In my secret life

U velikoj većini današnjih internetskih novina (jer ostale ne čitam) mogao se vidjeti ovakav naslov..

'U Zagreb smo došli studirati, a ne krvavi ležati na pločniku'
Studenti su se odlučili priopćenjem obratiti javnosti zbog nedavnih napada na dalmatinske studente. Navode da su u Zagreb došli stjecati znanje, a ne stradavati"

Neću ništa komentirati na to , nego ću samo postaviti pitanje....

A što su prošle godine došli raditi SPLIT PRAJDOVCI, osim mirno prošetati rivom i kako su dočekani i što im je učinjeno ?

Zašto se preko postova na blogu međusobno svađate ? Zašto iznosite tuđi prljavi veš ? Zašto pišete o tome tko vam se javio i šta vam je napisao ?
Znate li vi uopće što znači pisanje bloga ?
Po meni ovo što pojedinci rade, nije nikakvo pisanje bloga, nego pljuvanje po onima koji su vam stali na žulj...

Evo vam edukacija, što je u biti blog....

Blog je internetska publikacija koja sadrži članke u obrnutom vremenskom slijedu (najnoviji članci se nalaze na vrhu stranice). Mogu ga pisati pojedinci ili više korisnika, a obično sadrže tekst, ali i slike, koje se mogu unijeti unutar bloga. Blog može biti osoban (korisnik iznosi vlastite doživljaje i svakodnevne dojmove, poput internetskog dnevnika), tematski (povezan s određenom životnom ili kalendarskom situacijom) ili pak poslovni (služi za predstavljanje kompanije i daje mogućnost direktnog kontakta sa svojim korisnicima).
U redu, želim pisati blog. Kako početi?

Prije početka pisanja, postavite si tri bitna pitanja:

Da li imate nešto za reći?
Da li je to što imam za reći interesantno za druge korisnike?
Da li tekstom mogu razumljivo, pregledno i učinkovito prenijeti svoje misli drugima?

Savjeti – što činiti prilikom pisanja bloga

Neka vaši blogovi budu interesantni.
Pišite o stvarima koje zamjećujete, razmišljanja, osjećaje ili ideje. Pišite o nedavnom putovanju, starom receptu iz bakine tekice koji ste otkrili, susretu s cool prijateljima...
Pišite o nekom uskom području rada ili temi.
Ako ste stručnjak u nekom području rada, pišite o tome. Ovime nećete zadovoljiti sve korisnike, ali zato hoćete one sa sličnim interesima.
Slike unutar bloga.
Ne kaže se uzalud da slika govori tisuću riječi. One mogu pojačati dojam samog teksta na čitatelje, stoga ih stavljajte ili kao noseće slike ili unutar teksta (naravno ukoliko su one vaš autorski uradak).
Učestalost objave blogova.
Bilo bi dobro kada biste objavljivali članke nekom frekvencijom. Naravno ako to želite. Što češće pišete, broj čitatelja se povećava. A i glas o tome se prenosi dalje. :)
Budite svoji.
Prilikom pisanja budite uvijek svoji, jer to je vaš blog. Zadržite svoj način pisanja.
Navođenje izvora podataka.
Ukoliko citirate neki tekst ili ste preuzeli slike koje niste u mogućnosti sami snimiti dobro je na kraju članka navesti izvore podataka u obliku linkova na internetske stranice koje ste koristili kao izvor informacija.

