Svitci s asfalta

Nakon venecijanskog karnevala, nešto sasvim drugo. Fašnik u Samoboru, ili „Sanoboru“ kako kažu domaći ljudi.
Sinoć se osudilo i na galgama spalilo Princa Fašnika i zatvorila slobodna Fašnička republika, kako to biva svake godine na pokladni utorak, već stotinu godina.
Vrhunac večeri je bio vatromet, što u ovim krajevima nije rijetkost. Od kada postoji tvornica pirotehnike u Mirnovcu, vatromet se radi za svako slavlje: svadbe, krštenja, rođendane, mature i diplome. Moguće da i neka vesela udovica ispali kakvu raketu.

Sam prilazak gradu me podsjetio da je ovo sasvim druga sorta karnevala – nosnice su bile ispunjene mirisima kotlovine, krafni, fritula i kuhanog vina. Grupice maškara nasmijane i razuzdane su hodale posvuda. Nisam ljubitelj velikih okupljanja, ali nekako ponese ta radost i ludost koja titra u zraku. Volim pučke sajmove i zbog njegovanja tradicije i starih zanata. Bez licitara nije sajam potpun.




Šećerna vuna mora biti :)

Prije suđenja Fašniku, dodjeljuju se nagrade za najbolje maske.


Stiže povorka


Neke od maski


Tradicionalni fašnički likovi: Princ Fašnik, Sraka, Fiškal i Sudec

I naravno, ne može doći kući iz Samobora bez tradicionalne samoborske kremšnite.


Na kraju dana, mogu reći da sam se lijepo zabavila.

Snimljeno: 25.02.2017.

Čudan je taj moj osjećaj prema Veneciji. Izmjenjuju se ushit, zanos, ljubav s prijezirom, gađenjem i ravnodušjem. Ovaj sam vikend bila na karnevalu nakon točno 20 godina. Prije toga sam bila sam u nekoliko navrata. Ono što za karneval mogu reći da nije to više isto. Nestalo je čarolije. Isprva sam mislila da je možda zato što gledam kroz oči nekoga dvadeset godina starijeg. Međutim, kroz dan, kao je razočaranje raslo, shvatila sam što je tome razlog. Komercijalizacija.
Nevjerojatna gužva i rijeka ljudi od kojih se ne može nesmetano niti hodati, a kamoli nešto drugo. Mobiteli koji su donijeli neke druge prioritete - umjesto uživanja u trenutku i stvaranja lijepih sjećanja, fotografiranje svakog trenutka. Umjesto dijeljenja doživljaja sa suputnicima, objavljivanje na društvenim mrežama i live streaming. Kao da se na putovanja odlazi zbog drugih, a ne zbog sebe samih i oplemenjivanja vlastitog života novim iskustvima.
Nije Venecija Rio, gdje je masa ljudi prednost – gdje se više otkriva nego skriva. Nije ni tip karnevala kao pučki fašnik u Samoboru, gdje se ljudi zabavljaju sami se maškarajući i natječu u maštovitosti improviziranih kostima. Ne, karneval u Veneciji je nešto drugo. Maske koje su nasljeđe dekadentnog plemstva iz bogate mletačke povijesti: raskošne, prepoznatljive. Građani Venecije koji tradicionalno žive za karneval, cijelu godinu rade kostime, ponosno i dostojanstveno ih šutke nose. Izgubilo se to u masi naguranih pametnih telefona načičkanih oko njih. Šteta… Štandovi sa mnoštvom maski made in china i „murano stakla“. Suveniri odavno nisu autentični. I kod nas na obali su magnetići s prikazm mjesta rađeni u Aziji. Daleko od toga da ne cijenim trud tih ljudi koji žele zadržati svoju tradiciju. Ali je profit odnio čar kao u mnogim mjestima.

Evo par fotografija ovogodišnjih maski:



Sjećam se večeri Venecijanskog karnevala 1997. kada sam već umorna od cijelog dana hodala uskim kalama daleko od vreve Markovog trga. Stare zgrade, kanali i kamen vraćali su me u vremenu. Mogla je biti 1997., a mogla je biti i 1597 ili 1697… Odjednom je tik uz mene kroz kalu prošao pravi gospodin Maska. S bijelom bautom na licu, crnim plaštem i trorogim šeširom. Možda je taj maleni trenutak autentične Venecije zauvijek u meni pokvario užitak u masovnom okupljanju na Piazzi San Marco.

