samo za znanstvenike

Možda sam trebao pitati
Čija su bila ona
namirisana pisma
Izgledala su tako otmjeno
Crna slova na bordo papiru
Krasopisom ispisana
Naša adresa
No bez adrese pošiljatelja
Nisam te pitao
jer sam ti vjerovao

možda su me trebale upozoriti
Tvoje stalno crvene oči
I sve duže i češće kave
S navodnim prijateljicama
Tvoji nemirni
i isprekidani snovi
nisam te pitao ništa o tome
jer sam ti vjerovao
Sada znam da nisam trebao
Imam vremena razmišljati
O tome zašto si pogazila ono
„ u dobru i zlu -do kraja života „
O tvojoj poruci
Koju si mi ostavila
na kuhinjskom stolu
I velikim slovima napisane
jedne jedine riječi - „ oprosti“
razočarao sam se
nisi ti meni stala na nogu
pa da bi jedno oprosti
bila dovoljna isprika
Spakirala si kofere
I pobjegla , kao lopov
Jedino si zaboravila ponijeti
Naše zajedničke fotografije
Ili si ih ostavila namjerno
Ostavljajući prošlost
I naša tada sretna i nasmijana lica
Zatočena u toj kartonskoj kutiji

Znaš još uvijek
Ne spavam puno
Jer kad zatvorim oči
Još uvijek vidim tvoje

Kraj je bio kao iz nekog
Jeftinog ljubavnog romana
Bujice otrovnih riječi
Nepotrebno Ljutito i glasno
lupanje vratima

morala si dati svima do znanja
da je predstavi došao kraj
glavna glumica napušta
svoje matično kazalište

nisam puno govorio
nisam ni morao
moje su oči govorile
umjesto mojih usta

da si bar zaboravila
osobnu ili putovnicu
imao bi se razloga nadati
da ćeš se
još jednom vratiti
no kao i uvijek
bila si temeljita
kao vrhunski kirurg
koji si ne može dopustiti greške
porezala si sve konce
koji su nas vezali
amputirala si me
bez milosti
bojeći se valjda
da ću metastazirati
i kao nekad
proširiti se sve do
predjela tvoga srca

mislim da je to u ovom trenutku
ipak nemoguće
jer ti si kao i uvijek
pravi prirodni fenomen
žena božanskog tijela
i anđeoskog lica
a ipak
sa jednom manom
…… bez srca

Riječi tvoje ,nazovi gospođe majke
Koja te je čekala u Na ulici kraj auta
Bile su sve samo ne pristojne
I opisni pridjevi koje je upotrebljavala
Za moju malenkost
Ne bi trebali biti dio
rječnika jedne postarije dame
a kamoli gospođe takva kalibra
iz takve jedne fine
i kulturne obitelji

zaista nisu spadale u nešto
što bih želio pamtiti
na duge staze
no ne zamjeram joj
suviše
priznajem da nosim dio tereta
ovog našeg neuspjeha

znam ,
Trebao sam ipak nešto reći
Barem
Poželjeti ti sreću
Pomoći ti spakirati stvari
I odnijeti kofere
No nisam imao snage
Proći
Tih nekoliko stepenica
Činilo mi se kako
bi to ipak bila
samo-izdaja
i doista potpuno sulud čin
jer kako zdušno pomagati
u naumu
da te što prije
i zauvijek ostavi
Netko koga još voliš
Koga želiš zadržati
A želiš mu i pomoći
Bilo bi to ipak
Svjesno poticanje
Na ljubavno samoubojstvo


P.S.
Volio bih baš vidjeti iznenađeni izraz lica
Tvoje majke kad joj pokažeš ovo pismo
„Da draga gospođo i šlampavi magarci su naučili pisati “

Vaš vjerojatno nikad prežaljeni
Bivši zet

prohujala si
i zatalasala
moju dušu punu snova.
nikada te neću shvatiti.
što si zapravo željela od mene,
tugu i bol
skrivene duboko u mojim očima?
tetovirane suze
na mome licu?
a možda tek skupljaš trofeje
komadiće slomljenih srca
i plešeš po njima
omamljena svojom ljepotom

ostarit ću
ali nikad neću saznati

ne znaš ti
što znači biti sam
kako grozno vonja samoća
kako boli prazna soba
nezagrijan krevet
i jedan jastuk suvišan,
tek beskorisna
dekoracija.
i tepisi su tužni
bez zaljubljenih tragova
cvijeće u vazi na stolu
čekanju se pridružilo
hočeš li doći
prije no što uvene

stisla zima
posipala snijegom
šume i dolove
ko kolače
sitnim šećerom
u daljini ,na proplanku
zavija vuk
-samotjak

