Svitci s asfalta

Uslikala jučer.

Samokontrola je u današnjem društvu strahovito podcijenjena. Vidljivo je to u svim segmentima života i svugdje oko nas; od ispada u prometu, na šalterima, u osobnim odnosima, u virtualnom svijetu. Sloboda izražavanja mišljenja, donijela je potpunu nekritičnost prema situaciji i samome sebi, neuvažavanje osobnosti sugovornika i njegovog digniteta. Razulareni ego s potrebom da unizujući drugog, uzdiže sebe, koliko god bile klimave noge pijedestala na kojem taj ranjeni ego drhturi.

Nema ništa pogrešno u izražavanju vlastitog stava, strastvenom zastupanju uvjerenja te odbacivanju ideja i razmišljanja koja nam nisu prihvatljiva, možda odbojna ili nam se čine glupa i plitka. Uporno inzistiranje na svojem gledištu, preodgajanje drugih, nametanje vlastitih pogleda na život drugima, vrijeđanja, ponižavanja, huškanja – to je u socijalnom kontekstu neprihvatljivo. Na ljudskoj razini razumljivo, ali pokazuje nedovoljno razvijen potencijal sebstva.

Osobno, smatram da je za ljudsko društvo najrazornija perfidna i manipulativna igra, gdje lovac bira lovinu i hajkački ju proganja s čoporom svojih pasa. Vrlo često sa smiješkom i prikriveno pod parolom dobronamjernog. Nema ništa dobronamjerno u prijetvornosti. Tolerancija nije prijetvornost, to je uvažavanje tuđeg stava, ne nužno slaganje s njime.

Ljudi koji su svjesni sebe, svjesni su i svojih mana i vrlina, izražavaju ih jasno i nedvosmisleno, pa kada prozivaju druge, upravo im ta autentičnost daje autoritet. Moguće je da nisu popularni i široko omiljeni, no postoje i oni koji ih znaju prepoznati. Pametan i mudar čovjek će razmotriti argumente neistomišljenika i na temelju toga donijeti vlastiti sud, bez predrasudu i projekcija.

Nisam imuna na stvaranje mišljenja o nekome na temelju određenih svjetonazora i ponašanja, no upravo mi samokontrola omogući da uvidim cijelu sliku. Koja nije nikada crno bijela. Nije me lako uvrijediti, jer se jako dobro poznajem. Dakle, znam što jest, a što nije. No, lako me povrijediti. Namjerom. Sama NAMJERA da me se unizi ili u nekom dijelu obezvrijedi rastužuje me. Opet nastupa samokontrola, vrlo vjerojatno neću reagirati na prvu niti uzvratiti. Neću komunicirati s tom osobom ako zaključim da nije konstruktivno. Tko misli da je to slabost ili tupost, neka razmisli još jednom.

Fotografije nemaju veze s tekstom, jednostavno su mi lijepe.


Uslikala jučer.

Bodypainting - oslikana tijela, Johannes Stötter

Neograničena je ljudska vizija. U svakodnevnom predmetu ili radnji, oko umjetnika vidi neke druge svjetove. Može vidjeti ljepotu i u ružnoći. Uvijek me iznova oduševljava što sve može poslužiti kako bi se izrazila neka ideja, misao, koncept, poriv.

Na ovo razmišljanje navela me fotografija oslikanih tijela, pa sam se prisjetila još nekih. Galerija Johannesa Stöttera:
Link


Može poslužiti i obično staklo i krhotine, gdje lom svjetla kroz staklo stvara slike (Link):

Chris Wood , instalacija sa čašama i svjetlom.

Obična bezlična bista (Link)

Keramička bista, Juliette Clovis .

Skulpture u pijesku i snijegu. Prolazne, a toliko truda i vremena uloženo. Kao i mandale tibetanskih redovnika.

Sudarsan Pattnaik



Mandala Tibetanskih redovnika.
Članak o tome s videom kako su ga izrađivali: Link



Danas se čuda rade s hranom, recimo ukrašavanja torti. Uhvatila sam nekakvu emisiju na kabelskoj TV o slastičaru koji je specijaliziran za izradu ogromnih torti. Nevjerojatno je što sve izrađuju od marcipana i fondana i ostalih namirnica.

Ručni rad je oduvijek bio način kreativnog izražavanja ženama, naročito kada im nisu bili dostupni drugi načini. Paška i Lepoglavska čipka, slavonski zlatovez na nošnjama, vezene slike, tapiserije.
U narodu rezbarije, figurice u kredi, od pruća, komušine, trava, školjaka. Svega što se moglo sakupiti u okolini.

Osobno volim tzv. recycle art, iskorištavanje odbačenih svakodnevnih predmeta. Posebno mi je drag Steampunk, također volim skulpture od naplavljenog drveta.

Recycle Art, Švicarska, Link

Nemoguće je nabrojati kako se sve umjetnici izražavaju dok stvaraju.

Uslikala u kolovozu, 2017.

