Čaša polupuna finog crnog vina

Imam taj vrhunski dućan odjeće u kvartu. Ono, u običnoj zgradi, kraj parka za klince, blizu Tiska. NIgdje. A žena ima ukusa i neke kanale nabave odlične, odlične, odlične odjeće. I ima sjajnu prodavačicu.

I sve je po mom.

To je meni terapija.

Ne izlazim dok ne nađem nešto za sebe. I uvijek je teško, jer je to prava roba, ne ono nalik robi što visi na vješalici, nego odjeća koja oblači, pa čudno izlgeda kad je savijeno i visi.

Obiđem dućan, podijelim životno iskustvo sa prodavačicom i drugim ženama i kupujem, tražim, probavam i izađem preporođena s osjećajem da je život predamnom.

U jednom ZG Zapad kvartu, na jedva 20m2.

Zar nije život divan!

Dakle, složila mi se slika u kojoj sam sama. Single. Forever.
Fino. Bolje tako, nego drugačije.
To mi govore na ovoj Iskrici već dugo, a ja nikako da pokopčam.

Nešto sam radila, pa shvatila koliko mi znači nešto - i shvatila da ma koliko mi to nešto bilo bitno, da mi neka muška osoba to ponudi - ne bi bilo dovoljno. Čak ni impresivna postignuća ne bi prošla bez cjelovite osobe. No way.

Ne bi bilo dovoljno ako se obrati nepismenom porukom (ljudi, ne mogu, linčujte me, ali ne mogu... moj interes se gasi s prvom nepismenošću i tako je to).

Nije dovoljno ako nije načitan, pametan, širok.
Isključeni nacionalisti, homofobi, ljudi uskih gledanja na život i svijet.
Nema šanse da bi nekog zatucanog baju, ali bome niti nekog liberala koji samo čeka da mi živi na grbači.
Smeta me neambicioznost, ali ne bih ajkulu, nego prosvijetljenog, mirnog i filantropski nastrojenog čovjeka.

Kad spojiš moral, obrazovanje, izgled, vrednote, psihičko, duhovno i fizičko zdravlje, komunikacijske vještine, sposobnost, radišnost, marljivost dobiješ supermana kojih sam u životu upoznala nekoliko. Mog didu, par profesora koji su sada već negdje na Mirogoju, par supruga dragih prijateljica, nekoliko ljudi s kojima sam nekad radila nešto (dosta od njih stranci)... i to je to.

Al dobro. Bar sam se prestala nadati i bavim se pametnijim stvarima od potrage za iglom u plastu sijena.

Od 4-te godine čitam SF, ne pitajte, od malih nogu volim i pratim tehnologiju i sanjala sam sve ovo što sad imamo još od djetinjstva. Igrala se svemirskih letova i robota i gumba koji rade umjesto nas.

Oko mene je danas sve o čemu sam kao dijete maštala.

Točno kako sam željela. Svijet današnjice je ostvarenje mojih dječjih snova.

But, sad bi bilo dosta. Osjetila sam zasićenje i teror brzinom informacija, inovacijama, bombardiranjem lako dostupnim znanjima, umrežavanjima i akceleracijom svega. Prvi put ikada.

I got it. Došli smo do platoa na kojem je the sky the limit (čemu je Elon Musk živi dokaz) i sad je samo stvar toga koliko si spreman-spremna posegnuti u rezervoar znanja, koliko pratiš i koliko imaš ludosti upustiti se u nešto novo.

Pred svakim je takav resurs da mi pamet staje pri pomisli koliko je danas stvari omogućeno svakome, na najdemokratskiji, vrlo često besplatan i instantly dostupan način.

To je to.

Sad treba živjeti. Sve su to alati, koji stvarno mogu, na neki način, kao zli roboti, zavladati nama, našim danima, životima i srcima. No, i tu očito kužim rane trendove... i povlačim crtu i vraćam se prirodi, jednostavnosti - nakon zaslijepljenog gutanja tehno-rješenja, znanja, opreme, vrijeme je za jedan post i mudar, smiren život. No, nisam za to da se napada tehnologija, rast i razvoj, to su divne stvari. To je The Force, and may it always be with us. Samo - I've had my share.