Savjeti – što ne činiti prilikom pisanja bloga

Provjerite greške u pisanju.
Greške u pisanju mogu čitatelje odvratiti od čitanja vašeg bloga, jer im pažnju s teksta odvraća traženje svake nove greške u pisanju. Stoga to svakako provjerite prije objave teksta.
Osobni blog je najteži za pisanje.
Iako možda pisanjem blogova otkrijete pisca u sebi, vodite računa o drugima. Naime ukoliko pišete crtice iz vlastitog života, ne navodite osobna imena drugih ljudi, jer bi vaš tekst mogao nekoga povrijediti ili dovesti u neugodan položaj.
Ne prenosite sadržaje koje dobivate e-mailom.
Blog tome ne služi. On treba predstavljati vas.
Pročitajte Uvjete korištenja na Coolinarici.
Ovo zaista ne moramo objašnjavati. Ukoliko se ne slažete s njima, nemojte ni počinjati pisati blog.
Budite pristojni.
Nakon objave svog bloga očekujte komentare. Oni mogu biti pozitivni i negativni. Neka vas to ne obeshrabri, ali neka ne izazove u vama grubost i netolerantnost. Znate kome se možete obratiti ako netko prijeđe granice lijepog ponašanja? :)
Ne gnjavite druge ljude.
Ne stavljajte linkove na svoj blog svugdje po stranici kako biste svijetu objavili da ste napisali blog. Kod ljudi ćete izazvati upravo suprotan efekt.
Neka vaš blog ne bude plagijat.
Neautorsko korištenje tekstova i slika drugih autora i njihovo prezentiranje kao svojih je plagijat. Nemojte se služiti time. Radije koristite autorske radove kao izvore informacija koje onda možete izraziti svojim riječima.

Ovo je samo kratak pregled savjeta o tome što, kako i kada pisati blog. Nadam se da sam vam barem malo približila ovu tematiku, mada znam da među vama ima jako puno aktivnih blogera koji imaju izvrsne blogove, pa za njih to i nije neka novina. Svima koji se žele okušati u pisanju cool blogova želim puno inspiracije i kreativnosti. :)

-Pa sve i da je kraj... Nije kraj sveta... Još ćeš ti naći naći nekog!-
-Mislim da neću... ni tražiti... Kako sam tebe voleo... Ne voli se jednom u životu... Tako se voli jednom u hiljadu života... Bio bih malo sebičan da očekujem da mi se to desi još jednom u preostalih desetak, petnaest godina ovog...


Link

Gdje prestaje ljubav, a gdje počinje posesivnost ? Koja se to famozna granica treba prijeći od jednog prema drugome ? Ili je možda posesivnost, izdužena ruka ljubavi ?
Čovjek je slobodno biće (bar bi to trebao biti) i samim time ima neka prava. Nikome ne bismo smjeli sputavati krila, jer nam to ionako ništa dobro neće donjeti. Opće je poznato da će u drugoj strani stvoriti revolt i želju za bijegom.
Slično je i u vezi. Određena vrsta slobode potrebna nam je da budemo svoji. Zato postoje kompromisi, razgovori, rješenja. Međutim sto ljudi, sto čudi. Ima nas koji parteneru ne damo disati, ima nas kojima je svejedno gdje se partner nalazi, ima nas koji su raspodjelili svoj i partnerov život. Međutim što se dešava onog trenutka kada spoznate , da biste radije sve svoje vrijeme provodili sa partnerom, a on ne djeli vaše mišljenje ? Kada biste subotu navečer ili nedjelju popodne proveli u njegovom društvu, a on je već dogovorio kartanje sa dečkim i roštilj? I pritmo vas nije pitao želite li mu se pridružiti, nije vas ni pitao da li ste imali neke zajedničke planove, već vas je naprosto doveo pred gotov čin ? Da li treba slegnutu ramenima i reći „ok“ (iako vam je to isto već napravio prošli vikend) ili se treba boriti da te sate provede sa vama? Ali to je ono što nitko ne voli i tu počinje ona posesivnost, koju vi ne smatrate posesvinošću jer „zar nismo mi na prvom mjestu“, a on je smatra napadom na sebe. I tada postaje inatljiv i tada mu se vi prikazujete u drugom svjetlu i tada ne vidi
smisao ničega. Ali sa druge pak strane, krivo mu je što vi odlazite sa svojim prijateljima u kino, ne neke izlete, rođendane. Zašto ista pravila ne vrijede za sve jednako ? Ne rijetko govore „nadoknadit ću ti to“, ali da li se ikada može nadoknaditi izgubljeni dan, sat, minuta ?
Kako se uopće možemo izlječiti od te nezdrave posesivnosti, kada nekoga volim i želimo sa tom osobom biti što češće , jer nas ionako sputavaju neke druge obveze tjekom tjedna ? I da li to znači da nas netko manje voli ako svoje vrijeme radije provede sa svima, samo ne sa vama ? Da li to znači da ta osoba nema u sebi tu dozu posesivnosti? Ili je ima, ali vi niste ti prema kojima će je ispoljiti ? I onda se opte vraćamo na pitanja, voli li nas ta osoba uopće ? Ili kada vam ta ista osoba kaze da ona taj dan nece biti sretna pokraj vas jer vec ima dogovor sa ekipom,a vi zelite da dan provede sa vama,da li je to ljubav?

