Čaša polupuna finog crnog vina

Ljubav je svašta, brak još više toga, a mislim ponajviše neki freestyle wrestling. Nekad onako, u zezanciji i uživanciji, ali nekad... nekad je wrestling bez cenzure i bez uzmaka. Na život i na smrt - sebe, drugog i ljubavne veze.

Svi mi imamo neke sebe, neki put i neke želje, neke svoje misije i vizije... a neki još i više od toga. I ako pustimo da nas partner nagazi - ne jer želi, nego jer je drugačiji od nas - propade i ljubav i veza i odnos. Možeš voljet samo ako si sačuvan i možete te se voljet samo sačuvanu/og.

Nitko neće uglasu osobu, prigovaralo, mrguda od života, nekoga tko je odustao od sebe. Not pretty, not sexy, not nice. Za život, ljubav, strast i vezu treba se držat čvrsto - i bit mek; čuvati sebe i darivati se skroz. Treba neki zen-alat, sposobnost ratnika koji istodobno spava i skače u killer pozu čim osjeti da je neprijateljeva sjena dodirnula tlo. Blago i čvrsto reći - ne, dovoljno ne i dovoljno da...

A kako si na tih par kvadrata i u par sati, koliko ljubavna veza u danu ima šanse dogodit se može čovjek obranit ono za što živi, a da istodobno pokloni drugome ono za čim on žudi?

Ne znam.

Ali znam da mi je jako teško održat balans veze jer imam tu crtu, iznad koje živim na van, i mogu reći i da, uber sam cool, i da, ljudi se dive mojoj snazi i o yes sve nešto... ali, ispod crte, a tamo je onaj ledenjak uronim u svoj neki svijet i tišinu. I kad sam uronila jer mislim, kreiram i stvaram - ne mogu, nemam čime i ne znam kako komunicirati... ne znam kako se hrvati. Ne znam odgovoriti, ne znam odgurnuti. Trebam nekoga tko zna vidjeti kad sam ispod crte svog ledenjaka, kad gledam u prazno jer tražim riječ i ideju... nekoga tko ima disciplinu i tko se protiv sebe u moje ime može ishrvati sam. To je fakat ogroman zahtjev. Jer, teško se nekad zaustaviti i kad nam drugi daju brane i prepreke - a kamoli kad se drugi prostre, kao pokošena trava. Ne jednom sam osjetila da me partner davi, gnjavi i načisto ubija. Sada znam da je na meni da postavim granice.

A uzalud kad ja to ne mogu. Nekad ne mogu.

Možda sam rođenda za monahinju? Lijepo da sjedim i plutam u svijetu misli... Možda je znak da je ta linija ledenjaka viša od onog blješavog i razmetnog vrha ledene sante - možda bih lakše savladala taj dio energičnosti, snage, divljaštva (if you will)... a onda opet - bila bi ta neka čuvarica samostana, zla kao vještica i opaka kao zmija, koja bi me gnječila, baš kao malo preintenzivan partner.

God only knows.

Eto, dok tražim partnera koji će me sačuvati od sebe kad ja ne mogu, mogu tako lamentirati i opet se podsjetiti da sve što nam se događa je nekako posljedica nas i naših izbora... Je. A eto, svi smo nekakvi. I tu se ne može ništa. Kako je tako je...

Vjerujem da postoje ljudi sa savršenim omjerom i zlatnim rezom za veze i ljubavi. I neki od nas koji su tu zakinuti...

Jer, kažem, za ljubav, brak i strast treba imati vigor i strast i hrvati se stalno. U svakom smislu. Braniti granice i napadati, i hrvati se na ničijoj zemlji za poštivanje, za granice i uvažavanje. Ja krenem, pa zašutim... kao vojska koja odjednom ostane bez vođe i krene lutati šumom eto tako.

Bivši, koji ovo čitaš, eto da znaš. Netko se ne može ophrvati šniclu više, netko čaši više, a netko mislim, idejama, unutarnjim svjetovima.... I tu se ne može ništa. Možda ne moram biti monahinja, nego prihvatiti da su moje postrojbe neadekvatne za nadmoćnog neprijatelja, voljenog muškarca. Sve dok se ne pojavi neki UNPROFOR koji će s plavom kacigom braniti i sebe od mene i mene od sebe... Ako to nije too good to be true.

