U potrazi za pitanjem?

Ima nas još par iz preddigitalnog doba koji znamo zalutati na kiosk i kupiti dnevne novine, ili se onim u obližnjem bircu zabaviti. Mislim da se možemo složiti da svatko ima svoj način kako i od kud čita novine. Neki krenu od kraja, neki od crne kronike, rijetki od kulture ili politike. Moj stari bi vazda krenuo od osmrtnica, zvao je taj dio svojim termin kalendarom. Ponekad bi samo skočio i uzviknu da kasni, ali pravilo je bilo da na glas pročita sve od imena, ožalošćenih i što sve stoji na toj maloj čitulji, uz obligatno čuđenje njega i majke, "ajme pa bio nam je susjed tako mlad čovjek". Naravno novine rade krug svi gledamo sliku. Ne znam koliko vas uopće čita osmrtnice, ali da čitate zamijetili bi jedan rijedak fenomen, da na slikama nema starih i bolesnih ljudi svi u top formi. Navedenog susjeda sam jedva prepoznao na slici, mislim da je tada još radio u Uljaniku i tek dobio onu trajnu osobnu. Taj fenomen vam je nešto kao kad gledate noću u zvijezde, za vas je ta slika sad realna aktualna, mada je pitanje dali te zvijezde uopće još postoje jer svjetlosti ipak treba dosta vremena da prevali te ogromne daljine. Kada uđem tako u razne profile kao susjede, Nike i sličnih gdje vam se sredovječne žene smješkaju osmjehom iz svojih ranih dvadesetih, ja se odmah sjetim osmrtnice moga susjeda iz novina, i da valjda to tako treba biti, da ga pamtimo dok je još bio u najboljoj formi...

U 90-ima je bio jedan vic vrlo popularan u Zagrebu. Bilo je to doba svakodnevnoga mijenjanja imena ulica, gdje više nitko nije znao tko u kojoj ulici stanuje. Vic je radio o Moši Pijadi, velikom narodnom Heroju o kojem su već tada rijetki išta znali, osim da je imao svoju ulicu u centru Zagrebu. Uglavnom dolazi navedeni Moše pred Svetog Petra, da uđe u raj. I vrti Pero knjige ali Moše nigdje nema, ni dobar, ni loš, jednostavno ga nema. Kako nema Moše će, de vidi da nisam možda pod: Ribnjak, Ksaver ili Medveščak.


Ne znam kako vi ostali, ali kod mene obično sve biva po nekom ustaljenom redu, da sa nekim pošteno započneš dopisivati, pa se to otegne, pa nema tebe koji dan, pa nema nje koji dan i piši propalo, a mogla je baš ona biti moja srodna duša za kojom moje tužno srce vene. Tada ja znam kao zadnju slamkicu spasa, ostaviti svoj iskrica Mail da mi se javi ako želi na google Chet. Ono da se ne loviš tu i ne gubiš nit, a kad je sve tako bajno počelo. I bio sam tako sad na godišnjem, na mojoj maloj verandi, u daljini gledao more, kad stiže poruka: ovdje Sanjica , pisali smo neki dan na Iskrici, moj profil je "poznat autoru" pa da se javim. Ja na iskricu, tog profila nema u dopisivanju. Ja joj pišem, jeli sigurno taj profil, da se nikad nisam tipkao s tim profilom. Od tada muk i tajac.


Iskreno ne znam jeli ikad Moše uspio ući u Raj, ja bih samo poručio Sanjici da je sve ok, da ima gorega, bila ona sad Ribnjak, Ksaver ili Medveščak.

