Svitci s asfalta

Tragovi stopala budističkog svećenika u drvenom podu)

Link na članak: Link

Često pišem o tragovima koje su ljudi i događaji ostavili na meni ili mome životu. Napišem i koju o tragovima koje je ostavilo vrijeme. Vidim jutros bore kod obrva, dok sam se umivala, na hladnom jutarnjem svjetlu još su izraženije. Ne smetaju mi smijuljice, nego ove koje sam primijetila danas, od mrštenja. Znači li to da sam se počela više mrštiti nego smijati?

Tragovi nezadovoljstva. Mislim si, morali su oni ipak nastati kroz vrijeme. Kao što more dugo i postojano usjeca svoje tragove u kamen. Sjeti me to na članak na kojeg sam naišla neki dan, o budističkom redovniku koji je upornim molitvama na istom mjestu ostavio trag stopala u drvetu.

I, kao što to biva, kad obraćaš pažnju na sinkronicitet, poklopi se da mi u pozadini svira Caro.
Pjeva ona meni:
„All my steps are memorized
Swaying to a rhythm so nice.
Patterns of my feet tattoo the floor
They're frozen there like ice.“
(Caro Emerald, „Ghost of you“)
Link

Misao mi dalje odluta na tragove koje sam ja ostavila na drugima. Za mnoge vjerojatno ni ne znam. O nekima ne želim razmišljati. Bavim se sobom, jer se u konačnici, uvijek bavimo sobom. No pitam se ipak, jesam li ostavila trag. Ne mislim na onaj veliki, trag u svijetu i smisao života. Već onaj, mali, ljudski. Koji i nije tako mali.

Pričamo često, pa i ovdje, kako su nas oblikovali ljudi i događaji. Zato smo to što jesmo. A kako sam ja oblikovala druge? Jesu li dobili ili izgubili. Jesam li ih obogatila ili opljačkala? Jesu li ostali ili ih vrijeme prebrisalo? Da li je to uopće važno?

Voljela bih vjerovati da su moji tragovi lijepi i plemeniti kao patina. No, ne mogu to tvrditi sa sigurnošću.

Podvodna fotografija Romi Burianova

Link


Potaknula me purpurna da sročim jedno pismo. Nije to pismo upućeno nikome posebno, više kompilacija misli koje sam u nekim periodima života trebala reći ili napisati. Nije fikcija, ali nisu ni činjenice sasvim. Pišem prema raspoloženju, vrlo vjerojatno neće biti romantično. Zapravo, bit će to neljubavno pismo. Pismo poslije.

Nezaboravljeni,

koliko mi je tvoja šutnja rekla. Primijetila sam da si sve nemirniji, da je „mi“ sve češće bilo „ja“ kada bi govorio o planovima. Primijetila sam, ali nisam ništa govorila jer sam se bojala da će te to još više udaljiti. Sve češće je bivalo da zalupiš vrata i odeš u ljutnji. Ljutnji zbog sasvim trivijalnih stvari. Odjednom je sve što je na meni bilo dražesno i simpatično, tebi postalo iritantno.

Dugo te ne bi bilo. Kada bih pitala gdje si bio, odgovorio bi da si šetao. Sjedio bi šutke, stisnutih usana, ukočene brade. Prvi put mi je tvoje lice izgledalo staro i .. ne znam.. zlo.

Taj put mi je pao pogled na ruke i vidjela sam da drhte. Pojmim svu bol trenutka i zazebe me oko srca. Poslije sam uvijek pričala da sam znala da se nećeš vratiti, ali nisam. To sam dodala kasnije kad bih prepričavala tu priču. Uljepšano, da odjenem sramotnu golotinju trenutka. Rijetko koja riječ siječe tako kao - kraj.

Nisi pitao kako sam. Jesi li se pitao kako sam? Jesi li mario? Jesi li me ikada volio? Zaboravi, nije važno.
Dobro sam. Bolje. Dobro je možda pretjerano. Dobro bih bila da sam ti sočno opsovala. Tada. Da sam izbacila sve prešućeno.

