Čaša polupuna finog crnog vina

Imala sam vezu nakon braka i bila sam sretna. Sretnija. Punija. Ispunjenija. Bilo je savršeno.

Tako život treba biti.

Samo što život nije u vakuumu, a ja sam naučila imati prostora. Slobode. Granica. Ne volim kada me se svojata kao plišanog medu kojeg grliš kad želiš, kao frižider kojeg otvoriš svaki put kad ti je dosadno. Ne volim kad nemam prostor svojih snova.

U jednu ruku dijelim nesebično i misli i osjećaje i snove, i imam blogove, pišem, knjige, ne krijem ništa, a s druge strane, postoje cijeli paralelni svjetovi u meni i hoću da me se voli tako da me se pusti. Dijelim kad mogu, ali stvaram kad ne dijelim. Pusti me. Voli me.

Ja nisam stvorena za to da živim kuhanja i peglanja i bez ljudskog kontakta, ali nisam stvorena niti da budem standy funkcija tuđih potreba.

I isto, treba mi da se divim osobi koju volim. Treba mi da stvara, da radi i pluta u svom Svemiru. Želim povremeno dobiti čast da dobijem ulaznicu u njegov Svemir i uživam u ljepoti koja tamo je. No, ne želim da me se guši u tuđem svijetu. Imam svoj.

Bila sam sretna u vezi. Bio je divan. Bio je moj soulmate. Ali, to nije bilo to.

Znam da ne bismo uspjeli održati sreću, on ima svoje, ja svoje puteve, ali nisam stvorena da budem sama i vidim da mi pregaraju osigurači.

Ali, kriteriji su mi ogromni. Nemogući.

Opekla sam se i sad pušem na jogurt. Pušem na led. Pušem na sjeverni pol. Pušem na hladnoću svemirskih prostranstava.

Idu mi na živce svi.
Svi.
I sve.
Jučer sam imala potrebu tući se.
Bacit bombu.
Nahranit nekog birokrata pečatima.
Obračunavat se fizički s prvom osobom koja mi se nađe na putu.
Naravno, ne priliči mi, a i imam samodisciplinu zen majstora, pa nisam.
Ali, bih.
A neću.

Svi koji su bitni za moj konkretni život i moju konkretnu djecu se boje svega više nego ja.

Bojim se i ja, kako se bojim, ali to nije kraj mog jebenog Svemira. Bojim se. Odvratno mi je, a onda odem i napravim što treba. Pri tom vučem cvebe koji mi mozak piju na slamku jer oni ne bi da je odvratno, da je strašno, da je nefer i da se boje. Svaka uspješna i snažna osoba za sobom ima vojsku prigovarala, kukala i krizitizera poslije bitke. Možda bitka nije toliko strašna koliko idioti u vlasittim redovima.

Nekad bih neke ljude uspavala onim za uspavljivanje slonova. Jebote, ako se bojiš, idi u pm, spavaj dok drugi riješe problem, pa se probudi kad ptice cvrkuću, a zemljom vlada mir.

Shvatila sam da sam očajna jer nemam s kime podijeliti sve to skupa. A nove ljude ne mogu puštati u život jer mi moral brani da se iskaljujem na nekome. Jedino što sam želim je iskljivati se na nekome za tuđe grijehe, što neću. Imam tenisice, kupila sam novu jaknu za trčanje, imam tipkovnicu i udri.

Predamnom je mirenje sa neumitnim idiotizmom kukavičluka i one pervertirane izdajničke debilane kukavica, slabića i sitnih duša. I činjenica da je sve na meni. Sve. Uz kukmačenje iza mojih leđa bez mogućnosti da ih uspavam i anesteziram.

Nekad tako mrzim život. Istodobno, obožavam. Znam da je ovo samo kriza i znam da mi jašu po glavi jer znaju da mogu to izdržati i mjera histerije usmjerena ka meni je drito mjera onoga koliko ekipa procjenjuje da sam snažna. Jedino u onom zen momentu ja bih sve to trebala voljeti i prihvaitti sa smiješkom.

Sorry ljudi. Moment of crises here. Jer ja to zaslužujem. A da ću napraviti, hoću. Jer neće nitko. Jer ako se pita pederluk oko mene, može se i uvuć u puževu kućicu i čekat da prođe. Što? Život?

Neće moći.

Na štitu ili sa štitom. Jedino tako.

A ovi koji se kriju po grmlju. Jebeš njih.

Kad se sklopi brak, ne možeš otpisati roditelje, sestre, šogore i ostalu svojtu. Naravno. Ali, ima onaj gadan klinč kada ta rodbina ne da braku da se razraste i zaživi svojim životom.

Dok istodobno kao djeca imamo odgovornost za roditelje, prije svega smo odgovorni za svoj brak. Naravno da ćemo njegovati bolesne roditelje, ali ako su ti roditelji "ljuti", "uvrijeđeni" ili marije antoanete koje neprestalno imaju neumjesnu opasku koja možda boli našeg partnera? Ignore.

