Inside out

Nije to kiša
na mojim obrazima
na tvome grobu.

Odgledam Equalizer 2 i kraj me dirne do suza. Doslovno. I mislim si (opet) - to je to.
Ne mislim u životu imati posla ni sa kime kome ne krenu suze na završetku Equalizera 2, natipkam prijateljici. Veli ona, moramo popričati o tome. Želiš li?
Ne, rekoh. To nije tema nego izjava.
Nešto kasnije, pričam kćeri da me rascmoljio film, veli ona, o daaa, i mene je. Onaj kraj baš ubode.
Vidiš, taman sam ti htio početi objašnjavati da ću si to zakucati na zid kao filter prve kategorije - ako nema suza u tom trenu, znači da je ili ona presjebana za mene ili sam ja presjeban za nju. Kako god bilo - ne ide. Veli moja vrlo odrasla klinka - pa to ti je, mi smo emotivci, oboje. Nećeš moći ni biti shvaćen ni prihvaćen od nekog tko to nije. I ne znači da su zato oni sjebani, nemoj suditi po sebi.
A nego po kome ću? Pa ne tražim komada predstavniku vlasnika stanara, sebi tražim. Ja sam mjerilo, nego tko bi drugi bio?!
Smije se. Je, i to kaj veliš, ima smisla.
Imam pametno dijete.

Dakle, dosad sam siguran u dvije stvari: mora znat peć nekakav kolač sa trešnjama i mora brisat suze na kraju Equalizera 2.

Napredujem, kajjeje.

Pogled kroz mokri prozor prema slinavo sivom horizontu... atmosfera baš kao nekad, samo što nije noć, nego dan. Toplina kave na nepcu isprana hladnoćom pred očima. Da, sad je pravo vrijeme za to.
To.
Samonametnuti slijed. Ja. Hoću. To. Iako to nije... "to". NIje stvar. Definitivno nije osoba. To nije to, nego je ono, ono kad to biva baš to.
Kome ovo dosad nije jasno, neka prestane čitati jer ovo je, upozoravam, onaj jednostavni dio.

To je... kad znaš. Kad ti bude to, a sve drugo postane ono, čak i manje od toga. Ne od toga toga, nego od onoga toga.
To je... sve. To je kad glagoli zamru a imenice postanu boje. To je kad čuješ mirise i vidiš okuse i kušaš dodire a na prstima ti je nježni okus pahuljastih ljetnih oblaka.
Da, znam da se to zove altocumulusi. Ne to, nego oblaci.
Da, znam da je vani sivo (cumulonimbusi, za cjepioblake) i jesen i kiša i kojeg sad spolovila tu onda rade ljetne bijele pahuljice nalik na lebdećeg Woody Allena u Kupidovoj haljinici?!
Pa... jer kad je to - to, onda to čak ni Woody Allen ne može pokvarit'. Recimo.

Mislim si (da, stalno si nešto mislim i to je definitivno pogrešna radnja na pogrešnom mjestu u pogr... ma, u bilo koje vrijeme), sve je ovdje oko mene prepuno ljudi koji žele to. Ne moje to, nego neko svoje to. Valjda. I bolje im je. Uz iznimku onih koji ne žele to, nego ono. I onih koji žele samo svima ići na jetra, što ja ne moram ni željeti i svejedno mi super ide. I onih koji... no dobro, nije baš sve prepuno, hajd'mo reć, ima ih par. Nepar. Milka Planinc.

Napomena: a lijepo vas upozorih da je ono bio jednostavan dio.

Nu dobro, dakle tih već spomenutih par znaju o čemu ja ovo-ono, da ne velim to.
Ili ne?
Ma kao da je to bitno. Mislim, to jest bitno. To je i jedino bitno.
To i samo to je ono pravo.

Što me podsjetilo da moram do dućana, zavjerenička histerija završava, vratilo mi Colu na police.

E tu sad imam problem. Naime, oduvijek mi je princip bio - reci to što želiš, a potom dodaj iznimke i filtere kako bi pročistio ono što si rekao prvo. Jasnije je. Konstruktivnije. Smislenije, uostalom.
No, sad je to nemoguće tako napraviti iz krajnje prizemnog razloga - zahvaljujući nečijoj (dosta iritantnoj, da se razumijemo, no svejedno vrlo efikasnoj) pomoći, otkrio sam toplu vodu.
Ne znam što hoću.