Neću ti reći hvala za sve. Neću ti reći hvala za teret kojeg nisi znao nositi i kojeg si izbacio sa svojih ramena, ravno na moja.
Za jedno ću ti ipak reći hvala.

Hvala ti što si otišao!

Anna Paik, "Pismo"

Naiđeš tako na tuđa stara pisma i, unatoč nelagodi, pročitaš ih. Ljudska znatiželja je iskonska, ta potreba gurnuti nos u „tuđa posla“. Evo i blogovi. Utaže tu našu žeđ za poniranjem u tuđe glave i srca. Čitaš tuđu intimu, tražiš ju između redova. Nekad ju i izmišljaš, nadodaš, nakitiš.

Nisu li poznate i objavljivane prepiske poznatih, njihovi dnevnici, ljubavna pisma? Biografije sa svim prljavim detaljima. Nije li to prihvaćeni trač? Navodno nitko od nas ne voli tračati. Svi gledamo „svoja posla“ i osuđujemo one koji „guraju nos gdje mu nije mjesto“. Ili gdje je granica između trača i.. nečeg drugog?

Imamo svoje mišljene o pročitanom, viđenom, onom što smo čuli. Prosuđujemo i osuđujemo – „Ja ne bih nikada tako“ ili „postupili su kako treba“. Razumijemo sudionike ili ne.. nije ni bitno. Poanta je da svaki puta kad pričamo o drugome, pričamo o sebi. Kako često komentar zabludi, ode u nekom drugom smjeru, otputuje.

Društveni mediji donijeli su našu intimu na pladnju, svima. Nikada nismo bili izloženiji, prikazani i prokazani. A opet, nikada nismo bili tako udaljeni jedni od drugih. I ta nasmiješena lica s putovanja, selfiji, torte, djeca, životinje… Dekoltei, stražnjice, torza, mišići. Haljine, cipelice, torbice, noktići, auti, motori. Moja frendica i ja. Moj dragi i ja. Moj pas i ja. Slučajni prolaznik i ja. Katedrala i ja. Slapovi i ja. Ja. Opet ja. I ja. Ali nisam ja.

Nema tu onog sadržaja kakvog su pisma čuvala. Čovjek čovjeku. Misli pretočene u slova. Nekad su tekle lako, u jednom dahu. Nekad su zapinjale. Naročito kada je bilo teško reći, to što se napisalo. Nema delete, copy-paste, undo. Tu je sve rečeno iz prve. Iz rukopisa se moglo pročitati ono što se nije moglo čuti u glasu. Imamo whatsapp, viber, skype, messanger; lol wtf?! Idk, yolo, :) , :D, XD. Opet zalomi se i da današnjem svijetu da se ljudi pronađu i dopisuju modernim pismima – mailom. Ima to draž. No, rukopis je bio osoban, svojstven, jedinstven. Možda su mi najljepše riječi i najdublje misli upućene baš napisane.

Kad smo kod rukopisa, pade mi na pamet jedan doživljaj. Prošlo je dosta vremena od tada, u antikvarijatu sam prelistavala stare knjige, iz prve polovice dvadesetog stoljeća. Iz čiste znatiželje. Listala sam neku s poezijom, ne sjećam se više čije su pjesme bile. Na jednoj stranici je uz tiskani tekst, bio nečiji zapis. Pisan onim starinskim kićenim rukopisom. Stihovi, kao odgovor na stihove iz knjige. Mislim da su ti stihovi bili od tog davnog zapisivača po marginama. Tada nije bilo pametnih telefona s kamerom da ovjekovječim to djelo. Sjećam se da sam danima u glavi o tome razmišljala i zamišljala autora stihova. Jednom je bio sušićavi student, drugi put dokona domaćica, treći put.. Opet se vraćam na početak ovog zapisa – ljudska radoznalost. Negdje sam pročitala da knjiga sadrži duhove svih koju su je čitali. Vjerujem da ima istine u tome.

