i takav život promašen? Jest! Ja sam se rodila u pogrešno vrijeme. Romantizam je davno skončao, kao i toliki romantičari…pisci, pjesnici, glumci, filozofi….prosjaci ljubavi i čovjeka! Je, možda je trebalo živjeti drugačije, možda je trebalo brojati škude i stjecati novce i imanje umjesto ljudi i njihovih sudbina? Meni je ipak svaki čovjek u mom životu vrijedniji od svih onih apartmana, stanova, kuća, vikendica koje sam trebala steći i podijeliti! Podijelila sam sebe a opet je doteklo i za mene! Omnia mea mecum porto!

Možda sam ja u svemu tome ko Odisej, vječni putnik, samo što sam ja putovala u svojoj glavi. Ta vječna emotivna iskorijenjenost i moja potreba da se isključim je možda baš zato bila potrebna što mi je prebolno bilo biti emotivno ukorijenjena…još od majke, prve ljubavi, brakova kao i svih kasnijih „Saturnovih satelita“ zvanih veze?

Ima jedna misao cit. : “ništa nije gore od izvjesnosti trajanja i nemogućnosti izbora!
Pa ipak, jedna druga misao se cijeli moj život provlačila kroz moj “unutarnji svijet” I nije me niti do danas napustila:

“…Ne bi li bilo lijepo da zajedno trčimo poljima? Polja nisu jako daleko, znaš! Nije teško stići do njih, samo ako čovjek želi!...”

Link

Jel vi uopće shvaćate o čem ja pišem? možda da pogledate ovaj link sadhgurua o tome...tko smo, što smo i tko nismo?

a i ova slika tijela govori o "unutarnjem životu" nas! sve ono što ne vidimo (kak veli torre) i sve ono što vidimo...što je to?



p.s. ovaj blog sam napisala istog dana kada i ovaj „Gola istina“ pa se neke misli i preklapaju. Oprostit ćete mi vi koji samo čitate a ne pišete?