Kad god lijepo javno, nedvosmisleno i nezakukuljeno napišeš nešto loše o sebi, postigao si dvije stvari: prvo i važnije, sam sebi si opalio motivacijsku pljusku da barem pokušaš mijenjati to što ne valja, te puno manje bitno, ali zato više zabavno drugo - oduzeo si pljuvačke argumente svima koji bi se sad tako rado naslađivali tvojim manama i slabostima. Je, istina je, ajmo se smijat' budali. Jeeej! I, što s time?
Već rekoh - ne može me nitko izvrijeđati koliko se mogu ja sam.

Stvarno, ne znam što hoću. Naravno, znam što hoću, ali ne znam što doista... (i tu mi sad prokleto fali kurziv) hoću.
Znam što neću. Ali to je trebao biti tek dodatak, a ne bit.
Neću dozvoliti apsolutno nikome da me ikad prisili na išta.
Neću dozvoliti sebi da se sam prisilim, čak uživajući u tome, prilagođavati se ljudima u stvarima koje su mi išle, idu i ići će mi stravično na živce. Ja. Moj ukus, moji kriteriji. I nije to uopće oš neš bangladeš kao što će, dakako, površni partviši odmah zaključiti, jer neću dozvoliti ni drugima da se prisiljavaju prilagoditi meni. Ili nađeš točno ono što ti paše ili tražiš dalje. Sve drugo je prevara i sebe i osobe koju tom prevarom potpuno uzaludno zavlačiš.
Neću ni pod razno pristati na kompromise, ma ni najsitnije, oko osnovnih vrijednosti koje me čine takvim kakvim jesam. Nema, dakle, "ja ne jedem ništa što je imalo mamu" vege debilana, nema "vjerujem u boga, a u crkvu idem onako, pa šta onda šta idem" katolibanskog primitivizma, nema slaboumnog "za dom, šahovnicu i rakiju spremni" thompsonovskog kvazipatriotizma. Nema. Barem toga, nažalost, ima na tone, imaju se valjda s kime družiti.
Neću ni u ludilu sam sebi zabijati noževe tamo gdje najviše boli, naivno i potpuno uzaludno se nadajući da na vrbi može izrasti grožđe. Ne može. Nikad nije ni moglo. Itekaoko bih to dobro znao obzirom na to koliko sam vremena i osjećaja potrošio na uvjeravanje vrba da će jednog dana biti chardonnay.
I što je ostalo? Ne baš puno. Štoviše, manje od malo.
Ne znam opisati to što je ostalo.
Ne znam čak ni da li ću, ako i kad i naletim na to, zakoračiti prema tome ili naprosto okrenuti glavu i čekati da prođe, baš poput svih onih kukavica koje godinama osuđujem. Ne znate ni vi, samo što si to ne želite priznati, ali to ama baš ničime ne opravdava mene.

Problem, je, u biti, vrlo jednostavan, kad sa njega maknem svo smeće upornih i loših izgovora.
Ne znam što hoću.
Ne znam ni hoću li to uopće.
Pa ono, jebiga, da ne bi bilo, a što mi nisi odmah rek'o. Eto, jesam. I stavit ću linkove na to u profil, da se lakše pronađe.
One of these days prestat ću si pisati samoreklame.

A što bi tek bilo da si mogu polizati jaja...

Zbilja si mislila da to neću napisati?
Pa, krivo si mislila, misli ponovno.

