samo za znanstvenike

učini već jednom

i nešto dobro

za mene

polij me benzinom

upali šibicu

i baci je

na mene

brzo



i tako si rekla da

sam tek pinokio

drveni lutak

bez igdje ikoga

izgubljen u bajkama

i

svojim luđačkim stihovima


budi hrabra

i poštena prema meni

bar jednom



baci šibicu

učini mi bar jednom uslugu
jer i ovako, sam,
izgnan i zatočen
u ova četiri zida

izgaram

svakodnevno
86400 puta za tobom

Povući ću noćas mjesec za uho
Ne prejako ,
Tek toliko da proviri
Iznad krošnji staroga vrbika
Pa da rijeku posrebri
Taman tamo gdje je skrivena
U vrbiku klupa malena
I Još ču mu reći
da zvjezdica sjajnih
skupi punu vreću
I to nek bira one
Najljepše i najsjajnije
Da ih kao dijamante
prospem pred tebe
putem kojim ćeš doći
do klupe i posrebrene rijeke
na kojoj ču te noćas lljubiti





Link

Pjevaš .
I plešeš .
Sama.
A u meni tuga svira .
Trudim se da ne primijetiš.
Šutim .
Prozborim tek nešto da ne ispadnem nepristojan .
Sve već znam .
Glumio sam ja već tu rolu .
Uvijek se zaljubim u zaljubljenu ženu.
Poklonila je već srce .
Odavna .
A ja volim da volim .
I da me se voli Cijelim srcem .
Pratim te pogledom .
Svaki tvoj pokret .
Pamtim .
Tvoju sobu .
Raspored stvari .
Slike na zidu .
I sivo-smeđi tepih .
Drvo života u kutu .
Oči .
I osmijeh .
Pričala si mi o zajedničkom krstarenju .
Kupovini stana negdje na obali .
O mirnoj starosti u dvoje .
Smješkao sam se svim tim tvojim malim lažima .
Znam na ovim daskama sam posljednji put.
Kad za mnom zatvoriš vrata i spustiš zastor
Bit će to zasigurno posljednji put .
Platit ću u lokalnom bircu piće pijancu do sebe
i pričat ću mu zimus uz vruće vino il rakiju
o ženi koja se tako lijepo smijala .
Smijala se pričajući mi sasvim malene bezazlene laži .
Tako malene da ću sigurno poslije pete čaše
zaboravit čemu se zapravo smijala
i na koju me je ono poznatu glumicu podsjećao njezin smijeh.
A i grad , grad u kojem sam je ljubio imao je
nekakvo doista komplicirano ime kojeg bi se i sjetio
samo da se malo više napregnem .
Ali još pamtim …
Drvo života u kutu .


Link

otresao sam zvjezdanu
prašinu
sa mojih čizama
podno
ledenih planina
na marsu
dok sam
ne tako davno
tražio
dijamante
skrivene duboko
u grotlima
davno ugaslih
vulkana
zapravo ...
bježao sam
od ...
tebe

vidio sam i
kao snijeg bijelog
jednoroga
kako plače
u okamenjenoj šumi
pokraj mrtve
mjesečeve ratnice
imala je tvoje oči
iste one od kojih
sam bezglavo bježao
a koje toliko volim

ornitologija ( san - jedne zimske noći )

Slatkast zrak

Vanilija

Pratim jezikom
Razigranu svjetlost svijeće
Od tvoga vrata
Pa sve do … aaaaa
Slana si
I topla
Brusim …jezik… na tvojoj …koži

Bili smo
Samo dva para
lovine gladnih očiju
u polumrakumraku utorka
I dva para ruku
Što su krenule noćas u lov
Uvlačimo se
Jedno drugom
Iza rebara

Uklupčani
Oboje… istovremeno … Pucamo

lov je bio uspješan

Vrišteći u mraku
Pala je prva ovomjesečna

….mala….

…. Ševa …

Doista je moglo biti drugačije
Samo da si htjela
Pogledati malo dublje.
U mojim očima
Bi vidjela plavu boju
ljubavi
i odraz
samo svoga lica
No ti još uvijek liječiš
Rane koje su zaostale
Njegovim odlaskom
Nisam te tada shvaćao

No način na koji si držala
I gledala njegovu sliku
Otkrio mi je
Da ga još voliš i želiš
Isto ovako kao što sad
Ja tebe želim i volim

Mora da je bio poseban
Kao što si i ti …

eto , sad znam prepoznati
i tu vrstu boli
a naučit ću je i bolje skrivati


postajem pravi stručnjak
magistar :
… za bol
....bol
.... bol

Na zidu je netko napisao
Srušite li kule mojih snova
Ubit ćete i mene
i moju zlatokosu princezu .
A ja kao i uvijek
zatekoh se u krivom snu
moje kule srušila je
zlatokosa
sama
ciglu po ciglu
san po san

i kako sad da
vjerujem u bajke
kad nemaju više
sretan kraj

Lako je zaboraviti nekog
Tko ti ne znači ništa
Tek usputne prolaznike
Njihove mlake
i bez osjećajne dodire
od kojih se osjećaš nelagodno
al iz već dobro uigrane
i odglumljene pristojnosti
zavodljivo se smješkaš
lako je zaboraviti
i tu prozirnu
gotovo opipljivu pohotu
njihovih pogleda
Lako ih je zaboraviti jer
Ne odnose ništa sa sobom
Niti jedan komadić srca ni duše
možda jedino treba žaliti za
Uludo potrošenim vremenom
I ponekim ukradenim poljupcem