Jer, obitelj i naš odnos s njima više nije privatna stvar. U braku, kazala je jedna pametna žena, ima samo jedno moje / moj. Moja žena / moj muž. Ostalo je naše.

Odnosi s roditeljima više nisu privatni show-program dokonih roditelja i djeteta na kratkoj lajni / marionete - nego naš odnos. Naše obitelji i njihove obitelji. Zato je to tako teško. Jer taj "moj" faktor mora nestati i mora nastati naš.

A ako se to ne dogodi? Nema braka. Po istraživanjima, odnosi s roditeljima, odnos prema novcu i loša komunikacija temeljni su razlozi raspada.

Pa evo, tko hoće biti idiot i uništiti život sebi i drugima, bar zna kako to efikasno može. Lažite ženi da udovoljite mami, strepite od tatinih hireva (koji dobiva infarkt svaki put kad nije kako on hoće), budite kreativni s novcem i mutava osoba bez empatije. Lajite svoje dan i noć, igonirirate partnera, živite intenzivne daveće odnose sa roditeljima i na kraju svega toga neka vaša mama ili tata zacrtaju vaše životne ciljeve, u kojima će partner/-ica biti čisto pristojna tapeta.

Muči me zadnjih dana razmišljanje o bračnoj i obitlejskoj odgovornosti. Povukla sam se iz arene međuspolnih odnosa jer se užasno bojim reprize (tako tipičnog) scenarija, nazvat ćemo ga: "iskoristi ženu".

Taj scenarij ide otprilike tako da muškarac od veze uzima ono što mu se sviđa, a svim živim i neživim meandrima izbjegava svoje dužnosti. Sjećam se kako se moja majka svadila s ocem - jer je ona, nakon x vremena napravila neki muški posao. Pa je njemu ego povrijeđen i napada je - zašto je ona to napravila. Pa ono, da se djeca ne ubiju preko nemontiranog ormara, npr. Ili da ima svjetla, npr. Ili da dnevna soba bude obojana, te stoga lijepa, eto.

Ponovio se taj scenarij u mom braku i pitam se - je li to ono nesretno obiteljsko, psihološko nasljeđe koje nosimo. Jesam li si odabrala muškarca po mjeri svog oca, očekujući da me stavi na zadnje mjesto i curi po nekom kauču i igra se života, nadajući se nekom dobitku na lutriji života.

Ono, mali ulog, a ogroman dobitak?

Sve više mislim da jesam - odrasla sam u okrilju muškarca koji možda nije shvatio poantu. Što bi rekli #nedamise.

Podnijela sam ogroman teret - i još ga podnosim, kao u samostanskoj ćeliji - 6 dana mjesečno sam navečer slobodna, kad su djeca kod oca. Ostalo vrijeme, djeca su moja briga na svaki mogući način. Kao i dom u kojem žive, hrana koju jedu, aktivnosti kojima se bave, njihovi socijalni odnosi, ljudske potrebe...

Možda niti meni ne bi sinulo što znači sreća da nisam imala tu sreću :D da me život pritisne određenim aspektima i dovede do toga da sam imala izbor izboriti se po svim planovima i osnovama - ili propasti.

Naučila sam najvažniju stvar iz vlastitog iskustva - zadovoljstvo i sreća su plod ispunjene dužnosti. Doista. Kad časno i bez kompromisa obaviš svoje dužnosti, sve je slatko i prija. Nikad nisam uživala u životu kao sada, kad imam tako malo vremena za isprazno lamatanje.

I sve mi je jasno, a intuicija radi kao podmazana. Putevi se otvaraju... samo zato jer činim ispravno.

Živim, rekoh, kao u samostanskoj ćeliji, rad, disciplina i red, minimalno me-time, minimalno vremena za curiti po kauču ili fantazirati - lakše mi je odraditi posao, nego fantazirati. Brže ide, pa je riješeno.

I shvatila sam onda da dok muškarci mogu života (otac, suprug, bivši dečko) ne shvate kako nema sreće ni u čemu nego u čuvanju ognjišta svog života, marljivom predanju onim obvezama koje su pred njima i nesebičnom davanju ljudima koji su oko njih - sve će im smetati. Teško će im biti. Ljuti će biti.

Svi oni glupavi osjećaju izgubljenosti, nervoze, nemira, isprazne depresije i beznadnosti nestaju onda kad se primiš posla ne kao - nego jer ti o tome život ovisi.

A posao nije samo u uredu. Posao su ti zidovi, da djeci dom bude ugodan (i tebi), posao ti je održavanje socijalnih kontakata, ustajanje s kauča onda kad treba bolesnom članu obitelji skuhati čaj, i nošenje kašeta dodatnih par sati ako nedostaje par stotina kuna.

Pričala sam s jednim od muškaraca životnih baletana (mislim po nedostatku uzemljenosti, ne profesiji) i nema 400 kn koje nedostaju za neku djetetovu potrebu. Poduzetnica u meni je sračunala - pa 30 kn sat, po studentski, to je 13 sati, dvije subote kad se honorarno može nositi kašete, ličiti nečiji stan ili očistiti nečiju garažu - ako baš nikakvog drugog posla nema.