ČItav mi život po glavi pokušava plesati nekakav "mi".
Mi muškarci. Ma nemoj. Zbog čega bih se ja morao uklapati u hrpu kromanjonaca, zbog toga što svi imamo penis?
Mi žene. Kad sam god sreo neko žensko biće koje je sebe identiificiralo kroz "mi žene" (s feminističkim prizvukom ili bez, čak su ove bez tog prizvuka i gore jer zvuče točno poput onih retardiranih rečenica sa bočica vode, identičnih nepresušnim forvardušama sa neta u klasi "mi najjače - mi nenadjebive - mi ovo pa ono") - sreo sam biće s teškim kompleksom manje vrijednosti koje je frenetično tražilo prvu muškastu tvar da se iza nje sakrije i to što glupljeg to bolje jer je takvima lakše manipulirati). Oprosti, ali ako ti sebe ne doživljavaš kao sebe nego tek kao karikiranu refleksiju hrpe nemuštih savjeta iz storyja i glorije, onda zbilja nemamo o čemu pričati.
Mi navijači. Zbljuv, stoko huliganska.
Mi katolici. Ma daj. Većih lažljivaca, licemjera i nasilnika nema u ovom dijelu svemira.
Mi Hrvati. E, na to sam još više alergičan nego na "mi, Jugoslaveni" jer je to s Jugom uključivalo i neke pozitivne osobine, za razlliku od novokomponirane thompsonoidne pripadnosti neartikuliranim divljacima koji ne samo što nisu još ni guzice brisali u stoljeću sedmom, nego su i u stoljeću dvadeset i prvom ogromnom većinom još uvijek isti polupismeni zatucani primitivci kao i svih prošlih stoljeća.

Digresija: jedan jedini "mi" na kojeg jesam bio ponosan bio je jedini mi u kojem su svi članovi bili teški "ja", trajao je u ratu i godinama poslije i nažalost je nestao smrću sviju osim mene. Što je, sad mi je sinulo, užasno bizarno obzirom da sam ja od svih bio poginuo prvi. Nah, nije bitno više.

Mi Trnjani/Fiumani/z Dubrave - isto sranje.
Mi iskričari - nek mi netko da kantu, zlo mi je.

Jedini "mi" kojem sam ikad težio (i mislim si sad, očito previše težio) je bio jedini pravi "mi" koji ima smisla, a jedini ima smisla jer je jedini kojeg si sam biraš.
I nije mi trebao MOJ bankovni račun kad smo imali NAŠ. I nije mi trebao MOJ auto kad smo se vozili NAŠIM. I nije mi trebalo ni razmišljati što bih i kako bih JA jer je taj JA bio sasvim ispunjen bivajući dijelom MI.
Yep, bio sam teški idiot.
I kasnije, kad promislim, sve što sam ikad radio je bilo pokušaj da se ja spoji, poveže, zauvijek zapetlja u neki mi koji bi... pa, bio zauvijek, ne. Bar neko vrijeme zauvijek, ako može. Bar mrvicu.
Kreten.
Jedina razdoblja kad je ja dolazilo na svoje je bilo kad bih, nakon novih životnih krvavih rezova, nemilo sakatio slučajne prolaznice čisto da nekome naplatim dug. Užasno je kad shvatiš da što si prema ženama gori, to se one življe same bacaju na nož i kad se tada zgadiš sam sebi, to je sto puta jače nego išta što bi itko ikad ružno rekao o tebi. Zato me uvrede ni ne pogađaju. Ne može me nitko toliko snažno pljusnuti koliko se mogu ja sam.
I tako je kreten uporno i uporno pokušavao graditi mi, ne shvaćajući da istog trenutka kad pokaže želju ne biti samo ja, prestaje svaka šansa da bude išta. Ok, istini za volju, nekad naprosto imaš peh i tu ne možeš ništa. Nekad naprosto zakasniš - čak doslovno i samo jedan dan - da bi ništa postalo sve. Jebiga. Kako si mogao znati? Ali sveukupno, ono što čini ogroman dio tvoje srži - želja za prilagodbom, za uklapanjem, za spajanjem i preplitanjem, za biti dio para, za biti MI - je upravo ono što ti sjebe sve do čega ti je stalo.
Ne znam točno kad, no u nekom trenutku je poklopac konačno otpizdio sa ekspres lonca i sav je grah izletio u strop.
Je, to se tak desi, nije bitno kako znam.
U nekom trenutku je iz kutije sa slovima nestalo M i I. Nema više, papala micica. Štono bi se engleski reklo - eaten by pussy. Indikativno zvuči, ain't it?
U nekom trenutku je u kutiji ostalo jedino što je ostalo i otad - ja, ja, samo ja i još malo ja. Da ponovim?
Ja.
WYSIWYG, glasi kratica. What you see is what you get.

