balada botswana

... i dok su jutra za neke tamo rezervirana uz krikove pijetlova i uz čašu soka cijeđenih naranči i novine u rukama, neki će se morati zadovoljiti zvukom rada poluprazna frižidera koji dopire iz kuhinje i čašom vode bez koje nema života.

ni vrhunski skladatelji nisu sigurni koje tonove, harmonije i melodije odabrati ne bi li ova komponzicija dobila svoj jasan početak, tijek i kraj, ali ono što je sigurno ovdje se radi o polifonskom glazbenom obliku tako da s oduševljenjem možemo samo razmišljati o broju dionica koje nas možda čekaju (arapo da opet se ponavlja taj 'možda').

... i dok Lana48 čeka nove zapise naše vesele družine ne bi li dodijelila neki dobro odmjeren i mudar savjet i ricambi se možda sprema dopisati neku šaljivu dosjetku jarcu koji već sada razmišlja kako će sutra završiti ogled Lokomotive i njegova Ajduka kojeg voli u najmanju ruku ka i svoju Mande, možda baš sve ovo ni nije nego još jedna nova prekrasna dionica koja upravo počinje, a kompozicija bi danas napokon mogla poprimiti baš djelić onog što nedostaje da bi odredili vrhunac ...

ako sumiram sve ono danas što se događalo i nađem hrabrosti za podvući crtu prije nego je i službeno odzvonilo morati ću zaista sam sebe uvjeriti da su sve to samo brojevi

nikako da si priznam da nakon drugog današnjeg događaja sam bio potpuno u pravu kada sam naglas rekao da bi bilo bolje otići doma i prespavati ovakav dan, ali ne ja sam odlučio ostati i gledati što bi još moglo ispasti iz tračnica pa da izigravam supermena

totalno bedasto bi bilo reći da su i one dvije knedle trebale biti sočnije kada sam već ujutro znao da će sve skupa biti kao pišanje u jak vjetar

snage skupljam da si kažem mora biti i takvih dana kada knedle nisu fine kao inače

sutra bi trebao biti novi dan, a ako i ne bude nadam se da neće biti ovaj isti koji je već bio danas :-)

sve više siguran u činjenicu da sve što se kreće mora jednom stati, razmišljam koliko li vrijedi zrnu pijeska trud da zadrži svoju važnost u beskraju

godine možda prolaze, ali ništa ne može umanjiti važnost zrna pijeska u pustinji

popeti se na drvo nije nauka nego potreba, a i pojesti tortu je potreba

velika ideja je to s tortama u krošnjama

preostaje mi danas uživanje u on-line shoppingu, penjanje na drvo ostavljam za sutra, a tortu za nedjelju ;-)

Mora da se svijet ponovno promijenio, a moje shvaćanje uloge u njemu nikako da dobije svoju minutu u eteru.

Nekad čitam to o čemu pišete i na trenutke budem revoltiran činjenicom da se neke teme češće ne nalaze na naslovnicama inih portala nego su uvijek rezervirane za neke sporedne pozornice koje se nalaze pred polupraznim dvoranama.

Život već svi dobro znamo što je, za svakog ponešto, red sreće, tuge, strasti, veselja, novih spoznaja i ostalih isprepletenih kombinacija koje donose različite okolnosti u kojima se nalazimo.

Nikakve dobitne kombinacije nisu siguran put do životna uspjeha, koliko god se trudili odigrati najbolje kombinacije uvijek nešto nedostaje za taj životni jackpot, nevažno u kojem obliku ga očekivali.

Netko je nažalost zaokupiran svojom bolesti pa mu je cilj da ozdravi, netko je zdrav pa bi nešto peto, a netko jednostavno ne bi ništa nego samo da ostane kako i je, ali ne može ni tako dovijeka.

Ljubav, eh da, to je nešto što svatko pripiše sebi za objašnjenje, a najčešće polemike su oko toga tko i kada ima pravo izreći svoje viđenje. Neki će reći kada se dvoje ljudi beskrajno vole, neki pak kada jedno stavlja interes drugog ispred vlastita, neki će dodati kada se dvoje međusobno poštuje, neki možda kada se dvoje zagrli i u tom zagrljaju osjete da nema ničeg drugog osim njih.

Iskustvo, to je kažu valjda nešto što dolazi onom brzinom kojom se pojedinac izlaže što svojom voljom što okolnostima iz okoline, a na temelju proživljenog može zapamtiti utjecaj na ishod događaja.

