Svitci s asfalta

(slikala rujan, 2017.)

U hladne dane najbolje prija topla juha. U jesen volim juhu od gljiva i juhu od buče. To su ti jesenski okusi koji mi rasvijetle tmurne dane. Juha od buče ima i tu prekrasnu narančasto-žutu boju, koja zamjeni boju sunca. Kompot od dunja to isto čini.

Sjetila sam se danas kratkih dana i dugih noći kod bake u Slavoniji, koje sam provodila kao mala. Imala je peć na drva i pekla bi na večer bundeve („dubleke“ kako ih je zvala). Bile bi mekane i slatke, s blagim okusom dima, a nama djeci bi ih baka još malo pokapala medom. Prijale su nam promrzlima od cijelog dana jurnjave po blatu i kiši. Malo toga mi je kasnije tako bilo ukusno kao te bundeve. Možda jedino grožđe - crni Muškat Hamburg i bijele trešnje iz djedovog vinograda. Nema više djeda, nema više njegovog vinograda.

Bundeve moja baka nije kuhala, njoj su juhe bile samo kada neka životinja „stane u nju“ – od mesa. S bundevama je hranila svinje i bila jako nepovjerljiva prema novotarijama koje bi kuhala moja majka, a još više ja. Volim se igrati začinima, iskušavati neke nove kombinacije.

Nezaboravno mi je kada sam prvi puta za nju kuhala svoju juhu od muškatne bundeve, kako je s neodobravanjem sjedila i gledala. Svaki puta kad bih ubacila neki začin bilo bi: „Ajme, diko, šta ti radiš. Kakav je ovo napoj.“ Dugo sam je nagovarala da proba tu moju juhu. Pojela je, nije ništa komentirala. Tu večer je tražila recept, samo je rekla da bi ona dodala vrhnja.
---
Recept (pogodno i za vegane), brzo i jednostavno:
1 Muškatna bundeva (može i Hokaido)
1 luk
2-3 češnja češnjaka
Mljeveni suhi začini: sol, papar, cimet, đumbir, crvena paprika, klinčići

Bundevu u kori očistiti od sjemnki. Prerezati na pola i kratko ispeći u pećnici. Narezati na kockice i prepržiti na luku i češnjaku. Dodati začine da se dobro upiju u bundevu. Dodati vode dovoljno da prekrije bundevu i pustiti da zakuha. Skinuti s vatre i kad se malo ohladi izmiksati u kašu štapnim mikserom.
Poslužiti s bućinim uljem i prženim bućinim sjemenkama
Može i s vrhnjem.

Ovo je Izabela, Muškat je ostao u sjećanju:

(slikala rujan, 2017.)

(slikala kolovoz, 2016)

Link
Nije kiša siva.

Sramota si za ženski rod. Saberi se. Zagađuješ ovaj blog mjesecima. Nitko nema poganiji jezik od tebe, a ovi bjedni blogovi s kojima teroriziraš sve prisutne pokazuju i kvaran karakter.
Pa sad hejtaj, zajedno sa svojom simpatizerkom koja poziva na linč svaki put kad ljude izazove.
TO ja gledam već godinu dana!
Fuj!

Trisha Lambi, "Draped In Red"

Postoji ono famozno: „Reci mi nešto o sebi“ kod upoznavanja.

„Što te zanima?“ često slijedi. Zatim razmjena informacija što radiš, gdje živiš, što si po zanimanju, s kim živiš, jesi li slobodan ili u vezi…

A ja? Što mene zanima?

Što sanjaš? Čemu se nadaš? Što voliš? Čega se bojiš? Što te raduje, a što žalosti?

Želim slušati o TEBI. Kako razmišljaš. Tko si ti, ne što si ti. Kamo ideš kad si sam? Kamo ideš u svojim mislima?

Koliko nekoga zaista možeš upoznati je upravo onoliko koliko on poznaje sam sebe. Ta je igra otkrivanja slatka i zanimljiva. Uvijek te iznova mami, da otkriješ nešto i o sebi samome. Kroz razgovore, interakciju.

