Čaša polupuna finog crnog vina

Svježe je sada u ranu zoru, ali se već vidi da će nas danas peći kao maminu štrudlu od jabuka. Are you ready?
BTW Koja predivna zora!

Moj dominantni osjećaj vezano uz Iskricu je strah, podli, podmukli strah. Od svega. Pa čak i neodređenih slutnji kojima ne znam glavu niti rep.

Tko su ti ljudi? Što hoće? Jesu li ludi? Hoće li odlazak na kavu biti kamikaza-potez? Smijem li dati broj telefona? Hoće li me uhoditi? Moju sliku - dati svom frendu, koji je moj direktor, koji će onda pročitati blog i onda sam hebala heža zbog bloga na kojem pišem što pišem?

I najvažnije pitanje - jesu li to ljudi s greškom? Jesu li, jesu li? Razveli su se / nikad nisu bili u braku... imaju klince iz potrganih brakova - kao i ja / nisu nikad stupili u brak - pa čak niti potrgan.

I onda mi je sinulo. Jesu, ljudi su s greškom. Ja sam osoba s greškom. Svi smo mi nekako oštećeni u proizvodnji, pohabani od upotrebe i ne znam zašto sam mislila u terminima oni - ja. It's us.

I to je okej. Nije problem što imamo grešku, problem je kako je nosimo. Nekad su naše greške, rane i slabosti onaj najbolji dio nas, obrana od bulšita i oholosti. Pa me to pitanje prošlo. Svi imamo grešku i super smo kakvi jesmo.

A strah? Vježba čini majstora. Razmijeniš poruku, i učiš... nalaziš načina kako se otvoriti upoznavanju i povući granicu. Reći što želiš i uvažiti drugoga. Pa me sve manje i manje strah.

Žao mi bude da sam neke lekcije naučila nekom na ušrb, ali tako je to. Svi smo mi slijepe ribice čovječje. Nit vidimo, nit znamo, bauljamo svojim špiljama i to je to. I dobro.

Meni odgovara. Ugodno večer svima!

Svi mi nešto možemo. Ja mogu čuda. Stvarno. Vidim kroz zidove u budućnost, u tri koraka sam do čega god, otvaram si vrata, gradim poslove, stvaram tržišta... ali, mala izloženost besmislu i meni depresija kuca na vrata.
Tri dana u kojima shvaćam da nema smislenog posla i da smo zapeli u Dilbertu i mrači mi se pred očima.
Moram. MORAM izdržati još 20 dana. Moram.
A pitanje hoću li moći.
Ajmo reći puno je lakše gljiviti nego što će biti realizirati moj novi poduzetnički pothvat. Ali, I was not made for easier.
Čudim se sama sebi.
Liddy, 20 dana.
20.
Po osam sati, od čega pola na sastancima, u kafiću, u mojim mislima? Liddy? Tih 20 dana razlike puno mi znači. Raniji odlazak od 20 dana je loše, kasnije - dobro. Za one materijalne-fizičke pokazatelje. Ali.
Nikoga nema u mojoj glavi s kim se može pričati o tome.
Apsurd je toliki da dijelim iskustvo samo s kolegicom, no i ona mi ode, idući tjedan, nisam jedina kojoj je too much.
Djeca su na moru, nema jeke i vike da me rastrese.
Prijatelji misle da sam luda i da se sve za platu i doprinose može izdržati.
Ja bihi to htjela. I molim neki razumni glas u sebi - nađi si nešto, uhvati se za nešto.
Al, kao što sam prihvatila kojekakve životne okolnosti, tako se mirim i sa unutarnjom neumitnošću. Ne mogu. Netko ne može stat pred dvoranu od 200 ljudi, radije bi umro, netko ne može pisat, to mu je dosadno, ja ne mogu gljivit i živjet u Dilbertu. A lakše je kad si priznaš. Trebala, morala, dobro bi bilo, sve su to uzroci bolesti koja se liječi psiho-tabletama, pa ne treba tim putem niti ići.
Ali, ono, gledam se u ogledalu. Liddy, 20 dana, pa nije vječnost. Jel možemo to bez depre i osjećaja da umiremo? A Liddy me gleda iz ogledala i sliježe ramenima.
O jebemti.