I, evo, i u ovom su zapisu utkani djelići mene. Sad što jesam ja, a što bih htjela biti, eh, tko bi znao.

---
Link na stranicu gdje korisnici na novi način stvaraju motive klasičnih likovnih djela fotografijama. Link
Možda nekoga inspirira na vlastiti foto uradak :).

Fotografija: Lucy Jane Purrington

Koji je dan prikladniji od današnjeg za prisjećanje na klasike viktorijanskih gotičke estetike i romana strave. Čudnovatih priča u izmaglici i s osjećajem jeze.
Kada padne mrak, što će danas biti rano, i kad se spusti magla, a svježina uđe u kosti, bit će idealno okružje za čitanje poneke takve priče, pod dekicom i noćnom lampom.

Naišla sam na stranicu (Link) prevoditeljice Andree Šimunić, na kojoj je objavila svoje prijevode klasičnih horor priča.
Mislim da svatko može pronaći neku za sebe od slijedećih:

Vampir, John William Polidori
Ukleta nevjesta, William Harrison Ainsworth
Magičar, Edward Bulwer-Lytton
Smrtni besmrtnik, Mary Shelley
Berenika, Edgar Allan Poe
Mladi gospon Brown, Nathaniel Hawthorne
Oklada s vragom, William Makepeace Thackeray
Medaljon, John Yonge Akerman
Uskrsnuće vampira, James Malcolm Rymer
Što je to bilo?, Fitz-James O’Brien
Hladni zagrljaj, Mary Braddon
Sablasna kočija, Amelia Edwards
Suđenje za ubojstvo, Charles Dickens
Demon Dickon, Joseph Sheridan Le Fanu
Neobičan san, Mark Twain
Noćna događanja kod Mrtvaca, Ambrose Bierce
Markheim, Robert Louis Stevenson
Slučaj lady Sannox, Arthur Conan Doyle



Fotografija: Lucy Jane Purrington

Možda je E.A. Poe prvi koji padne na pamet kada pričamo o mračnom, tajanstvenom, onostranom. Još uvijek mi je draga njegova poetika, i nakon toliko čitanja.

A kad smo kod klasika, ne smijemo zaboraviti ni pripadnika kraljevske loze glumaca u filmovima strave: Vincenta Pricea. Ta su dvojica utkana u poslasticu žanra: „Pad kuće Usherovih“ (link na film:
Link)


Eto zanimacije za ljubitelje ovakvoga izričaja!

Fotografija: Anka Zhuravleva

Ponekad je teško reći kada završava jedna, a počinje druga priča. Preklope se ponekad, a zna biti i da ova prošla prati novu kao sjenka.

Kada nam netko prestane nedostajati? Onda kad ga prestanemo voljeti. Ili ga prestanemo voljeti upravo onda kada prestane nedostajati. A možda to uopće nije povezano. Neki nedostaju i prije nego odu.

Koliko možda… koliko ponekad.

Nekad nedostaje taj netko i prije nego ga upoznamo. Uvijek kad slušam „The day before you came“ od ABBA-e, razmišljam da je to sve upravo tako. Živim iz dana u dan, bavim se svojim dnevnim aktivnostima. Neki dan je bolji, neki je lošiji, ali se nižu, u pravocrtnom gibanju.

Onda bane u život ON. On pisan Caps Lock-om. Neki ljudi u život ulete kao uragan i protutnje kao uragan. Ostave iza sebe ruševine. I svejedno nedostaju.

Prije nego dođe, osjetiš ga. Čezneš za njim. Kažu da je noć najtamnija pred zoru. Kažu da netom prije nego upoznaš svoju srodnu dušu, osjetiš najveću usamljenost. Usamljenost duboku kao bezdan. Kažu da je sve to za ljude. Kažu…
I tako se zapis o nedostajanju pretvorio u zapis o čežnji. Možda je to isto – možda su to lice i naličje istog zlatnika.

