Čaša polupuna finog crnog vina

Nemam više nikakvih pitanja.

Sve što nam se dogodi dopustili smo da se dogodi.

Jer se nismo dovoljno poštivali. Jer smo dali u bescjenje ono što jesmo. Jer smo se bojali tražiti bolje, vjerovati u bolje, i biti bolji.

I kad gledaš u one koji su te povrijedili, tražćči da se život popravi - onako kako naivci, pjesnici, idealisti rade - dobit ćeš isti šamar, istu mantru kao nekad davno. Svi ti ljudi hoće u bescijenje nešto za sebe.

A eto. Neki od nas budu slabi. Ranjeni. Krhki. Budu ljudi. Osjete se ugroženi.

Neke od nas, s bebama na rukama, osjete potrebu za zaštitom.

A nju ti nitko neće dati, osim onih koji te bezuvjetno vole. A takvih je uvijek malo. Premalo.

... zbog emancipacije, koju smo mi, žene, strateški vrlo loše isplanirale i još gore provele.
U principu svaka pametna žena može sve, rasturati na poslu, držati kuću i djecu, volontirati za siromašne i slabe, izgledati kao super star. Fakat, može. Ako smo nekad rađale 12 komada djece i uz to držale pola km2 njive, valjda možemo i riješit excellicu i nafrčkat kosu i otić do DM-a po maskaru.

Samo trebamo super-heroja uz sebe. Ja trebam. Obori me s nogu romantikom, nasmij me, skrbi o meni, razveseli me, budi moj klaun, razbij moj stres, daj da se osjećam kao žena... Na tom poslu u cijelom tom cirkusu od života idem svijetom u kombat varijanti. Ne vozim baš kao Schumacher i preznojim se na putu do posla kad moram prestrojavati se na tri mjesta. Nekad ne uspijem, pa psujuć idem dalje i onda se oko jednog rotora vraćam prema poslu. A kad se automatska vrata moje korporacije otvore, i sa mramornog me poda zapahne me onaj miris ajkula koje mi hoće odgristi glavu, moram djelovati kao da sam super-žena. Zaboraviti da sam se bojala prestrojiti, i hodati čvrstim korakom, iako mi se nekad koljena tresu od stresa i umora.

Kad moram lupati šakom o stol, lupam, iako bih plakala (kako mi možeš tako nešto reći, direktore!), pregovaram u školi sa učiteljicom kao da sam obučena drito u Hagu, bijem se za parkirno mjesto s BBB.ovima kad vozim dijete u Klaićevu...

Baratam računicama, investicijama, budgetima kao Warren Buffet, diskutiram sa inženjerima kao da kužim - da nas ne preeslaju na poslu za veću lovu.

I onda dođem doma i tamo trebam biti žena. A osjećam se kao marinac usred misije, adrenalin gori.

Zato trebam super-heroja. Nekoga tko će voljeti combat-super-ženu koja se snašla u histeriji od vremena, ali i ženu koja i dalje treba malo tuđe snage, ludosti, ljubavi, nježnosti i da - muške samosvijesti i arogancije. Nekoga tko moje ne neće pretjerano ozbiljno shvatiti, i znat će me zavesti, nasmijati, opustiti. Netko tko će i ispod važne uredske haljine vidjeti blagu, nježnu i emotivnu ženu.

Žene fakat mogu sve, ali treba nam muški back-up. I ide mi na živce kad se i tu usučete i čekate da i taj šesti kut preuzmemo. Neću.

Neki ljudi iz mog inboxa misle da pikseli mogu napraviti neki shortcut, ravno iz potpunog nepoznanca u voljenog muškarca.
Ne mogu.
Mogu samo zatuć put.
Ja to ovako vidim. Svi smo mi neka energija, vibracija života, atomi oko kojih su elektronske ljuske, pune nekog svog posla, ritma, frekvencije i prostora.
Ako zamahneš prebrzo, sve te ljudske se naboraju i natisnu...promijene smjer, iazovu kaos i krenu opet u neku rutinu, ali rutina izazvana kaosom i poremetnjom nije neka sreća... Upiše se taj neki bug kojeg ne bi ni Gates našao...

Prikradi se... pridobij elektrone. Pusti život da odradi svoje, pronađe frekvenciju sinergije. Priđi bliže, pa dalje, pa opet bliže i tako će nekako i duša pronaći svoj put.

Tu i sada... ma tu i sada je tu i sada sreće. Jednom kad je sve dobro, nećemo se sjećati samoće. Ali, ako pleše onaj bug zbog zaskakanja života (ja vjerujem da u svima nama vibrira i kruži taj divni, čarobni Život) ostat će gorčina.

Pusti. Da bude. Da ide. Je kako je. I ako smo suđeni, ako je moj put tvoj put, budemo došli do tamo. Put do tamo je kroz stotinu kava, zoološki vrt, koje putovanje, stotine smijeha, pokoji plač, nešto ljutnje... i nema druge.

I ja jedva čekam sigurnost ljubavi, strasti, nježnosti, zajedništva. Ali, to se ne da ubrzati. Je kako je. Zato bolje polako, ide brže tim putem.