Komunikacija je precijenjena. Probala sam upotrijebiti ono pravilo na poslu:
Kad ti ovo
Ja se osjećam vako
Pa zato nako
I molim te da napraviš vako

Kad ti opet mahnitaš na hodniku na cijeli odjel
Ja se osjećam stvarno da mi je dosta svega
Pa mi se ne radi i skroz sam demotivirana i vrti mi se u glavi od dosade i nemoći da radim
I dajem ti otkaz, evo potpiši.

Sve ima svoje limite, pa tako i komunikacija.

Ali, obično to izgleda ovako:

Ti mahnitaš. Ja znam da je to eto tako, jer ti je došlo teško, stvari ne funkcioniraju.
Tražiš od mene nemoguću stvar u našoj korporaciji, ti znaš, ja znam, oni znaju.
Ja važno klimam glavom i kažem - hoću. A oboje znamo da nećemo.
I oboje se tresemo iznutra jer smo lažovi i izdajemo sebe, druge, posao integritet i dušu čim zinemo.

Nema poante. Samo konstatiram.

Nekad, društvo je tako u svojoj arahičnoj mudrosti postavilo stvari, imali smo zvijeri, muške članove društva koji su bili grubi, blatnjavih tabana, ruku krvavih od neprijatelja, žuljeva na poljoprivrednim alatkama kojima ja danas ne znam ime ili ubijenih jelena. Njima je trebala toplina doma, topla riječ, topla voda za sprati blato i krv, ukusna hrana i nježna riječ, da na tren odahnu od Huna, avara, muflona i svih onih stranih riječi koje označavaju neke poljoprivredne alatke. I možda bi, onako umorni, konačno najedeni, u toplom, postali ugodnije društvo, čim bi zaspali.

A žene su bile učene da šute, stave zvjer na prvo mjesto i ne pitaju puno. Ne kažem da je to dobro. Tako je. U ono doba imalo je smisla kao obojci i opanci, kao ralo i plug, nešto što je onda služilo društvu i zajednici.

Danas imamo zvjer i zvjer. Žensku zvjer i mušku zvjer, oboje uplašeni prikazama iz svojih korporacija, prijetnjama mode, pritisaka društva, prometom koji od posla do kuće može dić adrenalin kao da si susreto militantnog Avara. Nitko nije učen da šuti i podnosi i bude support i sigurnost. Dapače, jedni filmovi generiraju očekivanja da je ona ljepotica, jedni filmovi koje gledamo sugerira da je on ljepotan čiji će Ken-style & Bruce Willis superhero ponašanje biti izlazak iz bad feelinga koji se zove, jednostavno, život.

Ona dođe kuće - zvjer mrmlja sebi u bradu.
On dođe kući - zvjer mrmlja sebi u bradu.

Hitno trebamo sasvim novu bajku i okvir života. Neće doć ljepotica, ni ljepotan, jer oboje postanu zvjeri kad je direktor odjela opet promijenio priču i psihopatski izložio cijeli odjel gnjevu zato da kratkotrajno zaustavi histeriju svog nadređenog, pa je opet budget za projekt koji je trebao generirati novac - obustaljen. I onda kad je još jedna firma pala u stečaj. I onda, kad su mediji opet prodrli u glavu žene i upucali misao da je nitko neće voljeti jer ima realne noge, a ne noge od pixsela.

Mislim da je priča ovakva: i onda su zvjeri zastale i meditirale dok im se mozak nije pročistio od gluposti i dok nisu shvatili da postoji jedna realnost, njihovog vlastitog srca, i da ljudi nisu jedni drugima antizvjer device ni na ios-u ni na androidu. Hladno zvjersko srce ne hrani se žrtvom drugog ljudskog bića - nego prisutnošću u sebi, mindfulnesom, i nesebičnim davanjem drugima, svijetu i doprinosom.

I onda su dvoje živjeli sretni jer Jesu, pronalazeći radost u uzajamnom davanju.