Trgovina sa autentičnim venecijanskim maskama ima manje. Maske se rade ručno od papier-mâché-a. Mogu biti ili potpuno bijele (neke crne) ili raskošno ukrašene.
Tri su osnovne vrste maski po obliku:
Bauta: maska koja pokriva gornji dio lica, a usta ostaju otvorena kako bi onaj koji je nosi mogao jesti i razgovarati. Donji kraj maske je specifično uzdignut u i tvori četvrtasti oblik lica zašiljene brade. Tradicionalno je bijela i nosili su je muškarci. Kasnije se počela bogato ukrašavati. Ta je maska, zajedno s plaštem i trorubim šeširom možda najpoznatija venecijanska maska. Poznata i kao Casanovina maska.

Moretta (Servetta muta): ženska ovalna maska, crna. Često od baršuna i s velom. Ne pokriva cijelo lice, već samo središnji dio (oko očiju, nos, usta) kako bi sakrio identitet dame. Posebnost je u tome što nema otvor za usta, već je iznutra imala gumb koji se držao u ustima i tako se učvrstila maska. Dama nije mogla zato govoriti pa otuda nazuiv mutta (nijema). Otvori za oči su široki.

Larva (Volto): ovalna bijela maska preko cijelog lica. Ime joj dolazi od riječi duh. U današnje vrijeme se najčeće koristi. Danas se bogato ukrašava, Maska ima otvore za oči i obrise nose, obraza usana, ali nema otvor za usta.

Likovi su Medico della peste te likovi iz Commedie dell'arte (Arlecchino, Columbina, Pagliaccio, Pantalone, Zani...).



Babilonske_baklje na karnevalu s volto maskom, ukrašenom perjem :)


Izlog trgovine s autentičnim venecijanskim maskama.

Snimljeno: travanj, 2016.

Sjedio je na travi na proplanku i čekao ostatak društva da ga sustigne. Gledao ih je kako se polako uspinju, zastajkujući. Sjedenje po uredima ostavilo je posljedice. Maja i Dražen su se prepirali cijelim putem i kvarili atmosferu u društvu. Njen nedavni prelazak na veganstvo bio je izvor nebrojenim sukobima. Ona se ljutila na zadirkivanja kako ima ovdje trave koliko želi jesti, a njega su iritirale njene opaske da je krvoločni mesožder i primitivac. „Ovo je zadnji put da idem s njima“ dobacio je Igor prije pola sata, dok je vidno naživciran ubrzao i pri tom palio cigaretu za cigaretom. Nije pomoglo kada je njegova bolja polovica Duda napomenula da bi barem na čistom zraku mogao „malo manje dimit“.
Gledao je drveće oko sebe . Razmišljao je kako je negdje pročitao da je drveće najnaprednija vrsta na Zemlji. Ono ne treba jesti druga živa bića kako bi preživjelo. Dovoljno je tlo i sunce, a omogućava život drugima. „Možda su to vanzemaljci – napredna civilizacija koja je nastanila zemlju… hmm.. kao su spori… Dražen izgleda nekako propalo.. „ isprekidano je preturao po glavi. Čuo ga je kako govori Maji. „ Čuj trebala si povesti onog papka Gorana, da zajedno grlite drveće i komunicirate sa šumskim duhovima.“ Ovo je kod Igora izazvalo hroptavi smijeh. Duda mu je dobacila: „Da, da.. samo ti zaugaj. Samo daj!“. Ignorirao ju je: „Čovječe, kaj bi sad dal za hladnu pivu.“
Smetali su mu ljudi sve više. Razmišljao je kako bi bilo lijepo uživati u prirodi u tišini. Društvo mu se činilo tako prizemno i vulgarno odjednom. Nije ni sam znao što se to u njemu prelomilo i kada. Legao je na travu i gledao u nebo. Promatrao je oblake i tražio oblike u njima. Poput Charltona Hestona u „Agoniji i ekstazi“, poput Michelangela kada je sanjao Sikstinsku kapelu… kao kada je bio dječak i maštao da leti ili zamišljao Ikara kako stremi suncu pa se osujećeno sunovrati. Odlutao je u sjećanja u djetinjstvo, mogao je čuti smijeh ostale djece koja su slobodno trčala ne misleći na frizuru ili hoće li se zaprljati. Nasmiješio se u sebi sjetivši se svoga „čopora“ – velike skupine djece iz kvarta različitih uzrasta, koja se družila i izvodila psine. Psine koje su za sadašnja vremena benigne i pomalo naivne. Neki iz toga društva, sada odrasli ljudi, upravo se penju prema njemu. Vratio se u stvarnost.
Sunce je bilo u zenitu, a zrak ugodno topao. U daljini je vidio paraglajdere, kako se šarene. Skočio je na noge jer se grupica prijatelja približavala, zadihani i rumeni u licu.
Onda ju je ugledao.
Sreli su im se pogledi. Nije bila klasično lijepa, ali je zračila nečim privlačnim. Toplim, ženstvenim, a opet snažnim. Smeđa kosa joj se presijavala na suncu, a pramenovi kose poigravali oko lica. Prošla je kraj njega. On je samo stajao kao ukopan. Možda je prošlo par sekundi, možda minute, možda sati… nije znao. Kada se napokon okrenuo, nje više nije bilo. Ekipa se skupila oko njega, nesvjesna kako je u njemu nakratko sve stalo i nastupila potpuna tišina. Kao da je zaronio u morske dubine. Neki su ležali, neki sjedili, pili vodu, odmarali, čavrljali, smijali se.
„Kaj je s tobom?“ upitala ga je Iva. „Kaj stojiš tu k'o ukopan?“
„Ma.. ova žena koja je prošla podsjetila me na nekoga koga sam poznavao… davno“.
„Koja žena?“
„Pa ova šta je sad prošla. Tu kraj vas.“ Počelo mu je bubnjati u glavi.
„ Daj čuj njega! Ja sam tebi rekel da ti preveč čistog zraka škodi. Niko nije prošel bar 2 dve ćuke “, čuo je Igorov hrapav glas.
Bojao se je da je samo priviđenje. Samo sjećanje. Izgledala je mlado, kao onda kad ju je zadnji puta vidio dok je stajala na jednom slavonskom peronu i mahala za vlakom u jednom smjeru.