Zanimljiva je igra asocijacija sa samim sobom. Misli se nižu i na kraju odvedu u sasvim neočekivanom smjeru. Crvena podmornica s fotografije je zapravo polupodmornica, turistička atrakcija, iz koje se može razgledati podmorje. Ona je za nas kontinentalce, što ne ronimo duboko. Vidjela sam je ove godine s plaže par puta i privukla bi pogled zbog te svoje upadljive crvene boje. Isticala se u općem plavetnilu mora i neba. Asocijacije..

Crvena podmornica. Ne bi baš dobro prošla u ratnim taktikama. Crvena.. kao krv. Tih pet litara tople tekućine koje nas drže u stanju koje se zove život.

Crvene cipelice. Voljela sam tu bajku. Pisala je Clarissa Picola Estés u „Ženama koje trče s vukovima“ o njima. O simbolici, o gladi ženske duše, o potrebi njene iskonske prirode. Naravno da su te cipele mogle jedino i isključivo biti crvene, ni jedna druga boja ne bi mogla bolje opisati strast. I grijeh u očima okoline. Sad mi je pred očima flamenco plesačica i u uhu zvuk kastanjeta. Crvena krpa u koridi. Ne volim koridu. To mi je barbarsko mučenje životinja.

Žena u crvenom. Crveni ruž. Žena sigurna u sebe, žena koja svoju privlačnost ponosno nosi i prihvaća.
Crvene trešnje, rumene jabuke. Rumeni obrazi u djevojke.

Crvena, kažu vatrena boja. A plamen je najhladniji kad je crven. Najviša je temperatura bijelog plamena - bijela je boja usijanja. Duljina vala vidljive crvene je oko 620 -700 nm. Crvenija od crvene je infracrvena. Kaže fizika. Crveniju ne vidimo.
Crvena ..(255, 0, 0) RGB i FF0000.

Klaunov nos. Bojim se klauna. Zastrašujući su mi. Plašili su me i oduvijek i prije ove pošasti s klaunovima. Uvijek sam se pitala tko je iza te boje na licu.

Gle, i skin iskrice je crven :).

Crvene trešnje, rumene jabuke. Rumeni obrazi u djevojke.

Nema poantu ni smisao ovaj zapis, samo igra asocijacija.

Crvene ruže.
Rožica sem bila, rožica več ne bum

Link

Rožica sem bila,
rožica već ne bum,
ko mi leto mine,
cvela više ne bum.

Zato komaj čekam
lepo protuletje,
da me razveseli
to črleno cvetje.

Rožice bum brala,
na prsi metala,
da se bum na tebe,
golub, zmišljovala.

Međimurska narodna.

Uslikala u srpnju, 2017.

Duge besciljne šetnje me mijenjaju. Sama sa svojim mislima, koje teku, neopterećene i neometane. Možda s nekim, u ugodnoj šutnji koja povezuje čvršće nego uže. Možda u neobaveznom razgovoru, koji se pretvara u lepršavi smijeh. Razgovor ponekad mijenja boju i poprima ozbiljnije tonove, podijeli se neka tajna, neka skrivena misao.

Kimnem tako u prolazu drugim šetačima, primijetim na njima nekakvu sitnicu. Neko vrijeme razmišljam o tome, a onda i te misli odlete. Ponekad mi se netko pridruži, pročavrljam o nevažnim stvarima pa svatko ode svojim putem.

Staze su prašnjave, blatne, kamene, od asfalta, trave, snijega. Nekada sam bosa, nekada odzvanjaju potpetice.

Neki me putevi podsjećaju na nekoga, bude uspomene, one lijepe i one bolne. Nekada sam kročili njima s nekim koga više nema u mome životu. Ima staza kojima više nikada neću proći. Ima i onih koje tek treba ugaziti.
A ponekad.. samo ponekad, besciljno lutanje dovede do cilja.

Znam, jednom će me put dovesti do tebe. Zato nikada neću prestati lutati.

Jučer su mi vremenske prilike pomutile planove za španciranje po Špancirfestu, pa sam ostala doma. Vrijeme mi je nekako zvalo dobar film. Neki triler ili možda film strave. Volim klasične filmove strave, ne ove nove hororce koji se natječu u grozotama masakra i volumenskoj količini potrošene crvene farbe. Stari su filmovi imali to mistično ozračje, napetost, koje su pratili grandiozni interijeri i kostimi. Zatim ta paleta neobičnih likova. Čim bi se pojavio, znao si – to je taj gospodar mraka. Znali su i biti onako, teatralni i pretjerani, a to im je davao onaj skoro kazališni štih.

Nekada davno kasno na večer petkom na televiziji su puštali hororce. Roditelji mi nisu dopuštali da ih gledam jer ne bih mogla spavati. Došuljala bih se kriomice i ipak gledala skrivena iza naslonjača u kojem je mama drijemala. Naravno, poslije ne bih mogla spavati pa bih svjetlila baterijom ispod pokrivača i čitala do sitnih sati.

Sjećam se i danas tih filmova: Pad kuće Usher, Egzorcist, Omen, Opsjednutost, Ljudi mačke….Jednog se posebno sjećam: Asphyx. Bio je snimljen na VHS-u, i to škriputanje i izblijedjela slika mu je davala posebnu atmosferu. Radnja filma je u viktorijanskoj Engleskoj, gdje znanstvenik istražuje besmrtnost tako da lovi i sprema duh koji se oslobađa u trenutku smrti. Nakon što na seriji fotografija umirućih primijeti tamnu maglicu, počinje istraživati.