Jeste li ikada prošetali Zrinjvcem u nedjelju ujutro, recimo negdje oko 8 sati ?
Niste ?! E da jeste onda bi vam vjerojatno bio jasan skoro mogući zakon o „ Zabrani konzumiranjua alkohola na javnim površinama „
Jer malo je reći kako pluća centra grada u to doba dana izgledaju strašno. Bezbroj boca, čaša, limenki odbačenih što po travi , što u cvijeću, fontani, oko koša,na klupama. Jer baš noć prije ondje su se satale grupice mladih, koji su svoj subotnji večernji izlazak provele u parku. Sa jedne strane ih razumijem, jeftinije je kupiti litru i vodu i cugati na klupi, nego za istu lovu popiti jedan bambus u nekom kafiću. Sa druge strane to ne odobravam.... Jer to je baš ruglo jedmog, ajmo reći uskoro Europskog grada. Stoga me i ne čude zapanjujući pogledi turista. Ne znam kako je u njihovim gradovima i iskreno to me se ne tiče. Jer ovo je moj grad i želim da se njime mogu ponositi. Međutim slika koju im serviramo, praktično odmah pri dolasku je i više nego ružna.
Osim toga sve se više pomiće dobna granica djece koja konzumiraju alkohol. Ne mogu da se ne zapitam , jesu li roditelji upoznati sa tom pošasti ? Zapiatju li se ikada kako njihova djeca provode veče ? Sa čime u ruci ? Svakodnevno na putu za posao prolazim pokraj parkiće, gdje već od ranog jutra mogu susresti srednjoškolce, koji krate satove ispijajući alkohol. I opet se pitam , zar ti roditelji ne vide svoju djecu, kada dođu kući pripita i zaudarjući po alkoholnim parama? Zar nas je sve toliko zaokupio ovaj brzi ritam života, vječito trčanje za zaradom, da smo zaboravili biti roditelji vlastitoj djeci ? Da smo zaboravili na odgoj, ljubav, nježnost. Sve to dolazi od kuće. Od onoga kako se sa njima razgovara, koliko im se pruža pažnje.
I ja imam dijete, i priznajem bojim se trenutka kada će iz ove svoje sadašnje dječje zaigranosti, prijeći u jednog tinejđera. I svim silama se trudim da već sada spozna prave vrijednosti, baš kao i zamke koje mu život postavlja po putu.
Ma koliko zatvarali oči, alkohol je postao veliki problem današnje mladeži, stoga ako će taj famozni zakon uspjeti spriječiti da makar šestero od desetero djece ne posegne za njime ja ću ga bez imalo razmišljanja prihvatiti.
Za vašu , moju i neku drugu djecu.

Nekako mi se ništa ne piše, mada sam u biti ok....Doduše možda pjesam tako ne govori, ali
Jebiga, volim tu pjesmu :)


I know I can't take one more step towards you
Cause all that's waiting is regret
And don't you know I'm not your ghost anymore?
You lost the love I loved the most

I learned to live, half-alive
And now you want me one more time

And who do you think you are?
Runnin' 'round leaving scars
Collecting your jar of hearts
And tearing love apart

You're gonna catch a cold
From the ice inside your soul
So don't come back for me
Who do you think you are?

