Jedem, dakle nisam

Ritualno ispijanje kave.
Njezno uvlacenje u odjecu, mirisljavu.
Pospremanje uneredjenog kreveta.
Glancanje cipela.

Inace je to tlaka. Pogotovo dok se po glavi motaju svakakve misli i obveze i dedlajnovi. Ali ako pustite. I prepustite se malim stvarima. Naglo otkrivate predivnu lakocu postojanja.
Napravite si caj ili kavu. Iskljucite telefon. Internet. Mobitel. Ne pustajte nikakvu glazbu, ona smeta sada. Otvorite prozor. Cujte kako se dan glasa. Omirisite njegovu fantasticnost. Dozivite ga cijelim bicem. Umijte se energijom za novi dan.

"Prema grčkoj mitologiji Pigmalion je bio kipar koji je napravio skulpturu prekrasne žene u koju se zaljubio i svojim dubokim vjerovanjem i očekivanjem da ona može oživjeti, uz pomoć božice Afrodite, postigao je to."
Naravno da sam to copi-pejsto.
Gledao pigmalion u HNK. Dobar. Jest da mi je trebalo punih minutu da shvatim kako prodavacica ljubicica i dramsko dijelo Shaw-a su jedno te isto. Onda je odmah radnja postala poznata, imao sam direktnu usporedbu; mogao sam tocno vidjeti kako su scenaristi promijenili odredjene dijelove. Ali nisam dosao pisati o kazalistu. To je za neki drugi blog.
Dosao sam pisati o ideji pigmaliona. I mom pokusaju istoga.
Znaci kuharica:
1 nesigurna djevojcica, neizgradjene licnosti, ljepolikog izgleda koja u vama gleda intelektualni uzor (u daljnjem tekstu OBJEKT)
1 dominatna osoba, visokog intelekta, velike karizme, zaposlen, tvrdoglave naravi, autoritativnog glasa (u daljenjem teksu SUBJEKT)
3-4 prijatelja koji se isto prema vama odnose s postovanjem i nekakvim obozavanjem (u daljnjem tekstu OBOZAVATELJI)
1 mjesto za preoblikovanje
1.5-2 godine rada

Uzimite OBJEKT iz prirodnog okruzja i prebacite u mjesto za preoblikovanje. Neka to mjesto bude udobno, nemojte ogranicavati slobodu kretanja, ali opisujte prethodno mjesto bivanja OBJEKTA s uvredljivim atributima, pljujuci druge Objekte, druge osobe, druge situacije kao smijesne, djetinjaste i nepodobne.

Dekonstruirajte OBJEKT. Najbolja metoda je da OBJEKTU do kraja unistite samopouzdanje. Nabijanje dodatnih kompleksa nije na odmet. Pljuvanje neka Vam bude umjesto dobro jutro, dobar dan. Obavezno kritizirajte odjecu, psihicko i fizicko stanje OBJEKTA. Uzmite i kod najobicnijih radnji sve u svoje ruke, pri tome naglasavajuci da to radite Vi, jer je OBJEKT, opet (cesta vremenska oznaka koju je potrebno koristiti radi poboljsanog efekta), opet nesto lose ili neodgovarajuce napravila. Tokom dekonstrukcije OBJEKTA ne smije, ponavljam, ne smije biti pohvala nikakvog oblika. Naglasavajte Vasu zrtvu. Vase odlike dobrog i svetog covijeka koji se bavi tako primitivnim i jednostavnim OBJEKTOM. Fizicku silu ne primjenjujte. Ne zato jer nije potrebna, vec zbog pravnih problema koji bi mogli imati u buducnosti.

Jednom kada ste zadovoljni ucinjenim (OBJEKT Vam se naklanja, puze pred Vama, za svaku stvar trazi dopustenje, ljubi Vam ruke i moli za ostanak u Vasoj blizini cak i kada je ponizavate) mozete krenuti na novu fazu.

Preodgoj OBJEKTA. Tu Vam je vazno da je upoznate s OBOZAVATELJIMA. Oni su ionako Vasi sljedbenici i u njihovom drustvu moguce je ponovno socijalizirati OBJEKT i dopustati mu slobodnije kretanje. Naravno uvrede ne ispustati u javnosti, nego lagano na uho reci. Tako da si stalno moze OBJEKT mrmljati mantru o tome kako Vas ne zasluzuje i kako mora biti ponizna i dobra.
Osim u drustvu, OBJEKT se mora posebno dokazati da je vezana i vjerna samo Vama. Mozete je slati na jednostavne zadatke i ponovno izgradjivati rutinu OBJEKTU, ali nemojte se zanjeti! I dalje budite skrti na pohvalama, a darezljive ruke s kritikama i zajedljivim komentarima.

Zadnja stepenica je blizu, kada OBJEKT ispuni sve Vase prohtjeve i umjesto da bude ponosna na sebe i dalje sama sebi prebacuje i postuje Vas zbog nesebicnosti i paznje kojom ju obasipljete.