Naletjela sam jučer na taj film na netu i s veseljem ga pogledala (koga zanima: Link). Ovako gledajući s odmakom, bilo me je isprva strah da će mi biti naivan i nespretan. Danas je tehnologija toliko uznapredovala i na filmu je sve moguće prikazati. Međutim, nije mi bilo. Uživala sam gledajući; tu atmosferu, preglumljavanje, nespretne filmske trikove. Sve je tu okruženo u pravog predstavnika svoga žanra: klasični goth film strave i užasa. Nekome možda bude treš, ali meni je baš odgovaralo.

Dalibor Rubido, "Plitvička jezera".

Volim obične ljudske priče. Možda i nije sasvim točno nazvati ih običnima. U životu se odvijaju drame i zapleti dostojni i najbogatije mašte. Iako se često „hranim“ lijepom književnošću, nekako me dirnu baš te stvarne priče.
Nekada u njima ima utjehe i nade, nekada se zgrozim, naljutim. Ponekada suosjećam ili pomislim da sam sretna što me nije nešto takvoga snašlo. Ljudski je to. Voljela bih reći da puno i naučim, ali istina je da najbolje učim na vlastitim greškama. No, ipak ponešto spoznam o ljudskoj prirodi.

Redovito čitam „Humans of New York“ (Link), naročito od kada su tu i priče s putovanja po drugim zemljama. Isprva sam se čudila kako to da ljudi javno iznesu svoje najintimnije i najbolnije priče, uz fotografije, gdje cijeli svijet može to čitati i o njima suditi. Onda sam shvatila, da ti ljudi ŽELE da ih se čuje. Koliko dana prođe mnogima od nas da nitko sa stvarnim zanimanjem ne postavi obično pitanje: „Kako si?“ - i da posluša odgovor.

U gradovima je takva otuđenost još više očita. Male oaze su kvartovski kafići, frizeraji, lokalne tržnice i radnje. Putovanja također donesu pokoji susret i priču. Sad mi na um pade susret od prije par godina. U siječnju sam se vraćala kući s mora, ostao mi auto u kvaru u Zadru pa uhvatila prvi autobus za Zagreb. Kretao je kasno poslijepodne, a kako je bilo zimsko doba, već je pao mrak. Taj je autobus stajao u svakom selu i usput gdje god mu je netko mahnuo da stane. Počela me hvatati nervoza, mislila sam u sebi da ovakvim tempom nećemo stići ni za dva dana. Bilo je i vruće u autobusu. Što je bilo bolje, kako mi je objasnila jedna redovita putnica, nego da nema grijanja. „Šta zna bit“, rekla je.

Zurila sam kroz prozor u mrak i zadrijemala. Iz sna me prenulo kada sam osjetila da je netko sjeo na prazno sjedište do mene. Bila je to neka starija zabundana žena. Pogledala sam kroz prozor i shvatim da smo na Plitvicama. Potpuna bjelina od snijega i leda prostirala se kuda pogled seže. Čak je i cesta pred nama bila netaknuta, a snijeg je mirno padao. Bijela idila kao sa starinskih čestitki. Autobus je polagano krenuo i opazim dvije siluete kako stoje uz cestu. Kako smo polazili mimo njih, sretnem pogled uskih kosih očiju. Trgnula sam se i poluglasno rekla: „Pa to su Kinezi“. Žena kraj mene se glasno nasmije. „Ma ne.. nisam očekivala nikoga u ovom snijegu. Tu usred ničega. Možda nekog domaćeg…“. Rekla sam malo u neugodi. Istina je, pred očima sam imala viziju sa starih čestitki pa bi me manje iznenadilo da sam ugledala bradatog djeda, dvoje rumene dječice, lane sa zvoncem i zeca. I sanjke.

„To su ti moji Japanci“, nadovezala se žena. „Zapravo, njihov sin i snaha. Ona je prve godine tu.“ Ispričala mi je kako su prije desetak godina muž i žena bili ovdje na proputovanju i zaljubili se u Plitvička jezera. Ona je prodavala orahnjače i makovnjače i radila u motelu. Kasnije su se smjestili kod nje u kući, kada je počela iznajmljivati. Rekli su joj da oni osjećaju posebnu povezanost s tom vodom i slapovima. Koliko su joj mogli objasniti, s obzirom da nitko od njih nije briljirao s engleskim. Dolazili su svake godine, do unazad par godina kad se ona razboljela. Onda je došao sin. Moja suputnica ih je već smatrala domaćima, pa im je ostavila ključ i krenula u Zagreb kćerki.

„Plitvice su prekrasne“, rekla sam „ali ipak mi je čudno da dolaze iz dalekog Japana svake godine“.
„Da, znam. I meni je bilo uvijek sumnjivo. Moj pokojni je govorio da mora da su zakopali blago tu.“ nasmijala se. „Njihov sin mi je ispričao prošle godine. Nakon šta je probao moje medovače“.