I hear you're asking all around
If I am anywhere to be found
I have grown too strong
To ever fall back in your arms

I've learned to live, half-alive
Now you want me one more time

Who do you think you are?
Runnin' 'round leaving scars
Collecting your jar of hearts
And tearing love apart

You're gonna catch a cold


From the ice inside your soul
So don't come back for me
Who do you think you are?

Dear, it took so long
Just to feel alright
Remember how to put back
The light in my eyes

I wish I had missed
The first time that we kissed
'Cause you broke all your promises
And now you're back you don't get to get me back

Who do you think you are?
Runnin' 'round leaving scars
Collecting your jar of hearts
And tearing love apart

You're gonna catch a cold
From the ice inside your soul
So don't come back for me
Don't come back at all

And who do you think you are?
Runnin' 'round leaving scars
Collecting your jar of hearts
And tearing love apart

You're gonna catch a cold
From the ice inside your soul
Don't come back for me
Don't come back at all

Who do you think you are?
Who do you think you are?
Who do you think you are?











Link

Lice joj je smrknuto.Njime se provlači neka sjena.
Oči su joj potamnjele od tuge.
Kožom joj prolaze žmarci.
U dubini duše neka tupa bol, neka hladna ruka stišće joj srce.
Osjeća hladnoću, mada je vani vruć ljetni dan.
Bol u želucu ne jenjava.
Preplavjuju je osjećaji.
Bijes
Tuga
Jad
Izdaja
Ljutnja
Bezbroj pitanja vrti po glavi.
Gdje je pogriješila?
Da li je premekana?
Luda?
Predobra?
Zašto joj se čini da gubi na svakom koraku?
Ili je jednostavno tako moralo biti ?
Davala je puno, više nego što je mogla i trebala.
Bila je sve.
Majka
Ljubavnica
Sestra
Prijateljica
Bila je obitelj
Razumjela je
Tješila
Praštala
Drugi joj govore da ima sve.
Divnog muža, dijete, dom, obitelj, posao.
Ali samo ona zna da nije tako.
Znaju i drugi, ali ipak smatraju da je u prednosti.
Želi uzeti stvari u svoje ruke, promjeniti život, napraviti rezove
Ali kukavica je.
Lakše je pustit da vrijeme odnese bol, da sjećanja izblijede.
Ne može se pomaknuti.
Za nju je i najmanji korak težak.
Vjeruje da će sve doći na svoje.
Da će se svako dobro vratiti nećim boljim.
Svako zlo nećim gorim
Vjeruje da je sudbina već utabala njen put i da ga nema smisla mjenjati.
Protuprirodno je.
Već dugo zna kako je kraj neizbježan.
I sama ga priželjkuje.
Nema više snage za borbu sa vjetrenjačama, duhovima prošlosti.
Previše su joj oduzeli vremena.
Ugrozili njen mir, život, narušili zdravlje.
Nada se da će nestati sami od sebe.
Da ona neće morati ništa poduzeti,
Ne želi se više uzrujavati zbog njih.
Želi zaboraviti.
Kao da ih nikada nije ni bilo.
Kao da one godine koje su djelili nisu postojale.
Bol u želucu je sad već neizdrživa
Crna rupa u duši prijeti da će je proždrijeti.
I mišići na licu se grče nekontrolirano.
Misli joj se kovitlaju bez ikakvog reda.
Mješaju prošlost i sadašnjost.
Bacaju je u stanje ludila.
Ona čeka uz bolne uzdahe.
Čeka završetak još jedne životne priče.
Njene priče