1. Postavite svog bračnog druga u sekundarni, tercijalni ili čak i dalji položaj...

a na prvo mjesto stavite bilo što. Što je stvar apsurdnija, to je efekt bolji. Npr. neka vam mišljenje vaše mame bude prioritet, bez obzira kojeg ste spola. Kako mama kaže, skočite i napravite. Uključite u svoj bračni život i raspored sve needy rođake i svaki put kad rođak hoće opet farbat stari ormar skočite kao opareni jer ne možete reći ne. Možete isto tako opsesivno glancati motor / kadu / nabaviti ogromnog psa za čiju skrb trebate svo vrijeme svijeta. Bitno je da ignorirate činjenicu da ste u braku i vezi.

2. Zaboravljajte

Što više puta se lupite dlanom o čelo i komentirate - ja zaboravio/la, faktor seksipila i povjerenja će padati sve niže. Zaboravljajte dogovore, stvari, planove, godišnjice, rođendane. Postanite najnepouzdanija osoba i na putu ste da budete doista kreten visokog faktora.

3. Budite lijeni i pravite se da niste vidjeli posao

Osim medenog omotača, cijeli je život, pa tako i ljubav, jedna gomila stvari koje treba napraviti / riješiti i tako svaki dan. Ližite med, nadajte se da će ga biti puno, a poslove / situacije preskačite i nadajte se da će ova druga budala uz vas pokusati sve, tako da vi ne morate.

4. Kvocajte, docirajte i mučite partnera mudrostima

Jer ništa nije tako efektivno u ubijaju romanse kao maltretiranje nevinog čovjeka dobro ciljanim ubitačnim riječima koje dokazuju da ste vi šatro pametni, a ovaj drugi idiot. Ako uparite lijenost svoju sa pametovanjem tuđem radu imate fakat killer. Nastavite dobar posao i ne trebate dalje niti čitati. Nemojte šutjeti, poštivati drugoga i pustiti drugome da napravi i koju grešku. Nipošto.

5. Budite nemarni prema svom izgledu

Jer ništa nije bolje nego prljava osoba koja smrdi, ima zapuštene nokte uši i kosu.

6. Postavite se prema novcu kao svojem hiru

A partner/-ica neka ga smogne, što ima veze. Pa dok traje...

7. Bavite se čudnim stvarima, bizarnim praksama i vjerujte vračarama

Ako niste vrijedni, dobri, i znate slušati, preostaje vam zaogrnuti se u debilanu. Lijepo se ubacite u svaku ezoteriju i vračare i pokušajte preobratiti partnera/icu, ali i njegove poslovne partner, prijatelje - osramotite svog životnog druga /žicu i to bi trebalo biti dovoljno za točku na i.

8. A ako vam nedostaje ideja za upropastiti ljubav - izležavajte se na kauču ili na krevetu cijeli dan

Ništa nije tako iritantno kao ljenjivac u krevetu

9. Mljackajte, srčite, podrigujte...

i nastavite niz. I to je dobra baza za odaljiti osobe od sebe.

10. Pričajte kako ćete se obogatiti, pričajte to svaki dan dok ležite na krevetu ili kauču...

Kad otvaraš neki poslovni entitet, lijepa naša regulatorna država ima cijeli (nesuvisao) popis kojekakvih intrigantnih pravila oko toga što oni misle da tamo treba bit.

Isto tako i ljudi. Imaju MTU za partnera.

Svatko svoje. Ponekad kontradiktorne. Ponekad nejasne. Ali, svi ih imamo i dobro da imamo minimalne tehničke uvjete (al ne Croatia style komplicirane, nego ljudske, normalne). Jer, nešto može da bude, nešto ne može. Život treba bit lijep, a ako se kolješ sa nekim oko svake dnevne odluke, to nije lijepo nego ružno.

Nekad su sparivanje ljudi radili oni match makeri. Znali su obitelji, kak se tamo živi i što se vjeruje, gledali su kako mladi plešu u kolu (puno se toga vidi iz toga kako netko pristupa plesu kola, odnosno što radi na nećakinjinoj svadbi), jesu li u ranu zoru već u poslu ili hvataju krivine, pa ih se na nekom poslu vidi tek od 11. A i jesu li šminkeri, ili je oboma svejedno što su navukli na sebe. I onda možda ima i smisla da mi match maker kaže - evo, ovog / ovu trebaš voljet. Slagat se budete, jer ste slični, a sad, malo truda i ljubav će doći.