OBJEKT u nekadasnjem okruzju. Vasa zadnja faza. Ako ste uspijeli, OBJEKT ce s gnusanjem vratiti se na popriste svojeg bivseg zivota. Pljuvat ce po bivsim ljudima koji su je okruzivali. Komentirati svoju nazadnost i bijedu prije dogadjaja koji joj je promijenio svijet- upoznavanje Vas. Kada ste to postigli mozete sasvim zasluzeno reci:
OBJEKT je postao KIP od Pigmaliona.
Vi ste postali veliki PIGMALION

I to bi Vas stvorenje, taj KIP, savrsena zena za Vas, koju ste si sami skrojili, koja radi sve na Vas nacin i za Vas, koja dise po Vasem dopustenju, koja bez Vas postaje ljustura bez osobnosti, trebalo obradovati. Biti jedino sto Vam treba. Ali zapravo ne. To vise nije to. Vise ste uzivali u stvaranju konacnog proizvoda, nego sam konacni proizvod. Konacni proizvod previse crpi energije iz Vas, a ne veseli Vas i nije vam potreban. Na kraju ce konacni proizvod postati, ako bude sretan, OBOZAVATELJ. A Vi cete u novi krug stvaranja KIPA, da opet postanete veliki, najveci PIGMALION...

Sto htjedoh reci? Ljudsko srce svasta hoce, ali kad to dobije, na kraju shvati da to sto je dobio, zapravo nikada nije ni trazio...
Ono sto Vama, meni, svima treba jest dusa, jedinstvena, nepreodgajana, izgradjene licnosti, koja ce s Vama disati, koja ce Vas pratiti u zivotu, ali ne kao slijepi obozavatelj, ne kao pas kojeg mozete tuci i ponizavati, iako Vas on bezrezervno voli, vec kao suputnik. S kojom znate, da zivotne avanture zeli podijeliti s Vama posve jednako.
Sapienti sat

Stalno mi se motaju seksualne manjine po glavi. Mozda zato jer sam svom muskom uzoru u zivotu (otac) za Uskrs poklonio film Paradu. Kojeg je on pogledao. I komentirao da je jedan od dubljih psiholoskih filmova koje je gledao.
I tamo se napada nesnosljivost. Napadaju se krute i nametnute vrijednosti i razmisljanja. Ruse se zidovi i granice. Uci se toleranciji i suzivotu.
A sad idemo hipotetizirati.
Recimo da se seksualne manjine prihvate. I da postanu normalna stvar. Kako bismo mogli to vidjeti?
Zamislimo jednog prosjecnog muskarca. Iz Like. Visok metar osamdeset. Tezak sto dvajst kila. Dva razreda srednje. Baustelac. Gasterbajtira u Njemackoj. Pije pivu, pusi Filtar160. I voli muskarce.
Naradi se ko zivina u Dojclandu. I svoje skupe eure zeli potrosit. Ovaj put da mu krevet nije prazan. Kad sidje u Zagrebu iz busa, zaputi se u Gajevu. Na putu mrkne koji burek. 2 ujutro. Sve je tiho. Dok ne dodje u Gajevu. A ondje u prvim redovima starije zene, oskudno odjevene, kricavih ruzeva i ispraznih pogleda. Dozivaju ga, govore vulgarne rijeci. Ali ne diraju ga. Nastavlja i prolazi Trenkovu. I tada ga uocava. Nasuprot Uskoku. Naslonjen na Ministarstvo financija. Pogleda prema pogrebnom poduzecu inovativnog naslova "Pogrebnik". Prvi muski. Rizik je pristupiti, ali ofarban je. I ima rincicu. Nosina mu je veca, ali zato su mu crvene usne posebno velike. Izgleda njezno i krhko. Velika masnica mu se vidi pod lijevim obrazom. Izgrizeni nokti i jeftina cigareta. Vjerojatno neki studos. Tako ce moci platiti meni u menzi. I dom na Savi. Ali nije vazno. Bitno da ispod plahti bude vruce i vlazno ovu noc. Prilazi mu. Na licu stanovnika Gajeve bb vidi se gadjenje prema izgledu, koji brzo nestaje. Cim shvati da su euri u pitanju. Pogadjanje je brzo, jeftini hostel na par minuta hoda...
Bit cemo drustvo koje ima muske prostitutke. Ali ne zigole, skupe eskorte za zene. Nego jeftine muskarce koji prehranjuju obitelj prodajuci svoje tijelo. Drugim muskarcima. Za uzitak. Tek kad ih sretnemo, damo im pravo ime degradirajuceg karaktera popout kurvi, znat cemo da smo postali tolerantan narod.

Rekao NE imeprijalistickoj sili. Odlucih se boriti sam PROTIV kapitalistickih sila. Prihvatio gorku sudbinu ODSJECENOSTI od zize zbivanja.
Rekao sam DA slobodnom vremenu. Odlucio sam se ZA kontakte s frendovima putem telefona ili uzivo. Prihvatio sam OGRANICENOST povremene dostupnosti.

