Bože moj gdje ja to živim?

Godinama je nosila tu tešku masku koja je bila očekivana.Svi su je htjeli nasmijanu ..vedru i veselu...i kada to nije bila....pitali bi ...što joj je....i....nosila je masku kao obranu od bezbroj pitanja na koja ni sama nije znala odgovore.Jednoga dana.....zaboravila je staviti masku...ostala je u kupaonici na ogledalu....i izašla u dan.Ljudi su je čudno gledali i nisu ništa pitali...samo bi onako ...tiho pozdravili.A ona...ona se osjećala dobro...dobro u svojoj koži...sve do trenutka dok joj nije prišla jedna gospođa koju je poznavala od malena...radila je gospođa u apoteci...toliko puta su ugodno čavrljale kada bi došla po nešto.Sada je gospođa u mirovini i duže se nisu vidjele.Stala je pred nju i rekla"Čuj....čula sam da imaš rak...zato si tak mršava?"!!!!!!
Ostala je bez daha i nije znala što reći i samo je mahnula rukom i otišla.No...tada još nije znala da ima rak ili ...kako joj je dok rekao.....onaj mali korak do raka kostiju.Sada kada to zna.....samo još ponekada ...uzme masku kada je doma ...stavi je...pogleda se u ogledalo i kaže"Pa ti si još uvijek komad i pol....još ljepša i bogatija za jednog prijatelja koji je sklopio sporazum o ne napadanju"!!.Za sada se drže dogovora i ona se nada da će tako ostati za uvijek.Ona vjeruje u prijateljstvo.A i bolest je muškoga roda a ona si je sa muškarcima uvijek bila dobro.......ima nade.

Ufff....nije to lako!

Dragi moji ljudi.....ne znam kaj se dešava sa ovim programom za slanje slika ali nema veze...hoću reći

Tee...hvala ti što si otvorio čestitku...hvala Ališa...Raky....Zrnceko....Funny....Bernarda....Perce.....Medo.....i svi dragi ljudi na p/v....moje je srce za vas danas kucalo ovako!Nadam se da vi možete to otvoriti...ja ne mogu.No ..kako bilo da bilo...HVALA!!

MUDROST NIJE U TOME DA ZNAMO ŠTO HOĆEMO VEĆ U SPOZNAJI ŠTO NAM JE SVE NEPOTREBNO!!!
SHVATILA SAM DA MI JE BLOG KAO TAKAV NEPOTREBAN I ISKRENO I OD SVEG SVOG SRCA...ŽELIM VAM SVIMA...BAS SVIMA....SVE NAJBOLJE U ŽIVOTU...ZDRAVLJA NAJVIŠE I ...IMAJTE SE DOBRO.ONIH PAR BLOGERA KOJI IMAJU MOJ BROJ SE POVREMENO JAVE PA ĆE TO I NADALJE..JA SE NADAM ALI...NIJE TO MJESTO ZA ME.
SRETNO:-)))))

Dobro vam jutro Iskričavci!!!
Neka vam dan bude okupan suncem i bez obzira što se događalo...ne dajte da vam netko buši balone sa željama.

Podržati ću ga u svim njegovim pothvatima i pružiti mu bezuvjetnu intimnost, odanost, vjernost i povjerenje. Biti ću uz njega da ga njegujem i milujem, liječim mu rane i smirujem srce. Pružiti ću mu toplinu doma, mekanu deku u koju će se umotati ispred tople vatre i udoban naslonjač za sanjarenje. Podarit ću mu sklad i spokoj. Slušati ću ga dok govori i čitati mu njegove omiljene članke. Isunjavati ću njegove potrebe i oslanjati se na negovu stranu. Primati ću njegove darove i vraćati mu tako da se mogu umnožiti. Veličati ću Boga i svakoga dana zahvaljivati za muškarca u svom životu, muškarca kojeg volim i koji voli mene ..... to ću učiniti.
Unatoč obilju znanja što sam ga stekla dok sam kopala po svojim emocionalnim bolima, u meni je rasla praznina. Tražila sam izlaz gdje god sam ga mogla naći, razotkrivala sam nove slojeve bola u svom životu. Trenutci pronicljivosti pružali bi mi energiju, a zatim bi usljedio nemir u mojoj duši. Moram naučiti kako najbolje iskoristiti svoju životnu situaciju, umjesto da se stalno žalim. Jedna od najvažnijih lekcija koju sam u životu naučila je :
" Da se moram ponašati kao da već jesam osoba kakva želim biti. Ponašati se kao da se već nalazim ondje gdje želim biti, ili imam ono što želim imati. Stvarati tenziju između onoga što jesam i onoga što želim biti. Na kraju ću doći tamo gdje želim biti.
Na veliki dio svoje sudbine ne mogu utjecati, ali mogu odlučiti kako ću provoditi svoje vrijeme, s kim ću se družiti, s kim dijeliti svoje tijelo, život, novac i energiju. Mogu izabrati što ću jesti, čitati, proučavati; mogu izabrati kako ću prihvaćati neugodne okolnosti u svom životu; hoću li ih shvaćati kao prokletstvo ili kao mogućnost da se uspijem uzdignuti i da ne sažaljevam sebe. Mogu izabrati riječi i ton glasa kojim ću se obraćati drugima; mogu izabrati svoje misli. Trebam priznati postojanje negativnih misli i osjećaja koji se pojavljuju, shvatiti odakle potječu i zašto su se pojavile; i tada ih odbaciti s dubokim opraštanjem i odlučnošću.