Niti sam muškarac (žena definitivno nisam), niti sam rvatina, niti sam katoliban, bljuje mi se na Dubravu i još žešće mi se bljuje na Dinamo, niti sam puflica samo zato što imam DM karticu i tamo kupujem jedine britvice koje mi, deklarirane za deset brijanja, traju barem tri dana. Nema tog "mi" u kojeg ću se ikad više uklopiti, ma ni silom.
Ne, nisam ni iskričar. Iskričari ne pišu ovakve stvari, nemaju vremena jer ga troše na njima korisniji način.
Nisam.
Samo sam ja.
Zašto to uopće reći naglas? Pa, jaja si ne mogu polizati sam, dakle bit će da je neki drugi razlog. I siguran sam, manje od 5 (pet) ljudi ovdje će ispravno shvatiti što sam sada rekao.
A ostali mi mogu...

... kupiti torticu.

Eto.

Dvije neodoljive riječi na Iskrici su: burek i seks.
Osobno mi je draže viknut - burek! - jer se na to skupe samo normalni ljudi. Bit će da tome pomaže i neograničeni kapacitet podruma, istinabog, no nažalost je to jedini način da mi amebe ne plivaju po tanjuru. S burekom.
A kad vikneš - seks! - onda se uskokošari sve, od gerontonifomanki sa svojom ekipicom vjerno naivnih i besprizorno beskriterijskih daj-što-daš-samo-da-mi-daš grouppie kvazizavodnika do standardnih šizikoza koje se ionako lijepe na apsolutno sve jer im je to jedini život kojeg imaju.
Uopće ne znam zašto pričam u množini, u stvari. To je čistih 1 + 1. Koji nisu 11.

I tako, ističu premiumi koji već treći dan ističu "sutra" (pravilno korištenje navodnika), a nekim će se čudom samoobnoviti čim legne penzija. Uočih (pravilno korištenje aorista) koincidenciju, čista slučajnost.
Ubr (pravilno korištenje kratice) ilitiga usput budi rečeno, oklada? Ja velim, najkasnije za 8 dana. Po dupli burek.
Ubr po drugi put, uopće neznam zašto držim lekciju iz pismenosti nekome kome je polupismenost doista najmanji problem u životu. Barem u zadnjih pedesetak godina, jer prije toga se, navodno, imala s kime... opismenjavati, no. Bit će da nije nimalo lako kad nakon toga u životu nalijećeš samo na one s kriterijima. Ali, zato je sad tu Iskrica i puna bara praz... punoglavaca pa možda čak i žaba dođe na svoje. She wish!

No da.
Vratimo se na pozitivnu riječ.
Burek!
Ubr po treći put - fakat radim opak tatarski. Jedino što mi sad sirova junetina ide već na šlapice van i kaj je previše, ni sa janjetinom nije dobro.

Ima li koji vegan da želi malo sirove mesine? Višak, ne... o junetini pričam!

Oklada da će se sveprisutna još nedijagnosticirana wannabe blogerica (malo b, em te nepismenu) za manje od pola sata prebaciti na vrh?
Ovo sam morao kao prvo, da joj ne promakne.
Kao drugo, vidim, nema zornjaka et fajv o klok - opet! - i mislim si, nešto je zagorilo u državi Danskoj. A možda su u šumi.

Neeegooo...
gadno mi se spava
i pije mi se kava.
Više mi se pije kava nego mi se gadno spava
riba ribi grize umak od rajčice.
To se zove slobodna forma, performantična. Preporuča se jutarnjim aktivistima i noćnim recidivistima.

Fakat mi treba kava.

Koje ludo vrijeme.
Iz potopa se vani rodilo sunce. A taman sam se ful ubacio u lazy-friday mood i skrčkao si drugi lončić kave, kad ono - blješt! Naravoučenije: nikad nemojte ljenčariti bez spuštenih roleta.
No da.

Ono kad uzmeš ljubavnu pjesmu - i to sexy-hot-hot-ajmeštosamsveradiokotinejđeruztupjesmu - i napraviš je još boljom.
Link
Što nema veze sa ljenčarenjem petkom, ali me baš puknulo, onako, došlo iz čista mira.

Uz drugi lončić kave, još pola tatarskog srca u frižideru (nda, uvijek ispočetka zaboravim da ne smijem kuhat' kad sam gladan) i bliješteći pokušaj nabijanja grižnje savjesti kroz prozor...

... life is good, indeed.

... a i u slučaju da ta dva glavna sastojka nedostaju, morat će sve biti nadoknađeno vještinom i maštom kuhinjskog umjetnika.