Vraćam se mirnijem, smirenijim, minimalističkijem životu ne kontra tehnologiji, nego zahvaljujući njoj, koja mi je dala svo to znanje, mogućnosti, kontakte, izbore, aplikacije koje su spriječile gubitak mog vremena... i koja me sad naučila kako ukrotiti neman.

Uz sav onaj entuzijazam ugaženi su putevi kojima sad hodaju oni koji hoće jamiti na valu... nažalost, ja odem iz svakog segmenta u trenu kad su putevi probijeni, i bere se vrhnje - jer taj dio, očito, nije po mom ćeifu, grabež i red ocean ostavljam drugima, ja idem za srcem i izazovom. Idem tamo gdje se osjećam živo i izazvano.

Ne volim gledati kad stvari postanu jeftine i meta prekupaca i sitnih duša...

Dotle je došlo da mjerkam seoska imanja... Go figure...

Steadler ima zastrašujuć kalendar, plastificiranu plahtu za na zid, nešto kao 60 cm puta 40 cm, sa pripadajućom olovkom.

Ovako, predamnom, jasno leži godina.

Kratka je.

Iscrtala sam bitne datume, milestone, odmore, ciljeve i stvarno nema se niti jedan dan za izgubiti.

Poslovno, ali niti privatno.

Gledamo se kalendar i ja, uz prešutan dogovor. Svaki dan nešto lijepo, dobro i pametno. Svaki dan komadić vremena za voljene, svaki dan neka priroda, svaki dan discipliniran rad.

A da bi se to moglo - zaokružimo crvenom dane, vikende i tjedne ležernog opuštanja, adrenalinskih putovanja, sa previše svega. Prijatelja, buke, vina, tumaranja šumama, gađanja kuglicama napunjenim bojama, plivanja, ležanja...

Kad tako napravim kalendar, I like it. Intense, ali mirno; snažno, ali lagano, disciplinirano, ali s puno hedonizma. Može. 2016. uđi u ring i da te vidim.

Negativne svi znamo, ali meni je sinula jedna pozitivna. Znači, javi se čovjek. Kojeg ne poznaš. Odzdraviš i kažeš bok, ono, kao nekome u neboderu u mamutici.

I onda ti se dogodi da ti je dijete u bolnici, da si na službenom putu, da ti se pokvari telefon, dakle da se događa život, i kad se stvari smire, otvoriš ti tako u pauzi, uz šalicu toplog čaja tu Iskricu, Da vidiš. Koga ima.

A kad ono, ljutita, osorna poruka onog čovjek kojem si odzdravila, kao neznancu u neboderu, da što se ne javljaš. Da zna on kakve su takve kao ja. Da eto, jedno pišu drugo rade... uglavnom, izljev egocentričnog, "it's all about me" stava prema životu.

I odgovorim.

Bila sam uz djetetovu bolesničku postelju.

I stiže odgovor - pa mogla si mi poruku poslati.

Tebi?

Pokraj zabrinute rodbine, bivšeg muža / oca djeteta, skrbi za mlađe dijete, uz doktore, sestre, nadoknađivanje zadaće? Really?

Dakle, ovo me koštalo 5 minuta.

Zamisli da se upoznaješ tako s ljudima. To traje minimalno pol sata puta sim i tam, sam vremena neke prve kave, pa neke druge (ako stvari nisu odmah jasne), pa neki razgovor. Tri sata. I tako recimo 10 ljudi u tijeku mjesec dana, ili koliko se već ljudi javi na ovaj servis. 8 radnih dana.

Ovaj sevis je idealan. Jer, ono što ne bismo nikad prevalili preko zuba u tom liftu u mamutici dajemo si za pravo na tipkovnici.

Ergo, ovo je savršeno. Filtar bolji od psihološkog vještačenja.