Ne sjećam se dana prije nego si stigao, ali TAJ dan je ostao trajno upisan u memoriji.
-----
Link

ABBA – The Day Before You Came

I must have left my house at eight, because I always do
My train, I'm certain, left the station just when it was due
I must have read the morning paper going into town
And having gotten through the editorial, no doubt I must have frowned
I must have made my desk around a quarter after nine
With letters to be read, and heaps of papers waiting to be signed
I must have gone to lunch at half past twelve or so
The usual place, the usual bunch
And still on top of this I'm pretty sure it must have rained
The day before you came

I must have lit my seventh cigarette at half past two
And at the time I never even noticed I was blue
I must have kept on dragging through the business of the day
Without really knowing anything, I hid a part of me away
At five I must have left, there's no exception to the rule
A matter of routine, I've done it ever since I finished school
The train back home again
Undoubtedly I must have read the evening paper then
Oh yes, I'm sure my life was well within its usual frame
The day before you came

I must have opened my front door at eight o'clock or so
And stopped along the way to buy some Chinese food to go
I'm sure I had my dinner watching something on TV
There's not, I think, a single episode of Dallas that I didn't see
I must have gone to bed around a quarter after ten
I need a lot of sleep, and so I like to be in bed by then
I must have read a while
The latest one by Marilyn French or something in that style
It's funny, but I had no sense of living without aim
The day before you came

And turning out the light
I must have yawned and cuddled up for yet another night
And rattling on the roof I must have heard the sound of rain
The day before you came

Slikala 2016., akril na platnu.

Danima mi se u razgovorima i razmišljanjima provlači kao lajtmotiv potreba za ljepotom. Možda ljepota i nije najsretniji izraz. Nije nužno niti ono što izaziva ugodu. Možda bi najbliže bilo reći da se radi o težnji za onim što mi privuče i okupira pažnju, barem na trenutak. Nešto što vidim, čujem, osjetim miris, dodir – ukratko zatitra u nekom od čula.

Nije to bijeg od svakodnevnice, upravo suprotno – takav doživljaj me uprisutni. Vrati u sada i ovdje. U ishodište u kojem stojim. Izvan filmova u glavi, briga, tlapnji, situacija s drugim ljudima koje su ionako samo prolazni, jureći na pokretnoj traci života.
Čujem samu sebe često u zadnje vrijeme kako govorim. „Nije to život, život je nešto drugo“. A možda je „život“ upravo ova mirisna šalica kave; leptir, cvijet, nebo koje gledam; more i pjesma koje slušam. Zagrljaj koji znači i topli vjetar na licu. Pokret, ples, rad u vrtu, kreativno stvaranje...

A vidiš, loši događaji i negativni ljudi me ne upristnjuju. Od njih se imam potrebu odmaknuti, izaći iz ovog trenutka u neki budući. Ili prošli – kada je bilo ljepše. Iako nije dokazano da je zaista prije bilo ljepše, jer moguće da tada kad je bilo sada, nisam mislila da mi je dobro.

Vjerujem da ću uvijek biti kao svraka – zaletjeti se na svaki sjajni predmet, pa bio on zlato ili obična krhotina boce Coca-Cole.

Link

slikala jučer.

Ugledam jučer u šetnji dvije pčele kako marljivo skupljaju med na čičku. Taj je čičak na daleko jedini cvijet, jesen je preuzela ostatak livade.

„Vidiš, sad je i čičak dobar “, pomislim. Pčele ne razmišljaju o tome, one rade one što su uvijek radile.

Tako je nekako i s nama ljudima. Nužda prisili da se snađemo, postanemo dovitljiviji, smanjimo očekivanja, a ponekad i shvatimo da je i manje dovoljno.

Nekada smo primorani uzimati med s čička, a nekada otići na druge livade.

Znam po sebi, ali i ljudima oko sebe da smo u ovim teškim vremenima spoznali širinu vlastitih granica. Svatko za sebe našao put i način. Shvatio da nitko neće umjesto njega. Mora raditi, što mora, u danim okolnostima. Svaki je taj kotačić u mehanizmu svijeta važan.