Znaš one duge noći provedene u razgovoru – od priča o životu, preko šala i smijeha, do otkrivanja tajni, tamo pred jutro, kad ti omamljenom od umora popuste sve barijere.

Ili razgovori u mraku, kada je puno lakše otvoriti dušu. U potpunom mraku samo se misao vidi i čuje glas. Jedino drhtaj glasa otkrije skrivenu suzicu. I emociju koja se rađa.

Ili duge besciljne šetnje, kada se prvi puta isprepletu prsti, stidljivi znak da se povezanost produbljuje.

Želim spoznati svu tvoju ljepotu i ružnoću, kada si cvao i kada si venuo. Pričaj mi kada si bio jak i kada si bio slab.

Pričaj mi kada si živio i kada si umirao.

Pričaj mi tko si ti, ne što si ti.

Tražila sam jučer nešto kod svojih i naišla na ovu monografiju „Kolo hrvatskih umjetnika I.“ iz 1906. koju je Izdala Matica hrvatska. Prikazuje najnovija djela hrvatskih likovnih umjetnika toga doba. Ono što mi je zanimljivo je uvod dr. I.Kršnjavog, koji progovara o aktualnom stanju u umjetnosti i estetici.

Bilo mi je kao da sam sjela u vremeplov i čitala neku davnu mrežnu stranicu, kakve sada u 2017. oblijećem na internetu.
Kršnjavi ovako započinje:

“Matica hrvatska stupa ovaj put pred općinstvo s ovećim brojem hrvatskih umjetnina.
Ne može se kazati, da je svaki naših umjetnika tako zastupan te bi se iz tih reprodukcija dalo složiti obilježje svakoga od njih.
Moram priznati da se zato nisam rado odvažio na posao, da ovu popratnu crticu napišem, nu kad me je već zapala ta čast hoću da potražim drugo ishodište.
Kušat ću istaknuti nekoja opće estetska načela pa ću pogledati u koliko bih mogao naći potkrepe za ta načela u evo priopćenim slikama.
Moje stanovište u estetskim je pitanjima protivno svakoj vrsti formalne estetike. Protivnik sam metode, po kojoj se pred umjetninom traži ključ kakovom pravilu. “

Ovim me je odmah pridobio, jer sam najdublje uvjerena da umjetnost nema i ne smije imati okvire. I koliko god akademski svrstavali djela u žanrove, pravce i pokrete, njena bit je da nas dotakne. Pobudi u nama osjećaje, misao, ideju. Oni mogu biti lijepi i ružni, ali ako me neko djelo ne dotakne, onda ono meni osobno nema vrijednost, ma čije bilo. Nije mi dovoljno da je Picasso naslikao okomitu crtu i da padnem u ekstazu. Isto tako, može me slika nekog uličnog slikara duboko ganuti. Ovo se odnosi i na književnost, glazbu, film. Nema mi manje vrijedne umjetnosti, već samo one koja meni više ili manje odgovara. Estetika se mijenja kroz vrijeme, kao i društveno prihvaćeni stilovi, a ipak svakome je od nas neka više u rezonanci.
Nije li nevjerojatno da je tekst star preko sto godina još uvijek aktualan i nagna na ponovno razmišljanje o nekim stvarima o kojima sam već odavno stvorila stav.

Dalje se u tekstu Kršnjavi kratko osvrće na reprodukcije djela suvremenih hrvatskih umjetnika, koje su u privitku, njih 28.
„Kada umjetnik pretpostavlja, da nam je pripovijest, iz koje svoj prizor vadi, već poznata, onda ga može prikazati tako, da našoj fantaziji pomogne. Umjetnik u tom slučaju ilustrira. Ili umjetnik prikazuje prizor, kako je djelovao na vlastito mu duševno raspoloženje; onda svojom umjetninom hoće da na isti način probudi isto raspoloženje u gledaoca ili slušača.“

