Inside out

Upravo mi je moj mob - android, da bude jasno - javio da imam nedvosmisleno zlonamjernu aplikaciju i nek' je pod hitno obrišem. Naziv te aplikacije je - Google. :)))
Kao da nisam znao.
Ono kad ti nešto biva nametnutim i to ne nešto tek tako, ne-baš-potrebno, nego čisti parazit kojem je jedina svrha samo da ti ogadi život i time nekome zaradi novac. A sve to je postavljeno tako da je parazit upravo osnovni dio toga što imaš ili koristiš.
Jedini lijek - zavitlati mobitel u zid. Pa onda otperjati u neku pećinu (kad bi takvih još uopće i bilo) i glumatati hare-krišnu-višnu-ajurvegeta gurua do kraja života.
Naaah, nije mi to baš napeto.

Da nisam alergičan na linkove, sad bih zalijepio Crnog leptira. Nekako me puknula asocijacija na biće koje uporno i neizlječivo za svoje vlastito dobro odlazi, pa se potom ponovno vraća neraskidivo povezano sa upravo onime što ga ubija; i ta je asocijacija dvosmjerna jer u kom god smjeru biće krenulo, na kraju te ulice je nešto što ga ubija.
A možda i ne. Ali biće to ne zna. Katkad je dovoljno vjerovati da te nešto ubija pa da se zaista tako i osjećaš. Moj je problem u tome što nikad nisam naučio kako stajati sa strane i ne opeći ruke do ramena pokušavajući spasiti nekog tko sam sebi želi spaliti i krila i nogice i ticala i sve.

No to je moj problem, samo moj.

Ima ljudi koji ti uđu u život - na kraće ili dulje vrijeme, kako tko - i nečemu te nauče. Ili te barem potaknu da posumnjaš u neke stvari koje si bio uvjeren da vrlo dobro znaš. Možda su pritom u pravu, možda i nisu, to čak i nije toliko bitno, koliko je bitno da te motiviraju da digneš guzicu s kauča i odeš van, ma koliko ti se god to nedalo.
Mrzim taj osjećaj, kad mi se naprosto neda.
Disclaimer: grammar naciji nek mi odskakuću s kičme. Da, znam točno zašto pišem točno tako kako pišem. Hvala.
Ajmo dalje.
Mrizm kad mi se neda naprosto zato jer je to pravocrtan put u samodovoljnost, koja iako naizgled jest nešto pozitivno, meni zvuči kao pomirenje s neumitnim.
Ličim li na nekog tko se miri sa ičime? Ne? Bingo.

No da.
A ima i ljudi koji vole naglasiti, osim preciznog kalendara tko im je i kad gledao sise, da svaki dan dožive orgazam (sva sreća bez popratnih detalja) i da nakon toga uživaju razgovarati o bitku. Da bitku!
Ono, jebote, ma daj me naj me, šlapica ti orgazmičnih, ma baš o bitku! Jesi gotova? Evo, sad ću svršit, daj praši još samo malo, a onda ćemo o bitku! :)))))
Glupost bih još i ignorirao - i dosad sam - da nije zla i puna otrova. No obzirom da jest, e nećeš curo imat mira dok sam ja tu. A fala bogu, fanatično glupa kakva jesi, materijala daješ konstantno.

Just keep it coming.

Sjedi moja kći kod mene, srče vino kad ja izvalim - bi li vjerovala da postoji osoba koja mrtva ozbiljna tvrdi da su vicevi znak siromaštva duha?
Nakon što se prvo zagrcnula, pa iskašljala, pa pobrisala proliveno vino po sebi, zaključila je - izvalit' tako nešto može samo netko sa gadnim siromaštvom mozga.
I tak. Moja kći. :))
Osim što se sprdamo na račun ekstremno glupih dvonožaca, u više-manje redovnim razmacima podijelimo pokoji ručak ili barem kavu. Dugo je trebalo da dođemo do toga, no došli smo. Ono kad si sa djetetom (vrlo, vrlo odraslim djetetom, što je možda i preduvjet za takvo što) možeš podijeliti apsolutno sve - sjajan je osjećaj. Dvostruko sjajan osjećaj jer je taj odnos obostran.
Bio sam (pre)mladi tata. Na mnogo načina i sam dijete, trebao sam odgajati dijete... naravno da nemaš pojma kako i naravno da si uvjeren, sa svoje 23, da si najpametniji u svemiru pa i šire. I ono što čitavo vrijeme pokušavaš - jer to ti je jedini temelj za kojeg se možeš čvrsto uhvatiti - jest ne činiti svom djetetu ono što su činili tebi. I ne činiš. Činiš svašta drugo, ne uvijek ono što bi trebalo. No na koncu, rezultat je fantastičan, samo je trebalo dugo čekati da se čitav puzzle našeg odnosa sklopi u punu sliku.