čuješ li ga ?

možda....

ikada...

ili

nikada

plaši me ova tišina
noć mi se prišuljala
iza leđa
lagano na prstima.
osjećam njezin hladan dah
na vratu .
ogavan dah samoće ,
jer opet te nema.
opet sam sam.
nek je proklet dan
što je pobjegao
uplašen
crnilom noći.
i on me ostavio
na cjedilu
-samog,
kao i ti,
kao da to radite
u dogovoru .
želite da poludim
od samoće ,
i možda trunke tuge.

daj javi se
samo da ti čujem glas
daj dođi
otjeraj tamnu noć
svojim osmjehom
dodirni me
zagrli me
pa nek se rastopim
kao čokolada
toplinom tvojih bedara.
poljubi me u vrat.
lutaj usnama lagano amo tamo
onesposobi me
vrelinom daha svoga
razbij me u komadiće
i zgazi me
jer to ti ide tako dobro
majstor si u tome
dopustit ću ti sve
jer sve je bolje od samoće

odlučio sam nas ubiti
predugo traje ova agonija
mi smo uistinu neizlječivo bolesni
ja neizlječivo zaljubljiv
a ti neizlječivo odlučna
da me slomiš
pokušavao sam nas spasiti
izmišljao sam tisuće razloga
da nas poštedim rastanka
no danas si odvezala užad
i pustila brodice da ih jugo odnese
na njima nepoznato otvoreno more
danas ću ostvariti svoj naum
samo moram još izabrati oružje
mislim da bi revolveri
bili najbolji izbor
napunit ću ih metcima gorčine
kad mi okreneš leđa
i kreneš od mene
gađat ću te u potiljak
jer ne želim
da se predugo mučimo
da predbacujemo jedno drugome
i da kažemo nešto jedno drugome
što bi nas poslije priječilo
da zajedno popijemo kavu
odemo negdje na palačinke
da probamo opet
a onda ću ga prisloniti
na sljepoočnicu i potegnuti oroz
bez imalo kajanja
ovakvi kakvi smo sada
ne zaslužujemo budućnost

palim cigaretu i uvlačim dim
duboko ,
hm, kako godi .
nisam već dugo ,
nekako mi se pušenje čini kao
dostojanstvenije samoubojstvo
polagano kockanje sa srećom
nije to vulgarno kao kad
netko omasti konopac u šljiviku
jer kad jednom opteretiš šljivu
nema više nazad

cigareta ipak daje šansu
kao i ti meni
a ti i jesi razlog
mog ponovnog kockanja
sa životom

prestao sam se nadati
više me ni ne boli , jako .
pitam se samo zašto i
koji se to pijani čarobnjak
zaigrao našim sudbinama ,
stalno iz šešira
za tebe izvlači plesače
meni nepoznatih imena
a ti ponesena glazbom plešeš
zaboravljaš na mene
ne obraćam pažnju
u tom plesu voštanih figura

pitam se
da li je moje ime uopće
ikada bilo u tom šeširu
i otkud mi kod madam tiso
pa ona čuva samo poznate mrtvace.
znači li to da nas ni nema
ili da nas nikada nije ni bilo
na popisu uzvanika za ples srca
a taj ples opet dame biraju

možda je sve to bio samo san
nadolazeće ivanjske noći , možda.
ostaje samo gorak ukus kave u ustima.
k vragu ,možda nisam stavljao dosta šećera
a i ovi stihovi noćas napisani
sa blagim okusom tuge
nisu ni mogli bolji biti
jer sam plačan i bijedan
u ovo odurno zimsko veče

a mislio sam da mi nije ništa
da me malčice melje depresija
mislio sam da mi ne fale riječi
koje nisam već dugo čuo ,
nešto nježno , kao :
ne mogu zamislit dan bez tebe
fali mi tvoj topli dodir
ili one dvije najjednostavnije
a nikad ne izrečene
VOLIM TE

Zatvaram prozore
i spuštam rolete
zaključavam vrata
i ostavljam ključ u bravi

i to je dio plana

zavlačim se
sa svim svojim strahovima
u kupaonicu
jer tamo me čeka
kada puna vruće vode
i britva mog pokojnog djeda
glatke drške
od bijele slonovače
a oštra poput
najoštrijeg
kirurškog skalpela

pročitao sam bezbroj stranica
o tome
kako
što bezbolnije skončati

baš tužno
pokazujem svoj kukavičluk
i pri izboru
načina
moje smrti


odjednom zvonjava
zvoniiiii
i ne prestaje

ma jel danas već
ponedjeljak ?