The End

Link

Osim Brad Pitta i Rusella, meni se jako, ali jako dopada Mate Janković. Ta kupnja u Lidlu, gdje me on gleda sa zida sa svim onim odrescima i tavama i Omar Sharif pogledom mi je fatalna, ali fatalna.

I sad mi treba ić kod Mate za jedan posao dogovorit i prosto ne znam kako ću od muke... Ajde, pomozite! Što da žena radi kad se zatreska u Matu Jankovića?

A ne bih ga, slutim da bi bio too-brual za moju pjesničku dušu, tako da čak to i nije nesretna i nerealizirana ljubav, nego zabranjena ljubav. Samo mi srce skače točno onako kako ženi skače pred barabom (ne kažem da je Mate baraba), onako, kad znaš da je to vuk iz Crvenkapice, kako god okrenula.

Strašno! Pomagajte! A neću ni s kim drugim radit, nego s Matom jer fino kuha.

Rekla mi je prijateljica kad sam se rastala od bivšeg (bok, ako si me doista našao i čitaš, kako tvrdiš).

I dobro je rekla. Navodno, pas poprimi osobine gazde, upije kaos i onda na kraju umjesto prijatelja i maze imaš dodatni problem.

A kažu i da računala uvode još veći kaos, tamo gdje je bio kaos, za što je državna uprava Lijepe Naše živi dokaz.

Gledam oko sebe i mislim si, pa to se odnosi i na partnere. Nemoj.

Ako hoćeš veću razinu entropije, odgoditi suočavanje sa nezgodnim zvukom tišine i praznine u kojoj sazrijevaju odgovori na prava pitanja - samo daj, al nije ti dobro. Patio bi pas, patit ćeš ti, patit će muškarac, a i software se blesa, ako je unesen u kaos.

I tako je to. Htjela bih ljubav, partnera i sve što ide sa zajedništvom. Ali, objektivno, gdje da ga uguram? Mogu načiniti da partner trčka iza mene, dok ja žongliram svojom novom firmom, djecom, emocijama i nastojanjima da udahnem život i konačno postavim sve onako kako treba. Onako, nakon krize srednjih godina, kad damo otkaze u korporacijama, otkrijemo svoje ljubavi i strasti, shvatimo važnost zdravlja, tjelovježbe i poriluka... kad konačno posvijestimo da treba opet gledat nebo, hodat bosi po travi i to.

Kao što sam rekla jednom poznaniku, nisam izgubljen slučaj. Ja sam odgođen slučaj... Nisam ni za imat psa, ni za imat partnera. Ali, gledam se u ogledalu savjesti i otkrivam svoje kosture. A to je isto dobro.

Gdje ste vi sa svime tome, čitateljstvo moje milijunsko?

Ne pitajte kako, naučila sam meditirati i razmišljati o svojim postupcima uz dozu kritike.

Nebitno sada kako i zašto, ali danas mi je sinula odvratna činjenica o meni. Imam 38.5 godina i tek sad sam došla do toga. Ali, tako to je.

Do čega?

Ja sam žrtva pop-kulture. Ja od muškaraca cijeli život očekujem da su sišli sa stranica romanse-type romana, iz romantičnih komedija ili iz slikovnica o superherojima. Nikad se nisam zapitala - a što njemu treba, što ja mogu dati... pretpostavljajući da super-heroj i ne treba ništa, nego da spašava svijet i mene, koja se eto uvaljujem u nevolje, pa trebam super-heroja. To mu je, valjda, dovoljna nagrada.

Shvatila sam da ja očekujem od muškarca da me bezuvjetno voli, da ujutro nasmijan, obrijan, u bijeloj košulji i savršenim kratkim hlačama s osmijehom od uha do uha na savršeno izglancanoj inox-tacni nosi kavu, doručak i ružu i uživa u jutru sa mnom. Svakom. Jutru.

A onda odlazi na posao, gdje, naravno rastura, vraća se nasmijan, vedar, jedva čeka da me vidi, otvorena pogleda mi se udvara, s vrata, oduševljava me, super je tata, prima se posla po kući, sprema sa mnom, priča, socijalno je inteligentan pa u svemu tome su tu i neki super frendovi s kojima je sve zabavno, a kad stavi klince leći, još uvijek ima onaj neumorni osmijeh Kena i posvećuje mi se riječima galeba, manirima iz Beča, seksipilom Russella Crowa meets Brad Pitta...