Ne treba žaliti za cvjetnim livadama, one će opet doći kada bude vrijeme, a u međuvremenu raditi ono što se može, najbolje što se može.

Reći će netko, evo nje opet – ptice, cvijeće, leptiri i pčele. No sve što me zanima u životu, mogu naučiti iz prirode.

Oduvijek sam voljela basne. Evo jedna Ezopova s pčelama:
„Jupiter i pčele

Pčele su bile nezadovoljne što su uvijek morale raditi samo za nezahvalne ljude. Jednom
donesu bogu Jupiteru najčišćega saća na dar, i zamole ga da naredi da od uboda njihovih
žalaca jako boli.
Jupiter se razljuti radi osvetljivosti tako malih životinja, pa im reče:
- Neka bude kako želite, ali da i vi poginete izgubivši žalac.

Ne daj da te mržnja
Bogzna kam odvuče,
Posljedice njene
Vazda teško muče!“


Slikala jučer.

Evo i pjesmica (nisu pčele, ali su ptičice).
Link
Bob Marley,Three little birds

Slikala danas

Još jedan ludi radni dan u strci, žurbi, brizi i strahu za budućnost. Jurim ulicama, a oko mene zgrčena lica, mrka, bez smješka. U prolazu čujem Agrokor, Todorić, Agrokor….Auti trube, guraju se, čuju se psovke kroz otvorene prozore. Osjećam grč i zebnju nakon neugodnog sastanka, drugog u ovom danu.

Stojim na križanju Vukovarske i Miramarske i gledam grupicu ljudi koja je izašla iz tramvaja kako prelaze zebru. Neki pričaju na mobitel, neki hodaju pognute glave, a neki bezizražajno gledaju pred sebe. S nadom pogledam hrpicu studenata, očekujem smijeh i čavrljanje. Barem od njih. Nema.

Pogledam niz Vukovarsku prema Lisinskom, drvoredi su zažutjeli. Lijepi je dan. Oduvijek sam voljela jesen u Zagrebu. Ovi bi se studenti trebali smijati, razmišljam razočarano. Mi smo se smijali, pomislim.

Krenem prema autu i pogled mi padne na hotel „International“. Zastanem i utiša se sve. Plavetnilo neba ogleda se na staklu kao na moru. A zgrada preko puta titra kao na uzburkanoj vodi. Ljepota je još uvijek tu, pomislim. Samo je ne primjećujemo. Žurimo i tonemo u svakodnevno crnilo.

„Uspori.“, pomislim, "Sve će biti dobro". Zazvuči mi to poznato.

Dok sam hodala do auta, osjećala sam se bolje. I sjetim se riječi pjesme „Slow down“ od Imany. Slušam ju dok ovo pišem.. i nosi me njen umirujući glas.
-----
Link

"Slow Down"

Slow down
Take your time
It will be alright
If you decide to take it on the signs
Take it easy
Take it easy

Oh slow down
Take your time
It will be alright
If you decide to take it on the signs
Take it easy
Take it easy

Oh slow down

And I understand
Life isn't a friend
It's so hard, sometimes
But guess what
You're not the only one
The door is shut
But so is your mind

And I understand
Life isn't a friend
It's so hard, sometimes
But guess what
You're not the only one
The door is shut
But so is your mind

Slow down
Take your time
It will be alright
If you decide to take it on the signs
Take it easy
Take it easy

Oh slow down
Take your time
It will be alright
If you decide to take it on the signs
Take it easy
Take it easy

Oh slow down

But let me explain you
Don't have to complain
Look at the bright side
Open your eyes
Along with your mind
It's not so bad
God is love and love is all around

You do the best you can
Doesn't have to be grand
Open your arms
Now is the time
To get on with your life
Hold on
Mend your heart and enjoy the ride

Slow down
Take your time
It will be alright
If you decide to take it on the signs
Take it easy
Take it easy

Oh slow down
Take your time
It will be alright
If you decide to take it on the signs
Take it easy
Take it easy

Oh slow down


Slikala danas

(Steve Henderson, "Spirit of the canyon" )

Link

Nisam ja ljubav tvoga života.
Ona je ostala tamo; u boljim vremenima.
Ona spava na mekoj postelji od sjećanja.
Postelji koju ćeš joj i noćas prostrijeti.
Bili ste mladi. Bili ste nevini i neokaljani.
Fantazije uvijek pobjeđuju stvarnost.
Ne mogu se boriti sa Sjenom.
Ja - žena od krvi i mesa.