Al, eto, takvi su ljudi. Većim dijelom pokvarena rasa, prljava i zla. Egocentrična, bezosjećajna i sebična. Not my kind of guys.

Meni je brak strašno sviđa. Onaj brak koji sam vidjela kod djeda i bake. Nešto kao topla čokolada, nešto kao npr. ljetovanje na pješčanoj plaži i hotelu 4 zvjezdice, nešto kao broadwayski musical. Ljubav. Sklad. Zajedništvo. Mir - ne samo za njh, nego i za sve oko njih.

Zato sam ja htjela brak i fasovala... i još gore, fasovala su djeca jer je moj bivši sumanut i van osobne kontrole sobom nakon što njegovi snovi o velikoj obitelji (nešto kao Srbiji, stime da su Srbi njegovih roditelji na mojoj glavi, novčaniku i krevetu).

No, sređuje se polako sve, a moje vrijeme, duša, resursi i dalje su na strani - braka. Prošla sam kalvariju - ali, to je kao da prođeš bolest. Pa ne bojiš se živjet ako si jednom imao gripu. Jebeni virus. Tako i jebeni bivši muž. Jedan od. Zapalo te nešto što nisi vidio / znao / greškom udahnuo, ušlo ti u sustav i napravilo kaos.

I dobro. Brak nije samo priča za mene, nego je to sklad u kojem cvjetaju djeca.

I tako, ja udavača sam otvorila širom oči i uši i gledam ja tako.

Na nedavnom putu gledam ja ljude oko sebe u restoranu i pretpostavljam njihove priče. Tko sjedi u obitelji, a tko sjedi sam, tko s djecom i pitam se kakve priče nose ti ljudi u srcu.

Ali, dobro je to što više moja pitanja nisu zašto / kako / kuku - nego jednostavna želja i normalan interes za ljude, ljubav i brak, kojeg i dalje vidim kao najvišu formu ljudske zajednice.

Healed and happy :)

Voljela bih upoznati muškarca koji ne lovi svoj rep, znate ono, kad se pas blentavo vrti u krug pokušavajući uloviti rođeni rep?

Ja pa ja.

Ima neka čudna životna logika da primaš što daješ i dobivaš što dijeliš, kao i neka čudna spremnost na promjenu koja garantira stabinost. Voljela bih konačno upoznati nekoga tko gleda van bjesomučne potrage za svojim repom, tko nema maglu u glavi i kaos u srcu. Nekoga kome su stvari kristalno jasne i bistre i koji od ljubavne veze ne pravi melodramu, ali niti jeftinu prčvarnicu trivijalne svakidašnjice koje bi dosadile i kamenom stupu i od kojih bi kartonska kutija proplakala od nedostatka ljepote.

Švalera se nađe, nađe se i zanesenih romantika koji se opletu o svoj rep čim život dođe po svoje, nađe se oportunista, ali gdje je The One s kojim se može graditi život, dom i sklad, za dušu, duh, um i tijelo?

Malo me slabo zanimaju goli kvadrati i cigle, ali me nešto i ne zanima lelujanje na promaji. Nego, neka zdrava sredina. Cigle grijane zajedničkim radom i ljubavlju i lelujanje na umjetnosti u takozvanoj dokolici. Stvorenoj udvoje... Pa sad... ako me tko kuži - super :) Ako ne, a opet dobro.

A što vi tražite?

Zapravo, bih trebala reći - vrijeme je da izađem iz ormara. Ne lezbijskog, u njemu nikad nisam bila. Nego, ženskog.

Mene je učilo da smo ravnopravni i isti. Trkala sam se s dečkima, bila bolja u koječemu, učila brže, tulumarila više, i kad nešto zapilim stvarno se moram potruditi da pronađem nekoga tko će me nadmašiti.

Ali, nismo isti.

Umorna sam.

Užasno sam umorna od tog glupog dokazivanja.

Napisala sam davno nekad pjesmu i u njoj je bio stih.

Ja sam jaka onoliko koliko tvoja najmlađa kći.