Rutina, neki je vole, a neki je ne vole, neki je žele, a neki ne poznaju. Tako čitam često da žene žele dugotrajne veze, a muški da žele avanture i opet bi se dalo naslutiti da i to proizlazi iz davno u čovjeku ukorijenjenih programa koji kao da određuju apsolutno sve u našim životima.

Stvari ovdje postaju napete jer rutina je baš zeznuta, a pogotovo određivanje njezine granice nepromijenjivosti pa će tako netko navesti da ritual jutarnje kave spada u to, a netko treći da je to poljubac prije sna, a netko peti da bi to trebala biti nedjeljna misa, a pak šesti bi mogao nadodati da je rutina ništa drugo nego ovisnost čovjeka o potrebi ponavljanja predvidiva događaja.

Biti spreman ili spremna na sve to skupa što se isprepliće u ovoj kazališnoj predstavi u kojoj svatko za sebe igra glavnu ulogu, a da pri tome nitko nije pitao ima li kakva generalna proba nego te samo otpreme na daske pozornice može to biti baš izazovno, ali tako je to pa dođe i iskustvo.

Da li je to samo jedna scena i ide li zastor dolje u pauzama ako ih uooće ima, nema nitko pojma, ali eto publika je zauzela gotovo sva najbolja mjesta i to traje.

Negdje tamo s knjigom u ruci i prije nego okrenem prvi list nekad mislim da li u njoj piše nešto što bi u mojim mislima moglo biti već znano i potajno nadam se tome samo kako bi potvrdio da sam u odluci o čitanju imao djelić predvidivosti o onome što očekivati iako veseli činjenica da svakim novim listom kojeg okrećem ulazim u totalno novu avanturu potrage za onim što mi je već znano.

vranu uvijek možeš naći pored vrane, ovo kao da je odredilo putanje davno ispaljenih zraka svjetlosti u svemiru

mislim da je ovo na pragu one priče o komforu i razumijevanju ili prihvaćanju okoline

da li baš svaka ptica želi biti sa svojim jatom, nikada nećemo saznati, ali i uvijek će postojati one dovoljno odlučne da naprave iskorak

počne danas dan kao i neki tamo jednom prije, prvo sam mislio da je srijeda, ali iz nekoga razloga nije pa sam odmah po tom saznanju navukao na misli onu dobru obleku za ples koji dolazi vikendom i nekako se odlučio brže i bolje pripremiti za upijanje opuštajuće atmosfere uz prve takte dobro znana sentiša

možda ponekad zavidim parovima na skladnim plesnim pokretima, ali uvijek se nekako prisjetim da treba biti zahvalan jer ih još uvijek i moje noge mogu izvesti

tako olako shvaćam pokret i nikako da si priznam da bi bez njega život bio drugačiji

sit gladnom ne vjeruje, kakav je samo ovo šamar bio glavnom kuharu

rekao bi da je ovime zabijen kamen temeljac u oscilacije međuljudskih odnosa

da li bi se vjerom sitih nahranili svi gladni, nikada nećemo saznati, ali ako i bi moguće je da desert nikada ne bi vidjeli

prođe danas dan skoro baš kao i neki prije pa malo prebirem po današnjim događajima i mislima pletem najljepši vijenac za zahvalu što sam počašćen tako često biti sit, a još mi je draže što se pridržavam savjeta nekog mudrog čovjeka o tome da mi je za život dovoljna svega trećina od ukupno pojedene hrane, a preostale 2/3 neka ostavim za liječnike ako želim biti zdrav bez njihove asistencije

možda ponekad i pretjeram s jelom, ali trudim se to ne činiti često jer možda je bolje pojesti jako malo, ali zdravih namirnica nego veliku količinu onih koje to nisu

tako olako shvaćam glad i nikako da si priznam da je nekima oko nas ona svakodnevnica