Ipak, duh starih vremena probija kada se Kršnjavi ljuti, ima emotivni odaziv na viđeno:
„I Csikoseva Saloma tek prikazuje ljubavno raspoloženje raskalašene židovke spram plemenitoga predteče Isusova. Slika nije gotova. Ne možemo odobriti, što je prikazao Salomu polunagu. Moderna umjetnost unosi u taj tema nekakav perverzni moment, koji mi je oduran. Okrutnost i perverzna ljubav u svom su korenju srodne. Nema sumnje da je Ivan Krstitelj pao žrtvom takovoj okrutnosti, ali je sasvim nevjerojatno, da se je pohota Salomina još svraćala i na mrtvu glavu Ivanovu. Moda je umjetnik htio u našoj duši pojačati odvratni dojam, pa je htio istaknuti kontrast griješne puti Salomine prema plemenitoj glavi Krstiteljevoj. U tom slučaju bi se morala bila bolje dotjerati i plemenština lica i griješna ljepota puti.“



Pitam se kako izgleda grješna ljepota puti, koju bi trebalo pojačati. Kako ju je zamišljao Isidor Kršnjavi.

„ …prikazivanje krajolika nije vazda samo igra oponašanja prirode, nego e često izraz duševnoga raspoloženja umjetnikova.“


I na kraju zaključak, kojeg ja ne bih znala bolje sročiti, a može ga se i danas primijeniti - ne samo na umjetnost, nego i na širi društveni kontekst:

„ Zanimljivo mi je sjećati se vremena, gdje su sve te nove tehnike počele izlaziti u svijet, koje smo tad nade gojili za nov naraštaj! …
Motrenje prirode se je silno usavršilo. Istinitost prikazivanja je ponarasla. Mnogovrstnost života rodila je nebrojene probleme. Svatko teži da nadje nov problem. Prestalo je vrijeme, gdje generacije umjetnika rade oko toga, da usavrše jedan tip. Jedan predmet.
Cio taj razvoj nije još završen. Hoće li se naći veliki umjetnik, koji će moći povući sintezu svega toga nastojanja, svih tih težnja? Toma Akviski skupio je svu znanost svoga vremena pa joj je dao savršen izraz; kraj njega su Dante, Cinabue i Giotto isto tako sve težnje svoje dobi sveli jakom rukom do ispunjenja u svojim neumrlim djelima. Koji će moderni filozof, koji pjesnik i umjetnik sjediniti u cjelovito djelo sav duševni život našega doba?
Kolika bi slava bila za naš narod da taj genij rodi hrvatska majka!
A zašto ne bi?“

Da, zaista, zašto ne bi? Samo mora moći misliti slobodno.

proba

Nathalie Pien, "Passion"

Tijelo te se sjeća. Predobro poznaje tvoj dodir. U nosnicama je onaj slatkasti miris strasti. U uhu još toplina daha i uzdasi.

S ramena je skliznula naramenica, svila miluje i draži kožu. Hladna plahta izaziva drhtaj vrućeg tijela, dok sjedam i podvijam noge.

Prolazim prstima gdje si maločas bio. Niz bedra. Gledam te kroz trepavice, s polusmiješkom.

Šutim. Očima ti govorim – priđi.

Link

Malcolm T. Liepke, "Wrapped in Sage"

Link

Neobično je kako se najvećih ljubavi sjećamo kroz najmanje trenutke. Ne znam što to odredi koji će trenutak ostati trajno zabilježen. Isječak filma u umu, koji se svakom novom izvedbom promijeni. S vremenom izblijedi, ali klasik je klasik, ima trajnu vrijednost.

Ponekad sjećanje sijevne, iznenada, i moram zatvoriti oči od siline. Prereže me, napune se oči suzama i grlo se stegne. Zaustavim dah, a u prsima probode. Iznenada prođe, kako je i došlo.

Nižu se kadrovi…

…večer nakon cijelog dana, otvaram ulazna vrata i ulazim u polumračno predsoblje, skidam mokri kaput i odlažem kišobran. Iz kuhinje dolazi miris juhe iz vrećice i prženog luka. Čuo me je i izlazi nasmiješen iz kuhinje, prilazi mi, odmiče kosu, ovlaš poljubi; „jesi se smrzla?“. Zagrli me čvrsto, utonem u taj zagrljaj i osjetim toplinu….