Tamo negdje sa 40 me bio puknuo biološki sat... ili što god u muškom svijetu bilo pandan tome. Došlo mi da imam (još jedno) dijete. Onako, baš mi ful došlo. I mislim da je točno tada bio trenutak kad sam konačno odrastao - sazrio - do kraja, shvativši da sve što sam ikad kao roditelj činio, bilo je sadržajno zaista dobro, ali prezentacija je mogla biti mnogo bolja. Strpljivija, barem. Kako god, postao sam konačno istinski spreman biti otac. Dakako, nema to baš smisla kad nemaš partnericu sa kojom bi to želio postati, pa je osjećaj otišao u vjetar. No nebitno, bitno je da konačno od tog trena počneš sebe doživljavati na pravi način, bez sakrivanja iza lažnih izgovora i traženja drugih krivaca za svoje vlastite pogreške.

Anyhow.
U biti se samo kurčim (ma jebo fino izražavanje, pard'n maj frenč) kako super klinku imam, koja se veselo, sa svojih 36, naceri kad je nazovem klinkom. Otprilike kao što se ceri kad negdje sjednemo na ručak pa naručimo uz hranu guinness i colu, a kad konobar donese colu i stavi pred nju, ja posegnem za time i velim - nenene, mladi gospon, za nju je piva, a zap'čku je sok.
To je, inače, vic.

Smiješan nama, siromašnima duhom. :)))))))))

... = zapis u zoru. Ma da, naravno, pa nije nitko ništa drugo ni pomislio, aha.

Zora pere lice grada. Kiša ne. Kiša mu pere eventualno leđa. A lice, umiveno zorom, samo sunce može oprati.
Kad oblaci jutrom kriju nebo, grad ostaje musav, krmeljav i čupav poput dječarca kojeg je netko za noge izvukao iz kreveta. I ljudi su takvi. Vuku se bezvoljno, noge im kroje korake ukrivo - ništa nije kako bi moglo biti kad jutro ostane sakriveno sivilom.
Gledam kroz prozor, kroz krpe oblaka plavi se nebo. S istoka mi jedna jedina zraka blješti ravno u oči i pomaže da odlučim, da li u krevet ili si složiti kavu? Bit će kava, ipak.
Nije baš gušt dizati se usred noći, ali jest kad negdje ujutro dođeš doma i čitav je dan tu za tebe. Makar mu koji komadić i prespavao, svejedno. Već sama činjenica da ne moraš više nikud ukoliko to ne želiš - dovoljna je.
A ako pak poželiš...

... /hej, ja sam. Družimo li se danas?/

Verzija 1 obrisana. Nema svrhe.
Ide verzija 2, ublažena do razine mekoće pelena Versace. Ako ne znate kakve su to (a naravno da ne znate jer ste sirotinja), pitajte Šuputicu. Daklem...

Nema više kukanja zbog negledanja sisa? Guzica? Nogu? Bubrega barem? Ničevo? Nada?
Tsja.
Aaa, sad je na redu kukanje zbog svih koji su otišli, pritom zanemarujući činjenicu da su otišli zgađeni upravo ovima koji sad kukaju. Nah.
Na Iskrici ništa novog.

A vani jesen guta boje i poluprobavljene ih vraća sivilom beskonačnih kapi.
Super vrijeme za taksiste, prodavače kišobrana i vlasnike kafića. Ok, svako je vrijeme super za vlasnike kafića.
Kava na stolu, neispunjen dan predamnom, stotine aliena koje treba ubiti.

Srk.

Ono kad nešto hoćeš a nisi siguran što točno hoćeš i samo si vrlo snažno svjestan što nećeš, pa ti se počne dešavati nešto što bi moglo biti to što hoćeš iako ne znaš što hoćeš, a ni nisi baš siguran da bi ti se uopće trebalo dešavati to što se počelo dešavati iako se, u stvari, ništa još ni ne dešava.

'beš mi sve ako ja nisam žensko.

