balada botswana

i dok me umivas svojim pogledima pravim se vaznim bas onako kako to i pijetlovi cine uspravnom krijestom i prsima naprijed. znak da mi to jos nije dosadilo je onaj moj nespretni smjesak ispod brkova. sve zvijezde nocas vratiti ce dug mojoj spoznaji o tvom znacaju.

trcati, a ne stati i stajati bez zelje za trkom nije moguce otvorenih ociju, um je oduvijek dojenjce duse, a sklad osjecaja majka svemira, samo vaga ostaje ista sve ostalo prolazi u promjenama. samoca i uspjeh su princeze kukavice, a glad i ceznja sestre iskustva.

dok god pece u prsima tvoj odlazak znati cu da zivim, kada to prestane sresti cu te tamo negdje gdje smo nekad snivali, graditi vise necemo morati jer smo sve vec izgradili. samo da budem pored tebe onako kao nekad i da mi tvoji dodiri opet vrate mir umu. znaj da nikad nisi prestao biti, a postojanje je prestalo odavno i kada se budemo vracali u nazad po istoj ovoj liniji univerzuma znati cu da opet cemo sresti onaj nas prvi zalazak sunca.

1975. godina mjesto radnje Aleksandrija. glavne uloge svi slucajni prolaznici. sporedne uloge ona i on. iskrcaj u pristanistu bio je sve samo ne predvidljiv i dok je ona zadnjim zrakama sunca dozvoljavala joj obasjaju ramena, veo iz Marakesa je naglo preuzeo ulogu zastitnika bjeline njezine puti, on je odlucio kao i uvijek kad mu se zato pruzi prilika, a bas u krajnje nezgodnom trenutku obaviti je svojim cvrstim rukama oko struka sto je nekako nespretno docekano i u zaru trenutka otreslo suncane naocale s njezine glave dolje u masu slucajnih prolaznika koji su kao vojska neposlusnih iskricavih cvjetova skladno cinili savrsen nered u glavama onih koji u toj slici traze sklad i red. mogao se osjetiti tog suncanog dana miris vjetra sto njezno svaki dan skoro u isto vrijeme proljetnoj Aleksandriji umiva lice. zamor, buka, brzina, vruc dodir s tlom i sve zajedno je nekako dalo naslutiti da on mora popiti jos jednu tabletu za smirenje zbog svoje svakodnevne borbe s nedostatkom kontrole nad svojim umom koji uvijek tako zarko zeli ugoditi njoj. idealan trenutak za pokrenuti spoj mozdanih vijuga u jednosmjernu ulicu ljutnje. rekla mu je samo ove naocale ce danas nedostajati, a ti ces vjerojatno patiti vise nego moje nebeski plave oci. nasmijeseni nosac ih je vec cekao ocekivajuci znak odobrenja da im preuzme putne torbe koje su kao i uvijek bile u njezinu korist, a rastrcana djeca oko njih trazila su ono cemu niti najslobodniji um ne moze odoljeti, nekakav slatkis ili u krajnjem slucaju onaj najsitniji novac da bi se istoga docepali. zar cemo samo stajati ovdje pitao ju je, ona je odgovorila dozvoli mi jos jednom onaj svoj zagrljaj s ledja od malorpije i nemoj nista govoriti, ali necu to sada, napravi to ponovno kada se najmanje budem nadala. kako je on uvijek ostvario sve njezine zelje i bio besramno dosadan u ropstvu svoje zelje da je usreci morao se dobro fokusirati na trenutak njezine nepaznje dok slucajni prolaznici oko njih nenamjerno cine idealan medij za tocku smislenog dodira njezina tijela. zagrljaj sada jer vidio je priliku, na uho joj prosapta ovome se nisi nadala, rekla mu je da suti, ona zmiri i prepusta sve svoje njemu da budu jedno u idealnom neredu okoline. savrseno nesavrsenstvo, slika Aleksandrije nad njima, sami, vrte se svijetovi, a slucajni prolaznici se opet pretvaraju u cvjetove. prekid trenutka morali su zahvaliti nasmijesenom nosacu koji je u rukama drzao njezine naocale. raj joj je bio toliku blizu da je sada suncanim naocalama sakrila pogled zudnje.

hodajuci ulicom uhvatim misao nekog tamo prolaznika iz damaska kojeg jednom davno pitah za smjer neke ulice. sjecam se covjeka kao da je upravo prosao, sjecam ga se dobro bio je armenac bistrih ociju i znatizeljna pogleda, znam da je rekao da je na radu u siriji. znam i da mi je njegovo poznavanje grada bilo tada najvece cudo tehnike koja je bila na raspolaganju. dok mi je prepricavao svoj zivotni pocetak u siriji uz krace pauze za pomoc s navigiranjem po karti na kojoj su bile dvije svjeze fleke kave i onaj pozutjeli otisak pepela cigarete sto sam ga dan ranije obiljezio zahvaljujuci neuspjesnom zongliranju s nekolicinom predmeta istovremeno u rukama. sjetim se na kraju razgovora i savjeta kojega mi je dao za nastavak puta 'ne sudjeluj u stvarima zbog kojih ces se kasnije morati ispricavati'.