"Zena na verandi", Edvard Munch, ulje na platnu

Razmišljala je kako dani postaju sve dulji dok je ispijala vruću jutarnju kavu. Iz šalice se pušilo dok je ugodni miris ispunjavao kuhinju. Oči su joj bile natečene od plača i neprospavane noći. Zagledala se u rub majice u kojoj je spavala, izblijedjele muške majice s natpisom „Žuja je zakon“. Njegove. Pred očima joj se stvorio u toj majici, vizija neke davne prigode, kako se smije i briše znoj sa čela dok mu obraze žari vatra roštilja iz stražnjeg dvorišta. Tamni kolutovi ispod pazuha odavali su ljetno predvečerje. Sad joj se činilo tako nestvarno, u nekom prošlom životu. U snovima.

Nisu bili snovi, kao što snovi nisu bili ni bolest ni odlazak, iako je život izgledao poput more jako dugo. Njihov se odnos jutros, iz ove prazne kuhinje, činio idiličan i bez ijedne sjenke. Kako čovjek oblikuje sjećanja, pomislila je. Oblikuje ih poput gline, prema raspoloženju i osobnom ukusu. Kada bi trezveno razmislila, znala je da im je veza bila klimava, opterećena zamjeranjima, sitnim lažima i udaljavanjem. Kada je umro, saznala je da nisu ni sve laži bile male. Ona je sebe tješila da su njene laži bile bijele. Sada su se činile puno tamnije. Vjerojatno ne bi opstali, ali joj je njegov naprasni odlazak oduzeo mogućnost da sama odluči otići. Osjećala je da joj je oteto. Opljačkano. Oduzeta joj moć. Ostala je prerezana na pola. Nedostajao joj je. U prsima je osjetila potmulu bol.

Povukla je veliki gutljaj kave i osjetila kako joj toplina ispunjava želudac. Zašto sada razmišlja o tome? Prošlo je već dosta vremena, nekako je otupila, naviknula se. Nije noćas plakala zbog njega. Plakala je zbog još jedne propale priče, koja je završila prije nego što je počela. Ne zna koja u nizu. Jedna od onih koje brzo padaju u zaborav. Nije plakala niti zbog te priče. Plakala je zbog sebe. Osjećala je prazninu, osamljenost. Trgnula se iz razmišljanja i krenula u kupaonicu pripremati se za posao.

Pogledavala se u retrovizor, umorna žena je joj je uzvraćala pogled. Ostavile su traga godine tuge i razočaranja. Nije se štedjela. Izgarala je na poslu, u usputnim flertovima, površnim prijateljstvima. Prema uvriježenom mišljenju, imala je dobar posao. „Naročito u današnje vrijeme, draga moja,“ govorili su joj. Pri pomisli na svoj „dobar posao“ i što ju sve danas očekuje, prošli su je srsi.