Uvijek sam se pitala što to bude sa mnom da mogu u jednom trenutku za nekim izgarati, a u drugom odlučiti da ga zaboravljam? Što se to desi u mom umu da jednostavno prereže i nekog tko je bio bitan, jednostavno pospremi u neku ladicu, na nju stavi natpis - Iskustvo broj 2 859 126, kategorija - ljubav, čin peti i završi tu priču.
Ladica postoji. Sjećanja postoje, ali ta osoba više nema težinu. Ne boli u prsima. Ne bridi na usnama. Ne budi me noću i ne tjera suze da se skupljaju u očima. One suze koje se nikada ne razliju. One najbolnije.

Ljudi moji...kaj se dešava????

Mislila sam da je ovaj tračak svjetlosti za me.....ali...nije bio...samo je prošao kroz moju ruku i....nestao!!!

Ovo smo toliko puta doživjeli da je besmisleno išta pisati...znamo kakav je to osječaj.Želim si ga ponovo i znam da cu i doći do njega(mislim ...osječaja)!!

Umro čovjek i došao pred vrata Raja.Pokuca...otvori Sv.Petar i pita:
"Kako se zoveš"???...
ovaj kaže ,a Petar pogleda u spisak i kaže:
"Nemam te na spisku"!!!!
Kaže ovaj"Kako me nemaš ...pa ja sam od rođenja Katolik"!!!
Gleda ga Petar i kaže:
"A...sto ti je to"???
Kaže ovaj:"Pa ja sam Krščanin...cijelog života išao sam u crkvu"!
Govori Petar:
"A...što ti je to crkva"???
Kaže ovaj:
"Pa to ti je institucija"!!
Gleda Petar u papire i govori:
"Nemam ja takve institucije na spisku"!
Govori ovaj:
"Daj ti meni pozovi šefa"!
Ode Petar do Boga i keže da je tamo neki lik pred vratima i ispriča kako je bilo i kako pozna i njegova sina.
Zazva Bog sina:
"Isuse...odi vidi što lik pred vratima hoće...kaže da te poznaje"!
Ode Isus i vrati se urlajući od smijeha.Pita ga Bog:
"Što ti je ...što se tako smiješ"?
Govori Isus:
"Stari...jel se ti sjećaš onog ribičkog kluba koji sam osnovao pred 2000 godina?"
Govori Bog:
"Sjećam se ...što s njim"???
Govori Isus:
"Ne bi vjerovao ...još je uvijek aktivan"!!!!!!

Čekala sam poruku i čekala i kada nije došla ...znala sam da je od tebe!

Želim svim muškarcima sretno Valentinovo!

Četrdesetak godina pišem dnevnik života svoga...rukom naravno....i ne znam da li si možete zamisliti koliko toga ima...no....nerjetko sam pisala i po tridesetak stranica dnevno.Sakupilo se toga nekoliko metara i počelo me opterećivati.Em imam neke godine...em bas i nisam kak treba i ...gledam ih onako zadnjih desetak komada koji su na polici...ostalo je u kutijama na balkonu.I kažem ja svom konjarskom frendu da bi ih voljela spaliti.I veli on"Nema frke.....odemo jedan dan na moj ranč...napravimo lomaču i spalimo te..ha..ha!"No...kak je stalno nekaj...zmislim se da moja sestra kuri doma kamin za centralno pa ...šogi je prešel na more ...taman.I ....uzmem ja jedan po jedan i moram stranice osloboditi od tvrdih korica.Nimalo lak posao...vjerujte mi.I ..jedan dan sam to delala i onda ...tisuće stranica otpelala k sestri.Veli ona da malo po malo mečem u peć,a ona bu otprla dimnjak da se prejde brže.Je.....pa to je gorelo kak sto vragi...štel se je dimnjak vužgati...valda od svih čuda i da ne velim čega kaj je tam pisalo.Nekaj je i cvilelo...da ne veruješ.Rekla sam "Znaš kaj...ne bu to tak išlo..ne bum tu sedela celi dan..idem doma"!Odnesla sam to kaj je ostalo doma...jedva...i trgala stranice na male komadiće.Još me bole i leđa i ramena od toga.Sva sam se pokočila a da ne velim kak sam se psihički osjećala.Svaki čas mi je oko ulovilo nešto napisano što je otvaralo cijele filmove proteklog vremena.Osjećala sam kako mi neka toplina ...pa hladnoća naviru u lice...tlak mi je skočil...i ...ne mogu ni opisati osjećaje koji su me preplavili.Bila sam s jedne strane sretna što sam tako odlučila no.....osječaš da se odvajaš od nečega što si stvarao veliki dio svog života.Koliko lijepih trenutaka......koliko ljubavi...koliko suza i patnje.Bože moj.....koliko je toga bilo u 40 godina ...a čini ti se da je prošlo u trenu.
I gledam jučer narančasti kamion za smeće i znam .....ovo je taj tren.....on sada odvozi moj dnevnik koji mi je bio uvijek najbolji prijatelj.Što god da sam mu rekla ... gutao je i podnosio bez i jedne riječi.Pa tko to može????
Kasnije pratim sina na željeznički ...oko 2km...mora hodati jer se zbucal a ja zbog konde...i tak mu velim kaj sam napravila..a mali prasec/196:120/veli"Pa kava si ti to majka....samo ćeš mi stan ostaviti kada umreš,a iz čega bum pisal knjigu"???
Tako smo se od srca i do suza nasmijali...uvijek mu je to uspjevalo kako god teško bilo...hvala ti sinko!!!!