Jebeš svijet i odnose u kojima je zdravom muškarcu 400 kn za obitelj teško nabaviti.

Onda ih nabavim ja.

I donesem namještaj, i razgovaram s djecom (ne samo o kartama, kinu i kokicama, nego o životu, duši i bitnom), i radim, i stvaram, i tu sam za ljude koje volim... i najgore - sretna sam. Život se razmiče gdje ja hodam, kao Crveno more. Jer, valjda se naučio da koliko god jako me opali, ja ću njega jače.

Ali, gorak osjećaj samoće nekad stvarno prevlada. Odmah zatim ljutnje. Nećeš živjet na mojoj grbači, razbojniče.

Valjda će trebati neko vrijeme da vidim u sebi taj pattern pronalaska lijenih, nemotiviranih, meandrirajućih muškaraca koji me vodi u te po mene loše odnose. I izliječim. Valjda moja podsvjesna očekivanja kreiraju takav svijet oko mene.

Više ne mislim da mi je itko za išta kriv. Sve su moji izbori. Sve je iz mog pogleda na svijet.

Predstoji mi put ozdravljenja. Životnih primadona u liku zdravog muškarca, Marija Antoaneta od 100 kg, životnih baletana će biti, ali kao što sam izašla iz mnogih krugova bespotrebne patnje - tako treba izaći i iz ovog kruga pakla.

Ako bih ikada imala odnos s drugim, taj bi morao biti barem kao ja, ili barem malo bolji, da mi bude izazov. Netko, čiji će me trud, rad i marljivost postiditi - i od kojeg ću dati još od sebe. Netko, čija će me dobrota ostaviti u čudu i poželjet ću napraviti još korak naprijed u zalaganju za druge. Netko, tko spašava živote ljubaznošću, toplinom i susretljivošću.

Netko, to riječ ja koristi vrlo, vrlo dozirano, a meni još i manje.

Netko, kome ni 400 kn, ni neomaljan zid, ni gravitacija nisu nesavladivi problemi.

A onda smo opet na oklagiji. Shvatila sam motiv rospije i pripadajuće oklagije i zašto su muškarci tako nesretni.

Jer, muškarca evolucijski ništa ne goni na predanost, marljivost, empatiju i sudjelovanje u obitelji. To je čisto društvena konstrukcija. Pa ako muškarac nije odgojen u svom domu da bude na svom mjestu, onda često jedini način da se ishoduje minimum žena mora oklagijom. Al, jebemti takav život, ja taj tip nisam. Ne povisujem glas, ne preodgajam, takve usluge mogu naplatiti konzultantskim cjenikom, ali da nekome ja budem barijera i zamjenska mama, nope.

Live and let live. Sa mnom, kako treba, ili bez mene, ako je kauč početak i kraj svemira, a 400 kn za obiteljske potrebe nepremostiva prepreka.

Da sam sad na početku braka znala bih da sam se primila projekta koji će bit težak i primila bih se posla. Sada, kad mi je na glavu palo obveza i poteškoća kao u priči sve boljke nestaju kad radim. Sjednem i radim i ne osjećam nikakve probleme. Možda nam je predobro bilo, pa smo tražili dlaku u jajetu.

Da sam sad na početku braka, derala bih se kao neki lik iz komedije kad bi bivši prekoračio moje granice i trenirala ga kao što bih prihvatila da on trenira mene. I ne bih stala. Ne bih progutala ništa važnoga. A s druge strane - s nježnošću bih prihvatila sve nevažno.

I prvo bih se pitala mogu li ja nešto ne-vidjet, i mogu li nečem dati dobar ton, pronaći si prostor za sebe, a onda išla prigovarat - ako baš nigdje nema izlaza. I učinila bih to mirno, čvrsto i nepokolebljivo.

Da sam sad na početku braka borila bih se oklagijom za sebe, ne očekujuć med i mlijeko, ali i spremno dočekala trenutke sklada i mira i radosti. Nagradila bih svako dobro neproporcionalno velikom nagradom, i digla fajt neproporcionalno velik - za svaku stvarno bitnu stvar.

Pa ako bi puklo na nedogovorivom, bolje odmah, nego poslije.

Gledala bih da si u braku stvorim što više neovisnosti - a ne one blizine koja s vremenom guši. I bilo bi me briga što misli o meni, moj bi zadatak bio da živim što jasnije, čistije i što više u skladu s onim što vjerujem, a on - kako hoće. Nek me prihvati ili nek ode. Što prije - to bolje.

Da sad prvi put imam djecu, posložila bih prioritete bez ikakvog feminizma. Djeca, obitelj, pa posao. Gladovala bih radije nego se rastezala da odradim sto smjena da nešto ne nedostaje djeci - dok on kauč-surfa. A ako bi gladovanje predugo trajalo, poduzela bih nešto. Valjanje muškarca po kauču ne bih tolerirala nikad osim između 21 i ponoći.

Da nema posao i visi mi nad glavom, istjerala bih ga iz kuće oklagijom svaki dan da ide tražiti posao. Bez pokušaja zamjene uloga.