Ken s kojim sam se igrala s Marijom i Jelenom P. prije trideset godina sve razumije, uvijek ima zurku za deset, i sve je tako, shiny perky, a moje je da odaberem pravu haljinicu i lijepu nijansu ruža. Kad stvari krenu naopako, upitam se - je li to zato jer mi frizura danas nije dovoljno Barbie-perfect... a ne jesam li sebična, arogantna, narcistična koza koja se ponaša s čovjekom kao s gumenim lutkom koju su mi donijeli 1985. godine iz Trsta, prokleti bili.

A nisam čak niti čitala ljubavne romane. Samo sam gladnih očiju i gladnog srca gutala filmske romantične komedije. Gdje su muškarci nad-ljudi.

Jebenti, nije to ništa bolje od pornića, gdje su žene gumene lutke sa malo više života i zvučnim efektima.

Isto je to.

I zašto mi je brak propao, zašto nisam baš nešto presretna svojim dejting životom.

Jer sam guska. Eto zašto.

Kad sam počela razmišljati shvatila sam da je i moje, koliko i njegovo, da pitam kako si i pustim na miru kad vidim da treba mir, i utješim kad treba utjehu i pravim se da nisam vidjela čovjekovu bolnu Ahilovu petu i povidam je onda kad spava. Počela sam se pitati kakvu ženu traži moj muškarac iz snova i shvatila sam da sve ono što dajem djeci, prijateljicama i poslu ne bi bilo loše dati i voljenoj osobi.

Pažnju. Poštovanje. Skrb. Slušanje. Obzirnost. Radost. Nasmijavanje. Šarmiranje. Komunikaciju. Prisutnost.

Kamenujte me. Ja sam kokoš, drago mi je. Zapravo, ja sam kokoš. Žao mi je.

To je onaj trenutak kad shvatiš da više ne možeš pričati, pisati, mimikom dočaravati, progovarati na uši i nos... na svoje bližnje. Nije u redu. Vidiš da ljudima iskaču očne jabučice od množine tvojih riječi, šala, pošalica i opservacija.

Objavila si tekst, blog, pjesmu, roman, self-help članak, you-tube tutorial, bila na kavi od 4 sata s kolegicom na nekoj vrsti internog sitcoma, sa suzama u očima, pričala s frendicom i još jednom i još jednom i na Iskrici izmijenila 10 poruka sa 12 ljudi i jednim neidentificiranim oblikom života... stavila statuse na Facebook, LinkedIn, Twitter, komentirala sve statuse prijatelja i slučajnih prolaznika i dalje imaš nešto za reći...

E, zato.

Meni svaki tata koji kaže - razveden sam, osamljen, nedostaju mi djeca - stegne srce u bol. Što ja ovdje tražim - još boli, još tužnih priča? Treba mi to? Hm... Ne znam.

Što si radimo iz života?! Jesmo li mi normalni, te generacije, X,Y, Z. Generacije ? - iskrivljenih kičmi od ideoloških previranja, ekonomske nestabilnosti, polu-realizirane emancipacije i degeneričnosti materijalnog društva u kojem smo dotukli ljudske veze, pojam zajednice, a nismo stvorili ništa kao dostojnu zamjenu. Ništa što bi samoj majci djeteta dok samuje godinama doma i ubija zamornim kućanskim poslovima moždane vijuge, školovane za najsloženije zadatke i poslove današnjice pomoglo da se osjeti dijelom neke priče, zajednice.

A i muškarci. Nema više drage supruge koja sa dostojanstvom vodi kućanstvo i čeka ga sa smiješkom, kakav je da je.

Jer, gle, mi znamo bolje. Imamo fakseve, škole, rasturale smo, zvalo nas se na konferencije i ostale PM-ine, a sad odjednom smo slično kao svoja baka i lanac nam nije dovoljno dug. Kuršlus. A ovaj jadnik ne očekuje da će se grbiti u nekoj korporaciji da ga doma čeka žena koja je izmjenično na rubu živčanog sloma i duboke depresije. Što se sve očituje kao opsesivno roditeljstvo.