Digresija: samo da podsjetim, priča se da muško kakvo je u kuhinji, takvo je i u krevetu. Ne-bi-se-štel-mešat, samo velim. A i priznajem da mi od skuhanih ručkova i večera još nijedna nije pala u nesvijest. Stigne još. Ne, to ne znači da mi je negdje drugdje pala u nesvijest. Koju vi maštu imate, prestrašno.

Daklem, za tatarski biftek je potrebno tek par sitnica koje možete pronaći pa skoro u svakom dućanu. Osim kad nemaju to kaj vam treba.




Sve, naravno, kao i sve druge dobre stvari u životu, započinje... nah, pustimo predigru, hajd'mo odmah na napeti dio! A to je, dakako - kad umočiš do kraja.



... ruku u smjesu, jel'.
Ne smijem zaboraviti spomenuti nesebičnu i hvalevrijednu savjetodavnu pomoć jedne blogerice, čije sam savjete s radošću i punom pažnjom, razumije se, ignorirao.
I tako, nakon nježnog ali neodoljivog miješanja, dolazi ono najslađe - kraj.



Kad kuhaš s ljubavlju.
Miješaš, no.

Ma mislim, kužimo se, ne.

Dok se nekima kupa sunce, meni su se okupale noge dok sam iznosio stari papir u kontejner. PoJezija samo tako.
Šlapice mi vode pune
šljapkajuć mi čarapa trune
dok tužni mi se prsti bune
zbog sasvim mokre u šlapicama vune.

Kako šlapice postadoše šljapkice, pjesma prva.

E.
Ide mi na nadbubrežnu žlijezdu svo to prenemaganje oko Dana mrtvih. Prvo, slaviti nešto vezano uz bilo čiju smrt je prokleto bolesno, iako to nimalo ne čudi obzirom da se radi o crkvenoj instalaciji, a ona sve što slavi, do kosti je morbidno. Uključujući i kosti.

Naknadni dodatak - primjećujem da Dan mrtvih više nije Dan mtvih nego praznik Svih svetih. Velikim slovom. U prijevodu, vatikanska govna u 'Rvata su čak i nedvosmisleno dala do znanja katolibanskoj seljačiji da to nije njihov dan, nego strogo svetačko crkveni, a seljačija to samo plaća. Da si ne bi seljačija umislila kakvu svoju svetost, jezuškristušimarija.
Pa, aj' da konačno i vrag katkad pokaže pravo lice.

Drugo, ako ti je netko bio drag, drag ti je i dalje cijele godine. Preseravanje šleperom krizantema i onim odurnim plastičnim kičem od svijeća na baterije je samo predstava za selo i seljake. Kao, vidi me kako sam dobra dušica jer sam pomaknuo/la guzicu jednom godišnje da svi vide koliko sam novaca spizdila na cvijeće&svijeće&smeće uvaljeno bez ukusa i ikakvih emocija na grob nekome za koga te, dok je bio živ, savršeno boljelo spolovilo.
Mrzim licemjerje.
Gledam ljude, obično starije dobi no ne nužno, koji skoro pa svaki dan nekome odlaze na grob jer ga naprosto nisu u stanju pustiti iz svog života. I ti mi ljudi izazovu suze. Izazovu mi suze jer oni svojih suza više nemaju, odavno su isplakane.
A ovaj prenemagajući talog koji se sad u hordama nagurava po grobljima - zbljuv. Uz časti vrijedne iznimke koje imaju opravdan razlog da idu baš danas, no tih je malo. Sve je ostalo jeftini, bezvrijedni show jednih glumatajućih katolibanskih budala za druge.

Šljapkice mi šljapkaju, bose mi noge podom tapkaju.
Zajebato je pisat' poJeziju o šlapicama, nemreš urimovat anđele i nebesa i ptičice i zore i more da ga jebeš.

Ima mrtvih koji će mi zauvijek ostati živi sve dok sam ja živ. Možda bi mi na samrti trebalo biti puno više žao svih koji će umrijeti samnom nego mene samog. Za mene bude ionak' svejedno. Baci nekamo i recikliraj, koga boli briga. Samo mi odjebi od groba s plastičnim cvijećem, limenom glazbom i svećenicima. Nek' mi se nasmrdi bilo koje od toga troje, iz groba ću vrisnut, šlapica mi. Mokrih šlapica, štoviše.