Možda će ipak na kraju biti
Happy end


Link

Možete li osjetiti kada prestaje ljubav sa partnerove strane? Da li po tome što nema više one obavezne puse na kraju razgovora ili zato što su odjednom važniji prijatelji nego vi ? Ili zato što su poljupci tako rijetki, baš kao i sve ostale nježnosti ? Ili zato što su susreti sve rjeđi, što se sve više stavri prešučuje, što počinju sitne laži ?
I kada sve to na neki način osjetite, poduzima te li išta , u nadi da će se veza uspjeti spasiti ili naprosto puštate da dođe kraj ?
Trenutno sam u nekoj baš takvoj fazi...I ono što bih najradije od svega željela je imati snage i reći „Ja odlazim“ , i otići prije nego što budem ostavljena. Kao nadam se da će bol biti manja....
Zašto ja ovo uopće pišem? Zašto iznosim tu crticu intime iz svoga života ?
Zato što ne postoji nitko na ovome svijetu trenutno kome bih mogla reći kako se osjećam.Zato kao što i sam naziv bloga kaže...To je moj tajni život....i ne mogu reći prijateljicama, jer neće razumjeti, a ona koja bi razumjela ima previše svojih problema da bi slušala moje. Jedina osoba koja bi mi bila podršak nije više u mome životu. A ja što zbog ponosa, što zbog principa i nekih ružnih događaja ne želim okrenuti njen broj.
I stoga mi ostajete Vi....dragi, nepoznati virtualci. Sa svojim dobrim, lošim, zajedljivim, šaljivim komentarima. I Vama se obraćam sa pitanjima u nizu...
Otići na svoju inicijativu ili ostati sve dok druga strana konačno ne nađe hrabrosti i kaže „Gotovo je „ ?


Link

IMATI, A NEMATI OCA
Ponukana jednom porukom koju ću citirati odlučila sam napisati
posta na tu temu.
XY kaže...

”dakle idemo redom; bila sam prije prijavljena na
XYZ portalui ali pod drugim nikom i trazila
i kao nesto nasla; kako mi savjest nalaze
makla se sa sajta jer ne zelim petljati na sto
strana; i nikom na celu ne pise kakav je i sto
misli, uglavnom spoznah da pored te osobe necu
docekati starost...iliti necu uspjeti ostvariti
ono sto zelim; a sto zelim, imati dijete a
odgajati ga sa zenom; tj biti u vezi sa zenom,
zivjeti sa istom; dijete, nemoguce usvojiti,
jedino da mi ga netko napravi; doticna je
poludjela na takvu ideju, da spavam sa muskom
osobom, to bi bio neminovan prekid; ali i u masu
drugih stvari se nismo slagale, sto ocekivati od
nekoga tko slusa tomsona, tko je opterecen
okvirima religije, jezika, nacionalnosti; zasto
sve to govorim; zato sto odmah na pocetku zelim
reci kakva sam i sto trazim.
i onda mi je pala na pamet ideja dakle da nadjem
moguceg oca upravo ovdje; sada se ti pitas zasto
nisam navela da sam heteroseksualna, e pa zato sto
kad odgovarajuci - odradi svoj posao, a znao je od
pocetka da sam kao biseksualna, ce izvisiti; meni
muskarac u nikakvom pogledu vise ne treba; dakle
nebi ni znao da ima dijete; iz tog razloga sam
navela i da sam druga zupanija, a nisam; kako
bi taj neko moguci bio dalje od mene i nebi
doznao posljedice svojih radnji; ma sve sam super
smislila, aaaaa jos samo za pronaci adekvatnog, a
to ide malo teze obzirom na niz karakteristika
koje bi ja htjela. “

I sad se ja pitam da li je mogući čin ove osobe ispravan?!
Da li je doista u redu roditi dijete, a da biološki otac tog djeteta
nikada ne sazna za njegovo postojanje ?!
I da li je moralno tom istom djetetu zatajiti postojanje vlastitog oca ?!

što će se desiti kada dijete odraste i počne postavljati pitanja o svome
ocu , gdje je on, zašto ne dolazi, zašto ga majka nikada ne spominje.
Nekako imam osjećaj da se baš tada u djeci stvara revolt prema dugogodišnjoj hraniteljici i ne biraju riječi kojima će svoje nezadovoljstvo pokazati. U mnogim situacijama ćak i odlaze od kuće jer se ne mogu pomiriti sa činjenicom da im je majka cijeli niz godina tajila postojanje oca.