I ajmo malo razmisljati. On-line. Zapravo je biti NA LAJNI. Postati psi.
I opcenito ovisiti o internetu. Govoreci kao pravi ovisnik. Tesko je ugasiti samo jedan servis. Uskoro ce me poceti svrbiti. Ali sto se moze. Treba reci ne. Jacati karakter.
Cim ovisimo, postajemo robovi.
Biti rob ne zelim.

Sto ljudi, dvjesto cudi.
Virtualni svijet u krvi i plamenu. Ostri bitovi kolju se s otpornim bajtovima. U eteru prsti sluz s pokidanih ASCII slova. Moderatori su stavili plave sljemove, ali boje se i oni intervenirati.
Cemu ratovi?
Sukobi, samo radi sukoba?
Nametanje (i metanje, te umetanje) necega u nesto tudje?
Zapikivanje zastavice uz obrazlozenje, ovo je sad moje, da komentiram, postavljam svoja pravila, uvijete i moral; svi da ste pokleknuli pred mojim visocanstvom?

mozda se moze izvuci paralela.
jedan covjek je imao svoje ideje. bile su slicne starima, ali opet dovoljno revolucionarne da su ga stali pljuvati. I podvrgli ga silom svom moralu, jer se milom nije dao. razapeli ga i objesili.
ali zajeb. njegova ideja je razrazivana slijedecih dvije tisuce godina. samo zato jer se nije htio pokoriti. i jer nije imao zasto.

ako se moze izvuci paralela, mozda se moze izvuci i pouka.
ne osudjuj drugoga. nanjet ces mu vise koristi nego puko ignoriranje.

Iako danas nije tmurno. Cak nije ni sivo. Jedino istinito u naslovu je jutro.
Sto me onda nagnalo da vam naslovom lazem, eto sat vremena nakon sto sam se probudio?
pogled kroz prozor. na sivu zgradu. kojoj je otpala fasada. malo po malo, cigle su iz crvene tople boje poprimile sivo-smedje tonove ali prosarane ponekad bijelim nitima kamenca, kisnice sto je curila iz oluka.
Stanari se ne cude vise. Davno su odustali od nove fasade. Cekaju da im netko dodje i sam popravi staiste u kojem zive. Ali do tada mozda se koja cigla i izlize. Nestane, otopljena u kiselim kisama.
Nekoliko zelenih gredica unistava moju posve blijedu sliku. Ima jos nade. Ima jos zivota. Ima neka potreba da se ipak malo zacini svakodnevica. Siva. Ali to samo na gornjem balkonu, kojeg kisa vlazi. Na balkonu ispod, sprzeno stanje. Sve izraslo i onda se osusilo. Nitko se nije brinuo. Dodatak na depresiju. Da bi spoznao njene dubine, moras imati barem malo nade da nije sve tako sivo. Kontrast sa zelenim, da te dotuce do kraja.
Zato idem iz ove sobe. Idem na balkon. Koji ima pogled na park. Na zelenilo. I to sareno zelenilo. I idem promatrati ljude. Sive ljude. Koji idu kroz zivot, ne kuzeci da polagano postaju fasada koja otpada i zid s raspadnutim ciglama...

vjecno pitanje.
koje je naravno kompleksnije od naslova.
koje se cesto postavlja i na nacin: postoji li ljubav bez sexa i sex bez ljubavi?

utorak je pravo vrijeme za takva filozofska pitanja, pracena dubokom analizom svoje proslosti. usporedjujuci vlastita iskustva, fragmente razgovora iz zadimljenih kavana i tracerskih pidjama partija.

inace
Riječi 'zatipak' (tipfeler),
'nekapnica' (napravica koja se utakne u grlić vinske boce radi sprečavanja kapanja vina pri nalijevanju) i
'dodirnik' (touch screen) su nove rijeci u hrv jeziku.

Ako nekapnica nije dobro postavljena, moze kapnuti i na dodirnik, sto uzrokuje, posljedicno, zatipke.
(slobodni prijevod: ako kondom nije dobro postavljen, moze kapnuti i na picu, sto uzrokuje, posljedicno, djecu)

Ekrem Jevric mi tresti sa zvucnika (http://www.youtube.com/watch?v=MgNkJfTfHa4) i kaze svojim drhtavim glasom: zivim, radim i samo radim.
Uvijek u ponedjeljak se javlja taj business blues. kad nakon trenutaka slobode subote i nedjelje, shvatimo da nista nismo stigli napraviti, niti posteno odmorili, niti rijesili zaostatke, niti se druzili s familijom, niti kucu usisali... Na poslu nam se gadi pomisao na radni stol, stolac poslovni, podesivi s kotacicima, koji ce nas grliti cijeli dan umjesto voljenog bica. umjesto vocnog miomirisnog caja na proplanku okupanog suncem, ceka nas bezmirisna, bezokusna, "driper" kava (iz automata) u mracnom, tamnom i sivom prostoru rada. tu cemo potrostiti dnevno svijetlo, umarajuci se sitnicama i glupostima. naravno da se posao nece stici zavrsiti do kraja radnog dana, vec ce se dio posla vuci za nama i uvuci u kucu, da nas svojim pipcima davi. Bacit cemo torbu na krevet i ici se odmarati buljeci u televizor koji ce nas samo jos vise deprimirati i iscrpsti energiju. na kraju, posve iscjedjeni, ulazimo u krevet, nadajuci se cudu, carobnom stapicu kojeg cemo zamahnuti, koji ce nam dati svu energiju svijeta, rijesiti sve poslovne brige, dati brdo para, postovanja, ugleda i ponosa. I sretno cemo zivjeti. I dok pocinjemo sanjati, vec zvoni budilica- novi dan...
I gdje je tu smisao?
Postali smo robovi.
Cak nesto gore od robova. Oni barem imaju nadu da ce nekada postati gospodari. I da ce moci zbaciti svoje okove.
Mi smo roboti.
Automatizirana ljudska bica. Pazljivo oblikovanih misli. Emocija. Splasnutog duha. "Nesretnik od rodjenja" (na 1.17 http://www.youtube.com/watch?v=l_kAkzolnq0). Jadni li smo. Orvelova godina, kod nas vec traje desetljecima.