Zaustavila se ne semaforu, u rijeci automobila koji su činili svakodnevni jutarnji tok. Odjednom su joj ta lica iz auta, na pješačkoj stazi, šetača pasa po livadi - izgledala groteskno. Izobličeno. Kao da je upala u neki vrtlog iz noćne more. Sjetila se James Stewarta u „Vertigu“. Obuzela ju je mučnina. Ponestajalo joj je zraka, a srce divljački udaralo. Napad panike je bivao sve jači. Izletjela je iz auta i počela trčati između kolona metalnih trubećih kutija. Trčala je, trčala, trčala…
Probudila se na hladnom asfaltu, oko nje su se nadvijala glinena lica. Ponovno je zatvorila oči, nadajući se da ih više nikada neće otvoriti… Ne liječi vrijeme, liječi zaborav.

Snimljeno: travanj, 2016


Od jutra joj se glavom vrtjela priča o Brigadoonu.
Legenda je to o selu Škotskih visoravni, koje se pojavljuje svakih stotinu godina. Začarano selo je u svojoj idili nepromijenjeno stoljećima. Iz svoje nevidljivosti izroni jednom u stoljeću, a tada bude veliko slavlje i veselje. Slučajni prolaznici koji se tamo zateknu, mogu ostati u vječnoj idili samo ako su voljni ostaviti vanjski svijet i ako se međusobno vole. Međutim, ukoliko bi netko napustio selo taj jedan dan kada postaje vidljivo, čarolija bi prestala i svemu bi bio kraj.

Pa da, bliži se Valentinovo, zato joj i padaju takve stvari napamet. Njezina veza.. ili što već… s Davorom pomalo podsjeća na Brigadoon. Javi se jednom u sto godina, tada je čarobno i kao prvog dana. Onda ga opet sto godina nema.
Zauzet je, puno radi. Na odgovornom je položaju. Nema vremena za njezino kvocanje i cendranje. Sve one kolegice što ga napadaju, ne mogu ga imati. Samo ona…
Sigurno će ju sutra za Valentinovo iznenaditi. Možda će je kao i prošle godine odvesti u hotel. Da imaju vremena samo za sebe. Hm, morala bi skočiti kupiti neko fino rublje.
Brigadoon…
Birala je njegov broj mobitela. Dugo je zvonilo. Nakon nekog vremena stigla je poruka: „ Sorry, malena, na službenom sam putu i neću se moći javljati. Javim se sljedeći tjedan. Šaljem pregršt poljubaca.“
Brigadoon…
Nije još spremna prekinuti čaroliju. Ma, to Valentinovo je ionako američka komercijalna izmišljotina.

Snimljeno u kolovozu 2016.

Priroda je najbolji slikar.

"Predvečerje na moru", Ioan Popei, ulje na kartonu

Putovanja su čudesna, ali kada prođe neko vrijeme pamtimo ljude i događaje, ne toliko mjesta.
Ima sad već dosta godina, provela sam 15-ak dana na brodu… krstarici Baltikom. Neću sada pričati o ljepotama i znamenitostima, niti o provodima. Željela bih ispričati priču o neobičnom starom Grku.
Kruzer je imao 10-ak paluba s različitim sadržajima. Bila je tu paluba s restoranima, paluba za zabavu i kulturu, sportska paluba, palube sa kabinama za putnike, palube s kabinama i prostorijama za život osoblja te, najniže palube s „nevidljivima“. To su mahom bili filipinci koji su danonoćno radili u vrućim i vlažnim praonicama rublja, a koje gosti nikako nisu smjeli vidjeti. Neki Hrvati koji su radili na brodu , pričali su mi da ti radnici iz praonice ne izlaze van mjesecima. Žive tako, šutke radeći jer od tih par dolara što zarade živi kod kuće cijela obitelj. Na brodu je bila i knjižnica, soba s računalima, wellness&spa, martini bar, različiti drugi barovi, dućančići, uglavnom se moglo naći razbibrige za vrijeme „dana na moru“.
Ja sam u najviše voljela u poslijepodnevnim satima ležati na ležaljci na „Palubi izlazećeg sunca“, odnosno onoj najvišoj. Hah, kako marketinški dobro smišljen naziv.
Tamo bih ležala milovana suncem i vjetrićem, uživala u mirisu i zvuku mora i galebova, s dobrom knjigom i nogama prekrivenim dekicom. Često sam se smijala sama sebi misleći da sam poput buržoazije između dva svjetska rata.
Prvih par dana obično bih bila sama na palubi, tu i tamo bi se neki putnik kratko zadržao, ali bi uskoro pobjegao zbog vjetra. Većini je smetao vjetar. No, uskoro se redovito svako poslijepodne počeo pojavljivati neki stari gospodin. Nisam baš nikada bila vična određivanju godina, ali bih rekla da je mogao imati blizu osamdeset. Imao je obično neka svjetla lanena odjela, bijelu košulju i šešir. Šešir bi skinuo i stavio u krilo kada bi se u polusjedu smjestio na ležaljci. Dva dana nije ništa govorio, samo je kimnuo na pozdrav kad bi nam se pogledi sreli. Treći dan počeo je pričati nešto ne grčkom, tihim, melodioznim glasom. Iako nisam razumjela ni riječi, znala sam da mi priča svoju životnu priču. Osjetila am to po tonu glasa, vidjela po držanju tijela i izrazu lica. Znala sam da zna da ne razumijem riječi, ali da razumijem bit. Srce i dušu priče. Srž. Ja bih obično zaspala, uspavana njegovim glasom, a kad bih se probudila, njega više nije bilo, a moj bi jastuk bio namješten i noge pokrivene dekicom. Njegova mala gesta na odlasku.
Tako smo provodili poslijepodneva do kraja putovanja. Meni je tek nakon par mjeseci sinulo da ja njemu nisam nikada rekla niti jednu riječ. On nikada nije čuo moj glas. A razgovarali smo dva puna tjedna….