A poanta je bila - koliko brzo ona može, toliko brzo mogu ja. Koliko ona spava, toliko spavam ja. Kad su oko mene djeca koju dižem, mora biti netko tko me čuva. Jednom sam bila sama u viksi s djecom i okolo su bile neke životinje. Nisam znala jesu li životinje ili ljudi.

Uzela sam letvu od škura i tako dočekala jutro. Kao, obranit ću nas. Bile su neke životinje, ali noć je bila grozomorna. Više ne idem sama u vikendicu.

Tada sam shvatila da Amazonka mogu biti samo dok nemam djece. I zato dečke uče otvarati vrata. Zato nas, cure, uče da usporimo malo. Jer, jednom, kad je beba ili dijete na tvojim rukama, koja se uhvati na nogu uzalud meni sav kick-box. Treneirala sam kick-box i kao jaka sam, cool sam.

Ma nisam.

I kad provode te programe osnaživanja žena - ma to je u redu. Mi trebamo biti snažne, ali dajte osnažite te muškarce. Da imaju samokontrolu biti uz ženu kad je kao svoja najmlađa kći - pospana, u sitnim riječima, u malim koracima. Imati samokontrolu svoju snagu prilagoditi obiteljskoj situaciji. I obratno.

Eto, kapituliram jer mi život koji su me učili i koji sam izgradila meni uopće ne paše. A valjda kako sam zračila tim super-woman energijama, na mene se lijepe samo oni koji bi profitirali na majčinskoj snazi i sinovskom iskorištavanju. Dosta mi je toga.

Moram priznati da je pravo imala baka, a ne mama. Trebam muški, a ne unisex zagrljaj i trebam macho-mana a ne pedera iz vlažnih snova jebene europske komisije za ravnopravnost spolova.

Došla sam s tuluma i bila malo sjetna i napisala da je tulum ljepši kad ga imaš s kim prokomentirati nakon svega i leći u postelju ne-sama.

Napalo me, izvrijeđalo, pa ću stoga blokirati par ljudi (je, blokam korisnike i blokirat ću, demokraciju vježbajte na izborima, ovo je moj blog), ali i dalje ne razumijem - JA sam sama. MENI je hladnoj samoj u krevetu nakon tuluma. JA biram samoću i hladnoću ispred ponude. Moj život, moj izbor. Zašto se blokirani korisnici ponašaju kao divlje zvijeri ako sam ja izbirljiva, ajmo to tako reći?!

Ne razumijem.

Cijeli svoj život gledala sam i gledam toliko zlog&naopakog u ljubavnim odnosima.

Kao da nas nije mama naučila - obavi odmah svoj posao, pa se onda igraj, druži, vozi bicikl, gledaj zlatne ribice - ispuni si srce slobodnim aktivnostima.

Kao da nismo naučili da dugujemo sebi i Svemiru da odradimo poslove koji su nam dati. I da onda rasterećeni uživamo. U ljubavi. S puno snage, vremena, ljubavi, pričajući, gledajući lijepe filmove, slušajući glazbu, u nježnosti i da... sve što ide s time.

Koliko je teško biti čovjek na svom mjestu i na vrijeme ustati, na vrijeme odraditi, skrbiti o voljenima, biti normalna osoba i dovršiti svoj dan u svjesnosti i srca otvorenog za partnera?

Nedostaje mi netko kraj mene u svakidašnjici. Ali, možda više nikada neću moći pustiti nekoga dovoljno blizu. Jer, osjetila sam kako Nebo pada na glavu kad partner nije na svom mjestu. Kad ne ustaje na vrijeme i ne poštuje poredak stvari, i ne odradi svoje poslove i pobrka cijele dane i ne ostane vremena, reda i radosti za ljubav.

U jednom danu sve je sadržano. I u jednom odnosu ljubavi je sadržano sve što trebamo. Kao novac, snaga, stvari u domu - sve treba rasporediti i onda štima sve...

S druge strane, previše strogog reda je isto mimo pameti. MInimum stvari, minimum obaveza, minimum potrošnje - za maksimum slobode i radosti...