Priča ukratko ide tako da je taj par izgubio starijeg sina. Bili su potpuno slomljeni. Kako su došli do puta kroz Hrvatsku, ne zna se, ali su se ovdje zatekli par dana. U jednoj šetnji kraj jezera, žena je u slapu vidjela svojeg sina. Nitko ju nije mogao razuvjeriti da to nije on. Nitko nije ni pokušavao. Nakon toga nastavili su dolaziti, u razna godišnja doba, kako su mogli. Da li je opet vidjela sina, nitko ne zna.

„Kako to da se za taj par već nije pročulo?“ rekla sam sumnjičavo.
„E, mala moja, nije svaka priča za novine.“ nacerila se žena.

Da li je priča istinita ili nije, ne znam. Možda je ta žena samo vješta pripovjedačica. Ona kakvih ima u narodu, što u trenu smisli priču. Nije ni važno, zgoda mi se usjekla u pamćenje.
Moguće je naći egzotične priče na najneočekivanijim mjestima.

Igor Morski " Zlatna glava"

Često se ne sjetim snova, mnoge odsanjam s lakoćom, neke budna sanjam, a neki uzdrmaju cijelo moje biće. Podignu me, samelju i bace o tlo.

Ne bole samo noćne more. Znaju peći i lijepi snovi. Onaj trenutak kada kroz trepavice java lagano ulazi u svijest. Trenutak spoznaje: samo sam sanjala. Skok na noge, jutarnje radnje i odlazak u radni dan ispunjen ulogama.
Negdje u pozadini tutnji osjećaj iz sna. Smjeh i lakoća, bezbrižnost. Nema zakona vremena i prostora, uzroka i posljedice, ograničenja.. toliko sam slobodna da nisam svjesna da sam slobodna. Znam da to moj duh trči livadama poput divljeg konja.

Pokose me nekad i grozomorni sni. Bizarni, morbidni - plovidba rijekama Hada - splav u tišini klizi niz Aheront, Stiks, Letu.. Niti ovdje ne postoje zakoni, ali java donese olakšanje. Shvatim da mi svaki puta jedan dio mene govori, da mi duh roni u dubine da bi mogao letjeti u visine.

----
Razmišljam tako danas o snovima, nakon jednog upečatljivog sna i razgovora o snovima s jednom vrlo intuitivnom i produhovljenom osobom.

------
Link
Sanjala si da si sretna

Mora da je bio neki stvarno divan san,
Kad tako divno počne dan
U daljini zvona, zvuče kao Oda radosti
Rublje sa balkona ima boje tvoje mladosti
Al u tebi još je noć
Drukčija od drugih noći

Sanjala si da si sretna,
Da si sretna
Sanjala si da si sretna,
Da si sretna

Nekako mekan je zrak,
U njemu ostavljaš mirisan trag
Osjećaš ljubav za sve sto te pogledom prate

Ti si osmjeh sto koraca, pored trešnje rajskog placa
Tako jednostavna jesi da svi strahovi su smiješni...
A kraj, ništa ne predstavlja za te
I svako te umjesto pozdrava,
Pita kad ćeš opet doci

Sanjala si da si sretna...

Darko Rundek

(Gyuri Lohmuller, "Vrba na obali rijeke")

… te sjenke misli i nejasne slike, koje se šuljaju onkraj uma. Jedvačujni zvukovi u daljini. Tu su nadomak, trepere, vabe. Posegnem za njima, a one skliznu, pobjegnu smijući se.

Okrenem se, odlazim, a one mi kucaju na vrata i zovu me…lelujavim glasom, prozirne.Šapću.

Osjećam da žele biti slobodne, nesputane mogućim.

One žele biti pjesma, priča, slika, glazba, ples, kip, vez, otkriće, ideja.

One žele putovati svijetom, dodirivati ga i grliti.

Vrući je zrak treperio na obzorju, dok je polagano hodala. Osjećala je toplinu sunca kroz haljinu, a kapi znoja su probijale ispod šešira. U rukama su joj se njihale špagerice. U daljini se ljeskala bijela svjetlost sunca na morskoj površini. Tamo je na plaži Davor s djecom, ispod jednog od onih šarenih suncobrana, koji su je, ovako iz daljine, podsjetili na ukrase koktela. Još se živo sjećala onog ružičastog, prije dvadesetak godina, na koktelu kojeg joj je Davor poslao dok se s prijateljicama hihotala i očijukala s mladićima koji su ih promatrali. Suprotno svim očekivanjima, njihova se ljetna romansa nastavila i u Zagrebu, a nakon dvije turbulentne godine su se vjenčali. Zaprosio ju je nakon jednog od brojnih kratkotrajnih prekida. S godinama su se naučili biti zajedno, a svakodnevica je zamijenila strasti.

Shvatila je da joj pomalo nedostaju ti nemiri, da je njena divlja priroda još negdje živa u dubini. Miris crnogorice i ružmarina milovao joj je nosnice, a kamen ranjavao stopala. Krenula je prema plaži. Pred očima joj se stvori slika jedne vrele noći, koju su probdjeli isprepletenih, vrućih i skliskih tijela. Osjeti žmarce niz kralješnicu.