Jel postoji konacan odgovor? Jel postoji mogucnost budjenja iz ovog sivog sna? Postoji li nada?

Odogvor se zna.

42.

cega?

zagrljaja.
njeznih trenutaka.
skrivenih pusica, da sef s prozora ne vidi.
brzih sms porukica.
dodira.

ukradenih trenutaka. sitnica. zivota.

p.s. poruka za zivot: danas je dan za biti zaljubljen. biti lud. zivjeti. sutra, tko ziv tko mrtav. jucer, bilo pa proslo!

I'm back.
Znaci ovaj post bi zapravo trebao povezati naizgled nepovezane stvari. Tocnije sex i voznju avionom. Bez ulaska u posebnu kategoriju, koja je pala na um vecini punokrvnih muskaraca i vise-manje perverznijih zenskih osoba (diskriminacija po spolu, naravno), a to je tzv. Mile-high club, koji ukljucuje stjuardesu/stjuarda, skuceni avionski wc, turbulencije i puno smedjih stolaca od putnika koji nisu mogli doci na wc zbog zauzetosti istoga.
Ja zalazim u ozbiljno promisljanje zasto se ljudi napale toliko da svoju strast moraju konzumirati u nevjerojatno neudobnim uvijetima. Mozemo odmah zamisliti sliku. Osoba1: Menadzer (onakvih kakvih na Iskri ima cijelo more, s velikim autom i malim organom) se vraca s uspijesnog poslovnog puta. Lagano otkapca svoju Ralf Loren kosulju i otpusta svoju Croata-spesl edisn kravatu s ogromnom platinastom iglom. Pogledava svoj Patek Filip sat u prvom razredu i ceka kada ce poletjeti. Lagano tapka svojim Prada cipelicama otkucavajuci te spore sekunde. Osoba2: Naprlitana stjuardesa. Nakvarcana. Mrsava. Umjetnog osmijeha, kao i sisa i usnica. Velikih nepotrebnih plasticnih noktiju s uzorkom. Rozi ruz. Tange da se gacice slucajno ne ocrtaju na uskoj uniformi. Sal s logom zrakoplovne luke zavezan oko vrata, a visi u procijepu dubokog dekoltea, jer je zadnjih nekoliko gumbiju slucajno ostalo otkopcano.
Scena1: "Postovani putnici..." Menadzer okrece ocima. Cuo je vec ovo toliko puta da sada cuje samo ime glavnog pilota i klima glavom kad prepozna onoga koji slijece tako glatko da mu se njegov Crystal sampanjac uoce dodatno ne zapijeni. Da, da, znam da nema pusenja u avionu. Iako bi rado zapalio koju cigaru. Kubansku. Dar ruskog kolege. Stjuardesa u glavi ponavlja sto sve treba reci. I na koliko jezika. I kako ce pokazati koji sve izlazinu slucaju nezgode postoje. I da li su nokti postojani.
Intermezzo1: Pocinje paljenje motora. Ne onih mlaznih, ipak se radi samo o kracoj relaciji. Velike, trome elise pocinju svoju rotaciju. Vibracije se prenose preko krila, do trupa aviona. Stolci se lagano meskolje. Poseban huk se cuje izvana. Sve podrhtava. Elise nisu zadovoljne slabom rotacijom. Ubrzavaju. Okretaji po minuti rastu. Vibracije su sve manje po amplitudi, ali zato sve brze. Otpustaju se kocnice. Trzavo krece rulati avion. (Stjuardesa se je naguzila par puta, kao da provjerava da li su stolici u redu ispred biznismena zatvorena, samo da mu pokaze svoje atribute.) Jos brze krece rotacija elisa. Zvuk je nevjerojatan. Okreti u zavojima do same uzletne piste truckavi. Smjesta se na pocetak. Obicne betonske ploce zamijenio je pocrnjeli asfalt sa crtama spaljene gume. Motori i elise vriste u ludjackom tempu. Avion stoji. Podrhtavanja su velika. Sve je spremno. Preko razglasa "Kabin kru redi for tejkof". Otpustaju se kocnice. Krece. Bori se protiv sila koji avion drzi za pod. Krece u prostranstva za koja je namijenjen. Zadnja borba je grcevita. Zeludac propada kad se shvati da prednji kotac vise ne lezi. Otis'o zeludac kroz dupe kada se buntovnicki avion odlijepi od zemlje i sune u visine. U nepregledna prostranstva. Igre skrivaca, ne s drvecem, vec s oblacima. Uz neprekidni pogled svuda okolo. Sa svakog prozora cudesna ljepota nase prirode. Bez granica. Bez prizemnih prepucavanja. Bez problema. Cistoca vidika. Neogranicena mogucnost postojanja...
(Mene jako dojmilo. Meni je truckanje, podrhtavanje i sama akceleracija aviona kao oralni sex. strastven. iskonski. nekakvo cistiliste izmedju prizemnosti postojanja i nebeske uzvisenosti. Vrlo ugodno cistiliste. Gdje svaka vibracija podrazuje neki zivac. I ugodni osjecaj se siri po tijelu. Propadanje zeludca, kao da potice dodatnu zelju za upijanjem svega. I kada se uspne avion. Kada se otvore vidici, kada se zaobljenost zemlje primjeti. Kada visoki oblaci, ostanu ispod nas. Velike planine, postaju brezuljci. Cisto savrsenstvo. Orgazam. Iznad oblaka. Gdje je sve moguce. Gdje ne postoje prepreke. Sloboda. Ideali. Uzitak.)
Scena2: Biznismen je vec zedan. I svidjelo mu se uzlijetanje. Moglo je bolje, ali bilo je ok. Novine koje su mu sjedile na krilu uz sva ona podrhtavanja su ga nekako napalile dok su ga cohale po jajima. A i pogled na onaj duboki dekolte nije pomogao. Bilo bi dobro uloviti tu malu. Nek pokaze kako se brine za posebne kupce. Zasto je prvi razred "vrhunski" uzitak letenja. Stjuardesa nije mogla vjerovati svoju glupost. Prije nego sto je sjela, skuzila je da joj je negdje pao njen bedz zrakoplovne kompanije. Ali svejedno je sjela. I skuzila da je krila znaka sada lagano trlja po guzi. Nadala se da joj nece rasporiti uniformu. Ali mozda cak ako malo popravi suknju bude otklonjena ta mogucnost. Uz minimalno popravljanje i meskoljenje, popravila je polozaj. Zlocesti bedz je dosao izmedju bedara. Krilo je bilo lagano naslonjeno na izvor vlaznosti. A uz te sve vibracije, to mjesto je postepeno postajalo sve vlaznije i vlaznije...