Ili pak slučaj da se dijete ne daj Bože razboli, a jedini lijek mu je otac i očeva obitelj.
Kako bi ta žena pokucala na vrata i tom čovjeku rekla "hej, imaš dijete već nekoliko godina i treba mi sada pomoć jer je bolesno "

Ili se razboli majka, a dijete ostane samo na svijetu.
Zar tada ne bi bilo najnormalnije da ga otac prihvati i brine se o njemu?!

Ja znam da ima samohranih majki, da to nije ništa novo niti strašno, da su tako odlučile i da su spremne uhvatiti se u koštac sa svim nedaćama.
Također znam da mnoga djeca nemaju pojma tko im je otac.
I nemam namjeru molarizirati , niti soliti pamet ikome, ali smatram da
je sebično zatajiti dijete. Ili roditi dijete zato što je to želja, a ne razmišljati o mogućim posljedicama.

Najveći apsurd u cijeloj priči dotične XY osobe je taj, što je lezbijka i što bi svome djetetu to priznala, ali joj ne pada napamet priznati postojanje oca.

Osim toga živi u tako primitivnoj i netoletrantnoj sredini, sa isto takvim roditeljima kojima bi spoznaja da je njihova kći samohrana majka lezbijka
vjerojatno izazvala razne zdrastvene tegobe.

Stoga se pitam zar ne bi bilo najpoštenije, roditi dijete , pružiti mu dom, majčinsku ljubav, ali i spoznaju da postoji otac koji isto tako ima prava na djetetovo postojanje ?!

Sunce, smijeh, ljubav u zraku, pčele, leptiri, pjev ptica
Mirisi, plavetnilo neba, peperjasti oblaci, bicikl,
kratki rukavi, role, sjedenje na travi, prepune ulice grada
ispijanje kavica, dugonoćne šetnje....

I uz sve to jedna prpošna, vesela pjesmica :)


Link

za vrbicu :)

Link

Link


Imam pjesmu za Tebe...

Da Te malo razgali...

Neće prognat tuge te...

Al' će da ih ublaži...

Već nekoliko godina dolazim u Split...
Meni osobno to i nije neki mrak grad, mada ne bih imala ništa protiv da živim u njegovim
određenim dijelovima. Recimo tamo blizu Baća ili u nizu onih ulica kod bolnice, ili recimo
negdje na Marijanu.
Oni drugi dijelovi tipa Brda, Kmana, Splita 1, 2, djeluju mi kao da se netko tamo gore igrao
kockicama pa se zajebao i ispale mu iz ruke. Sve se prosulo bez ikakvog reda po ulicama,
Zgrada, kuća, zgrada, kuća, nadograđena kuća, zgrada,zgrada, kuća, nadograđena kuća.
Urbanistički plan u tom gradu nema veze sa vezom. Ali nisam ja o tome željela pisati pisati....

