Jedem, dakle nisam

Emotivno sam vezan za krevet. I sve povezano sa spavanjem mi je nekako posebno. Nije svejedno kakav je jastuk. Niti kakva je pidjama. Ako pokrivac ne odgovara, bit ce belaja. No najvise pozornosti i ljubavi usmjerujem na svoj madrac.
Nekakva posebna veza se stvorila. Dok me njezno hvata i prima na san. Pun povjerenja i prihvacanja, neovisno o tome sto ga prek dana varam s uredskim stolcem. Njezno mi miluje kraljeznicu i lagano se udubi na dupetu da mi bude udobno. Kada se okrenem na bok, ne skvici od promjene polozaja, vec me samo toplije zagrli.
Ujutro mi sapce dobro jutro, maznim glasom i kaze da se nece ljutiti ako ostanem jos malo u njegovom toplom zagrljaju, ali da ce razumjeti ako je vrijeme da se pokrenem.
Moj madrac.
Koji smrdi na mene.
Koji ima utore po konturama mog tijela.
Ciji su federi toliko pritisnuti kroz godine da vise ne skripe.
Moj madrac.
U mojem carstvu.

Smzro se.
Skroz naskroz. Bez puno pitanja zasto i cemu. Tako. Dogodilo se. Najgore sto to nije prvi put. Ulazak u tudju kucu, da cuvas mace, pse i sto li vec, da zateknes situaciju koja u najmanju ruku uopce ne nalikuje na tvoje normalno stanje, koje si ocekivao.
Kako sve to krene? Vlasnici zivotinja bi otisli negdje. Ali ne zele vuc svoju zivotinju s njom (ne mogu, nije prakticno i sl). I sto onda bude? Trep trep, smrc, smrc, jel bi ti bio tako dobar, gle kako si ti divan... I naravno ja popustim. Uvijek mislim da ce biti sve OK. Ali dok se zivotinje jos ponasaju, ocito se ja ne ponasam. Jer uvijek mi se nesto zaboravi reci. U ovom slucaju, da je bojler temperamentan. I da nije dovoljno samo podesiti termostat. Ne. Treba resetirati cijeli sustav nekoliko puta. No ta SMS poruka je dosla tek ujutro. Vec su sinusi poceli kukati na sibirske uvijete unatoc predivnoj i toploj deki koja me jedina stitila od napdaja ciste hladnoce i da se ne pretvorim u Druge s onu stranu Zida.
A sada treba na posao. A smrznut sam. A hladna kupaona, iako ima tople vode. Strasno.
Jedino dobro je sto sam na brdu i sto imam lijep pogled na istok. i na sunce kojemu je isto hladno. ajd grij budalo, bit ce ti toplije, a ja se mozda otopim.

Jel osjecate crva? Znate, onaj mali nesnosni gad koji se krece izmedju guzova? Koji kopa i ruje. Miran je dok se hoda, dok se krece s mjesta A do mjesta B, ali cim dodje nekamo, za pol sata, on bi vec negdje da se krene. A nemiran je za pop...usiti lulu mira da ga smiri.
ima neka povezanost crva i lijepog vremena. mislio sam da ga je ubila ova zima, da smrzao i krepao. ali nista od mojih nadanja. temperaturice preskocile neku granicu, a on poceo rovariti ne bili mene pokrenuo da krenem svoju guzicu suncati i grijati da bi ion dosao malo na svijetlo svoju blijedu ovojnicu.
tako da kada su mi predlozili da cu biti vozan i da ce jos odrediste mirisati na sol i kremu za suncanje, vise nije bio izdrziv taj crv. i zadnja zamjerka koja bi ga drzala na miru, na uzici i s brnjicom se rasplinula. nije mi dao mira. obecao je rovovski rat mojoj guzici i ja sam posustao.
i sto rec? more je kristalno. hladno. valjda. dodjoh u napast onako slucajno uc u njega. napravit par krugova. smrznut se ko.... neki organ koji se dobro smrzava (koji bi po predispozicijama trebao biti vise izlozen vanjskim utjecajima nego onaj koji se inace koristi u ovim usporedbama, a koji je uvijek za mene (opet u specijalnim prilikama kada sam imao prilike isprobati navedeni organ uz dozvoljenje vlasnice) bio narocito topal i vruc. jel to zbog mene ili?). ali opet meni je palo na pamet i po ledu hodati. i hodah. na vodi. smrznutoj. ali hodah. i vidjele su se sante. ali nekak su mi nisko lezale. da sam ja stal na njih otisao bi s njima pod vodom. ali bi barem bio kristalno cist.
baterije valjda napunjene, iako ih nisam punio i neznam koje su to baterije na solarno punjenje i gdje se nalaze te kada daju struju. manje vazni detalji. guzica je vidla puta, nije samo po cijeli dan vrsila testiranje izdrzljivosti federa u razlicitim garniturama za sjedenje i lezanje.
Crv sretan.
Dupe ocuvano.
Nesto, neznam sto, savrseno.
i zakljucak. ne kupujte trovremenski taft. promjenite tri klimatske zone i stisajte crva. jeftinije je to nego otic u shopping centre.