(naslov se cita u glasu kojeg ima samo thomson i frontmen divljih jagoda; vise se pjeva i to u ritmu taktu tonalitetu poznate pjesme Motori. naglasak je da ovo nije prepijev i da nije povreda vlasnickih prava autorskog dijela. ako i je, nek me tuze, bum ja njih za duplo!)
Avioni su jedni od cudnijih strojeva koji su ljudi izmislili. Zamislite samo da mi putujemo njima svaki dan, u svaki kutak zemlje. A zapravo putujemo na nicemu. Jer kako nazvati nekoliko slojeva plastike i lima, povezanih nekakvim laganim spjnicama koje korodiraju. Da ne stanemo na tome, pobrinuli smo se da jos imamo veliki tank ultra zapaljivog goriva. Nemojmo zaboraviti goleme motore, kako mlazne tako i stare dobre propelerce, koje uvijek malo izoblicuju krila.
Uvijek sjedim negdje na sredini. Tako da cesto promatram krila i zakrilca. U mlaznjaku kabina je iznad razine krila, ali u propelercu sto me je danas furao, sjedio sam ispod krila. Odlican pogled na gume i jadne pateticne nogice koje drze ovu celicnu pticu na zemlji. Veliki crni propeler na bijelom krilu se ponsno sepurio. Dobro jutro dame i gospodo, molimo pozorno poslusajte upute u slucajevima nuzde. A ja se pitam cemu? Vec sada se dovoljno povjeravamo visim silama i nadamo da su tehnicari, sluzbe odrzavanja i piloti prisebni, da se nisu utopili u moru nepotrebne birokracije i papira, da nisu umorni od losih zivotnih uvijeta, puno stresa, malo para, te da su posteno osigurali ovu igracku za jos jedno bacakanje po zraku.
No volim letjeti. I zato podnosim na jedvite jade, stalno drzeci cilj u glavi da cu jos danas letjeti, dok nas pregledavaju kao kriminalce. Dok balansiramo laptopom, torbom, remenom, mobitelom, usiljeno masemo onima koji su nas dopratili i cuvamo da nam hlace bez, gore spomenutog remena, ne padnu. Dogegamo se koristeci sve trikove koje mozemo smisliti do policajca kojemu je najveca prijetnja voda u boci u vecoj kolicini od 100ml u pojedinacnom pakiranju. Naravno, na skarice za nokte (najvece oruzje na svijetu, ako ste se zapitali) mozete zaboraviti. Cak je pitanje da li u mojim cipelama ima cavala, pa su i one morale biti skinute. Drugi put dolazim jos bolje pripremljen. Dolazim gol. Pa nek gledaju, ili ne gledaju. Pipaju. Ali barem ce onda njima biti neugodnije nego meni sad dok uzaludno pokusavam zadrzati dostojanstvo kada mi se cipele ne zele odvezati, jer u brzinskom skidanju pod strogim pogledom tete u plavom, nastao je cvor.
Busevi sto te vode na sam avion. Uvijek smijeh. Jer da bi poletio prvo moras hodati. Pa ici pokretnim stepenicam, pa hodati. Onda tek bus. Pa jos hodanja. I tek onda ulazis da se smijestis na svoje mjesto. Prije toga naravno krepas u busu, jer nikako da se zatvori i krene; valjda stede gorivo ili nesto, ali smijesno je kada se ljudi koji su platili kartu da za relaciju koja je dostupna i busom, stiscu poput sardina u busu.
Propelerci CA imaju imena po zupanijama/regijama. Mene je vozil avion Zagorje. Naravno to na prvu ruku ne uljeva povjerenje. Mozda ga vozi neki zagorac. Koji nije pijani. Nije ni trijezan. Nego taman. Ali dobro. Nije vonjalo po alkoholu kao u saboru. Guranje i tiskanje (vec poznata i ocekivana, ucestala pojava) te naguravanje rucne prtljage u minijaturne police u koje prilikom samog sjedanja u prilicno usko sjedalo okinete glavom barem dvaput. Cimer je obavezan. Ovog puta je bila neka starija gospodja s kojom sam kimnuo dvaput i obavio svu svoju konverzaciju. I to je bilo da pital jel ok da sjedim do prozora. Ona je laganim nakretom glave i podizanjem kutova usnica odgovorila. Zakon. Nije jedna od onih koja te zeli udati i usput objasniti povezanost susjede Barice s cudnim nestankom kokosi iz vrta susjede Stefice. Ali nije sve moglo proci savrseno. Ljudina iza mene nije cula za pojam osobne oralne higijene. U dahu koji je dopirao lagano sam mogao zakljuciti da je pusac barem tri kutije Largo cigareta kojima skida filtar; pije pivo prije 8 sati ujutro; doruckovao cvarke i jos zalio turskom kavom.
Pojam muskih stjuardesa ilitiga stjuarda je samo daljnji pokazatelj u kakvom drustvu zivimo. I tu su mi falili stjuardi iz buseva. Zar ne znate da onaj vozac koji ne vozi, vec kontrolira karte dijeli titulu s muskim dijelom "kabinskog osoblja"? Dok te vozac busa uvijek odmjeri, baci neki vic ili samo smrknuto gleda kud ides dok ti cvika kartu; ovaj te promatra kao nizerazrednog gadnog kukca koji mu je usao u wc. Naravno da je bio visok, mrsav, zgoljav, gotovo obrijane glave (da ne skuzimo da je 70% celav ovak i onak) i da je sve govorio lagano kroz nos. Ali to je oprostivo. Njegov glas i buljooki pogled iznime dosade i nezainteresiranosti, dok je na hrv, eng i njem diktirao da ne smijemo imati nista upaljeno, biti cvrsto vezani i jako jako dobri dok letimo, bile su posebno dojmljivi. I ako ovaj nije volio radnje sa svojom i/ili tudjom guzicom istog spola u kombinaciji s cvrstim cilindrastim objektima u prisnom dodiru, onda fakat ne znam vise prepoznati tu seksualnu manjinu. Stjuardesa je bila OK. Jest da je imala jacu bradu od mene. I opcenito veliko lice. Napumpane usne. I oci kukca. Ali ajde. Barem je bila zena. I ponasala se kao jedna.
Ali sve su to usputne stvari.
Pravi dozivljaj je letenje.
(ali o tome citajte u drugom dijelu. pratite nas i slijedeceg puta u isto vrijeme kada ce nas junak pokusati dokuciti koje pitanje ne daje odgovor 42. I 69)