Spustila se do plaže i pogledom potražila svoje. Vidjela je klince s čoporom druge djece u plićaku. Ugledala je Davora. Sjedio je pod suncobranom i čitao. Na godišnjem se nikada nije brijao pa je uočila da su mu bradu prošarale sijede. Na čelu se usjekla okomita bora, od godina grča i mrštenja. Od godina zanemarivanja svoje iskonske prirode.

Prišla mu je s leđa, spustila se i poljubila u vrat. Koža mu je bila vruća. Zagrlila ga je i nježno stavila ruke na prsa. On se iznenađeno trgnuo i pogledao je, a kad su im se pogledi sreli oči su mu se suzile i zasjajile. Shvatili su istovremeno da će noć koja dolazi provesti probdjeli isprepletenih, vrućih i skliskih tijela.

Danas sam na rivi svjedočila nemilom događaju, u kojem je jedan turist kolabirao od vrućine. Nastala je strka, došla je hitna pomoć, ali je čovjek bio sam i nitko nije znao tko je.
To me sjetilo na moju „sigurnosnu karticu“. U današnje vrijeme različitih opasnosti kojima je čovjek izložen, dobro je imati uz sebe komad papira ili kartona na kojemu pišu osnovni podaci za slučaj nužde. Nešto slično imaju astmatičari, dijabetičari i ostali koji boluju od neke kronične bolesti. No, bilo bi dobro da je ima i zdrav čovjek. Na njoj bi trebale sažeto pisati sve važne informacije za slučaj nesreće:
1. Ime i prezime
2. Ime i prezime osobe koju se obavještava o nesreći
3. Broj telefona osobe koju se obavještava o nesreći
4. Zdravstvene komplikacije, koje bi mogle nastati (uključujući i alergije, naročito na lijekove).

Dobra je ideja, da je kartica dvojezična (engleski), u turističkoj sezoni i pri boravku u inozemstvu.

Zanimljiv je broj za kontakt, jer kada razmislimo čiji broj tu staviti, može se pokazati da to nije najočiglednija osoba. Osnovno je da se ta osoba javlja na mobitel. Kakva je korist od kontakta u nuždi, kad ovaj nikad nema mobitel sa sobom. Zatim da je osoba staložena i nije sklona panici, da će znati što poduzeti dalje. Također, treba osobu obavijestiti i ona mora biti s time suglasna.

Nadam se da nikome neće trebati, ali nije loše osigurati se.

Imajte se dobro.

(Obje slike srpanj 2017.)

Lijepa i sa kopna i sa mora. Rodna je gruda uvijek dio čovjeka, trajno usađena u njega, ma gdje išao.

Danas je i dan domovinske zahvalnosti, pa budimo zahvalni i s nadom da će pokoljenjima koja dolaze biti ljepše i bolje.
Nitko normalan ne želi rat, niti ga slavi. Rijetko tko na ovim prostorima nema neki gubitak i tugu iz rata. A opet, tu smo, moglo je biti da nas nema.

Neka današnji dan svatko slavi na svoj način, initimno ili javno. Uživajmo u ljepotama ovog komadića Zemlje.

Sretno svima i imajte se dobro.

U ovih osam mjeseci što sam na blogu, naučila sam puno o toleranciji i ljubavi prema čovjeku. Agape, jelte, da ne bi neko mislio na erocku, nedajbože.

Recimo „duhovnjaci“. Počinjem od njih jerbo se volim utrpavat u tu skupinu. Umišljam si da mi dobro stoji. Oni su tolerantni prema svima i sve vole. Žive od ljubavi i za ljubav. Osim za obične smrtnike. Obični smrtnici su nedostojna bagra koja ništa ne razumije. Ne mogu jednostavno dosegnuti te sfere, biće da ih težina karme veže za ovu realnost. Koja ne postoji. Ali to je druga priča, koju ću napisati u nekom drugom blogu, nerazumljivim jezikom. Nakon što uvide da ne mogu prosvijetliti nevideće, tolerantno napuštaju blog. Najčešće banirani i sa dvije- tri bačene kletve. Potkategorija su eterična krilata bića. Oni su, iako prepuni ljubavi, neshvaćeni i proganjani od zla. Zlo su svi koji misle drugačije i drugačiji su.

Politički korektni, oni uvažavaju sva mišljenja i razlike. Stvari ne nazivaju pravim imenom, da se netko ne bi uvrijedio. U suprotnom bi trebali i imati stav o nečemu i obrazložiti ga. Nije drek, već je probavni produkt, molim lijepo. Tolerantno čoporativno raščerupaju svakog misaono slobodnog strijelca. Jer je primitivan i nasilan. Zato što misli drugačije. Svoja stajališta uvijek potkrijepe kopipejstom s nekog aktualnog dnevnopolitičkog portala. Ili fejzbuka.

Ljevičari, oni su tolerantni i liberalni. Osim prema desničarima. Desničari su oličenje svega zla, nazadnog i primitivnog. Desničari su tolerantni, osim prema ljevičarima. Ljevičari su oličenje sotone i nemorala. I tako već desteljećima žive u ljubavi i slozi.