Taknut i potaknut teškom i tužnom sudbom etablirane blogerice koja u suzama radosnicama objavljuje da joj je nakon 50 godina konačno netko pogledao sise, pozivam na humanitarnu akciju pod nazivom: dajmo da joj gledaju sise.
U svrhu toga, pozivam sve iskričare malo ozbiljnije dobi (mogu i mlađi al' je ove prve manje šteta ako ne prežive sudjelovanje), koliko god bili stari ili ružni ili se, nedajbožekristušimarija tako osjećali, da se odmah jave uvaženoj blogerici i donesu joj mrvu toliko željene sreće za kojom vapi, te joj dobro pogledaju sise.
Imajuć' na umu da je ta herojska i nimalo laka zadaća potencijalno vrlo opasna po mentalno zdravlje sudionika (iskreno, ne bih se nikako usudio sudjelovati), iz fonda za pomoć beznadnim slučajevima svakom ću dobrovoljcu platiti burek.
Dokaz izvršenog djela nije potreban, jer će ona sama prpošno pojuriti objaviti da se to desilo i detaljno opisati vidjelicu - pardon, vidioca - u skromnom i samozatajnom tekstu od 25.760 riječi, popraćenom i prigodnom temom o tome kako je prošlo točno 47 godina, 3 mjeseca i 7 dana od tragične suše u Sudanu koja, zamislite, savršeno koincidira sa danom kad su joj zadnji put pogledali guzicu; no humanitarnu akciju u tu svrhu pokrenut ću naknadno.

Budite humani. Budite ljudi.

Gledajte joj sise.

Prije ili kasnije, svaka iskričarska komunikacija završi susretom. Dobro, skoro svaka. Ok, možda svaka deseta. Ma znam, one “samo bi se dopisivala” ne brojim u statistiku (iako, tek da bude jasno, ne bih ja baš automatski otpisivao te, dopisujuće… no o tom, potom).
Podrazumijevam normalnu komunikaciju, jer o “mala š’a ima, jes’ za pićence” naprosto nemam spoznaja… tek glasine, a te mi pak nekako baš i ne zvuče uvjerljivo.
Daklem.
Prije ili kasnije… ne, to sam već rekao. No da. Ono, tipkali ste se i natipkali ste se, pa ste si počeli mislit’ kako bi bilo sa tipkanja prijeći na pipkanje. Da, da, naravno, vi osobno NIKAD ne bi tako nešto, fuj fuj to, baci to iz ruke. Aha. Uglavnom, pada dogovor i kreće priprema za prvi čvenk.
Oboje, dakako, imate identičnu viziju kako će to izgledati.



I to bi, otprilike, bilo jedino što oboje mislite jednako. Ne bojte se, neće to dugo.
A dok se on sprema za osvajanje o kojem će se pričati godinama…



… ona je također učinila sve da joj (ovaj put) ne pobjegne izabranik njenog srca i buduće alimentacije.



I tako, večer pada, klecavo sigurnim popikavanjem ulazite u kafić odabran da bude mjesto zločina i ugledate se, neopisivo oduševljeni, hrleći oboje prema…



… izlazu. Svatko svojem.

Hajd’, šalu na stranu, istina je da rijetko na tom prvom susretu nabasate na baš to što ste i očekivali (a daj bože i bolje). U čemu je problem? U vama. U očekivanjima. Da, slažem se, kojeg si vraga zalijepiš super fotke u profil ako izgledaš kao nešto što je mačka izvukla iz Save i s gađenjem bacila nazad pod most. Mislim, zbilja! To ste što jeste. Ili ćete se dopasti nekome ili nećete i točka. Mene osobno - a ne mislim baš da sam jedini - ne zasmeta toliko ničiji izgled koliko me zasmeta činjanica da me se smatra blentavim muljajući me lažnim slikama i besmislicama u profilu. No dobro, pustimo sad to.
Sjeli ste. Kreće razgovor. Ili ne kreće, što je čista noćna mora svakog prvog susreta (jer dalje od prvog se ni ne dođe).
Čitah da postoje čak i aplikacije (Bad Date Rescue) pisane da vam pomognu efikasno uhvatit’ maglu sa lošeg dejta. Pa stvarno… mislim, zar već nema dovoljno dobrih izgovora za to? Kao na primjer, kad vam frend pošalje unaprijed dogovorenu poruku “dođi brzo, tvoj brat si je otfikario glavu motornom pilom i moraš je držat’ dok je susjed u šnajderaju prišiva nazad”. Sasvim uvjerljivo, ako mene pitate.
No recimo da ste se namjerili na iskusnu osobu kojoj su već bježali i s parkinga kamoli ne iz kafića, u tom slučaju taktika mora biti malo sofisticiranija. Dakako, prvi je izbor - idem na wc. To može i ne mora biti uspješno jer nemaju svi zahodi prozore, ili barem ne dovoljno velike da izmigoljite van, a i zajeb je ako je kafić na vrhu nebodera. U tom slučaju je najbolje poslužiti se pozitivnom moći uvjeravanja vašeg dating partnera da još barem jednom dobro promisli o svemu. Recimo… “ma nisam više zarazan, bar mi se čini” je poprilično uspješna rečenica, ili - “glasovi u mojoj glavi mi govore da si ti baš prava žena za mene”. Za nju, tu su - “mojih 30 mačaka će te obožavati!”, ili apsolutno letalna rečenica iz ženskih usta - “a kako ćemo nazvati naših devetoro djece?”
Mda.