A cijelo ostalo vrijeme bih se osjećala dobro u svojoj koži, bila mirna, sigurna i spokojna da će sve biti dobro - jer sam ja dobro. Lišila bih se straha i fajtala se sa životom kao Mirko Filipović.

" Ljubav nisu uzdasi na klupici, ni šetnjica na mjesečini, i ljubav nije ushićenost jedno drugim. Ljubav je umijeće da se nosi breme drugog čovejka. Čak i ako ti je neugodan, učini mu dobro, pređi preko sebe. Podigni onoga tko je pao, ne razmišljaj kako se pijan valja. Možda mu je pozlilo od srca. I čak ako je pijan, podigni ga, posadi na ivičnjak."

A ja sam shvatila da se po svijetu vrzmaju ljudi koji od ljubavi traže uzdahe, klupice, šetnjice, osjećaj zanesenosti (opijenosti) koji nam odvlači pažnju od krhkosti, straha i samoće u koju upadamo kad se bavimo sami sobom i nemamo osjećaj da postoje stvari za koje vrijedi živjeti.

Prvi brak se raspadne jer ljudi u njemu traže ugodu. Nema ugode u braku. Ima. Ali, na onaj obratni način. Kad i ako napraviš zadaću, onda se možeš igrati - i sve bude okej. Ali, tragači lagodnosti (ne kažem da nisam bila među njima...) neće tako. Nego, neutaživa je naša glad za lagodnošću. I što smo gori, to nam više duša treba utjehe, što više tražimo, više gubimo i mrzimo, i na kraju se brak raspadne.

Brak je teret. Zajedničkog života, probijanja i stvaranja. Zajednički front. I onda teret jedno drugoga, sa našim manama, nezadovoljenim muško-ženskim i osobnim potrebama... razočarenjima, slabostima i ranama...

I kad se razvedeš, ostaje taj teret, djeca koju se diže i odnos s bivšim supružnikom koji hoćeš-nećeš mora biti dobar (ako si iole dobra osoba).

Drugi brak je samo drugi teret, uz ovaj prvi. Kao da izgubiš trku, pa onda ideš na drugu, ali ovaj put sa utegom vezanim uz nogu - a očekuješ bolji rezultat.

Imalo bi smisla ulaziti u prave veze i brakove (igre i igrice, nezrelo lutanje i traganje za rajem na zemlji u nečijim rukama me ne zanima, niti znam o tome) onda kad si spreman nositi drugog čovjeka i kad je on spreman nositi tebe. Kad se zadovolje minimalni uvjeti, a MI bude važnije od JA, ima se dobra šansa odigrati partiju, namučiti se - i onda imati večer slavlja. Pa onda opet mukotrpni trening, pa opet neslavni promašaji, bolne noge i onaj ključni moment uspjeha - činiti nešto što ti se ne da. Svaki dan, svaki sat... i tako do kraja života.

Najveći propust koji su napravili naši odgajatelji, mediji i kultura je ideja da je brak povezan sa srećom. Sreća je povezana sa brakom. Onda kada ga živiš kako treba. Kad nosiš teret drugog čovjeka i kad zajedno gradite život, ostavljajući JA za nekad, na marginama dana i marljivog svakodnevnog rada.

Zato drugi brakovi propadnu - onaj tko nije bio spreman nositi niti prvi brak, još će manje nositi teret i zaostatke prvog, plus drugi brak (i njegove zaostatke prvog). Osim ako se ne stvarno, ali stvarno ne transformira i ne promijeni. Koliko je to moguće? Ne znam.

Jučer sam napisala najmučnije tekstove u životu, a u profil jasno naznačila da se povlačim odavde, postepeno, da se oprostim od ljudi s kojima sam se lijepo dopisivala preko bloga.

Napisala sam game over, napisala sam da nema šanse da ikoga upoznajem u romantičnom smislu, ogadila muški rod, da bi jutro stizale poruke od spodoba s nickovima "Volim ženske", ili glupavi smajlići ili što ja znam.

Na kraju mog profila je čitaba, nabrušena, s idejom - možda nekome sine u glavi i možda ne moraju sve žene biti strgane, ako požele upoznati muškarca :naivna:).

No, nema veze. Jer frajer "voli ženske".

Gadi mi se to. Ja nisam "ženska". Možda takvih ima, ja to ne mogu znati - ima sigurno, jer ima svega na Planeti. Ali, kako se usudiš, zar ne vidiš da ne spadam u kategoriju ženska.... Da mi se da, odrapila bih te jezikom da se tvoj muški ego možda ne bi oporavio...ili bi - jer ženske riječi su za tebe - trkeljanje, bitno je ono što žensku čini "ženskom".

I onda sam shvatila - to je mama naučila. Ženska. Netko tko nije držao do sebe i koga se moglo preskočiti kao slomljenu granu na cesti. Netko koga nije bilo briga, zapravo. Ni za sebe, ni za djecu, ni za supruga. Netko, tko je reproducirao djecu kao fotokopirkom, onime što žensku čini ženskom.