Da. Znam. Sladunjav sam kao i vecina blogera. Cudan je nesto ovaj dan. Poslije konjugiranja, kopulacije, konjunkicje ili kako se to vec kaze one dvije velike tocke na nebu (lazu kad vam kazu da su to planeti ili zvjezde!!! to su obicne rupe na papiru i zemlja je ravna. kazem vam ravna. sve drugo su izmisljotine kojima se sluze za podcinjenje masa!!!) zajedno s ovim proljetnim vremenom i gledam kako svi postaju nekako meksi. pocinju se razlijevati. onaj poznati zaziv majke psa nekome ili zelja za kopuliranjem s majkom upucenog komentara, sada fakat zvuce iskreno i zeljno. sve poprima neku zelju za umetanjem prave stvari na zadano mjesto. emocije same naviru. i lose sklepane rime.
iskreno mislim da ce najvise profitirati kiosci. em ce ljudi kupovati maramice za brisanje suznih ociju nad ljepotom netom probudjene prirode i peludne groznice, em ce ti isti ljudi kupovati vodu da nadoknade ono sto su istulili.
za borbu protiv ove kolektivne navale, predlazem jedan overdoze egoizmom. Jedna zelena boja za oci. Veliko ogledalo. Kazic na na najace i nek tresti Ja volim samo sebe. Uz vas s olovkama, cesljevima, dildacima kao mikrofonima.
ili se prepustite struji hormona. placite. cmizdrite. smrcajte. budite njezni. razdrazljivi. osjecajni. i prokleto jebezljivi.
i dajte s vremena na vrijeme spustite granice. i gacice.