Znam

Lako je tebi zaboraviti mene

… Ali kako da ja zaboravim tebe

odšetala si
u tuđe snove
u svojoj najljepšoj haljini
iskusnog lovca
na srca
a nisi mi ništa rekla
koji je zapravo razlog
jesu li mi možda ruke ogrubjele
ili su mi poljupci bez okusa
jesu li mi postali zagrljaji
nedovoljno čvrsti ili hladni
ne znam
da li da žalim
ili da slavim
da se smijem
ili da plačem

uvijek sam birao
krive brojeve cipela
neodgovarajuću dioptriju naočala
i uvijek krive žene
one rođene sa
neizlječivim manama
bez duše
bez srca
bez milosti
…
jedino su uvijek imale
anđeoska lica
i osmjehe
od koji gubiš razum
klecaju ti koljena
i ponašaš se ko da ti je sedamnaest

možda sam ni ne znajući
smrtno zgriješio
pa mi to Bog šalje
onog crnog
posrnulog anđela
svaki put
mijenjajući mu lik
da mi još jednom
slomi srce
i još jednom
i još jednom
…
Možda sam,
Ne znam …
Samo malo … nesretan ?

već sam pomalo i zaboravio
kojim su se ritmom najčešće
gibali tvoji bokovi
po tom našem
autoputu ljubavi

sjećam se
trešnje su cvjetale
u to vrijeme
dok si me kao voljela

izluđivala me
prozirno plava boja
tvojih očiju ,
a tvoj glas
dok vrišteći
zazivaš moje ime
zaustavljao bi vrijeme
i moje srce bi tada
prestajalo kucati
u tom trenutku
velikog praska.

volio sam taj osjećaj
totalnog bezvremenskog
ljubavnog ništavila
postojanja samo tebe i mene
u cijelom tom svemiru strasti

izgleda da me ovaj snijeg i zima
i pokoja čaša kuhanog vina
potakla da razmišljam o tebi
i nisam izgleda zaboravio ništa

možda nisam ni želio …zaboraviti

Oblaci su sivilom obojili nebo,
stajala si na kraju hodnika,
držeći pticu u ruci
pružila si mi je
na odlasku..
Znaš li ?
Koliko sam želio primiti te za ruke
i povesti sa sobom, utopiti te u svom zagrljaju?
Zauvijek!
Sklopio sam oči,
poljubila si me, onako, ovlaš i na brzinu,
kao što prijatelje ljubimo
reda radi, kad ih susretnemo
u vrevi gradskih ulica
žureći kući.
Na zatvorenim vratima zamirisala je tuga.
Hoću li ikad više smoći snage
i doći na treći kat broja 42?
Previše je to stepenica
za puzanje
do tebe,
a ja sam sve
prije nego li mlad
i sve manje spreman puzati.

Krenula je kiša,
zagrebačko nebo je proplakalo za mene.
Na zamagljenom staklu tramvaja napisah :
nedostaješ mi.
Nestala su slova sa stakla do glavnog kolodvora

Nisam htio puno
(oduvijek sam bio skroman )
Samo da ponekad prošećemo
Nasipom kraj Save
Da ju zaustavim u pola koraka
Dignem je u naručje
Da joj poljupcem ukradem
I posljednji atom kisika iz pluća

Pomislih, sa njom bih mogao sve
(kad sam ju prvi put sreo)
Pomislih i - kakve predivne oči
(nebesko-plave)
Da me barem poželi
Nastaniti u njima
(zauvijek)

Da, htio sam je voljeti
Od ove zime
I ona je mogla biti moja
- Ali nije htjela -

molim te ,
napiši nešto lijepo
onako kao što tako često
pišeš

ma , i slaži mi
da je ovaj put
od srca napisano meni
da si napokon shvatila
i da ne možeš dalje
bez mene
samo umoči riječi u šećer i čokoladu
i prelij ih sa nekoliko kapi nježnosti
Tako je lako prevariti moje srce
željno ljubavi

A i ja ću tad lakše
sam sebi lagati
( kao uostalom i sve ovo vrijeme )
Da si napokon moja
Da me voliš
I da je mojoj potrazi
Napokon došao kraj

Slaži mi …

Nije bilo mnogo žena
Kojima je uspjelo
Uvući se tako duboko
U mene .
Nisam im dopuštao
Da me u potpunosti imaju
Usput Sam im darovao
Tek pokoji komadić duše
Topli zagrljaj
I ništa više

Pobjegao sam
te jeseni sa otoka
od hladnih rujanskih kiša
nošenih orkanskim jugom
i od gotovo bolnog
Nedostajanja istinske ljubavi
I Topline ženske puti


A ona je mirisala
…. na ljubav
I želju za životom
Njen osmijeh
I pogled pun jesenjeg
kontinentalnog sunca
Srušio je sve moje
Godinama građene
obrambene zidove
predao sam se
sasvim joj otvorivši srce
bio sam potpuno razoružan
i slijep od želje
očaran lakoćom
njene predaje
……….
ponovo sam matiran
opet sam izgubio
olako dobivenu kraljicu .
nemam pravo kriviti
nikoga do sebe sama
od sada ću biti oprezniji
kod otvaranja
nikad više e2 na e5