Uhvatio me strah od postajanja mog sina idiotom, baš tamo negdje pred školom, kad sam ih otpratila na učenje. Šuškaju iglice bora pod mojim nogama, a ja se pitam.... Hoće li i moj sin tako? Obraćati se "ženskama" i izlagati ga da dobije šamarčinu na ego (zasluženu)? Ne bih to rado :(

A onda sam pomislila - neće. Jer, nisam ženska. Jer, pričamo i raspravljamo, jer činim svoje izbore i pojasnim ih, ali se ne pravdam, hrabrim ga i puštam da griješi dok mirno stojim uz njega. Jer, vrlo rijetko sam ženska ili žena, a većinom ljudsko biće i većinom je moj sin ljudsko biće kraj mene. Većinom je život iznad bioloških potreba. Pojedemo nešto i spavamo, ali od života želimo više.

Ronimo u dušu i razumijevanje svijeta, smijemo se apsurdu i veselimo lijepim stvarima. Izazivamo život pohodom u avanture i osjećamo se bliski, kćer, sin i ja jer surfamo na životu koji nas zapljuskuje valovima ljepote, izazova, tišine, smijeha.

Nadam se da moj sin nikada neće tražiti "žensku" niti smatrati da je nekom ljudskom biću dovoljan glupi smajlić i idiotski nick iza kojeg stoji želja da se rukama dograbi nečije cice, a onda pripicukne uz suknju i uhljebi u embrionalnom stanju razvoja uz nekog tko će biti zaklon za nedoraslost i strah.

Sve opet polazi od nas žena. To je ogromna snaga, ogromna moć i ogromna odgovornost.

21. siječnja.
Znala sam da mora bit neki šugavi primjereni dan, neka šaka u glavu, neki spomen na gubitak. Znala sam.
Jer zagljaj može bit i kravata, davljenje, može biti vješanje oko vrata s ciljem da spasi sebe, pa sad koga treba utopit, nije bitn.
Jebenti.
Razvedeni ljudi obično nisu normalni. Jer, upoznavanje odmah počne kao prebrajanje patnji i bola koji su prošli razvodom, i odmah nisi sama na kavi s nekom novom osobom, nego je tu i njegova bivša, čije odraze vidiš u sebi. I situacije koje slušaš su kao neka daleka repriza tvog vlastitog iskustva.
Razvodim se iz zagrljaja koji to nikad nije uspio postati, da bih paradoksalno ostala u zagrljaju života koji sam odlučila nositi ne kao histerična plačipička (pardon my friend) ili sramotna mater koja opanjakava oca i povrijeđenost fakturira kroz novce... nego kao hrabra žena koja može prihvatiti gubitak, neuspjeh i dovesti jebeni razvod do kraja.
Ne papirom.
Nego razvodom od tog odnosa.
Ne osvrtati se.
Izaći iz ciklusa optužbi i debilana.
To je neki čovjek. Imam s njim djecu. Čini je što je, a sada to više nije moja briga, moj posao, slobodan je činiti što je htio, a to što je imao sa mnom djecu bez svijesti o tome što to znači - uradio je najbolje što je mogao. Ljudi si grešni, krhki i slabi.

Da bih očuvala djecu morala sam prigrliti tog čovjeka i surađivati s njima i oprostiti epske pizdarije, prijeći preko neljudskih situacija i prihvatiti nefer poziciju kao normalnu.

Opet se sve svodi na zagrljaj. Je, grlim te, budalo, jer imam s tobom djecu, jer je to vrednije od udaraca koje mi pričinjaš. Moj je život dovoljno širok da ti možeš bahatit se bez da oštetiš djecu, jer ću ja amortizirati što treba, a ti nećeš niti primijetiti, razmaženo derište.

I zato nema mjesta ni za koga drugoga. Otišla sam je od tebe nisam mogla disati, živjeti, izdržati. I sad sam samo dobila prostor za sebe, ali nema prostora ni za koga drugoga.

Sretan mi dan zagrljaja...

Sutra idem na sud potpisati onaj zadnji papir o razvodu.

A onda sam shvatila da je to moj razvod ne od jednog muškarca i braka, nego od svih muškaraca, veza i brakova u koje bih mogla upasti.

I odmah disclaimer - brakove spašavaju mame, punice, dobri tastovi, svekrovi, tete, sestre i proširena obitelj i velikodušni prijatelji koji su tu za ženu kao majku, suprugu i ljudsko biće. Da sam imala nešto od toga, opstala bih. Kao i toliki drugi, no nemam. Rock zvijezde od moje obitelji, ekscentrična familija koja je svugdje u Svemiru osim gdje je mjesto (u srcu, ljubavi, zajedništvu i miru) odgovornije su možda od mog bivšeg tuljana za raspad toga braka.

Ovo je priča o pokušaju braka između muškarca i žene, van društvenog konteksta tihe i ljubavlju ispunjene obiteljske podrške.