dok dusa nosi haljine covjekovih misli zudnja prolazi nezamijeceno u radnoj manduri.

povrsno pregledavajuci poruke na mobitelu slusam kako dvije zenske osobe govore o svojim principima u ljubavi, ali nikako mi nije bilo jasno zasto im se pogledi zaletavaju na slucajnog nezainteresiranog promatraca. gubimo li vjeru u sebe ako promijenimo i publiku.

dok su svi vec pomalo zaboravili da si ga ostavila proslo ljeto jer si kao s frendicama isla na more pa ti se kao nije dalo javljati na svaki njegov poziv. istina mogao je biti vise uporan, to te kod njega najvise zivciralo, danas ponovno zajedno i vidis smisao samo u njegovom odricanju od samoga sebe.

kako li je dobar osjecaj teziti necem i ostvariti to sasvim slucajno. sjecas li se kad su svirali stonsi, a mi imali 1 ulaznicu i dosli na blef pa kad smo pisali iza onog citroena i pronasla si jos 1 ulaznicu. fck to je bio vulkan srece, vristali smo tamo sve do ulaska kad smo brijali da cijeli svijet zna nasu tajnu.

sve nezapisane recenice ne bi stale u vrecu ocekivanja najskromijeg medju nama, a ponekad tako malo ocekujemo od nas samih.

uvijek smo znali privuci paznju mozda bas zato jer tako dobro izgledas, nikad to nisi voljela cuti, a vjerujem da si znala - samo 2 put si se na to nasmijesila i rekla da je ljepota prokletinja. nikad nisam znao sto si pod time mislila, a inace si se na to samo naljutila, onim svojim pogledom i tom jamicom na lijevom obrazu. znala si ono nesto sto ja ne bi u tom trenutku shvatio i tada si me stitila. tako dobro si nosila onaj svoj veo kojega smo kupili u Marakesu, prstis od seksipila, a odmjerenoscu jos vise otezavas zudnji.

nekad bas ovisi o tome kako se ustanes, a nekad jednostavno jer je to samo proces. nisi sama, mora biti netko tko te razumije. promjene koje ti se dogadjaju nisu fer. mislis da te nitko ne cuje. znas da nema ni teoretske da si upravu, a zasto se onda ipak dobro uvjeravas u krive odluke. ne odbacuj sve. bila si predivna i prije, biti ces opet, ovo je faza koja ce proci.

jos jedan ciklus je zavrsio, preokretu se ne mozemo nadati do jeseni, a do tada treba izdrzati tempo obilazaka. nadam se da znas koliko mi vrijedis i da trenutno dirigiras fokusom mojih mozdanih vijuga. sandale i rucnik, a ostalo cemo u letu. znaj da ni svemir nije spreman na slike nasih sudara.

svirka je taman pocinjala kada smo otisli zajedno do wc-a, drzala si me za ruku ocekujuci da te povucem, ostao sam smiren jer jednostavno ne znam reagirati kada sam lovina, a ti si cekala taj korak dva vise od mene, znam razocarao bi te da nisam skrenuo ranije, ovako je sve zavrsilo dobro. sutra je novi dan i nadam se da nece biti neugodnosti jer buduce sjeciste nasih pogleda ide do tocke u kojoj sve manje pricamo.

dok su cekali da pocne godisnji nikako nisu znali kako dodatno zaciniti ljubavne igrice, on je uvijek bio konzerva, a kao spreman na sve - tipicna kukavica s primjedbama, a ona - ona je vise pokusavala prikriti svoj lezeran stav o tome, bas kao i uvijek racionalno je secirala ljubav do granice za koju je znala da bi mogla biti previse. naoko ona uvijek djelovala nesigurno, a on macho tip spreman za preokret. totalna suprotnost jer on nikad manje siguran u sebe i uvijek ljubomoran ko' pseto, a ona zvijerka s brnjicom jer bila je spremna u niskom startu. kolege iz ureda su joj znale reci sto ti se dogadja u zadnje vrijeme sve vise licis na Mirtu koja je nekad radila s njima, a zapravo je oduvijek bila tipicna streberica i mozda zbog kojeg kilograma viska od srama nije mogla progovoriti o seksu vec samo poprimiti sve nijanse crvene u licu i brze bolje glavom bez obzira otici.