Danas smo sami pred time. I ne znamo obitelj, niti vidimo kako potencijalni partneri nose pilu preko ramena, što rade, s kim se druže i koliko visoko poskakuju nedjeljom u kolu na seoskom derneku.

To moramo sami. Ispitat ima li partner MTU.

I to u doba kad su nas holivuđani naučili da se veza započinje ovako:

1. slučajno upoznaj nekoga
2. neko se vrijeme vrijeđate i svađate, ili ste u nekom stresu, ili mislite da nikda ne biste mogli skupa
3. onda bude večer, ili se upali svijeća, ili lampa od ulične rasvjete
4. onda se pogledate u oči
5. i dalje se gledate u oči
6. onda netko stavi nekome ruku na lice
7. onda netko zatvori oči
8. onda i ovaj drugi zatvori oči
9. onda se poljube
10. Eto.

Koga si poljubio? Čemu?
Holivuđanima je ionako bitno da spreme lovu u džep, a što će ono dvoje - ništa. Isto su spremili lovu u džep i idu doma.

A mi ostali sa kretenoidnom porukom na kraju filma o tome kako je prvi / a koji izazove leptirića i na kojeg padneš zato jer se upalila ulična lampa je okej partner.

Dobro, nije. Holivud onda snima nastavak. Kramer protiv Kramera. I onda to opet ljudi gledaju, a oni opet spreme lovu u džep.

Zato mrzim dejtat. Jer tako puno ljudi ne kuži da je dejtanje ispitivanje MTU, a nikad i nikada finale holivudskog filma.

Što biste izabrali?
Ja 10 dobrih prijatelja.
Tako da kad nekog upoznam, draže mi je da probam steć prijatelja. Iz prijateljstva može nastati onda i ljubav, koja onda štima.
Iz traljavog partnera/-ice može ispast samo smrtni neprijatelj ili sudužnik u francima.
Koji su vaši kriteriji i uvjeti?

Ja sam, recimo, protiv.

Leptirića.

Zato što su oni banda koja je tu da nas anestezira, onesposobi razum i hakira naše odluke prema nekim svojim instiktivističkim planovima održanje vrste, pri čemu se mi uvalimo u trouble big time, a za kikiriki užitka.

Nope.

Leptirići dođu, osakate te i odu, a odnos s krivom osobom u krivo vrijeme i krivim švicarcima, koje ste podigli više jedno protiv drugog ili da se skinete jedno drugog s dnevnog reda, nego jer ste razmislili - ostane.

Tako da ja osobno držim da je potrebno protiv leptirića u trbuhu primijeniti stroge mjere, nadzor i sve. Možda i insekticid.

U redu je da budu, ali kao što neću iskopati rupu u parketu da koloniji mrava bude ugodnije (kad su već došli), tako neću niti leptirićima alijas divljem haraču nagonskih sila upakiranih u hormonalni kick dopustiti da donose moje odluke.

Ajde vi leptirići malo letite, nije problem.

Ali, mene zanima nešto više od života. Prava osoba. Netko s kime će gledanje Dobro jutro Hrvatske 2060-te, kad smo oboje već pomalo pohabani biti čisto dobro i ugodno iskustvo. Netko s kime ću se nasmijati stvarima bez riječi. Netko tko će razumjeti moju logiku stvari, i čiju logiku stvari ću razumjeti ja.

Netko tko će sa mnom na koncert koji volim-o...

Tak da sorry, ja sam protiv leptirića. Oni su ono, McDonalds.

Kod izbora vječne ljubavi jako treba pazit da imamo iste vrednote, jel tako.

Da ja idem na speed date, odmah nakon gril-tave, mahuna i Tge za jug ja bih pitala - voliš li spavat?

Jer ja obožavam. Dovoljno. Spavat.

Onako se sretno i mirno pospremit u krevet u pravo doba, u pidžami malo prije 22 sata. Pa lagano razgrneš posteljinu, uvučeš se, pokriješ do brade i zahvalno pogledaš prema nebu, očekujuć dugu i mirnu noć i naspavano jutro.

Pa onda kad se ujutro budiš, s onim naspavanim osmjehom! Špica! Pogledam se u ogledalo, a iz ogledala gleda vedro lice, koža kao u Snjeguljice, radost pršti i sve je lako.

Noćne ptice, vampirski podočnjaci i rondanje nakon 22 sata meni je neprihvatljivo baš kao i Švicarcima. Naravno, realnost me sustavno demantira, pa sam češće nenaspavana nego ne, ali ide na bolje. Važno je imati važan i velik san.