Taj je trenutak tako običan, jedan od mnogih. A opet, znam da će ga biti teško nadmašiti.

Na trenutak sam zažmirila.

Uslikala u listopadu, 2016.

Došla je jesen kao starost, a još je mlad
i vrt i pokret ruku koje te traže ondje
gdje su te ostavile još sinoć, jedru, mladu
u glasu i u hodu između stvari koje
ostarjele su same, u neko drugo vrijeme;
gledam te, tražim mjesta na koja nije list
ni jedan pao, koja uspio ni ja nisam
osvojit i ne želim osvojit ih, na tvojim
koljenima i vrijeme pokleknulo je, dlanom
držim ih, kao da sam ja otkrio da zemlja
okrugla je i da se okreće oko sunca
koje se noću skriva u jamice pod njima,
gledam te kao nekad: kupuješ sebi šminku
za usne, ide jesen, šapćem ti, uzmi smeđu.
(Luko Paljetak, Godišnje doba dana, 2.dan, Ponoć, 24.)
---

Kiša pada dan i noć. Gledam kako žedna zemlja guta vodu. Volim jesen, zbog njenih boja, ali i kiša i sjete koja se provlači u prigušenim tonovima.

Vidim crveni se grožđe na virnicama, padaju jabuke, bundeve su zrele, dunje mirišu. Dolazi doba plodnosti.

Gradu mi rujan donosi nekakvu plemenitost, ne znam kako bih opisala. Vrući čaj uz prozor kafića s pogledom na ulicu na kojoj kiša stvara oblike u lokvicama. Prije zime, kada samo topla čokolada dovoljno grije. Zločesti smijeh kada nekoga pošprica neobazrivi vozač u prolazu.

Doba kada se studenti vraćaju u grad i djeca u školu, a gradu vraćaju živost koju samo rana mladost može donijeti. Smijeh, žamor, gurkanje po tramvajima. Gužve na punim vlažnim cestama.

Možda još baba produlji ljeto.

Razmišljam kada nastupa jesen života…

Snimila u lipnju, 2016.

Možda je umijeće sanjarenja točnije. Održati prihvatljivu razinu maštanja u svakodnevnom životu, puno je izazova. S jedne strane niz razočaranja, gruba realnost koja zadaje udarce, ljudi oko nas - sve to ubija snove i maštu. S druge strane, netko se brani tako da bježi u svijet iluzija. O tome danas razmišljam, jer mi se kolegica potužila da joj sin „previše maštara“, a brine ju to jer ide u građevinsku školu, pa bi tamo morao biti "skoncentriran".

Mislim da je svijet mašte dobrodošao, ne kad se u njega bježi, već kada se tamo svjesno putuje. Misao kreira. Ništa nije u realnosti, a da prije nije bilo u mašti. Svaka i najbanalnija stvar u našem životu, bila je nekad nečija mašta. Od vilice do letjelice, od crtarije do Sikstinske kapele, od pričice za laku noć do Zločina i kazne. Po profesiji sam inženjer, okružena većinom s ljudima tehničke izobrazbe – na prvi pogled egzaktno područje i sterilno okruženje, a u stvarnosti su to sve nevjerojatno kreativni ljudi. Ljudi koji strastveno maštaju – iako to nazivaju „rješavanjem tehničkih problema“. Nije li Leonardo bio i umjetnik i znanstvenik i inženjer u jednom. Barem je danas lako vidjeti imaginaciju na djelu – roboti, dronovi, automobili, svemirske letjelice, mobiteli…

Mašta usmjerena i provedena u djelo čini ovaj naš svijet. Jedan je moj znanac proučavao dvije godine površinsku napetost, većini nas ubibože dosadno – zato jer je u svojoj glavi imao sliku nečega. Počelo je kao nejasna ideja, a završilo patentom. Doduše, nije se obogatio na tome, ali ga veseli. Možda je mogao maštati da se obogati – pa bi se to i dogodilo. No, ovdje ne razmišljam o misli kojoj sukreiramo vlastiti život – već onoj stvaralačkoj.