Dobrice. Dobrice su kao i duhovnjaci, sve vole i sve ih raduje. U svojoj toleranciji zatvaraju oči na sve loše i ružno. Potpuno izoliraju sve što nije ružičaste boje. Ne reagiraju ni kad se pred njima nekoga cipelari. Jer je ružno.

Manipulatori. Oni slijede dobrice, kroz toleranciju i ljubav anatemiziraju neistomišljenike. Potpuno ih ocrne i izoliraju od svijetle zajednice, pa ovi u katranu i perju napuštaju blog. Kasnije s vraćaju s 10 novih nickova pa se razrješavaju zavade iz bespuća bloške zbiljnosti. Zbog navedenog fenomena, svatko novi tko dođe na blog, prođe seriju ispitivanja i provjera kojima bi pozavidjele tajne službe, a ne bi li se utvrdilo „tko si bio prije“. To je tzv. vatreno bloško krštenje. Dočeka te kad-tad.

Vodenjaci. Vodenjaci su samim svojim rođenjem tolerantni. Konstelacija planeta u trenutku njihova rođenja, tom povijesnom momentu, daje im rođeno pravo da nose titulu tolerantnih. Kao, recimo, prestolonasljedniku. Oni vole čovječanstvo an ženeral. Onako, kao ideju. Stvarni ljudi im idu na živce.

Gospoda i građani. Purgeri i oni koji se tako osjećaju. Kaj uvažavaju sve dotepence, prosim lepo, al nek se zna 'ko su pravi Agrameri. I nek budu kuš. Uz jutarnje štrukle na porculanskom tanjuriću, slušaju bečku filharmoniju. Šeću korzom u bijelom, uz kistihand i boken, dobro dižu obrve u znak prijezira prema seljačinama.

Akademski građani. Oni racionalno i tolerantno dozvoljavaju da ima onih koji se nisu obrazovali. Ali s njima nemaju što razgovarati, niti uvažavati njihovo mišljenje. Jer im nisu al pari. Pih.

Ljudi iz naroda. Narodski ljudi. Oni su staloženi i imaju životnu mudrost. Prihvaćaju oni sve, život ih naučio. Osim ovih neispravnih. Što ne žive i ne razmišljaju ispravno. Jer nisu ispravni. Nemaju puno vremena bit na iskrici, ali kad imaju, dođu i reknu svoje. Pa kom dragom, kom milo.

Moderni. Oni su suvremeni. Imaju suvremena shvaćanja. Tolerantni su na sve i liberalni, osim za debele, staromodno obučene, ružne, nesituirane, siromašne, neuspješne, starije i sve drugo što nije u trendu. To oni za njihovo dobro. Jer nije zdravo i dobro.

Bloške veličine. Njih se ne dira. Točka.

Čudaci i mračnjaci. Oni nisu tolerantni. Točka.

Mutni likovi, zaista su tolerantni, jer bi ih bilo kakav sukob mogao razotkriti. Ženi doma.

Tolerancija proizašla iz privatnih relacija. Ispričavam se, nisma uspjela sve pohvatati. Tko, što, koga, čega, komu, čemu, zašto i kako.

I na kraju autorica bloga, čiji je prag tolerancije na toleranciju poprilično nizak pa lupa glavom u zid.

Vjerojatno sam neke zaboravila. Nek ne zamjere, sveudilj u duhu tolerancije.

:)

Snimljeno: kolovoz, 2015.

Kredom je trljao ruke i mentalno prelazio smjer na umjetnoj stijeni kojim će se penjati. Želio je najteži. Volio je izazove. Pronašao je smjer 6c, najteži u dvorani, s grifovima ljubičaste boje. Namjestio je pojas, na kojemu su zveckali karabineri te provjerio čvor i uže rutinski, bez razmišljanja. Trznuo je uže, gri gri je zakočio, Žac, njegov climbing partner je rekao: „Dobar, kreni“.

Bilo mu je važno ispenjati taj smjer. Trenutno mu je u životu sve nekako kretalo nizbrdo. Osjećao se neuspješno. Osjećaj na koji nije naviknut. Oduvijek je bio alfa muškarac. Rođeni vođa. Karizmatičan, sportski tip, koji je u životu dobro prolazio, što šarmom, što sposobnošću. Ovisnik o adrenalinu i usputnim zadovoljstvima, zadnjih se godina našao u nekakvom vakuumu. Suzana mu je rekla, kada je ljutito napuštala zajednički stan: „Stariš. Ofucao si se. Jbg stari, dolaze mladi lavovi.“ Peklo ga je to.