Moja mama voli dobit nagradu za naljepši vrt, a tata za ikebanu, a unuke izbjegavaju kao da imaju kugu. Njihovu djecu odgojili su djed i baka, a kad je došao red na punkere i rockere izmaknuli su se pod egidom samoostvarenja.

Tako da je moja zadatost ta da bih bila lice u lice i opet sama s muškarcem, koji je takav kakav je, a ja sam žena, takva kakva jesam.

U dvije godine rastave ništa me nije uspjelo uvjeriti da je tu i sada moguće, vrijedno i izvedivo (meni) ostvariti brak i ljubav u kojem neću opet fasovati. Muškarci su muškarci, egocentrični, slabi, kukavni, sa potrebom za ženom koja će biti onaj drugi dio koji nedostaje, da se uključe u ljepotu, smisao i cjelovitost braka, društva, obitelji i života. Da je tu mama ili sestra, okej, može se podnijeti. Ali, kada tuljan tri dana ne zaviri u spavaću sobu donijeti čaj dok kurim na 39, tada cijela cijena života s muškarcem postaje pre, pre, previsoka.

Žene baš i ne trebaju muškarce. Trebale su. Nekad davno. Sad je to više komoditet. Kao kamin. Imaš plin, pa sad ako hoćeš kamin, zajebavat se s njim, pa dobro. Ili ribice. Ja ih imam i gnjave me, ali si ih hoću. Ili zamorčići. Pas.

Ali, prave potrebe za muškarcem nema. Za ubijat medvjeda nema, cijepat drva možeš ako nemaš pametnijeg posla, ali nije uvjet balvana nema, ostao samo ugašeni muški testosteron koji je pregorio u čudnu identifikaciju sa blještećim pikselima ekrana. Ili adrenalin kladionica, glupih igrica ili isprazne taštine i egomanijakalizma koji se petlja u sve i sva, a bez blage veze o tome što ima veze s čime.

Ona ljubav, strast i seks koji daju plamen životu mogu doć samo ako žena nije radila tri smjene, pa onda još i prevrtala sofa-surfera da se prozrači, dok on prigovara i pije joj krv na slamku, a onda napne seksualno maltretirat kao napaljeni tuljan kad je ona već mrtva umorna jer ne da drži svijet na svojim ramenima, nego se baraba s kauča još trga da joj uzme svijet kojeg jedva čuva na rukama da ga hitne dolje i razbije i sebe i djecu i život i dovede tu ženu da gradi sve iz početka.

Dvije godine kasnije, dvije veze nakon braka kasnije, desetci prijateljica i nešto kava, tisuće poruka na ovom servisu stvorile su mi baš crnu sliku o izgledima ljubavnih veza - za mene. Koja nosim cijeli svijet i sav teret odgovnosti na svojim ramenima, dok moj bivši hoda lijevo-desno svijetom kao umorni gorila u zoo-vrtu, a obitelj nadmašuje neefektivnost djece cvijeća.

Svaka veza je ulaganje, rizik i odgovornost. Ono što bih od muškarca mogla dobiti teško da opravdava ulog, i potencijal pizdarije koju sam doživjela kod sebe, vidjela kod drugih i vidjela još dva puta u nekom skraćenom obliku.

Ukratko, ne želim da me itko čeka da zadovoljim njegove potrebe, slušam njegovo ludilo, raspravljam mrzovoljne rasprave. Ne želim još nekoga u koloni obveza, dužnosti i izazova koji su predamnom.

Ne želim nekoga zbog kojeg ću zapustiti svoju djecu (a nema muškarca koji prije ili kasnije neće postati najveće dijete ikad u Svemiru, ako iole osjeti žensku odgovornosti i toplinu). Da s mojom djecom nešto krene po zlu, da ih ne odgojim dobro, jer sam se bavila privatnim ludilom ili egocentričnošću, lijenošću ili drugom specijalkom nekog muškarca - ne bih si to mogla oprostiti.

Život je prelijep. A ja umjetnica koja toliko toga nije realizirala, a uskoro ću moć.

Stoga ću sutra potpisati razvod braka, nakon dvije godine razvođenja, ali i razvod od svake ideje mog sudjelovanja u čudnim ritualima muško-ženskih odnosa.

Djecu imam, gospodin je zajeb'o i ostavio me da se hrvem s djecom, financijama i svom odgovornošću svijeta, zato da on može bit centar svijeta, Mogu eventualno nekog muškarca pojesti, kao izvor bjelančevina, ali to je otprilike to.

Frendovi može, kolege može, ali ljubavne priče s muškarcima - no way. Nabavljam si psa s kojim sam sigurna da ću 10-ak godina imati sretan i ispunjen život.

Jedna manje na tržištu muške taštine i egocentričnosti.

Sretno svima manje ograničenima i manje pritisnutima životnim okolnostima. Uživajte - ako vam je Bog dao. Ja na kartu muško-ženskih odnosa ne bum igrala... a sve druge su samo moj špil i jebiga.

No, ja sam majstor izrade limunade od limuna. Željela sam ovo reći, tako da ostavim iza sebe sve, zablude, promašaje koji tište i sama za sebe u svojoj tvrđavici pronađem mirno utočište radosti, ljepote i stabilnosti.