Juhica za ručak. Od bundeve. Čisto u čast Halloweena. Još mi samo fali neka vještica i to je to.

Ne za ručak, bemmu.

Mrko me gleda.



Baš kao i ja njega, pa smo kvit.
S tom razlikom da sam ja em suh, em imam kavu na stolu.
Makar, kad na Iskrici veliš da si suh, to znači...

... pa, da si suh, no.

Pred cca 11 godina je bilo nickova koje sam zaobilazio u širokom luku, a kad ti je netko potpuno beznačajan, ne pada ti na pamet pamtiti ga. No, zadnjih me dana baš lijepo podsjetiše zašto sam ih zaobilazio u širokom luku.
Šupak zauvijek ostaje šupak, smetnuh to s uma.
Iste zmije, ista legla, isti otrov, isto podmuklo siktanje i spletkarenje po inboxima, ista ignore lista istog nolife taloga očajnički skrivenog monitorom. I isti odlasci zauvijek koji traju max 3 dana, a rijetko i toliko.
Jedno moram priznati Iskrici - postojana je. :)

No, amebe plutaju, karavane putuju.

... ne bude me baš iz sna, tek možda iz snatrenja. I dok grad krmeljavo liže jezikom krvavo nebo i ljudi teturaju svojim sudbinama, zamišljam da nisam sad i ovdje, nego negdje... negdje.
No taman kad već zamalo osjećam miris tog negdje, mob zazvoni novim nalogom i rušim se u stvarnost paleći auto.
Neki drugi put, možda. U neko drugo vrijeme, svakako.

... sunce već greje, a a a a a....

Čitam naokolo, na Iskrici ovo pa ono, ovo da ovo ne, ovo jedino, ono nemoguće... bullshit.
Što tražiš, točno to nalaziš.
Ako si površan i plitak poput pepeljare, nemoj mi držati prodike o nepostojanju ozbiljnih veza, na Iskrici ili bilo gdje. Uostalom, gdje bi se, teoretski, trebalo prije desiti da iole bolje upoznaš nekoga - na Iskrici, u repu na blagajni LIdla, ili na cajka koncertu?
Ponovimo: točno to što tražiš, točno to jedino i nalaziš. A to što pričaš da tražiš i čime ljudima mažeš oči ne bi li ispadao/la svetac (sa sisama ili bez), time si možeš obrisati... jel'.

Da, našao sam na Iskrici divne žene i bio sam u nekim zaista divnim vezama. Kako to? Pa lijepo - oboje smo to htjeli. Da smo se htjeli oboje samo prasnuti, valjda bi se onda samo i prasnuli. I znam još podosta ljudi - znam se čita kao ZNAM, a ne kao čuo-sam-da-se-priča - koji su bilo na Iskrici, bilo na Twoo, Badoo ili pitaj boga gdje sve ne u nepreglednim bespućima virtuale, susretali i nalazili svoje posebne osobe koje su baš poput njih jednako tražile svoje posebne osobe.
Pa ako netko zbilja misli da može pokazati svoje pravo ja u repu pred blagajnom Lidla, slobodno mu. Nije da neće imati podosta vremena za to, ali ipak...

Ako dosad nisam spomenuo, možda bih trebao: pronaći ćeš točno ono što zaista i tražiš. I sve ostalo je golo prenemaganje i kompletni bullshit.
Možeš ti pisati u svom profilu kako si tu samo zbog tipkanja ili radoznalosti ili kako si u luuuuudilo brale presretnoj vezi (je, uobičajeno je da ljudi u sretnim vezama u pola 3 u noći vise po dating stranicama po Internetu), pa time samog sebe (i opet, sa sisama ili bez) unaprijed označiti oznakom full of crap. Ta tko ti brani?
Samo, lijepo onda molim, bez sranja naokolo kako se tu ne traži ozbiljna veza ili kako su sve žene iste (sa penisima ili bez) ili bilo koje sranje proizašlo iz vlastitog kompleksa manje vrijednosti.
Kad znaš što tražiš, kad ne lažeš sebi što tražiš - pa, možda i nećeš naći baš brzo, ali barem ti nitko ne može soliti pamet glupostima.

Ili da ponovim i po četvrti put?