Stao je prstima noge na stopinku, sigurnosno uže zakvačio u komplet karabinera na zidu i pogledao prema gore. Posegnuvši rukom za prvi ljubičasti obuhvatnik, osjeti navalu krvi u glavu i snagu adrenalina. Počeo se uspinjati – lagano, gipko i spretno. Noga, noga, ruka, noga, ruka… skok, ruka, noga… Smjer je postajao sve teži kako se približavao vrhu. Mišići su mu se napinjali, žile su se ocrtavale ispod preplanule kože, grašci znoja su se pojavili na čelu. Zastao je, pokazao je dolje Žacu koji ga je osiguravao da pridrži uže za odmor. Održavao se tako na užetu i sjedio u pojasu, s nogama na zidu. Prelazio je pogledom ostatak puta. Prešao je polovicu. „Mogu ja to“, pomislio je. Čuo je iz dvorane prigušene zvukove koji su dolazili od drugih penjača i muzike. Osjetio je žeđ. Odjednom i umor. Osjetio se starim. Trgnuo se, morao je doći do vrha. Imao je iracionalnu potrebu za tom jednom malom osobnom pobjedom. Trznuo je uže za znak Žacu i krenuo. Ruke su mu se tresle, imao je sve manje snage u njima. Prste nije osjećao. Tetive kao da su žarile. Samo da izdrži. Nije čuo ništa drugo osim svojeg disanja i misli koje su tutnjale u glavi: „Izdrži, izdrži, izdrži, izdrži…“ Ostalo je još četiri grifa, a on je ostao bez snage. Stajao je zamrznut, u položaju koji je nalikovao žabi. Pogledao je dolje, 10 metara u dubinu. Vidio je kako se okupila grupica penjača i prate ga. Rijetko netko penje ovaj smjer i još rjeđe dođe do vrha. Osjeti još veći pritisak.

Zadnjim atomima snage nastavio je penjati. Četiri, tri, dva, jedan! Dvoranom se prolome pljesak i poklici. Glasno se nasmije, pa nakašlje. Mješavina ushita i samrtnog hropca. Signalizira Žacu da se spušta, potpuno iznemogao. Kada je dosegnuo tlo, izvali se na strunjaču, ne otkvačivši niti uže.

Ležao je tako neko vrijeme, dok su mi u prilazu čestitali. Opet se osjetio pobjednikom. Otišao je poslije na pivo s ekipom iz dvorane i odlično se zabavio. Kada je napokon na večer došao kući, uzeo je mobitel. Planirao je javiti Suzani o svom uspjehu. A onda se zaustavio. Nije mu više bilo važno. On je sebi dokazao da može.

Pretpostavljam da su svi susreti u životu suđeni, ali neki nas na to posebno podsjete.

Volim životinje, nekako od najmanjih nogu, a one to valjda osjete pa mi uvijek prilaze. I pitome i one divlje. Oduvijek sam ih skupljala oko sebe, i na užas moje majke, dovodila doma sve lutalice koje bih putem našla. Gnjavila bih svoje dok ne bi popustili, pa bi imali uvijek punu kuću životinja.
No „odrasli „ život traži svoje pa studij uz rad, a poslije i zahtjevan posao, nisu ostavljali mjesta za ta draga bića u mom životu. Iako mi je nedostajalo. Priznajem, ja sam jedna od onih iritantnih što se tepavim glasom obraća svakoj životinji u vidokrugu. Prije tri godine to se iznenada promijenilo.

Posao i obveze nisu postali manje zahtjevni, štoviše, „vrijeme za sebe“ se činilo kao nedostižni san.
Volim popiti jutarnju kavu i u pauzi škicnuti na Facebook, to mi je odličan brifing za sve manje bitne, a trenutno aktualne pojave i trendove. Kao recimo ovaj fidget spinner. Zaista ne bih imala pojma da to postoji, iako i dalje mislim da je nonsens i mogla bih živjeti bez te činjenice. No dobro. Pratim te grupe i udruge za zaštitu životinja. Doniram prema mogućnostima. Sudjelovala u nekim akcijama da se zabrani ubijanje zdravih životinja po „skloništima“ nakon 60 dana. Često se činilo uzalud, nebrojene su se okice nepotrebno ugasile. Prevezla bih ponekog „sretnijeg“ pesu u privremeni ili novi dom. Pogled onih koji ostaju, svaki put ti slomi srce. Divim se curama iz udruga koje su svoje živote posvetile tim životinjicama.