Nedostaje mi netko nakon što sam došla s tuluma... djeca su legla, a ja se skidam sama i nemam s kime prokomentirati šale i nastaviti se smijati. Čini se tako lako ostvariti ljubavnu idilu, a ispada gotovo pa nemoguće.

Fina je bila botelja Plavca Malog, ali ljubav... ostala je na pripitom ženskom teoretiziranju i nakon veselog smijeha na kraju je ostala sjeta. Nad maslinama i lučicama, nad sirom, škampima i vinom... Jer, kreirani smo za život u paru....

Razmišljam.... Iako mi je nekad prilično teško biti single mama, rijetko pomislim - blago mamama u braku. Jer znam par divnih obitelji i divnih ljudi čije su priče lijepe, a životi dobri - ali znam i brakove u kojima ne bih bila. Uostalom, iz jednog takvog sam na sreću otišla (prekasno... dopustila sam predugom periodu da mi pošteno skhra srce). Ništa ti ne znači puka činjenica da je netko kraj tebe.

Možda znači da je to divna osoba, puna srca i ljubavi i onda nekako filate taj život saftom i radošću. Možda znači da je to teret kraj tebe koji život puni gorčinom i mukom... ili neka hladna, tupa osoba koaj je tu ili nije i sasvim svejedno.

Biti sama ili biti s nekim nema nikakve veze s "težinom" života. To kakva si i s kakvim si - to ima veze. Ja sam sigurna da moji beskrajni dani i bitke nisu ništa naspram tegliti lošeg muža. Moj život, kad se usporedi s time, je pjesma. Simfonija (iako nekad plačem od umora).

Ponekad, ipak, pomislim da bih voljela živjeti u braku. A opet - sjetim se kako je bilo i gledam oko sebe i pitam se - želim li to doista?

Jer, ne bih voljela više biti iskorištavana. Voljela bih biti cijenjena. Davati doprinos. Osjećati da je nečiji život zbog mene bolji - ali da on to vidi i vrednuje. I obratno.

Dobila sam zilijun poruka na Iskrici i jako puno njih otkriva muškarca koji bi sebi nešto dobroga, ali ne vidi se ni iz čega da bi dao ljubav, skrb, dobrotu i pažnju.

Ponekad, kad gledam oko sebe sve što se u muško-ženskim odnosima da vidjeti, počinjem razumijevati robno-materijalnu razmjenu - materijalna sigurnost, takozvani novac, ponekad je najbolja valuta kojom muškarac može vratiti ljubav i skrb u realnim životnim mukama. Ne govorim o dvoje samaca - govorim o situaciji gdje je neka obitelj i gdje postoje neka djeca. Koliko otac može doista napraviti za svoju obitelj - vjerujem vrlo često vrlo malo, osim te materijalne skrbi. Kad skrbiš o djeci, ja mislim da niti jedan muški napor nije prevelik za dobrobit obitelji. A prepustiti zarađivanje ženi s malom djecom mislim da je ravno dezerterstvu. A toliko muškaraca danas to radi.

Da, svaka od nas treba nježnost, pažnju, ljubav, dodir, razgovor... ali, kad se od nas očekuje i da radimo i dođemo s posla i napravimo te palačinke i zamirišemo dom finom hranom i izgledamo lijepo i platimo račune, a s druge strane imamo nekoga tko se samo pretvara da sudjeluje u tom životu i pridonosi neizmjerno manje od nas - a očekuje uvijek nekako puno i grubo, onako muški... pitam se... pitam... je li ipak poštenije da očekujemo nepravednu podjelu - da muškarci zarađuju više, a žene vole, skrbe i njeguju više?

Da mi sada ponude visoku poziciju u visokoj politici ili gospodarstvu i visoku plaću - i da sam neka simbolična žena koja treba probiti onaj stakleni strop - ja bih se zahvalila i vratila bitku za ženska prava 100 godina unatrag. Jer, ja želim biti uz svoju djecu. Smijati se, zamirisati dom... i mijenjala bih najbolji posao za dobrog muža. Bih, časna riječ.