Nisam ja ljubav tvoga života.
Ta je ljubav potrošena, doživljena, završena.
Kad je umrla, ti su ju uskrsnuo.
U mislima si izgradio hram.
I štuješ. Štuješ davno umrlu ljubav.
Jednom, kad se umoriš i odlučiš
da je dosta lupanja glavom o zid –
nazovi me.

Do tada, voljeni, široki ti bili zidovi.

Slikala: listopad, 2017.

Dok sam jučer šetala svojom uobičajenom rutom, primijetila sam da se jesen potpuno pokazala u svojim bojima. Učinilo mi se to nekako naglo. Još neki dan je bilo zeleno. Prvi mraz i otpast će lišće, pomislila sam. Ciklus prirode - ciklus života.

Sjetilo me to na prekrasan dokumentarni film „Samsara“. Sam je naziv sanskrtska riječ koja simbolizira vječni ciklus života i smrti. Pogledala sam film kada sam došla kući, nevjerojatnu „vođenu meditaciju“ kako ga nazivaju, koja navodi na razmišljanje o ljudskoj vrsti i svijetu kojeg stvaramo milenijima. Ljudima i prirodi u neprekidnom plesu.

Okružena lošim vijestima, ružnoćom, medijima i pop kulturom koja traga za senzacionalnim, mračnim i tragičnim, bježim često u prirodu. Kako bi se regenerirala, napunila snagom i očistila misli, odmaknula od ljudi, zaboravljajući ponekad da i čovjek može stvarati ljepotu koja stremi onoj božanskoj ili prirodnoj.

Možda zato i volim umjetnost – podsjetnik da smo više od organizma, od krvožednih stvorova koji uništavaju sami sebe i planetu – da smo više od krvi, znoja i suza.

Izgubili smo onog trena kada smo odlučili pobijediti prirodu, Svemir, Njega …, ali smo putem stvorili i nevjerojatne stvari. Ne samo one materijalizirane, već i one fluidne, neopisive – tvorevine duha, duše intelekta i srca.

Čovjek se pita o smislu. O svojoj svrsi. A dok se on pita, život se odvija u svojim ciklusima. Primijeti, ovako kao ja danas, da je došla jesen. Iznenadi jutarnja magla, Sisvete su na vratima, tmurni dani. No dođe i zima, proljeće, ljeto…
I što ostaje – učiniti najbolje što mogu i znam. U međuvremenu uživati u sitnim stvarima – nakon šetnje, popiti topli čaj i pogledati inspirativni film.

Ja ću i danas pogledati jedan od ovih sličnih filmova, bez govora i razmišljati slušajući glazbu i gledajući dojmljive slike.

Linkovi:
Samsara (2011): Link

Baraka (1992): Link

Trilogija:

Koyaanisqatsi (1982): Link

Powaqqatsi (1988): Link

Naqoyqatsi (2002): Link

Još dvije s fotografije jučerašnje šetnje:

Grom, rujan, 2017

Pisala sam ovdje o Nini, psu kojeg sam spasila i koji je spasio mene na neki način. Međutim, kako to često u životu biva, nisam stigla pisati o Gromu. Često ne stižemo, podrazumijevamo, mislimo da imamo vremena, dok jednog dana to više ne bude slučaj.

Priča o Gromu bila je obična priča o psu ljubimcu, a onda ju jučerašnji šokantni odlazak pretvori u nešto drugo. To je bio hrvatski ovčar, mali prgavi neobični pas. Zapravo je pas mojih roditelja, ali puno vremena je proveo s Ninom i sa mnom. Nina ga smatra svojim. Jutros ga traži i zavija.