Kada se nakon duljeg tipkanja odmaknete od onih standardnih pitanja i tu ne mislim na koje su ti boje gaćice, i pređete iz stanja policijskog psihologa u smjer hoću tu osobu da razumijem. E tu vam je put neminovno došao do točke općeg nazora o svijetu. Svjetonazor ako googlate ima stotine opisa, svaki filozof se je tu iživio i svoj trag ostavio. Za mene je to velika škatula u koju se utrpava sve od životnih načela, religije, političke ideologije, etička, estetska, ekološka uvjerenja. Njen pogled na svijet. Kao prakticirajući Agnostik ideš odmah da pitaš kakvi su njeni stavovi od religiji, da odmah znaš dali se nedjeljom ide negdje dalje na izlet ili je čekaš do 11 da se vrati iz crkve. Ovo potonje mi baš i nije top izbor pa tu tipkanje utihne ali na sreću to je i najrjeđi odgovor. Najčešći odgovor koji sam dobio "Vjerujem ali ne vjerujem u ovu našu crkvu i svećenike". Aj ti sad znaj u što vjeruje. Dali se je vratila na osnovne postavke "judaizam" Mojsija i deset zapovjedi, ili je ipak već Isus tu kao sin Božji a ne Heretik koji si je to samo umislio, kako stoji sa zaključcima nicejskog sabora ili je otišla dalje i prihvatila Mohameda kao zadnjega proroka? Aj pitaj, pa takni u osinje gnijezdo. Jednom davno sam čitao Popular Science i došao do spoznaje da na ovom našem svijetu ima vise od 4.000,- raznih religija koja svaka ima svoja božanstva, regule. Ponukan mojim iskustvom s iskrice htio sam im pisati kako su se zajebali ne za faktor sto nego milijun ali koja mi korist. Osobno sam se pomirio stime da nikad neću saznati odgovor na to pitanje ali nije ni Sigmund Freud nikad saznao što žene hoče a bio je faca.

Da je komunikacija na iskrici povezana s brojnim izazovima ne treba ni dvojiti, pa tako najbolji vic ma i najtrivijalnije pitanje, biva odmah krivo shvaćeno čak i uvrjedljivo. Ma ne pomaže brate tu ništa, ni razni tečajevi iz komunikacije i deeskalacije, i iako se vješto trudiš da sve naučeno adekvatno primijeniš. Postavljaš otvarajuća pitanja da ne bi dobivao, DA, NE, MOŽDA odgovore. Izbjegavaš pitanja na koja bi mogao dobiti negativan odgovor jer i to psihološki djeluje na konverzaciju i suprotni spol...
Da ne duljim kliknuo sam tako i jednu Istrijanku i upitao dali i ljudi koji žive na more idu na godišnji, onako kao i mi na "more"? Ona: kratko "idu naravno." stvarno kako sam mogao to i pitati ali idem ja s drugim pitanjem ne bi li uspio potaknuti da nešto više napiše. Ja: A jesi i ti kuda otišla? Mislim dalje od lokalne plaže? Ona: Pa kakvo ti je to debilno pitanje... i tu ti je kraj komunikacije a meni kino u glavi scena Forrest Gamp "Stupid is as stupid does".
Kako imam izvrstan odnos sa svojim kolegama na poslu ja znam i s njima podijeliti ponekad najbolje bisere s iskrice a između ostalog kako me je i dotična Istrijanka popljuvala... Nakon što su se svi nasmijali na moj a dijelom i na račun dotične Istrijanke, čupa naš informatičar svoj oveći mob i veli "da vidimo što će na to reci AI (Artificial intelligence) ". Pored komičnih dijelova (preporuka svima da isprobaju) saznali smo tako da većina ne ide na godišnji kao mi "na more" već čiste razne apartmane, radne u turizmu, ostaju i kupaju se doma, i sad reci da ih AI ne pozna...
Naravno ima i ova priča svoju poantu na kraju a to je spoznaj da je AI bila višestruko sposobnija složiti smislenije i punije rečenice, voditi smisleniju komunikaciju od većine koje sam tu kliknuo i nešto upitao a da se ni jednom nije uvrijedila. Da se odmah ogradim nije ovo kritika intelektualnih i karakternih dosega/kvaliteta osoba s kojima sam tipkao dapače više divljenje AI, njenoj sposobnosti da strpljivo i iscrpno komunicira.

Još od studentskih dana, pa i kasnije kad sam kupovao prvi auto ili stan, dolazio bi u cik zore do Vjesnika po prve primjerke plavog oglasnika, u želji da ga prvi pročitam, i prije svih drugih krenem u lov na ono što valja. Tada u studentskoj menzi, naučio sam važnu lekciju, "ne zovi nikad oglas bez cijene" jer iza takvih oglasa bi se uvijek ispostavilo da je roba s greškom, da traže duplo nego što vrijedi i da ti kroz priču žele nešto uvaliti. Kasnije kad sam kupovao stan, u ono predagencisko doba, ista priča. Dobro se sjećam jedne Bakice, njen oglas je išao godinama, mislim da joj je bilo dosadno pa je uživala da priča s nepoznatim ljudima, pod krinkom da prodaje stan.

Iskreno ne znam kakva su vaša iskustva na iskrici, ali kad vidim prazan profil, čest se sjetim plavog oglasnika i tih vremena...