Umjetnost bez mašte ne postoji, kao ni svakodnevnica. Sjedim u uredu i razmišljam što ću kuhati za ručak, recimo. Zamislim cijeli obrok. Kreiram. Uredim si dom prema željama i mogućnostima, sanjam da u jednom imati kuću s bazenom ili brvnaru na Velebitu. Što je tu loše? Pa da se i nikada ne dogodi, taj trenutak sam se osjećala dobro.

Mene, na primjer, opušta smišljanje pričica i scenarija raznoraznih. Kao mlađa sam si uvijek u glavi prerađivala kraj nekog filma ili knjige, ako ne bih bila zadovoljna. Ne bih bila zadovoljna kad nije bio sretan završetak prema mom shvaćanju. I danas mi je draži „hepiend“, iako sad prihvaćam da ne može uvijek biti. Ne vidim prednost sagledavnja "gole stvarnosti". Smatram da ne sprječava zdravorazumsko rasuđivanje to što činjenicu propustim kroz vlastiti unutarnji filtar. Preradim ju i stvorim vlastit u prosudbu, koja će biti obojana mojim iskustvima, znanjem i imaginacijom. Čini mi se da bi nam svima bilo bolje da više sanjamo, sanjarimo, maštamo i kreiramo.

Nije ovo neki mudri zapis niti ima poantu.
Možda prouku:
Maštajte ljudi! Sanjarite!

Toliko sam dobra, to se rijetko nađe,
ne vjerujem da ima žene slađe.
Najljepša sam ja i najboljeg tijela,
a takva mi je i familija cijela.

Misao mi svaka duboka k'o svemir,
u muškima svima izazivam nemir.
Gdje ja sam, tu druge nemaju šanse,
uzalud one snivaju romanse.

Sve ja znam, razumijem i shvaćam,
žalim smrtnike, s njih se ne pačam.
Strpljenja nemam za misli plitke,
Podijelim samo opaske britke.

Duhovna i duhovita sam k tome,
svi se dive intelektu mome.
Najviše samu sebe ljubim,
u pogledu vlastitom se izgubim.

Pogledaj samo kakve nižem rime,
Nobele, frende, ne zaboravi me.
Idem se sebi u ogledalu diviti,
jer sam svršena, nemojte ne kriviti.

Rassouli, "Soul journey"

Ili dok nas ne rastavi život. Prošli su mi neki ljudi kroz život, neki su ostavili više, a neki manje traga. Neke su veze trajale kratko, neke dugo. Neke su ljubavi boljele, neke samo dotaknule. No nešto je nedostajalo tim ljubavima. Ona jedna nijansa kojoj nisam tada znala ime niti je sasvim opisati.

Bila su potrebna iskustva, padovi, razočaranja u druge, razočaranja u sebe, neispunjena očekivanja, zablude, faze samoće i osamljenosti, faze osamljenosti s drugim ljudima. Bilo je potrebno spoznati fizičku ljubav, egoističnu potrebitu ljubav, ovisničku, destruktivnu. Proći drame, tragedije, komedije. Doseći dno i regenerirati se. Kao Hidra, s dvije glave, na mjestu gdje je bila jedna.

Usukala sam se u sebe, ugasila, umrtvila. Mislila sam da će biti tako lakše, da ću se tako zaštititi. No, postoji veći plan tamo gore. I već u zrelim godinama stigne mi na put netko tko me podsjeti što nedostaje. Što mi je oduvijek nedostajalo - duhovno razvijeno zajedništvo. Neću namjerno reći veza, jer u zajedništvu se ne vežeš, nego nesputano hodaš usporedno.
Nisu ti odnosi uvijek lagani. Ne znači ni da takva osoba nužno ostaje u našem životu. Ono što ju bitno razlikuje od drugih je to što nas nepovratno promijeni. Ona postaje etalon prema kojemu se određuje mjera svih drugih odnosa. U tom se zajedništvu obje osobe razvijaju u svoje najbolje jedinstvene osobnosti i na vlastitu dobrobit. Takvo zajedništvo zahtjeva najviši stupanj intimnosti, gdje si potpuno otvoren, ranjiv, iskren i imaš dovoljno povjerenja da budeš takav cijelo vrijeme, ne dopuštajući da te preuzme sve ono što se događa oko tebe i u tebi.