Smješno i simpatično mu je ime bilo – puno ime Crni Grom, to su mu nadjenule nećakinje kad su bile male – ime za rasnog konja, ali ga je on ponosno nosio. I odgovarao mu je. Bio je posve neobičan i svojeglav pas, omiljen u susjedstvu. Svakoga je primio u dvorište, ali nitko nije smio otići.

Volio je napadati velike pse, a kada bi ga oni svladali, pravio se mrtav. Legao bi na leđa i ukočio se. Kada bi jači pas odustao i krenuo svojim putem, mali bi ga napao s leđa. Jedino čega se bojao su mačke. Njih bi zaobilazio u širokom luku. Poštara nije volio, kao i svaki pas koji drži do sebe.

Mnoštvo je takvih sitnica, osobitosti i ponašanja po kojima je bio jedinstven. I bez kojih od jučer moramo. I znam da kad danas Nina i ja izađemo iz dvorišta i krenemo našim putevima kroz livade i polja da će ova praznina koju osjećam biti kao svemir.

Napisala sam ovu priču jer ju je Grom zaslužio, neka sretno trči nebeskim livadama.

Grom i Nina, ljubav je to bila:

Gledala je svoj odraz u ogledalu dok je češljala kosu. Svakim je danom bila sve više prošarana sijedima. Soba je bila u polumraku i tišini kasnog poslijepodneva. Do uha joj dopru kapi kiše na olucima. Zastala je i osluškivala. Zvuk joj je bio tako poznat.

Naglo se okrenula i pošla prema komodi u dnevnoj sobi. Izvukla je CD, izgreben od čestog korištenja - Paco de Lucia. Sobom se razlio zvuk „Entre dos aguas“ .(Link)
Uz taktove glazbe i uz ritam kapi kiše počela je njihati bokovima. Lagano, senzualno. Klizila je rukama po tijelu dok se uvijala. Glazba je bila sve brža, ona se sve brže okretala.

Kako joj postajalo sve toplije tako joj pred očima sve jasnije bila davna vruća ljetna noć . Plesali su i smijali se. Opijeni od vina, muzike i vrućine. Upoznala ga je na nekoj svadbi. Bio je drugačiji od svih iz njenog društva jer je znao i htio plesati. Imao je gipke i sugestivne pokrete. Plesali su puno na početku veze, a onda se to prorijedilo. Na kraju je prestalo. Nestalo je i plesa i strasti.

Strast. Nedostaje joj strasti. One što prožima i nosi, što sve pokreće i okreće. Plesala je i dalje, okrećući se po sobi i zapinjući o namještaj. Lupala je nogama i pod i nije marila za susjede ispod. Neka se bune, nije ju bilo briga. Smijala se i nekome sa strane vjerojatno bi djelovala mahnito. Ona se osjećala dobro i to je bilo jedino važno u tome trenutku.

Završila je skladba i tišina joj otela zanos. Stajala je zbunjeno nasred sobe. Nastavili su se nježni zvuci „Adagia“ i ona je sjela na pod. (Link). Strast. Zašto više nema strasti? Zašto je nestala? Što ih sprječava? Zašto više ne plešu, ne raduju se trenucima koje provode zajedno? Kažu život. Nije im to uzeo život, uzeli su si to sami.

Ustala je, mekim hodom u ritmu Adagia otišla prema stolu gdje je ležao mobitel. Napisala mu je poruku: „Požuri doma“.
Nasmiješila se sama sebi i pomislila kako će se iznenaditi kada dođe kući dok je vadila svileno rublje s dna ladice.



Slikala Anna Razumovskaya

Slikala: listopad, 2016.

Na današnji dan, prije 77 godina, rodio se John Lennon.
Još uvijek sanjamo svijet kakvog je i on sanjao.

Čini mi se prikladno odabrati njegovu pjesmu "Imagine".