Nekako u proljeće 2014. učinilo mi se da ti apeli za pomoć i slike pasa s tekstom „rok mu istječe za 2 dana“ iskaču još više. Ja sam ih svakako počela više primjećivati. Gušilo me i ljutilo.. rok. Kakva ljudska arogancija. Živom biću staviti rok trajanja. 60 dana života, toliko je plaćeno. 61. dan-istekao život. Bilo je to i vrijeme poplava, našlo se puno ljudi bez doma, a time i mnoge životinje nezbrinute. Jedno jutro primijetim tako da jednog psa panično „sheraju“ po grupama i odbrojavaju mu se dani. Pas je bilo velik i mršav, pognute glave i spuštena repa. Neugledan. Okarakteriziran kao nepovjerljiv. Drugim riječima, teško udomljiv. Ruku na srce, ni meni nije bio nešto primamljiv. Nije slatka buhtlica niti rasni pas. Otišla sam za svojim poslom i smetnula s uma. Taj dan kasno na večer, opet iskoči oglas za tog psa. I vidim u komentarima da je „sutra gotovo“. Nitko ga nije htio. Tu noć nisam oka sklopila. Ne znam zašto, ali me je baš taj pas proganjao. U ranu zoru, možda je bilo 5 sati, kontaktiram udrugu da ga „izvade“ te da ću ga ja privremeno pričuvati dok mu se ne nađe dom. Potpuno impulzivno. Bez razmišljanja. Pokazalo se da je on- zapravo ona. Kujica od 30 kila. I to onda kad su joj se vidjela rebra. Negdje oko 4 godine. Mješanka, vjerojatno belgijskog i nizozemskog ovčara. Pas psihički i fizički ruiniran. Još uvijek nakon što je 60 dana bio na suhom, toplom i imao svaki dan jesti. Sjećam se da mi je kroz glavu prolazilo, dok sam je vozila doma, bože što mi je ovo trebalo. Što ću ja sad s njom. Potpuna panika. Prva dva dana u stanu je samo ležala u kutu. Zdjelici s hranom bi prišla tek kad sam ja bila u drugoj prostoriji. I svako toliko bi režala na ogledalo. No malo po malo, stekla je povjerenje i postala prava maza, naučila na povodac, bila mirna dok sam na poslu. Ja sam se nekako presložila. Reorganizirala. Sjelo je sve na svoje mjesto. Nakon nekih mjesec dana, javljaju cure iz udruge da imaju udomitelja za nju. Opet nisam cijelu noć oka sklopila. Ujutro, ovaj puta tek u 7 sati, javljam da ju ne dam.

I tako je moja karijera „tete čuvalice“ završila prije nego što je počela, a ja dobila prijatelja, neizmjernu radost. Istina je da sam se morala prilagoditi , presložiti, odreći nekih stvari. Ali tako je to u životu. I ona je potpuno drugi pas. Veseli, prekrasni i razigrani div kojeg susjedi obožavaju. Djeca još više. S drugim psima se slaže. Ljubav zaista čini čuda. Voli i ljude oko mene, ali kad sam ja u blizini jednostavno se ne odvaja. Kaže mi veterinarka, ona zna da su joj dani bili odbrojani, da su svi ti psi vidjeli da se oni odvedeni u podrum, nisu vratili. I ja znam da zna.


Ovo smo nas dvije :):

Fotografija: travanj, 2017.

Anđeli i demoni. Dobro i zlo. Dualizam koji u svari ne postoji. Samo u ljudskom umu i fizičkom svijetu. Alat je to mnogim religijama da drže mase pod kontrolom. Strahom. Ne ljubavlju. Sistem kazna-nagrada. Stvoriteljeva je ljubav bezuvjetna, kao što sama riječ kaže: ne uvjetuje. Ne šalje ti On kaznu, šalješ si ju sam. Tvoj Ego. Kad transcendiraš ego, i zaista se uzdigneš iz ove fizičke dimenzije, onda transcendiraš i mržnju, zavist, strah od drugačijeg. Onda pojmiš da si duša s ljudskim iskustvom. Da pripadaš nečem većem od trenutnih okolnosti u kojima se nalaziš. Od niskih strasti i opsesivnih misli koje ti ne daju spavati. Nemam ja ništa protiv religija, ako ih čovjek koristi za vlastiti razvoj. Za sebe, ne protiv drugih. Isto tako mi smetaju oni koji napadaju religije. Svakome njegovo.

Kad mrziš nekog, fiksiran si na nekoga, netko ti izaziva buru negativnih osjećaja: to je tvoja slika tebe u nekome. I svaki put kada pomisliš da si bolji od nekog, sjeti se da si žrtva vlastitog ega. Pogledaj unutar sebe i zapitaj se, što ti je to u tebi toliko odbojno na samome sebi da preslikavaš na drugoga. Svaki put kada vrijeđaš drugog, sjeti se da vrijeđaš sebe.
Gledam kako je danas duhovnost popularna.. Svi su nešto duhovni. A zapravo se radi o mješavini New Agea, Kompjuterskih igrica, filmova i fijuku grupa. Što je duhovnost? Nije duhovnost vježbati jogu, paliti mirišljave štapiće i miješati eterična ulja. Niti kopipejstati tekstove s neta koja ne razumiješ, niti ih možeš razumjeti raciom. A niti biti vječno nasmijan, i ponašati si kao hipi na steroidima. Duhovnost je iskustvena. Svjesnost. Svjesnost svakog trenutka, prihvaćanje i otpuštanje. Put. Ne odredište.

Zašto ovaj post… Ne pišem ovdje puno na tu temu, možda ovo i nije mjesto za to. Ili jest. Vjerojatno je svaki segment našeg života neodvojiv od naše esencije. Ili bi barem trebao biti.

P.S. s obzirom da su se nakon prošlog posta počele raspredati priče o moralu i tko s kim spava ili ne spava, poručujem: potpuno pogrešna retorika. Ja sam pričala o ljudskosti. A tko bi tu koga, ili ne bi, ili je ili nije, me ne zanima. Ja sam po tome pitanju zbrinuta, hvala lijepa. Što se mene tiče, mijenjajte partnere ili budite u celibatu. Budite goli ili zakopčani do grla.. Kako vam odgovara.. Uvrijediti me ne možete jer ja znam svaku svoju manu. I svoju vrlinu. Svjesna sam.
Imajte se dobro…