"Oluja i boje", Caroline Bocquet, miješani medij na platnu

Reciklaža jednog pradavnog zapisa, na jednom drugom mjestu.

Poštovani,

Pišem Vam jer Vam nisam mogla reći. Ni jači od mene nisu to mogli.
Ili nisu htjeli.
Vi ste bili tiranin! Ubojica duše. Uništavali ste svoje bližnje, sustavno i nemilosrdno. Slamali svaki njihov otpor, sve dok se nisu prestali braniti. Samo su Vas tiho mrzili.
Zašto ste ih naučili mrziti?
Zašto ste bili tako slabi?
Eto, ja Vas žalim. Da ste barem Vi imali milosti.

Vaša su djeca danas blijede sjene svojih ja.

na stranici za ljubav.
Prijateljstvo.

Što učimo našu djecu?


Kristoffer Evang "Sram", ulje na platnu

Autor: Alex Baker

Vidiš sebe u meni.
Dira te jer je tako poznato.
Tako blisko.
A kad okreneš glavu, nestane...

The Hug, Nadia Rapti, akril na platnu

Razočaranje nije zbog ljubavi, već neispunjenih očekivanja.
Ljubav je osjećaj, samo moj i mojeg bića. Da li ću ljubav pustiti u sebe i svoj život, stvar je izbora. JA sam subjekt, druga osoba je objekt moje ljubavi. Mogu voljeti nekoga i kada nije kraj mene, kada nije u mojem životu, pa i kada više nije među živima. Sretna ću biti samo ako nemam očekivanja, uvjeta i uloga. Onog trena kad postavim okvir, počinje pad.
Leptirići, uzleti, euforije su zaljubljenost, gorivo koja nam daje forcu. Ljubav je sirova, prirodna, nepatvorena - ljubav je prihvaćanje.
„Od ljubavi se ne živi“. , „Sve je to lijepo, ali kad krene svakodnevica.“… i slične izjave nisu argument protiv ljubavi. Mogu živjeti svakodnevni živo i voljeti.
Vidim ovdje dosta podsmjeha i gledanja s visoka na one koji žele ljubav i vjeruju u ljubav. Zašto je tome tako? Zašto odustati? Zašto ne osjećati ljubav? Zašto ju ne dati i primiti? Pa čak i ako odlučite biti sami. Možete voljeti sebe i istovremeno voljeti i druge ljude.
Ljubav je i ovdje i bilo gdje drugdje, samo trebao gledati.
I još nešto – ako želim da me netko voli takvu kakva jesam, i kad loše izgledam i starim, i kad sam bolesna, to što sam prgava u PMS-u, kada posrnem, kada sam u dugovima, kada sam nepodnošljiva sama sebi, sa svim mojim manama, prošlošću, bivšim partnerima…. Pa onda i ja moram sići s trona i prihvatiti partnera na isti način.
Svatko za sebe zna najbolje, ali zašto ne otvoriti srce…