U svemu tome bake, oslonac mlade obitelji nisu tu jer:

a) u Indiji, traže prosvjetljenje kod gurua
b) na botoksu
c) gledaju sapunice i ne mogu dignut dupe, jer sapunice i inače nemoš povezat, a kamoli ako jedno popodne odvedeš dijete u park (a i to je dosadno, a sapunice zabavne)
d) kopaju po kontejneru jer im mirovine nisu dosta / čuvaju tuđu djecu iz istog razloga
e) rock su zvijezde, važne su, pjevaju noću i spavaju danju, i imaju novog trideset godina mlađeg dečka... ne moraju niti biti rockerice, ali se slijedom previše pop-kulture ponašaju tako
f) uhljebnice su uhljebničke i teško im je sve; čekaju da ručak za unuka skuha država, i da je unuk odvede na sindikalno putovanje, a kad neće, rade prosvjede

Muškarce ne cijenimo, jer više ne rade ništa što ne možemo i same (obično bolje, brže, ljepše i lakše), zvijeri nema, u lov ne idu, namještaj iz Ikee sastavimo same, a iz nekog razloga naši su muškarci iz vojnika, ratnika, boraca i lovaca postali kauči koji prde ispred blještećeg ekrana TV-a i s vremenom se odnos pretvori u seriju tuge, praznine, prezira, očaja i boli.

Čak i kad umigolji zmija, pauk ili poplava i kad žena vrisne, prdeći kauč je već toliko tup da atrofirani mišići, muškost i osjećaj za smjer ne napravi ništa. Znaš ono, kad nosiš nekog muškarca na ramenima, uza sve, i onda još ne skokne da te spasi od poplave. Ja sam mislim zaključila da idem u PM iz braka, obitelji i svega nakon druge poplave u kotlovnici koju sam morala sanirati sama.

Razvodima se batalimo boli, jer ne vidimo dalje. I ja i dalje ne vidim gdje bismo i kako drugačije. Gdje je izlaz prdećem kauču, gdje zatočenoj super-ženi, koja ne može odlučiti je li u živčanom slomu, opsesivnoj kompulziji ili totalnoj depresiji?

I sve to u zemlji Mamića, Vidoševića i Sanadera, koji su ekstra profit i stabilnost ove zemlje utukli u drogu, satove i medvjede u podrumu, pa se plaća svodi na ostatke ostataka, naspram kojih se sa 1/10 oporezovane ljetine kmetova iz feudalnom dobu čini kao riznica bogatstva nepregledna.

Trebalo bi vratiti dostojanstvo muškarcima i ženama. Uvažiti da su žene žene, a muškarci muškarci. Osnovati Fight Club, i možda bi prdeći kauč trebao šakom u nos opaliti bulshit bingera na korporativnom sastanku, a žena se okrenuti na peti u 14 sati i otići doma djeci. Trebalo bi dati muškarcima da se osjećaju bitni, a ženama zajednicu gdje naše snage imaju smisla.

Trebalo bi.

Ali, generacija sim, generacija tam. Mi ćemo biti samo jedna od nesretnih generacija u prevratnim vremenima.

Bivši, koji tvrdi da me našao i ovo čita, ajde nemoj pizidit. Kriv si za sve ovo koliko i Sanader, Mamić, emancipacija i ja. Let'b bite the life. Mlatni nekog, izgradi nešto, urlaj i tuci se u prsa da te testosteron otjera s kauča, a ja ću sjahati sa svoje svemoći i uživati u onom što mi treba.

Mirela Španjol Marković je komentirala - šovinistički ili ne, ali svaka od nas više uživa u tome da je lijepa, privlačna i seksi, nego u svim svojim uspjesima. Donesi doma jelena, plaću, nabij susjeda, ne znam... daj mi neki povod da trepćem očima i uživam u tvom društvu. Jer, niti se uživa sa ženom koja se bori između depresije i živčanog sloma, niti sa prdećim kaučom.

Nešto svi skupa moramo promijeniti.