"možda" nije vaša odgovornost, ali prije ili kasnije postati će vaš problem i kad bi barem često to imali na umu

rekao bi da bi time problema bilo manje kako pojedincu tako i svima zajedno

da li bi se time obje kockice okrenule na 6-ice, nikada nećemo saznati, ali ako i budu vjerujem da bi već u idućem bacanju dobili dvije 1-ice

danas nekako užurbano kao i svaki tjedan nakon ponedjeljka i malo razmišljam o tome da li je moguće da sam opet počašćen biti sudionik u još jednom novom zimskom razdoblju i tko zna po koji puta neću naložiti peć da me grije, a biti će mi toplo jer imam privilegiju koristiti naprednu tehniku grijanja moderna čovjeka

možda je tako i u finskoj i možda ovo sve što ovdje imamo i nije lošije od onog što mislimo da je tamo bolje

tako olako shvaćam toplinu i nikako da si priznam da ne mogu bez nje

mislim znači postojim i onda je sve krenulo uzbrdo

rekao bi da je time brzina svjetlosti bila uhvaćena i svemir je postao premalen

da li smo time zadali šah onom s druge strane ploče, nikada nećemo saznati, ali ako i jesmo vjerujem da je i taj put obranio kralja

danas sneno s početkom kao i svako jutro otvaram oči i razmišljam o tome jel' moguće da sam opet počašćen biti gost u još jednom novom danu i tko zna već po koji puta sigurno neću biti na visini zadatka iako ni ne znam koji je to zadatak

možda je tako i u raju i možda ovo sve što ovdje je ni nije lošije od onog za što mislimo da bi trebalo biti bolje

tako olako shvaćam postojanje i nikako da si priznam prolaznost

da poklonim ti oči i dalje bi gledala svojim srcem

da poklonim ti ruke i dalje bi grlila svojom dušom

da poklonim ti svijet i dalje bi ti osmijeh bio dovoljan

svira neki dobar bend, barem jednom bio, danas ostao taj neki njihov zvuk i neka dobra vibra titra

malo mi je nejasno što ti oblaci rade tu, nikako mi ne trebaju barem ne danas

vani friško pa i više od toga pa neka netko kaže tamo u 6 mjesecu da nije bilo prave zime

rituali s kavom se danas odrađuju s posebnom pažnjom jer eto svi su malo uzbuđeni zbog tih nekih listića na kojima su kao te neke dvije boje

siječanj mjesec za start, ali neka to pričeka još malo jer tobogan još nije otvoren

ona je odlučila u nos staviti naušnicu ili bolje rečeno nanosnicu, jbte mislim si pa kud baš u nos

ručak će danas biti izvrstan jer uvijek je takav nedjeljom, a kolač danas preskačem bezveze, tako iz nekog protesta ili možda više potrebe da potvrdim kako to mogu

moram priznati da nisam to sve baš dobro skužio, ali uostalom nije ni bitno, vjerojatno je nekaj interno pa se valjda netko zamjerio nekom i onda taj neko to tak uobliči da ide samo tog nekog, ali opet da svi vide i tako u krug

nema veze jer danas je dan kada osjećam da mogu reći na glas "i don't give a damn" i provjeriti imam li prezli za pohanje

baš danas je bila ta revizija da vidim kad se podvuče crta i zbroje i oduzmu prihodi i rashodi pa da vidim čija mati crnu vunu prede.

brojim, zbrajam, oduzimam, dodajem, dijelim, množim i ništa mi nije jasno, reko idem još jednom za svaki slučaj pa da se uvjerim gdje griješim.

nakon nekoliko ponavljanja dolazim do zaključka da živim prepaušalno, nabrojim 7 stvari koje plaćam svaki mjesec, a koristim djelomično ili nikako.

vi?

jučer sam bio tamo, prošao uzduž i poprijeko. vrijeme kao da je stalo i baš neki čudan osjećaj kroz misli prođe, neka stara vremena, neke izblijedjele slike, neke poznate ulice i zgrade iste.

dašak prošlosti u sadašnjosti moga grada koji je valjda zbog te nabrijane brze hrane i stereoida koje stavljaju u nj postao pravi nabrijani mamlaz, a ne onaj fakin kakvog ga pamtim od nekad.

baš pravi vremeplov je to voltino i s osmijehom na licu doći ću opet na kavu u šansu :-)

kažu upornost je napravila više štete ljudima nego da su popili tri oceana alkohola.

teško je biti ravnodušan prema bezobrazluku i budalaštini, ali eto snalazimo se nekako iako je stvarno zamarajuće gledati kako budalaština ponekad ispada kao pune kutije iz otvorena vagona u pokretu.

revolucija? totalno precijenjeno i nepotrebno.

znanje? totalno nepotrebno i precijenjeno.

budalaština? totalno moderno i podcijenjeno.

stalo ti je? totalna budalaština.