Mane od svega više fascinira promet u Splitu, njegaova signalizacija, ulice, parkiranje...
Naime vjerovala sam da će dolaskom novog gradonačelnika ta problematika biti riješena, ali
očito ništa. Doduše to me ne treba ni čuditi.
Naime iz dijela odakle dolazi gospodin "Joker"
nema ni pune , ni isprekidane crte, parkirnih mjesta, semafora, prometnih znakova...
Zato nije ni čudno što su ulice Splita bez crta...
Mislim ima njih , ali se jedva naziru...
Za stare Splićane to nije problem...Znaju oni kako treba voziti i gdje ne treba pretjecati.
Ljudi voze po sjećanju od "61 godine kada su one još postojale.
Međutim brinu me oni koji su vozački položili kasnije...Kako se oni snalaze po cestama
gdje neznaš da li je jedna traka ili dvije...
Ili recimo stranci....
Misli da vozi u pravom smjeru, a kad tamo šipak....Prešao je u suprotni trak...
Sama nekultura vižnje još je bolja...
Nema poštovanja pri skretanju, nema žmigavaca, nema zaustavljanje na zebri.
Naprotiv čak se i ljute ako se netko od pješaka odluči preći cestu.
Većina pak tih istih pješaka cestu prelazi drito po njoj samoj. Još ako je cesta sa četiri trake, tada
im je izazov veći. Nezna da li zbog toga što su skloni hazardu ili zato što se trake od zebre ne vide.
Bit će ipak ovo drugo...
A parkiralište......
Ajme......
Ulica je dvosmjerna, ali vraga....
Jedva se bicikl provuće kroz nju zato što tu pravilo dvosmjernosti vrijedi jedno za parkirane
automobile...
Semafori....
Što je to ?
Savki drugi prolazi kroz žmigavao naranđasto, a svaki treći kroz crveno...
Mislim da njima zelena uopće ne treba. Naime rijetko tko je zamjećuje. Eventualno stranci.
Što se pak tiće same vozačke kulture, tamo bez pas mater, pederu, kretenu nema šanse da
prođe kilometar. Bjesno trubljenje, pokazivanje stednjeg prsta, režanje, psovanje kroz zube,
prijetnja šakama preko stakla...Svakodnevna je pojava.

Moram priznati da je vožnja Splitskim ulicama za nas koji smo navikli na red i disciplinu
ravna samoubojstvu.
I obavezno prije nego sjedam u auto izmolim deset Očenaša i potpišem policu osiguranja.
I zaklela sam se, ukoliko iduće godine situacija bude ista, zamolit ću našeg gradončelnika "Bandinja"
da svome južnom kolegi iznajmi one momke iz Signalizacije koji tako revno bojaju ulice Glavnoga nam
grada...

U kakvoj ja radnoj sredini radim..

Gazda se ne trijezni već danima...u onih par sekundi normale, nazove i pita ima li kaj hitno.
Pošto ga ne želimo zamarati , a ni ometati u njegovoj ljubavnoj vezi sa raznoraznim
Žestokim i brzoomamljujućim pićima, redovno, u glas, baš poput Bečkih dječaka,
Odgovaramo...Ne, nema ništa hitnog šefe...
On se tada vraća svojim bludnim radnjama,oblizujući, koketirajući,palucajući jezikom
Po glaviću boce..

Nema ništa hitnog osim....

Papira za printer ima još u tragovima.Na što ćemo štampati obrasce, plaće i ine
Pizdarije zna eventualno Vidoviti Milan.
Također nema ni drek papira. Rola ili dvije. Tu je doduše odluka laka. Nema sranja nit pišanja. Samim time nema ni ića ni pića.
Film, boja, toner kako kome drago za faks ne postoji već danima.
Primiti faks postala je nemoguća misija.
Internet je na izmaku. Račun naravno ne plaćen, a ni telefon ne stoji bolje.
Sa kopirkom je pak druga dijagnoza. Kada trebaš potamniti ona foto kopira svjetlo, a ukoliko
Ti treba svjetlo dobit ćeš tamno.
Kafe aparat stoji samo kao izložbeni primjerak. Naime kave nema . Recesija je.
Također nema ni vode iz aparata. Prazni galoni sakupljaju prašinu. Račun nije
Plaćen, a vode potrošeno kao da živimo u Sahari.
Struja...eh struja.. Nju su nam došli iskopčati. Međutim ja, blagoglagoljiva kakva jesam
Divila sam se stričekovim toplim očima i miloj faci, sve sa razlogom da nas ne isključi.
Uspjeh je bio zajamčeni, presuda odgođena na par dana.
Tko kaže da Elektru moraš podmititi samo lovom. I pridjevi pale.
A ja bih za svoju firmu i život dala. Zdravlje već ionako jesam.
Pošto ne jedemo i ne pijemo, ne trebamo prati niti suđe. Doduše ionako nema Čarlija.
Nema ni Wc Neta, niti trulexs krpa...
Uskoro nam ni Odred za čistoću neće moći pomoći.
Ali mi se trudimo. I još se ne damo. Zadnjim snagama se odupiremo kako nametnicima,
Bakterijama , tako i raznim utjerivačima dugova.
Od banaka, poslovnih partnera, do raspiždenih žena.
Uf, te su najgore. Ne prezaju ni pred čime.
Jedna je tako u trenutku šize, pokušala zapaliti šefa, ured i nas sve skupa.
Hvala Bogu na prisebnosti, na tečaju Ništa nas ne može iznenaditi i na nizu istih scenarija,
Pa smo kolegice i ja reagirale brzinom munje. Razoružali ženu, obranile šefa.
Ne moram ni reći kako mi je šećer skočio na 10 istog trena.
Čovjek bi mogao pomisliti da se moje radno mjesto nalazi ni više ni manje nego
Drito u Afganistanu.Na prvoj crti bojišnice.