Redovno i dovoljno spavati. Na ugodnom krevetu, s lijepom posteljinom. Recept za sreću #2. A vi? Volite li spavati ili ste više vampirski tipovi?

Da bi čovjek dobro živio treba grill tavu jer je s nje sve fino, brzo gotovo i lijepo izgleda. Grill tava je osnova kulinarstva, radosti i ljubavi. Naravno, ništa to ne vrijedi ako se gril hrana ne zalije dobrim vinom. Na tavi treba bit neki filet, od pure, koke ili svinje, manje bitno, ali bez tikvica i gljiva ne želim uopće razgovarat. Malo ulja, soli, papra i sreća je tu.

Iako volim probati razna vina, smatram da je Tga za jug nešto posebno, onako obično-neobično vino na koje čovjek uvijek može računati. Kao stara ljubav ili prijatelj iz vrtića.

I na koncu, tu su mahne. Žute i pljosnate, najbolje, ali može i zelene okrugle, neka i njih.

Ima nekih mnogo komplikovanih ljudi, ali ja nisam među njima. Grill tava, tikvice, gljive, mahune i vino nije puno za tražit od života. Okej, i kazalište, a za kazalište treba lijepa haljina, torba, lak za nokte, parfem... e, i par dobrih prijatelja.

Onda je to to.

Koja je vaša formula sreće?

Mene opterećuju oni stalni savjeti o komunikaciji s partnerom.

Mislim da ako odnos dvoje ljudi postane "komunikacija" da to neizostavno vodi u propast.

IMHO, ako je život dobar, ako ti tu i tamo subotom Mate Janković u Šniclu skuha večeru, a neki band svira laganu glazbu, ako ti je partner/ica s druge strane stola, opušten/a, ima odrezane nokte, čiste uši i podšišanu kosu (a može i malo parfema), ako se možete nasmijati, ako su s vama prijatelji- komunikacija uopće nije potrebna.

Razgovor je sasvim dovoljan.

Treba imat malo duše, hrabrosti, gritt-a, radosti, borbenosti, jer da je život stari kučkin sin, to je istina, pa tko koga - il život tebe il ti njega, sredine nema. Ranjeni, sa granatom zle kolegice iz ureda posred čela, sa podmuklom strelicom poluretardiranog voditelja odjela u srcu treba se dovuć na svoj teriroj, iscijelit rane u par minuta i ostatak vremena živit punim srcem. Neće ti zli nestat s planete.

Samo je pitanje možemo li se i dalje smijat, živjet, imat srca i srčanosti da ne počnemo komunicirat.

I isto tako jadna li majka onome s kim ja moram KOMUNICIRATI da je 21. stoljeće i da moja funkcija nije funkcija pralje, isključive sobarice i skupljanje jaja po kokošinjcu, te ako moram KOMUNICIRATI da treba usisati pod ili nedaj Bog KOMUNICIRATI svoje potrebe.

KOMUNIKACIJA za razliku od razgovora nije ugodan proces.

Razgovor traži dušu i srce i ono, ako listam časopis, s punim ustima sarme, i promrmljam: - Bašrbri išmla na ovaj Swing komcrntmt - vjerujem da je to razgovor, i da partner, koji s druge strane stola trpa sarmu i prisutan je u svom vlastitom životu može iz toga shvatiti sve što želim, a totalno bez komunikacije.

A i ponekad nije potrebno niti reći. Kad mom partneru na glavi izraste visibaba od sreće jer sam donijela kući šnicl i pivu, nikakva komunikacija nije potrebna. Repeat.

Razgovor traži onaj totalno cool koncept mindfulness - biti tu & sada prisutan i osjećati ne samo glupavim frazama, nego cijelim srcem. Tko to ne može, džaba mu i komunikacija i muže / žena.

Uhvati me pitanje, dok brojim na prste dane do oslobođenja, jesam li ja cmizdravica.

Moj je dida preživio ratni logor, dapače, tamo naučio strani jezik, organizirao kazalište... i izašao mudriji, sretniji i pametniji. I nikad nije od toga radio markove konake niti se pravio žrtvom.

A ja imam svjesno odabranu depresiju, valjda da suzbijem izbijajuću agresiju na paranodine poremećaje ljudi koji su dušu, tijelo i srce prodali za platu & doprinose... I ni do čeg mi nije dok čekam oslobođenje.

Pitam se što bi bilo da me zakači konc-logor?