baš je zamarajuće vidjeti sve to nekako isprepleteno, baš bude smiješno kad skužiš da sve štima baš takvo kakvo je kad pogledaš malo bolje s odmakom, ma samo da nisi unutra nego tamo negdje sa strane pa da u miru možeš razabrati totalno bedasto od priglupog i da sve ima smisao samo do one mjere do koje si dozvoliš, ali opet ta neka predvidiva nepredvidivost koja kao da trza onu zadnju žicu na gitari čekajući da ju malo našpanamo pa da sve skupa promijeni zvuk.

isti stari tekst, ni mi novi nismo, da bar znamo da će jednom biti nešto što premotavanjem unazad ima drugi zvuk koji se tamo na vrhu planine čuje drugačije i ima neki smisao pa da ovo što danas živimo dođe do nekog tko se negdje dobarno smije i veseli ovim kružnim utrkama u kojima taman dolaskom na cilj otkrivamo da kreće novi pucanj u zrak i start se ponavlja kao da nikada niti nismo trčali neki šprint, a neki maraton.

na televiziji iste stare gluposti i ti neki ljudi koji kao da bi trebali biti izuzetno važni, ali tek zbog činjenice da imamo struje, antenu pa i zdrave oči da vidimo kakve cirkusarije su stavili na pladanj, ma bolje da nemamo televizore jer na njima su stavili sve ono što su htjeli za sebe i da postanu važni jako, kažu vladari medija štogod da bili oni.

kako im samo nije dosadno degustirati tolike granice svojih sumanutih potreba da se osjećaju moćnima kada to više barem fizički nisu.

neka im bude sve to što imaju i žele i još barem 1000 puta toliko pa i više ako će to na kraju ipak utažiti djelić žeđi za dokazivanjem vlastita "ja", iako čisto sumnjam da razumiju zadaću za koju tvrde da je imaju.

čovjekova neutažena želja za biti nešto što nije možda nas sve skupa tjera da plešemo ovaj glupi ples u kojem jedva pratimo ritam ne zbog lošeg sluha već izmjenjiva ritma koji nema nikakve veze s onim što nosimo u sebi.

nekako još od studentskih dana mislim da nije bio normalan, ali nekako smo ga svi prihvatili baš takvim kakav je - izvan okvira rekli bi.

uvijek je nešto smišljao kako bi zaokupirao što veći broj ljudi i sve bi bilo dobro da je to smišljeno nekad sproveo u djelo, ali je najčešće on prvi odustao pa često taman kad bi pronašao nekolicinu onih koji bi čak i otišli na neki od tih nekih izleta koje je često isplanirao do najsitnijeg detalja.

sjećam se jednom kada je uspio preko studenske udruge dogovoriti okupljanje svih studenata koji su glazbeno nadareni da organiziraju koncert za prikupljanje donacija za poboljšanje kvalitete studentskog života pa je čak izradio plakat za taj događaj što je za njegove pojmove sudjelovanja zapravo bio i vrhunac, a onda na kraju poslao totalne anonimuse da s tim plakatom pohode tvrtke u gradu za prikup sponzorstva da se uopće koncert održi.

najveći problem u tome je bio što je on to tako isprezentirao drugima oko sebe koji su vjerovali samo dok je on bio prisutan jer je ulijevao sigurnost i stav kao da zna što želi napraviti i kako bi to trebalo izgledati, ali za završni potez je izgubio volju pa je sve nekako propalo pa smo svi na kraju završili u otv domu na fešti koja uopće nije bila loša, ali on se nije pojavio samo nitko sa sigurnošću ne može reći da li zbog srama ili zbog jednostavne njegove nezainteresiranosti.

mi smo svi samo znali da će se u ponedjeljak pojaviti na prrdavanju i ponašati kao da ništa nije bilo što je zapravo i točno jer stvarno ništa nije bilo, ali on je i dalje uporno pokušavao držati sve u nekoj neizvjenosti do iduće ideje koja je samo trebala postati dobra priča što je njemu bilo dovoljno.

nisam dugo ništa čula o njemu, ali evo neki dan mi je kolega s posla rekao da ga je sreo i da radi na jednoj televiziji kao kamerman i da puno putuje i da ima puno izvrsnih ideja o nekom privatnom biznisu kojeg planira već dulje vrijeme pokrenuti, faks nažalost nikada nije završio, oženio se nije iako je bio u nekoj duljoj vezi, puno putuje i nema vremena za sve što mu je u planu barem prema njegovim riječima živi skromno i zadovoljno.