Postovana Iskrica-Blog publiko,
Molim odgovor na referendumsko pitanje:
S koliko zena/muskaraca/djece trenutacno spavate?
S koliko zena/muskaraca/djece trenutacno tipkate?
S koliko zena/muskaraca/djece s kojima tipkate biste i spavali?

(ovo djece je da sesnaestogodisnjakinje i njihovi vrsnjaci ne misle da smo ih izostavili iz opce populacije; i zato jer sam provokator. mucki provokator jedan.)

On je nekoliko mjeseci stariji od mene. Kanadsku putovnicu mu nisu dali jer su ga svercali prek kofera. Dosao me pozdraviti kad sam imao jedva par dana. I odtad, nas dvojica smo bili maltene nerazdvojni. U krevetu sigurno (nisam peder, ali lijepo mi pri srcu kada znam da je njegova sapica negdje blizu mene, da me grli, onak kako ja njega) gdje smo prozivjeli sve sto se vec prezivljava u djecoj dobi zajedno. I rast i ispadanje zubiju. Prve i zadnje skolske dane. Prve simpatije i prve odjebe. Nesigurnosti u ovom svijetu i ekstaze. Zajedno smo dijelili i gradili nove svijetove. Zagrljeni. Zajedno. Pod pokrivacem.
Nije se previse bunio kada sam odrastao i napustao ga sve vise preko dana. Znao je da cu mu se vratiti po noci. Cak je i putovao sa mnom po cijelom svijetu avionom. Mozda ga je malo unistilo to sto sam isao na par putovanja bez njega. Ali nikada mi se nije pozalio. Taj bezivotni stvor preko dana, uvijek bi me docekao radosno kada sam se pokrio do brade. Gledao bi me svojim crno-smedjim ocima i razumio moju bol. I moju radost.
Bio je tu.
Svaka tajna bila je nasa.
I mogao sam mu povjeriti dusu.
Ali onda se nesto pomaklo. Dogodilo. U krevet mi je usla. Njezno. Polagano. A Bijeli Medo se nasmijao. Nisam mu se vise toliko obracao, ali i dalje se smijao. Shvatio je da stari. Jer medvjedi stare do triput brze nego normalni ljudi. I medo Mato, suputnik moje sestre je brzo otisao u mirovinu, nakon samo 12 godina. Bijeli je bio otporan. Nije se cufao tako brzo. A i bio je kupan svaki drugi tjedan. Nekoliko savova. Ali nista strasno.
Vrijeme. Osjetio je starost u dlakama. I nije htio postati samo ukras ili jastuk. Pa mi je sapnuo. Da podijelim svoje snove s onom koja mi se ususkala u srce. Prema onoj koja ga je vidjela sivim, iako je za mene uvijek bijeli. Da ce biti tu, negdje, u prikrajku i promatrat me. I nasmijesiti svaki put kada budem sretan. Plakati kada budem tuzan. Bit ce tu. U blizini. U okolici.
I sapnuo mi je da vjeruje u mene. I da se ponosi kako sam ispao. Da ne gubim vjeru i nadu. Jer takvi ljudi mijenjaju svijet. A svijetu je potrebno jako veliko preuredjenje.

Tako da trazim neki znak. Orden ili sat. Da zakvacim svom medeku, Bijelom medi. Za doprinose covjecanstvu. Jer je promijenio jednog covijeka, koji mozda moze mijenjati svijet.

Sivo nebo. Cudan dan. Nemiran. (malo nepotrebnog, nepovezanog uvoda vremenskim izvjestajem)

Gledao sam nedavno nekoliko filmova. Svi s razlicitim temama, ali nekakvom istom misli koja se proteze negdje u pozadini.
Idemo redom. Prvo Genijalni um (naslovi mi se malo mijesaju, pa ne zamerite nekaj, nikada nisam pamtio ni imena filmova ni glumce pretjerano), pri kojem genijalni matematicar, da ispolji svoju genijalnost mora biti istovremeno i shizofrenican, tj. lud. Film rednog broja dva je Djavolji odvjetnik. Radnja dobor poznata, odvjetnik se mora odreci svoje moralnosti za jos vise novaca, ugleda, zena i skoro beskonacnu moc; ipak mu je sef Luco koji mu to moze omoguciti. (i jedna malo nepovezana misao, Lucifer; lux, lucis -svijetlo; fero, ferre, tuli, latum -donositi; onaj tko donosi svijetlo je zlo? hmm, zanimljiva postavka. ocito je netko imao puno humora u davanju imena andjelima, jer svijetlo sada znaci zlo?!?). Treci film u ovoj kategoriji je Vrazja sreca, gdje ovaj put pisac mijenja svoju besmrtnu dusu za veliko citateljstvo, iako je samo prosjecan pisac. I zadnji fillm koji ulazi u ovo razmatranje je Savrsena formula (limitless doduse puno bolje opisuje sam film, ali prijevodi engleskih naslova na hrvatski je misterij koji mi nece brzo biti jasan); opet pisac, ovaj put je sredstvo pilula; malo je losa po zdravlje, ali s druge strane, postaje uber pametan.