Budim se
iz ovog ludog košmara
rutinski
palim radio
kuham kavu
i
palim cigaretu

gotova je
još jedna noć
u kojoj umirem za tebe
uh
prokleto je vruća
ova
jutrošnja kava
peče
ali,
nisam više toliko lud za tobom
da bih skončao
život u kadi

i kao što liječnici kažu
terapija odvikavanja će biti duga
i teška
možda će trebati i
nekoliko godina

da te istjeram

i

iz najmanje svoje stanice



nema veze

vrijeme je na mojoj strani

stajao sam još dugo sam na kiši
i gledao dolje niz ulicu kojom si otišla
ulici kojoj čak ni imena ne znam
ostavljen u ovom tmurnom gradu
na rubu nekog bezimenog parka
posađenog tko zna kome i kada u čast
polugole grane starih platana
ispružile su se kao ruke prema nebu
kao da hoće razgrnuti oblake i zaustaviti kišu
svjetiljke su bacale žutu svjetlost oko sebe
poredane u daljinu kao stotine malih sunaca
obješenih o nevidljive niti-ni na nebu ni na zemlji
u bezuspješnu pokušaju da se pokrenem
da se barem sklonim sa kiše pod koju staru krošnju
spriječavale su me noge ko od olova odlivene
nisam se mogao a ni htio pomaknuti
stajao sam a kiša je sa mene prala
tvoje zaostale mirise i
tragove tvog oproštajnog poljupca
bila je jesenja hladna ,hladna baš kao i ti

tijelo ti je
mirisalo
na narančin cvijet

rukama u mraku tiho ,lagano
da ne poremetim tišinu
trgao sam zubima tvoju koru
razbacavši je po podu

grickao sam te i lizao

tvoj miris me izluđivao

i otvorila si se
vlažna i topla
mojim rukama
mojim usnama
i ...

i mirisala si tako
božabstveno

na naranče....

rascvjetale ...

Ne preostaje mi
ništa drugo nego
Leći u krevet
Umotat se u deke
I isključiti telefon

Probat ću te
Ovih dana preležati
Kao gripu
U mraku sobe
Sa puno vrućeg čaja
I nekoliko aspirina
Iznojit ću i posljednju
Tvoju Kapljicu
Iz ovog napaćenog tijela
Što te još toliko voli

ti se meni uvijek vratiš
kad muž ti leđa okrene
dođu cikole sa sjevera
zahladi u tvom stanu
klinci te više ne doživljavaju
kad ti je već dosta svega
jer ostavio te i ljubavnik
i to onaj pastuh od 22
glas ti drhti na rubu si plača
moliš me da ti oprostim
nisi mislila sve te gadosti
kaj si mi poslala sms-om
stišće te u predjelu grudiju
bojiš se da nije kakva srčana mana
pa ak imam vremena za masažu
da se nađemo na starom mijestu
na isti štos padam po ko zna koji put
al nije važno jer i kod mene je
ista meteorološka situacija
hladnoća što se u kosti uvukla
smanjila mi otkucaje srca
i baš dobro što si nazvala
ma nije mi više važno što je bilo
zaboravi riječi što su davno napisane
hajdemo onda na staro mjesto
ma samo još ovaj put
da vratimo otkucaje u normalu
prevarimo one naše meteorologe
ko šljivi vremensku prognozu
najvažnije mi je

ti se meni uvijek vratiš

ja ti nisam jaganjac božji
ja sam onog drugog potomak
uvučiću ti se pod kožu
svaka pora na mene će mirisati
ukrast ču ti srce
nemoj mi dozvoliti
jednostavno zaključaj vrata
i kljuć baci u dubok ponor
jer ako me pustiš u život svoj
bit ču svaka tvoja misao
kroz moje oči svjet češ gledati
mojom robinjom češ postati
nemoj mi to dozvoliti
nedaj mi da te ljubim
ispit ču ti dušu poljupcima
i kad potečem tvojim venama
nikad me se nečeš riješiti