Nakon svega što sam prošla mogu reći da mi je žao da nisam slušala baku - nego mamu, onu generaciju koja je htjela imati sve. Ja sada imam sve - osim onoga što više nisam htjela (muža koji nije bio pravi čovjek na pravom mjestu). Uspješna sam, dijelim vizitke na uglancanim stolovima u pencil-suknji, skrbim sama o svojem stanu i autu, imam divnu djecu i provodim sretne dane, idemo to tako reći.

Muškarac koji je bio kraj mene vidio je sve to kao priliku da se ispuži na kauču i uživa... jer mu je bog dao. Osjetila sam bezgraničnu tendenciju muškarca da iskorištava ženu. Našu skrbnost, rad, ljubav, stprljenje, ljubav prema djeci, sposobnost. Žena doista može užasno puno. Kad su u pitanju oni koje volimo, možemo sve. I ružno je vidjeti da je netko u stanju izmusti to sve - iz svoje komocije.

Nažalost, bez društvene prisile i časti koju je nekad uloga hranitelja obitelji muškarcu bila društveni must have toliki muškarci padaju u ponor komocije. Zgrozi me to. To je duboko nefer.

Iskreno, ja sam slabiji spol. Teško mi je smjenjivati miris kiflica sa mirisom farbe na promotivnim materijalima i mirisima poslovnih ručaka i pečata sa neverending jurnjavom da djeca imaju punokrvnu mamu, koja ih čeka nasmijana, vedra i spremna pružiti pravu majčinsku ljubav, treninge i tečajeve.... Sve ja to radim, ali da je to to - nije.

Možda nekad izgleda kao ostvarenje feminističkog sna - mogla bih si "nabaviti" frajera koji bi bio kao neki cucak (što rade mnoge poduzetnice - jer zamjenom uloga događa se i zamjena ponašanja...) - ali mene cijela ta priča uopće ne veseli.

Dizala bih djecu, uživala u obitelji i radosti svog doma, radosti koju vidim na licu svog dragog i radila bih, da, dio svog posla, ali ne ovako, tri stotine posto i stalno. Nego ženstvenije. Nježnije. Mirnije.

Žao mi je da tamo negdje, prije 20 godina, kad sam odrastala, nisam u priči svoje majke i generacije koja je stasala u vremenu uniseks ljudi, vidjela šupljinu i prazninu i slušala svoje srce i odabrala ne dečka, nego muškarca. Čija bi ljubav bila prevedena u skrb, koja bi meni omogućila da budem žena. Ne "poslovna" žena, nego prava žena. S manje poslovnih obveza, a više obiteljske nježnosti.

U životima poslovnih žena postoji puno disbalansa. Ja bih umrla da ne radim i ne stvaram, ali kako da to objasnim. Nervira me kad se žene gura u isti koš s muškarcima u poslovnom svijetu. Nije isto. Ne treba biti isto. Tužno je s jedne strane što sam to osjetila i naučila na svojoj koži.

A radosno je to da usprkos teškom podbačaju čovjeka kojeg sam odabrala da mi bude suprug (epica fail) moja ženska sposobnost stvara život na svim frontovima u obilju, radosti i snazi.

Nema zaključka. Samo prihvaćanje života kakav je i nada da će neki muškarac tamo nekada trebati ženu koja jesam, i da ću ja trebati njega, kao muškarca kao je. Voljela bih biti cijenjena ne toliko zbog te trivijalne priče oko posla, nego oko onoga što doista vrijedi, a to je dizanje djece i stvaranje doma, obiteljskog ozračja i ljubavi. Iako to imam sa svojom djecom, slici nedostaje taj jedan ton. Moguće da ostane tako cijeloga života...

Najbolje stvari u životu su nice'n'easy. Plaža. Lagano plivanje i lijeno ronjenje. Čitanje knjige. Ugodno popodne s voljenim osobama, puno smijeha. Posao koji voliš, koji se radi langam aber zicher. Lagano padanje snijega, dok omotana u dekicu gledaš kroz prozor, kraj toplog kamina.