A što ako NE krene krivo?



Da, ima i toga kad NE krene krivo.
Ne, nije urbana legenda. Imam frenda, sad već oženjenog desetak godina, koji se ovdje zakucao glavom, srcem i prezimenom u ženu svog života. I koja je - a to mu je priznala tek puno kasnije - na njegovu prvu pojavu panično tražila gdje su vrata zahoda. Jebiga, zahod nije imao prozore i što će jadna nego dat’ mu šansu. I nije požalila.

Nije ni on, al’ stigne još, ne.


————

Izvori: Nury Vittachi, Internet

Prodajem križa, malo pohabana ali garantirano negažena ni od jedne iskričarke, škripe samo u zavojima, gibljiva negdje do 17. stranice kamasutre, ma ko nova. Garancija "a rođo što nisi gled'o kad si kupov'o" standardna.
Ponude u inbox. One za križa no, a ljubavno-aktivističke mogu i javno, da mi bildaju renome.

Ali to još nije sve!
Ako kupite odmah, besplatno dobijete i...

... ma zajebavam se, nema bureka zabadava.

Zašto li me ovo podsjeća na profile na Iskrici, o zašto... :))

Ono kad ti nije žao kad si zao, ali ti jest žao kad nisi zao.
Vidiš ti to kako ta rečenica zvuči. Baš zlo, zar ne? A što ako to napišem ovako:
Ono kad ti nije žao kad si zao jer si i htio biti zao, ali ti jest žao kad ispadneš zao a uopće to nisi htio biti.
Ista rečenica, ista isticijata (da, znam da tu ima nekih koji bi mi sad održali znanstveno predavanje kako to nimalo nije isto, fala, ne treba, znam da nije isto, ali to JEST isto jer sam ja isto mislio i baš me briga što mi se ne mogu čitati misli - ženska strana moje osobnosti podrazumijeva da mi svi trebaju čitati misli, iako, naravno, popjenio bih da netko i uspije).
Ideeš, koja rečenica pa cijela u zagradi.
O čemu ja to? Nemam pojma. Srčem kavu i meljem zvizdarije, fućkam si šaputanjeee na jastukuuu jeeee najslađeeee i pokušavam si počeškat prokletu točku između lopatica koja uvijek svrbi samo zato što je ne mogu dohvatiti. A ne pomaže ni to što mi je uklještilo neki peni... ne, nije mi to uklještilo nego u križima neki pen... no, dobro, nekaj, tam negdje dolje, a nije baš tam' gdi treba dolje.
Poludigresija: umjesto urnebesnih savjeta tipa "zauzmi joga pozu uvenulog patlidžana u jupiterovoj sjeni 27 sekundi prije zore", radije bih primio ponudu utjehe koju bi bilo nepristojno detaljno opisati ovdje.
Jebo leđa, nek bole, za neke se stvari isplati malo i trpit'.
Što sam ono.... aha.
Digresija, ovaj put puna: bolje je tipkati nego pričati. Kad zabrazdiš tipkajući i nemaš pojma što si uopće htio reći, fino malo odskrolaš gore i pronađeš se (uvijek su u šumi); a kad pričaš, odjednom se u pola rečenice nađeš u situaciji da te osoba preko puta gleda ko tele prugasto ljubičastu djetelinu, a ti nemaš pojma o čemu ti uopće to. Ajme neugodnjaka. Nu da. Srećom da mi se to nikad još nije desilo, jel'...
Bek tu di sabdžekt:
...
...
Jebote, koji je bio sabdžekt?
Ma nema veze. Frigaš to.


Burek.

Nakon što sam maloprije tu, na naslovnoj, vidio skupnu fotografiju istaknutijih blogerica - ili "blogerica" - iskričarki u svakom slučaju, perspektiva svijeta oko mene zadobila je sasvim novu, dotad jedva zamislivu ali i dalje disonantno sinkopiranu notu. Aleggrično tihu. Onak, ko Horvatinčić na romobilu.
I kupio sam si defibrilator za po doma. Nikad se ne zna. Bolje spriječiti nego trčati u de-em.