Jer, znate što. Nakon hormonalnog kicka svaka se veza sastoji od karaktera, odluke, ljubavi, izdržljivosti i prioretiziranja onog drugog ispred Mamića, Play Stationa, Kladionice, DM-a, botoksa ili svojih snova da ćemo biti prve Hrvatice svemoćne astronautice.

Ajmo neku K+ akciju - povratak bivšima, obnove obitelji, dvije obitelji za stvarno, tri gratis...

Mislila sam danas da sam mirno prihvatila, vidjela, odmahnula rukom na određeno grozno ponašanje jedne osobe. Kao ne čudi me. Navikla sam.

Ponašanje razorno, nenormalno, neopisivo, štetno, bez samokontrole, bez sagledavanja prava drugih.

Shvaćam da nisam navikla. Tren kad čovjek takvu slomljenost prihvati kao normalnu, sigurno nešto u nama pukne. Bolje osjećati, nego postati tup i prihvatiti zlo kao realnost.

Ja si to kažem - ako ljudi pristaju na užasne vanjske okolnosti, na posao bez smisla, razgovore bez integriteta, odnose bez ljudskosti, život bez vizije i iskrenosti - onda nemoguće postaje moguće. Može se bilo što - što je u tom trenu manji osjećaj boli.

Ako si rastegnuo svoj život preko granice integriteta,ljudskosti, besmisla, laži, ja vjerujem da to boli.

Boli kolikogod može. Imaš sve, a sebe nemaš. Mislim da znam tu bol. Sjećam se... Užas :( Ako sam ikoga povrijedila, bilo je to zbog te stravične boli koju osjećaš kad nisi svoj.

Kad si, zbog novca, odnosa, straha, drugih... - van sebe.

Tada sve boli.

Tuđa sloboda pogađa posred srca. Tuđi smisao, osjećaj slobode.

Danas sam vidjela ranjenu zvjer - ranjenu time da je netko bio iskren, autentičan, pošten i imao granice - kako uništava sebe, druge i sve oko sebe :(

Vrti mi se to po glavi. Tužna sam. Ne ljutim se, ne čudim se, ali gorak osjećaj je u mom srcu.

Kako bih opisala osjećaj koji imam? Žalovanje. Nad tim čovjekom, nad tim odnosom, koji se nikad neće izgraditi (poslovni odnos, ne privatni). Čak i nakon kratkog vremena, čak i ako nam osoba ne sjedne, rastanak stvara neko žalovanje. VAljda je prirodno, bilo bi prirodno, da ljudi jedni drugima iskazuju poštovanje, ljubav, skrb, zajedništvo. Valjda zato boli kad je netko van sebe, slijep od bivanja u krivoj energetskoj ljusci života. U laži, skrivanju i rastezanju sebe preko ponora samonegacije u ime nekih vanjskih vrijednosti - novca, pozicije...

Ne znam. Možda žalujem. Jer moram pokopati jedan poslovni odnos... I biti uz osobu koju je cijela priča povrijedila... osjećajući prazninu - netko proživi takvu dramu, a da to nije uopće imalo smisla.

Baš sam tužna!

Dajte, ljudi, budite iskreni prema sebi, drugima. Kome treba ovo skrivanje, laž - za što? Vjerujem da iza maski i ludila svatko može stvoriti smislen život za sebe. Valjda smo rođeni za nešto više od opakih korporativnih noževa u leđa?

Ja biram vjerovati da jesam...

Dragi Bivši,

našao si me na Iskrici.

To mi je zanimljivo, jer mi nije jasno kako me nisi našao 2008. kad sam ti uživo rekla da sam umorna, i da bih bila zahvalna da odspavam.

Kako me nisi čuo 2009-te kad sam molila za malo zabave u životu. Da izađemo vani. Kad sam tražila jutarnje kavice, neki sadržaj svog braka. Zapravo, i ne zamjeram ti.

Svi smo rastrzani svojim unutarnjim bitkama, i ja bih bila koza da prva ne priznam da i moj um mute (a još su više mutile) emocije, strah, tjeskobe... zato meditiram. Kad se zbroje minute meditacije, ispadnu dobri sati dnevno. Jer znam da samo održavanjem mirne duše mogu vidjeti stvarnost realnom.