Sigurno bih bila ljuta i bijesna i gnjevna, pokušala pobjeć, dić bunu protiv stražara i neprijateljske vojske.

Ali, nakon nekog vremena, znajući da se nema kuda, prihvatila bih cijelu priču i sastavila život.

U čem je problem s ovim ovdje?

Ovdje se ima kuda.

Ja sam slobodno biće slobodne EU i globalne ekonomije i nije da ne mogu izdržat ovo ili ono. Nego neću, jer zašto?

Postoji ignore button i u životu. Negdje posred srca. I to je konačna, krajnja razina don't give a damna. Vjerujem da je to možda najgori način da se ophodiš prema nekome.
Koliko trebaš bit naopak da te netko stavi na ignore - jer nikome nije lako stisnut taj golemi ignore. To je nekako suprotno, ako mene pitate, ljudskoj biti.
E, sad, svakome je naopako nešto drugo i tko je jednoj osobi čisti kandidat za ignore, drugoj je super.
ČIm uđem u salu za sastanke, opalim veliki crveni ignore button na svih i na sve, a vidim da su i drugi ljudi u timu tako umorni od svega da opale i oni ignore button i onda se tamo klatimo kao prevelike lutke od krpe.
I to je tako. Užas.
Odbrojavam: još 15. Dana.

Samo zato jer ljubav nema display koji govori Error 404 ili Sorry this page doesn't exist ne znači da ljubav i veze nemaju svoje slijepe pjege, fatal errore i svoje žute i crvene kartone.

Imaju. Sebičnost. To ruši sustav. Nema ništa. 404. Stisni undo, strelicu nazad... jer ako nastaviš dalje, nigdje nećeš stići.

Svemir se poremeti kad netko sebe stavi na pijedestal, a zanemari potrebe drugih. Neke atomske ljuske polude i počnu rušit sve oko sebe, tako nešto se događa.

Ako je Netko važniji u braku - može to biti Mama, Tata, LJubavnik/ca, ili dijete - ako bilo tko dođe na mjesto bračnog druga, opet se sustav ruši. To više nije ljubav i nije brak. Piše: This page doesn't exist.

Jebiga.

Teško je reć ocu - čuj stari, ne bih živio kako ti sviraš, teško je možda i vidjeti da si odrastao samo na papiru, a i dalje živiš kao dijete svojih roditelja...
I teško je reć svojoj majci - gle, tvoji snovi nisu moji snovi.
I teško je odlijepit se od djeteta kao over-protective sokolica.
Ponekad se teško odlijepit od zgodne kolegice iz ureda ili zanosnog odvjetnika s kojim radimo na projektu.

Ali, teško-ne teško imaš dvije varijante - uzmi, i razbucaj redove koda svoje ljubavi, ili ostavi - i ljubav će fino neprekinuto teći.

Život je zapravo vrlo matematičan, uredan i ne pušta puno prostora za mahnitanje.

Drugi ljudi su većinom zrcala. Em prihvaćaju našu vibru pa nam je vraćaju nazad, em u drugima vidimo samo ono što imamo i nosimo u sebi.
Dejting je zato samo susret sa samim sobom u iskrivljenom zrcalu naše percepcije drugoga.
Znate onu priču - došao čovjek na ulaz u selo i pita prolaznika - kakvi su ovdje ljudi.
Prolaznik ga pita: - A kakvi su ljudi u tvom kraju?
- Zli, sebični, oholi plitki.
- I ovdje su.
Putnik ode dalje. Dođe drugi, pita isto pitanje, prolaznik i njemu postavi pitanje o ljudima u njegovom kraju.
- Divni, topli, susretljivi.
- I ovdje su takvi - dobro došao.

E, takvi su i ljudi koje upoznajemo. Kakvi jesmo.
Neka igre samootkrivanja počnu.
Što ste u tijeku svog dejting-statusa naučili o sebi?
Ja tri stvari, sve tri krajnje nepopularne i ponižavajuće:
1. Ja sam bila guska, koja je vjerovala da je partner funkcija od osobe koja moj život čini romantičnom komedijom. Pitanje je samo jesam li se oljudila ili i dalje samo gačem.
2. Ja sam work in progress... toliko još stvari moram posložiti nakon bračnog kraha da zapravo i nemam što predstaviti i vidjeti - osim toga da još slažem kockice svog života... što nije idealni setting za nešto više od kavice sa dragim ljudima
3. Ja nekako magično ne uspijevam pretvarati ljude u svoje prijatelje, što bi bio cilj svakog upoznavanja.