Game over.

Hvala svim dragim ljudima za lijepe poruke, neka ugodna druženja, razgovore, sitna slatka noćna podjebavanja koja su noći učinili toplijima. Za mnoge ljude odavde mislim da su draga ljudska bića. Samo, ja sam preuzela odgovornost za dva ljudska bića, i sebe, naravno, pod kišom majmunluka bližnjih i nemam čime voljeti obično ljudsko biće jer su moji resursi potrošeni jednom krivom odlukom i jednim totalno neprimjerenim: "uzimam". A anđeli ionako ne žele ovu našu promašenu zemljasku ljubav.

Idem nositi teret odgovornosti predamnom i nositi dostojanstveno i bez kukanja teret svojih odluka.

Jer, u ovoj slobodi od muškarca imam toliko prostora ljepote, mira, radosti, kontakta s djecom, prilike da čitam, učim, radim, stvaram i smijem se se frendicama do suza i ulupam onoliko love u cipele, škampe i ležanje u jakuzziju koliko mi srce hoće. A taj neki nesuđn nek se sam okreće s boka na bok dok se lufta na smrdljivoj sofi.

Od danas čitam ljubiće i to je to. To je početak i kraj mog ljubavnog života. Kauč imam, stolić imam, čašu vina imam, toplu dekicu isto i moj život je bajka. Jer ja to zaslužujem.

Shvatila sam danas da bih pobjegla od Richard Gerea u mlađim danima, od biznismena s jahtom, od prosperitetnog inženjera, od službenika u banci, od vlasnika Nestlea da je zgodan i mlad... pobjegla bih od fitness trenera, nezaposlenog marinca, šarmantnog prodavača auto opreme i vulkaniizera - uopće - pobjegla bih od svake mogućnosti da dolijam.

Nekako mislim da sam ispucala svoj ženski kapacitet davanja, nosanja muške inercije i nesnalaženja, kapacitet praštanja i strpljenja. Dala sam sve lijepo u paketu, sad su mi ostala djeca koja su izvor moje snage, alfa i omega mog interesa, trebaju me i ja trebam njih i to je to. Jedan bivši je dosta tereta za čitav život.

Moja pametna baka je mirno govorila da žena nosi tri kuta kuće, ali onaj četvrti je nosio dida. I tako se može. I sa sviješću da ona nosi tri zida poštivao je i pomagao, a ne se bahatio kao moja morska prasad, alijas zamorčići kad im čistiš kavez. Skviče i sve ne bi da ih uloviš, premjestiš, ne bi, jer eto. To što bi umrle od prljavštine i smeća, tko gleda tako daleko. One. Sad. Ne. Bi. Al, zamorčići su slatki. Mrcina od 40 godina koja se rasipa po kauču - nije.

Nisu mi simpa ni tvrdoglavi matani koji idu pravocrtno po zakrivljenoj liniji, niti rastrgane krpe umjetničkih duša koje se samo zatresu kad za njih primiš, kao ofucana zastava na općinskoj tvrđavi koju su svi zaboravili. Nitko mi nije simpa više. Sve su to ljudi i sve to treba nosit i podnosit i izdržat. I did my share. More than that.

Mislim da nisam za neku partnericu i da sam samo za glupe ljubiće jer je jedno muško biće na račun ženske ljubavi za djecu uzelo od mene sve što je bilo. Onako, kako divlja svinja provali u vrt i razori sve što ima i ode. Neke stvari ne trebaju reprizu.

Bookirana sam do 2030-te, a onda imam u planu odmarat, putovat i čitat, slikat i imat vrt, i laprdat s prijateljicama i cerekat se i nosit smiješne šešire i bolit brigu svaki dan. I bit najzabavnija baka u svemiru ikad.

Jer, sutra je kraj moje brakorazvodne parnice, umorna sam, satrvena i sve me to pogodilo više nego što sam ikad mislila da bude...

Ali, mislit ću sutra. Kupila sam novu angora vestu i uredit ću se tako da se osjećam kao ruska princeza na vrhuncu slave, počastit će nekim škampom i zalit ga malvazijom s prijateljicom, otić u kazalište i provesti kasnije predivan dan s djecom. Jer ja to zaslužujem.

I ljubić. Kojeg zatvorim kad mi se zatvara, hitim iz kauča ako zaspim i čitam koliko i kad mi se čita.

Povremeno obožavam voziti duge, duge rute kroz noć. Stati na gas i voziti cestama koje nema lampi i na kojima je rijetkost sresti drugo auto. Volim ravne i dugačke ceste Istre.

Dok sabirem misli u snopu fara svog auta uvijek osjetim euforičnu sreću. Od vožnje, samoće, brzine, svjetlosti, novih horizonata i krajolika koji nisu moj svaki dan.

I sjetim se studenta iz Afganistana, iz društva kojem sam pripadala kao studentica na razmjeni u Pragu, '99-te koji me uvijek nakon sjedeljki i druženja u jednoj od studentskih soba pratio do mog doma (ja sam jedina bila u Hvjezdi, ostali su bili u onom drugom domu), naučen na istočnjačke običaje vezane uz to smije li ili ne žena hodati sama. Bio mi je smiješan. Danas sam mu zahvalna. Jer toliko me puta proveo kroz grdi mrak i šumarak kojim nije ugodno hodati (jednom kad prestaneš biti amazonka).

Bio je istinski dobar i voljela sam pričati s njime dok me redovito pratio kontra moje volje do vrata mog studentskog doma. S velikom tugom je pričao o Afganistanu u kojem su njegove sestre, doktorice, nakon velikih snova o poslu liječnica i lijepom životu bile prisiljene s obitelji emigrirati - jer su talibani nametnuli idiotska pravila i zamračili svijet svojim terorom prema ženama. Zabranili su im da rade, da hodaju na cesti, da voze aute, da izlaze bez muškog društva.

Ta obitelj živi u Europi, pomalo tužna, pomalo sa teretom na ramenima jer su otjerani iz zemlje u kojoj su gradili život i voljeli živjeti.

I tako iz prve ruke razumijem što je sloboda.

Ponekad tako trivijalna stvar kao činjenica da sam žena koja živi u slobodnoj zemlji i mogu voziti auto. Sama. Sa svojim mislima.

Zahvalna sam afganistanskom studentu čije sam komplicirano ime zaboravila jer mi je podijelio dio priče o životu koji ne treba uzeti zdravo za gotovo.

Ma, nije bitno...

Shvatila da sam da je gotovo.
Bol i patnja.
Pitanja i razočarenja.
Strah.
Gotovo je.
Prošla sam tunel razvoda.
Nemojte to proći, ako ne morate.
Ali, ako morate, proći ćete.
I boljet će.
Godinama.
Dvije godie rastave i godine pripreme za rastavu.
Trganje tkiva na živo? To boli manje.

Ali, prođe.
Prođe onda kad se prestaneš bojati.
Kad se pronađeš.
Kad stvoriš svoj život, u granicama svoje kože, sa svojom djecom.
Kad izblijede tragovi zajednice u kojoj si živjela.
Kad neka nova iskustva isperu obale svakodnevice.

kad se probudiš sretna, istinski sretna, mirna i zadovoljna.

Preživjeti razvod i ostati normalna osoba je najteži zadatak koji sam prošla.

A bilo je teško ne zbog razvoda. Nego jer te ljudi ostave.

Pred patnjom, neizvjesnošću, mukom, financijskim kaosom bježe svi, ili skoro svi.

Kad sam ostala sama, ostala sam - sama. Riječi i rečenice od "prijatelja" kojim su se distancirali od mene i ponašanja koja su obezvrijedila sve ono što sam davala godinama u odnosima najbolja su lekcija ljudskosti koju sam ikada primila. Ljudi su krhki, sebični i slabi. Računaj na to.

I cijeni superheroje - kojih isto ima.

Postani jedna od njih.

Jesam.

Dvije godine kasnije imam druge prijatelje, i nešto starih - ostali su svi tu negdje, ali srce više ne igra na konje koji gube, koji se boje i koji ne mogu izdržati niti nalet juga, a kamoli istinski životni izazov.

Dvije godine kasnije znam procijeniti ljude.

Dvije godine kasnije sam uspjela.

Sastavila sam život od nule. Iz ničega. I kolikogod je boljelo, sada sam ponosna. Svaki dio mog života sastavljen je mojim rukama. Srcem. Radom. U meni je iznikla kičma koju više ne može nitko pokolebati. To je dobar dio razvoda.

Ma sve je dobar dio razvoda.

Stariji, umorniji, potrošeniji = mudriji, zreliji i stabilniji.

Nema nešto za ništa.

Dala sam puno da bih se probudila sretna, mirna i zadovoljna. Da bih mogla oprostiti bivšem i sebi bivšoj i sudbini i Bogu i vjerovati, iskreno i od srca, da će djeca biti super, da ćemo mi biti super.

Sprala se naslaga predrasuda prema razvodu, pročistio pogled na svijet i ostalo je bitno.

Gledaš u oči one koje voliš... i voliš one koje gledaš u oči, snagom onoga koji je spasio svijet (svoj svijet) od uragana i ostao miran možeš sve.

Oprostiti bivšem.

I voljeti budućeg, bez zadrške, bez strahova, pitanja i nesigurnosti.

Samo ovaj put svjesno, jasno i s bullshit detektorom koji vrišti kao sirena opće opasnosti... ali i pomadom praštanja i topline koja čini da život teče, mazno, meko i lijepo.

Ready to love. Ready to go on.

Netočan, i dva dana kasnije opovrgnut, a ispao dupli. Pa brišem bar jedan. Drugi nek ostane.

Svaki je tren kap u moru
I nije bitno
Jedna greška ili loš dan
A opet - od kapi se pjeni i plavi more
Bitno je
bitan je svaki dan.

Od musavih dana savršeno more
Filterom smijeha
Humor gradi čarobni most.