Sve u svemu moji radni dani, tjedni i već mjeseci u ovoj lagano raspadajučoj firmi
Protječu u nizu društveno nekorisnih događanja.
Nema sredstava, automatski nema elana.
Možda bi bilo najbolje brati visibabe u nekoj šumi. Sada im je ionako sezona. Ali i tu je zajeb. I one su zakonom zaštićene, baš kao i moje šef ...Stoga ako ne dospijemo u zatvor zato što smo ga zatamanile bez predumišljeja, radi branja visibaba sigurno ćemo odguliti koju godinu .

Bajka je završila...Dobro došla stvarnosti

Link

Biti majka je ponekad užasno bolno. Biti samoharana majka još bolnije. Morate primati udarce za oboje. I majku i oca.Morate se boriti dvostruko jače. I što je najgore ne samo što se borite sa svakodnevnicom, vi se borite i sa osobama koje bi vašem djetetu trebale biti podrška i koje bi mu trebale pružiti ljubav. Na kraju krajeva, to je i njihovo dijete.

Danas je Čudo kod Eksa i već po neznam koji puta zvao je , da bi se vartio kući. Razlog je što Mala od Eksove sadašnje Čudu ne dozvoljava ulazak u sobu. I ništa to ne bi bilo tako strašno, a niti za mene bolno, da ta soba nije bila namjenjena Čudu. Međutim ženidbom za mamu od Male, Čudo je dobilo deložaciju.a Mala sobu. Također sobu,friško napravljenu dobila je i punica. Jer ona je stara i nemere više biti sama u stanu. Dakle iz gore navedenog da se zaključiti, da su u toj kući svi imaju svoje mjesto osim Eksovog sina....

I tu počinje bol i borba. Eks ne želi o tome ni čuti. Mislim da je njemu mozak totalno otišao na kvasinu, a procjene rasuđivanja su mu daleko ispod nule. Po njemu je normalno, da kada mu sin dođe u posjetu sjedi sa njime u boravku i bleji u televizor. Po njemu je normalno da mu Mala ne da u sobu. Po njemu je normalno da to dijete više kod njega nema gdje prespavati.Po njemu je normalno to što je dijete stavio u drugi plan.

I svaka suza od Čuda i moja je suza, i svaka tuga i jad, moja je tuga i moj jad. A najgore je što ne znam kaj se mota u toj malenoj glavici. Ako se pokuša izboriti za svoja prava Eks ga smatra bezobraznim, lajavim, neodgojenim. Ako pokuša otići kući tada mu predbacuje da ne voli vlastitog oca. Što god da dijete učini njemu ne odgovara. A dijete samo traži pažnju i ljubav koju po svim pravilima ovoga svijeta zaslužuje.

I priznajem...mrzim Eksa.....mrzim ga neizmjerno. I neka sam zbog toga loša, i neka gorim u paklu, i neka me bude stid, nije me briga. Mrzim ga.....