Kada raščlanjujem što čini razliku, to bi bilo samo par karakteristika, ali dovoljno značajnih da mi preokrenu cijelu dotadašnju percepciju ljubavi.

1. Ne temelji se na tjelesnoj privlačnosti i zaljubljenosti.

Moj je prvotni impuls oduvijek bio romantični, sa određenim idejama o poželjnim karakteristikama partnera koje bi ispunile moje želje emotivno i seksualno, onda i praktično-životno. To je normalno i to je ljudski. Ovo ne znači da u duhovnoj povezanosti ne postoji seksualna privlačnost i tjelesna ljubav, nego je ona posljedica, a ne uzrok i povod. Kao i zaljubljenost. To su emotivne reakcije ega. Kod dublje povezanosti, svaka je interakcija isprepletanje – duha, duše i tijela. I jedino je takva trajna. Takvom ljubavlju možemo voljeti i ljude koji nisu fizički kraj nas, jer je povezanost energetska i duhovna i intelektualna. Više će povezati razmjena misli, nego seks.

2. Svjesni smo sebe i partnera

Potpunim prihvaćanjem osobnosti, kako vlastite, tako i partnerove – uz svjesnost da smo samo ljudi, dopuštanje sebi i drugome da radi greške, da donosi odluke i odabire koji možda nama ne odgovaraju, ali su za njihovo dobro. Ne kriviti druge i biti odgovoran za svoje postupke. Kada je potrebno, prizvati partnera njegovoj višoj svijesti, ako se predugo prepusti zamkama varljivog uma. Računati da će to partner učiniti i za nas. Pa i onda kad nas ljuti i doživljavamo to kao kritiku koja je protiv nas, iako je upravo suprotno. Tu nema i ne smije biti ucjena, okrivljavanja, igrica, inata, laži.
Ovo podrazumijeva i pustiti partnera da ode, ako je to iz nekoga razloga bolje, koliko je god to teško.

3. Usmjereni smo na osobni i duhovni rast

Jednom riječju, postaješ bolji čovjek. Kroz duboku intimnost i otvorenost, podršku i slobodu oboje raste. Dogodi se da nečiji put krene u drugom smjeru, i to je u redu. Svatko ima svoj put i ako se negdje oni razilaze, otpuštaš i zadržiš u sebi sve blagodati proizašle iz odnosa.
U jednoj točki razvoja dopustit ćemo sebi i drugome da se neovisno razvijamo, a zbog duboke povezanosti dovoljno sigurni da otpustimo dramu, ljubomoru, nevjericu, strahove i sumnje. Od te točke nadalje, oboje se rješava svojih dotadašnjih obrazaca. Taj proces može biti bolan i mračan, ali pročišćavajući. U tom procesu podrška partnera još ih dublje povezuje.
Naravno, taj put je trnovit, ne teče glatko, ima uspona i padova, sumnji, zamjeranja, mjerenja. S fokusom na višu svijest, s trajnim razvojem i otpuštanjem drame ega, stvara se zrelo duhovno zajedništvo.

Nakon ovakvog odnosa, nema natrag na ono što je bilo prije toga. Ne možeš više biti u vezi koja je manje od ovoga. Ne mogu ti ni svi zanimljivi i lijepi i privlačni ljudi odvući pažnju od tvojeg duhovnog partnera. Prihvatljivo je samo i isključivo zrelo duhovno zajedništvo.

I znam da je moguće. Dok nas smrt ne rastavi.

Alex Gray, "Love is a cosmic force"