dakle. rano jutro. pola devet. svakog dana ustajem (ne, necu pjevat, necu pjevusiti, ne misliti na Fosile, ostavi Fosile u prastarim stijenama).
da.
uglavnom.
cudna smo bica mi ljudi. razlicitih navika, razlicitih jutarnjih rituala.
nekako svaki put kad isteturam iz kreveta nekako se nadjem ispred frizidera. pa se naluknem malo da vidim. jel hranostaj nekim cudom opao ili jos vecim cudom narastao (pri cemu u hranostaj ne ubrajam plemenite i manje plemenite gljivice i pljesni koje pokusavaju zauzeti sto bolji geo-politicki polozaj i tako me dovesti u kusnju da i njih kusam).
zatim tapa tapa tapa (naravno bosih nogu, jer je jutro, jer sam jos osamucen i jer mozak jos uvijek nije shvatio da se tijelo nalazi u uspravnom a ne lezecem polozaju) i pogled u ogledalo.
slusam ja i gladam sve reklame na telki. ali nijedan gel, nijedan lak, nista, ama bas nista nije postojano i cvrsto kao zalezana frizura. kad bi barem moj frizer jastuk imao smisla za oblikovanje klasicnih frizura, a ne ovih modernih gdje dlake ne stse svaka na svoju stranu uz obavezno jedno tri rupe na glavi i dio koji izgleda kao polegnuto zito u vanzemaljskim krugovima. Bitka za kosu vec je unaprijed izgubljena. osim ako se ne koristi voda. no volim ja sam sebe cak i ujutro, pa nije fer da se brutalno kaznjavam onim mokrim i hladnim osjecajem oprane kose tako rano ujutro.
hladna voda na lice, mozak se uznevjereno budi i pita sto se dovraga tu dogadja uz veliki sok. sjednem na wc i umiri se (poznata radnja, zna mozak da se tu moze opustiti, nista posebno intelektualno zahtjevno se ne dogadja).
i sada naravno muski problem. sva ona tekucina koja se sinoc popila, plus jos par casa voda usred noci, je odlucila kolektivno izaci. a nema se pisoar. mogao bi se umivaonik koristit kao pisoar, ali ipak je malo previsok, moje kratke nogice moraju na prste stati da bi se moglo nesto prebaciti u svom polukrutom, vec pomalo bolnom stanju.
cekanje.
gledam par krizaljki u wc-u. uzmem pokoju. rijesim stogod.
i zato referendumsko pitanje.
koje krizaljke, sudokoi i ostalo se da rijesavati u prosjeku od minute-dvije, a da nije potreban normalni intelekt, vec 40% manji zato jer je prokleto jutro vec doslo?

p.s. racunam da spadam u jutarnje tipove :D

Osjecam kako mi nesto truli u ustima. Nesto mesnato. Veliko i debelo. Jos se pomice s vremena na vrijeme da pomogne hranu progutati, ali bas je mlohav u zadnje vrijeme. Zapravo vec malo duze.
Prestao sam ga redovito razgibavati. Nema vise kratkotrajnih kava koje se piju cijeli dan i cijelu vecer. Vise ne dobiva slobodu bespotrebnog lamatanja po zraku i hvatanja vjetra. Umire. Nek crkne taj relikt proslog vremena. Buduce generacije ce se vjerojatno radjati vec bez njega. Samo pokoji ce se stvor pojaviti s njime, kao sto i dalje postoje ljudi koji se radjaju s repom.
Ali s umorom jednog organa njegovu funkciju su pokupili prsti. Vec gledam kako mi izrastaju novi, sesti prst na svakoj ruci. Postaju i tanji, mozda se podijele. Da stanu svi na popularne touch-screenove koji nisu navikli na moje vjeste cevape koji prigodom tipkanja ostavljaju masni trag...
Dok gledam evoluciju na dijelu, svima lijep pozdraf!
Do tipkanja

p.s. do slusanja, do vidjenja je vec staromodno. em se ne gledamo, em se ne slusamo, em skype i ideja gledanja/slusanja propada pod naletom tipkanja. jer kako prikazati :D u stvarnom zivotu? Nemoguce.