I sad sto je autor htio reci nabrajajuci sve ove filmove i stavljajuci par nepovezanih misli?

Nekako svi filmovi imaju veze s uspijehom: matematicarski uspjeh, financijski uspjeh, uspjeh preko ugleda u drustvu, uspjeh...
Uglavnom svi promoviraju da se mora uspjeti. Stavljaju to kao obavezu, kao zivotni zadatak. Ti si nitko i nista, ako ne ostvaris zavidni uspjeh. I zavist medju drugima. Cak se cesto niti ne definira uspjeh kao takav, vec samo zavist koju izazivas kod drugih. Cilj opravdava sredstvo. Tako se dopusta matematicaru da bude lud, samo kako bi ispunio svoj cilj i ostvario, pomaknuo covjecanstvo malo dalje. Odvjetnik se mora do kraja oprostit sa svojom moralnoscu i tada ce postati savrsen. Pisac i njegova besmrtna dusa, koja mu je izvor i nadahnuce svega sto radi, se moraju odvojiti. Kao sto se dogadja i osvojenst s krugom prijatelja koji ga okruzuju, dok ne postane posve osamljen. Lijek-droga koja omogucuje potpuno iskoristavanje mozga, nosi cijenu zdravlja, tesku apstinencijsku krizu i smrt. Drugim rijecima uspjeh kosta. Uspjeh je kvantificiran. Oznacen i prodan. Ostvariv svima onima koji su dovoljno hrabri da zrtvuju. Vrijeme. Zdravlje. Moral. Prijatelje. Obitelj. Psihicku stabilnost. Djecu.

I sto dobijemo kada imamo cijelu naciju koja tako vjeruje? Naciju koja je kriva za puno toga, ali kojoj su prvenstveno svi lagali od pocetka. S ultimativnom prijevarom kojom sada pokusavaju prevariti svijet i tako navuci svima koprenu preko glave. Americki san. San o uspjehu. San o sigurnosti. San o sreci. San o zdravlju, ljubavi, prijateljima i obitelji. San o NOVCU. Jer samo on ostvaruje sve drugo. Bez novca, uspjeh je vezan samo s genijem. Ali novcem i genij se moze kupiti.
Dobijemo naciju zombija. Koji ne prezaju pred nicime, koji se ne zaustavljaju, koji ne prestaju. Stalno naviru i idu dalje. I zderu svoju mladuncad. Zombiji-ljudozderi. Novcem se definirao uspjeh, sankcionirao se egoizam kao pozeljna osobina. I naravno da svijet ide u potpunu katastrofu. Fimovi s zombijima imaju itekakvog smisla.

Premlad sam da bi mogao i znao komentirati komunizam. I socijalisticke rezime. Ali politika je tu manje vazna. Svijest ljudi je vazna. Svijest kolektiva koji je nekada imao neke vrijednosti, a sada i one korodiraju pod pritiskom novca. Zasto smo dopustili da nas cijepe tim novcem. Vjecnom pohlepom za istim. Stalnom zeljom za zgrtanjem, zapisavanjem i vikanja svima: "My precious". Zasto smo postali ruzna i prljava bica koja gmizu i trbuhom trljaju i laste umjetni sjaj zlata?

Uspjeh po meni (neki zakljucak valjda, ako se to moze dogoditi kod mog pisanja) je smanjiti egoizam. vlastiti. smanjiti potrebu vikanja JA. smanjiti zelju da se JA istice nad svim ostalim. vise raditi za MI nego za JA. i raditi svoj posao srcem. ne zanemarujuci pritom svoje prijatelje, obitelj, drage ljude i one koji nisu bas dragi. i par puta tjedno, mjesecno ili dnevno, stat. Smirit se. Osvrnuti se po ovom lijepom svijetu, koji katkad zbog prasine i prljavstine naseg uma ne vidimo onakvim kakvim jest.
Pobijediti zombija u sebi.

Uspjeh je biti i ostati covjekom, u ovom svijetu opterecenim nametnutim vrijednostima uspjeha i novca.

Nebo i dalje sivo. Ali sada krulji u trbuhu. Mogel bi i dorucak neki pasti skoro. Ili kavica u krevetu? Nesto takvog. Nedjelja je. Uzivancija. Tek je sutra ponedjeljak. (nepovezana misao na kraju, da dokazem da nisam bas svoj)