Sve dobro je lagano. Biljke rastu lagano, djeca lagano rastu, prijatelje stječeš lagano, pa je valjda i upoznavanje novih ljudi u svrhu muško-ženskih odnosa najbolje lagano.

Krčkati na laganoj vatri. Polako. Otvorenih očiju. Uživajući u svakom trenutku (ako se ima u čemu uživati, a ako ne, onda čemu sve).

Upisala sam se na Zoosk. Više od dosade i nespremnosti da išta pametnog radim i odmorim mozak nego s nekim ljubavničkim interesom - rekoh, da vidim.

Kako je malo ljudi koji ti se dopadnu, da počnemo fizički! Ovdje nema puno slika, pa ja zamišljam neke lijepe piksele iza svake ljudske poruke. A tamo! Kukui l lele.

Nema puno teksta, ali iz ono malo strši svega i svačega, a najdraže mi je kad postoji link na Fejs. Samo reci, zlato, spell it out, napiši i šeraj, tako da vidimo što ti se vrzma po glavi...

Uglavnom, ovaj blog mi je ajmo reći fora kad mi ni do čega drugog nije, ali do koske se bojim naći s ikojim čovjekom ikada i moja karijera online datanja je završena, neslavno.

U svom nekom krugu čovjek otprilike živi unutar sličnih vrednota i uvjerenja.

A tamo na Zoosku! Mrzitelji izbjeglica, nepismeni, ljudi kojima na majici piše da više vole birtiju od posla, ljudi koji se slikaju kako loču pivu, izbekeljeni... politički izazvani... Ovdje - većinom nevoljka nabacivanja sa mlakom vjerom da će možda neka naskočit na nemaštovito sročenu poruku - eto mogli bismo malo hopa-cupa...

Uglavnom, moj izolirani svijet i nije tako loš. Mali, uzak, ali bez šokova i neugodnih iznenađenja.

Crazy cat lady više mi i ne djeluje kao tako sulud životni izbor.

Ja znam da nitko ne umire jer ne zna pravopis. Još uvijek ne plaćamo kaznu kad umjesto Č pišemo Ć i obrnuto. Ali, opet, kvaliteta života je bolja kad dobiješ poruku ispravno napisanu.

S razmacima između zareza i nove riječi.

Suvislu. I da budem stvarno brutalna - dovršenu. Ima poruka koje kao da pišu osobe s teškim poremećajem pažnje - Ej bok kako s

Ima.

Znam da neće nitko zbog toga umrijet, ali dio mog srca i vjere u ljude hoće. Ljudi, volite jezik kojim govorite, nemojte ga masakrirati.

A sad, puno je tražiti da ne dajete virtualne puse u vrat potpunim neznankama - to je virtualno napastvovanje. Je li to kome sexy? Ako je, onda bježite od te osobe jer je LU-DA. Raving mad.

Uglavom, mene otjeralo s ovog servisa. Obrisala sam više poruka nego je Cosa Nostra maknula para i zbrisala s lica zemlje ljudi, i više ne mogu.

Ili, jezikom prosječnog korisnika Iskrice:

Neču više pisati,jer mi se ne svidža kako se ovdje piš

Nasluša se čovjek svakakvih teorija o ljubavi, brakovima, razvodima. Uši bole. Duša cvili.

Moj Facebook svaki dan ima novi članak i novu teoriju o tome što treba da srce bude sretno i mirno. 3 ovog, 2 onog.

Dok ustvari, ja mislim da je stvar u samo 1 točki.

Ljubav je posao. Brak nešto kao zaposlenje.

Ima svoja pravila, i treba radit, djelovat, živjet u skladu sa očekivanim rezultatima.

Moj posao - voljet osobu. Ako je brak u pitanju, onda na neodređeno.

U ljubavi nema puno prostora za: "#nedamise, #budemsutra, #sjašismene

Život se sastoji od svakog dana, a svaki dan od minutica u kojima je život dobar ili obrana & zaštita od partnera koji ruši sve pred sobom.