Spoznaja dana: ne kudi konja kojeg nisi jahao. Što nema veze baš sa konjima, čak ni sa kobilama, a još manje sa jahanjem. Prizori iz mašte su, dakako, potpuno isključeni i sa čitavom spoznajom imaju veze taman koliko i burek.
Koji nema ni sa čime apsolutno nikakve veze ali što bi se inače komentiralo?

Spoznaja desetljeća: vidiš vidiš.

Spoznaja života: jebote.


Tko prizna, pola mu se, a uz malo truda i drugih pola.

U prosjeku, krhke velike žene i veliki mali ljudi uglavnom se dobro nose s jako dugačkim, osim što navedenim ženama smeta što je debeli. A uopće nije nego je najtaman.

Časna riječ!

Zlatni niz.
Za nekog samo matematika, a matematika je naizgled krajnje dosadna stvar.
Osim kad nije.
Za nekog dio umjetnosti i to značajan dio, a umjetnost je naizgled uvijek zanimljiva.
Iako nije.
Za nekog... ne znam. Sve. Nešto drugo. Ili treće. Ili su u šumi.
Ne, neću se zajebavati ovaj put, nije tema za to.
Za mene...

Hajd'mo to reći ovako. Ne, krivo, hajd'mo pokušati to reći ovako.
Gledaš... nešto lijepo. Lijepo na način univerzalno lijepog kojem ne možeš odrediti parametre niti bi to uopće imalo smisla, naprotiv, naprosto to gledaš i upijaš i vidiš iako ne vidiš jer je vidljivo samo kad ne pokušavaš vidjeti.
Zlatni rez.
Nije važno kako je definiran. Brojke si možete i izguglati jer ne radi se o brojkama niti se radi o proporcijama, iako se upravo o tome radi.
Gledaš... oči. Jedno oko. Nadsvođeno obrvom neponovljivo prirodnom. Gledaš oko i obrvu i dio su nečeg lijepog, zasigurno lijepog iako to ostalo u tom trenu ne zapažaš, gledaš i diviš se i ne razumiješ i nije ti bitno što ne razumiješ jer zlatni se rez ni ne treba razumijevati, treba se osjećati. Krivulje tog oka, linja te obrve... ako ima Boga - a ne vjerujem da ima i bolje bi mu bilo da ga nema - onda je upravo tu, u tome oku i obrvi. I Bog i svemir i sve svrhe svih stvari koje su ikad postojale, tu su, u tim brojkama koje nisu brojke iako to jesu.

Ne znate gledati. Vidjeti, da, to znade svatko. Ali ne znate gledati.
Baš me briga tko se sve sad našao uvrijeđenim jer samo time potvrđuje to što velim. Ne znate gledati. A tu je, oko vas, čak možda i u vašem vlastitom ogledalu... no ne znate gledati.

Kvragu, ne ide. Ne znam to opisati jer naprosto ne postoji dovoljno slova da se to uopće i može opisati. Ali pored svih emocija koje sam ikad imao pa potrošio, ili izgubio, ili naprosto napustio više ili manje nevoljko, pored svog prokletog pisanja i vještine da nacrtam slike u ljudima na način da budu njihove vlastite, ovo ne znam. A predivno je. Ono kad te naprosto trga u komade želja da nešto pokažeš a ne možeš jer ne znaš kako.
Zlatni rez.
Možda još i jedina stvar koja postoji u koju bih se mogao zaljubiti toliko da zaboravim disati. Da, toliko.

Je, južina je.

Lijepo molim neku ljubaznu dušicu koja bi velikodušno potrošila jedan dossier kredit na mene (dakle, bilo tko, molim uslugu, ne prosim ničiju ruku) da provjeri vidi li na mom profilu istu kretenariju koju vidim ja - navodnih 8 dodatnih profila (7 obrisanih); čisto me zanima koliko duboko roni ta programska pogreška.

Mislio sam kavom uzvratiti za uslugu ali onda mi je sinulo da bi se mogle na tu kavu dotepsti i neke na koje ne bih ni kombajn naslonio, pa ipak onda ne. Bit će drugačijih načina, nadam se.

Nudi li se tko, molim neka mi se najprije javi da ne bi na koncu ispalo bespotrebno trošenje kredita.
Zahvaljujem unaprijed.