Bez čudovišta, aveti, bez moranja, bez crnih scenarija.

Isti smo. Nemoj tražiti mene na Iskrici. To je efemerno. Možda je dobro da potražiš sebe. Jer, sve što ti treba je u tvom srcu. Isto kao i u mom.

Kad vidiš jasno svoj strah, zbunjenost, nervozu, prisile raznih vrsta, onda postaješ biće puno suosjećanja za druge. Zato te više ne optužujem. Ja sam, pape, ista, kad sam život kušala.

Ajde, pripitomi svoje aveti, pa ćeš vidjeti da je to zapravo običan čopor kućnih mačaka. Moje bivanje na Iskrici isto je bezazleno koliko i tvoje uranjanje u ekran i mekoću kauča. Neki bijeg od sebe... Netko luduje za Nikolinom Pišek s ekrana, netko se dopisuje na Iskrici.

Ali, istinu neće saznati niti Nikolina, niti Iskrica ili netko s nje. Istinu o nama saznat će osoba koja može s nama šutjeti, sa sobom šutjeti, suosjećati i biti...

Imam neke ex poslovne partnere kojima je bilo dobro dobivati, a ne davati ništa natrag.
I sad hoće još.
I toliko da moraju u priču ući pravnici.
Na koncu će sebi nanijeti štetu.
A ja to ne mogu više iskomunicirati jer se počnem tresti suočena s time da ljudi vide samo novac, ne videći ništa uokolo. Recimo, da to nije njihov novac. Ili, recimo, da usluge koju traže - nema. Ili, recimo, da se stvari na tržištu mijenjaju. I na koncu, da na svijetu ima i drugih ljudi, i njhovih interesa.
Ovo mi je škola. Zadnji put sam radila s ljudima bez da ih provjerim.
Klijente treba birati pažljivo, kao i partnere.
Ako nema autorskih prava, moj novi web bit će nešto kao www.no-soup-for-you.com.
Ja biram s kim radim. Kvalificiraj se, pokaži mi se, predstavi i zacrtajmo suradnju... Moja juha, moja pravila.

Ima odnosa u kojima je svaka riječ kriva riječ, i svaki postupak krivi postupak. Znate onaj poseban soj uplašenih ljudi koji sve odmah zna.
Zašto ste bili na Iskrici. Što vi tražite. Kakvi ste vi. Što to znači.

Onaj soj ljudi koji od duge muke, nečije dileme, molbe ili procesa na kraju pamti samo jednu rečenicu i ponavlja kao mantru - dok ispod te rečenice buja cijela poplava odnosa, višeznačnosti, zbunjenosti, razgovora...

I sve se svede na selektivno odabiranje:
1. Onoga što je njih najviše piknulo - jer svijet vide kao sebe, i sve je o njima
2. Znaju zašto ste to napravili ili rekli - a da to uopće ne mora biti ono što ste rekli... nego neki sporedni rukavac u bujici
3. Oni, stoga, znaju kakvi ste vi
4. I zbog toga zaslužujete ovakav ili onakav tretman - ne može vam se vjerovati...

Nastojim se tješiti.

Nitko ne radi ništa zbog mene.

To je sve slika duše, stanja, sposobnosti osobe o kojoj je riječ.

Ja sam tu nebitna.

Ali, tužna sam kad se to dogodi. Kad se ne dogodi onaj klik, ljudsko razumijevanje, suosjećanje.

Za to treba ona fina osobina duše koja se zove - biti. Ne braniti se, ne paničariti, ne osjećati se stalno izranjavan i napadnut, ne biti potisnut i stoga stalno edgy...

I ako nemaš, nemaš. Čak i ako je to osoba s kojom si bila u braku. S kojom imaš djecu. S kojom vidiš smisla očuvati započeti odnos.

Ako ne može - ne može.

Ako stvari moraju proći niz rijeku i mimo nas, proći će.

Osjećam se kao kad u jesen krene padati lišće. To je neminovno. Dogodit će se. Odjednom. Tako i odnos padne, propadne, odumre sa zdravog tkiva...

Neki su odnosi zimzeleni. Neki su odnosi bjelogorica... sezonski, privremeni...