Link

Imagine there's no heaven
It's easy if you try
No hell below us
Above us only sky
Imagine all the people living for today

Imagine there's no countries
It isn't hard to do
Nothing to kill or die for
And no religion too
Imagine all the people living life in peace, you

You may say I'm a dreamer
But I'm not the only one
I hope some day you'll join us
And the world will be as one

Imagine no possessions
I wonder if you can
No need for greed or hunger
A brotherhood of man
Imagine all the people sharing all the world, you

You may say I'm a dreamer
But I'm not the only one
I hope some day you'll join us
And the world will be as one

Slikala: Nova Gradiška, listopad, 2017.

Uvijek iznova dobijem neke male lekcije o životu i ljubavi, onako usput, ne tražeći. Razgovarajući s ljudima i slušajući. Ovaj puta bilo je to od bake, kod koje sam bila prošli vikend u Novoj Gradišci. Ima 89 godina, ali je lucidna, vitalna, sve vidi i sve čuje. Ona je još puna planova i stalno govori da je svaki novi dan - dar. Kaže i da je svaki novi dan, nova sreća.

Kaže ona meni: „Odi sad na pijacu, i uzmi ljubičastih i žutih maćuhica. Traži Slavu, njene su najlipše.“

„Zašto? Pa sad zima dolazi.“ pitam je u čudu.

„Ehe, pa sad se maćuhice sade da cvatu u proliće. Metnit ću ih tamo pred kuću nek se vide i s ceste i s pendžera.“

„A kako ću znati tko je Slava?“

„Znat ćeš.“

Stvarno, čim sam vidjela nizove šarenog cvijeća, znala sam da sam na pravom mjestu. Razgovarajući sa Slavom, objasnila sam „čija“ sam. Kao i u svakom malom mjestu, njoj je to bilo dovoljno da zna svašta o meni. Pa i ono što ja ne znam. Baka joj je stara „mušterija“, kaže:

„Vidiš ti kako ona ima vjeru u sutra. Ne sumnja da će u proljeće gledat' maćuhice“.



Slikala: Nova Gradiška, listopad, 2017.

Dok sam se vraćala, razmišljala sam o nesalomivom duhu. Puno je toga prošla svih tih godina, dobrog i lošeg. Teškog rada i teškog života. Rijetko je bila nasmijana, ali je uvijek bila pozitivna. Kada sam stigla, s maćuhicama, kao da je naslutila moje misli. Rekla je:
„ Vidiš, sinko, danas sam se probudila i ne boli me jako. Bog je htio da još budem na zemlji, pa šta ću ja onda nego radit šta i uvik-sadit cviće. A šta će bit, bit će.“ Uzdahnula je, malo šutjela, zatim pogledala prema gore.

„Razmišljam ja i kako ću pred dida gore“. Djeda nema već petnaest godina.

„Spremila sam ja svoju smrtnu robu, samo mi se čini da mi je ona bluza tamna. Obucite mi onu šarenu, did tu voli. I one svilene čarape.“

I shvatim u trenutku da je ta ljubav još tako jaka i mlada, a on njoj vrijedan truda. I da to nju čini sretnom.
Tu sam večer legla s radošću i iščekivanjem novog dana.

Par fotografija iz Nove Gradiške:


Šarenilo s tržnice

Upravo su postavljali ulični šah, uskila s pozornice koja je postavljena na glavnom trgu:



Malo bundeva :))

Zadnji put se okrenula i pogledala iza sebe. Zatvorila je vrata i otišla u noć. Ispred nje su bila neka druga mjesta. Možda ljepša, možda sretnija, možda nisu – tko bi to znao. Vidjet će.
--
Nije lijepo otići bez pozdrava pa eto, malo pisamce. Ponijet ću sa sobom lijepa sjećanja, njih je puno više. Ružno će ispariti putem. Naučila sam puno u ovih godinu dana. O sebi i o drugima.

Svima želim sreću i da nađu ono što traže.

Bila mi je čast i zadovoljstvo.

Hvala na pažnji.