Tako da svaka moja kritika drugih stvarno nije na mjestu.

Muško-ženski odnos vrlo često počiva na traženju što se može dobiti, s posebnim naglaskom na tjelesne užitke. Tu i sad.

Žensko-muški odnos vrlo često počiva na iskustvu da se nikakvi, pa niti tjelesni, užitci neće dogoditi ako ne postoji dobar, stabilan partnerski odnos, ako ne postoji podjela poslova i istinska ljubav, koja će omogućiti oboma da se pred kraj dana osjećaju dovoljno ljudima a da bi proveli neko vrijeme jedno s drugim. Može to trajat neko vrijeme, ali ako život nije miran, komunikacija okej, poštivanje iznad svega, ljubav u stalnom porastu 15% mjesečno, netko će se nafendit na nekoga, odbit, uvrijedit i imamo još jednog kandidata za Iskricu.

Zgrabit neki doživljaj jer eto tu je pred nosom, pa kako bude je meni glupo.

Kao požderat iz Konzumovog frižidera jogurt i otvorit pakiranje Wintere, pa eto, bio, vidio, pojeo. Super, a što ćeš sutra? Koliko Konzuma možeš opljačkat instant-gratifikacijom, prije nego dođeš na neku crnu listu? I jeli ti prijalo, tako, kradom, s police, u usta, bez stola, stolnjaka, čaše vina i to?

Ima drugi scenarij:

Odeš u dućan, pa odabereš, dapače, po nekim kriterijima biraš, pa platiš, popričaš s tetom na blagajni, pa šećeš doma, pa raspakiraš, pa lijepo složiš, pa onda sve to pripremaš i onda krčkaš na laganoj vatri, dok sklad okusa, mirisa i aroma ne obuzme sva čula. Postaviš stol, pozoveš voljenu osobu. E, onda sjedneš jest.

Eto. Jesam li ja jasna oko toga?

Ja nisam Steve Jobs, a opet me bije glas da sam nemoguća, teška, da se sa mnom ne da radit, da tražim nemoguće.

Jel?

Da poslovni razgovor i pristup poslu ne počiva na:
- Ja sam jednom vidjela...
A onda druga:
- I moj brat Rober također.

Nego, ako može, na nekoj analizi, brojevima, procedurama. Neki rad. Posao. Ono, od početka do kraja. Sa odgovorima na pitanja što, kako, zašto i kada?

Jel može, ekipa?

A ne može. Što sam starija, to više vidim da je pamet i znanje isto kao atletska sposobnost. Netko, eto, može skočit 2 m uvis, netko ne može. I što da radiš? Možda biraš svoje ljude? Kad možeš. Kad ti ih daju onda shvatiš da se nemaš kome žalit. Jer su izabrali najbolje. Koji skaču koliko i oni. 50 cm, kad je dan dobar, i kad im se da.

Gaaaaaahh!

E sad, ja ne radim ništ ekstra kao Stevica. Zamislite kako je moralo biti gadno da te on pozove na kavicu i da prezentiraš nešto? Moraš to voljet, moraš to željet, moraš biti one of the gang, ljudi koji to žele.

A ako ti to nije guba? Što radiš tu? Jel to kad ti piše "voditelj" tako sexy da se ostatak života skrivaš iza fascikla?

Dakle, poštujte Stevu, poštujte ljude koji vas gnjave. Bez njih bismo i dalje gradili kuće-zemunice i mlatili slabije mamutovom kosti po glavi. Ovo računalo i divota Iskrice nije plod majmunskog urlikanja ili cupkanja na štiklicama, nego rada. Brojeva. Matematike.

Lako voljet zelene oči boje smaragda. Al, baš razmišljam. Kad te pogledam nakon nekog od juriš-projekata, a oči krvave kao u dinosaura, kosa u stilu osvajača divljeg zapada, nakon jahanja na vjetru i pustinjskom pijesku i kad odgovaram na pitanja očito promašujući temu razgovora, jer je mozak još turira - kaj onda, pitam ja tebe?

I kad se srušim na kauč nakon što sam ispregovarala neispregovorivo? Trebalo bi u profil stavit - oči dinosaura, krvave s podljevima od povremenog prekovremenog rada; kosa - pustinjska oluja; provođenje slobodnog vremena - sjedim i gledam u prazno...

:antireklama: