život naš svagdašnji...

pogledaj dom svoj anđele..vidjet ćeš prizore krvave...vidjet ćeš bolesne i nesretne..vidjet ćeš čemer,smrt i jad..

Događa se to u jesenjskoj noći,kada padne kestenje po asvaltu i kada se čuju psi u daljini,i kada se tako neopisivo javlja  čežnja za nekim,tko bi bio dobar,moj,naš,bliz,intiman,drug,i kome bi mogli da pišemo pismo.Ispovjedila bi sve što leži u meni.Pisala bi mu pismo,a njega nema.

REKAO SI..VOLIM TE..LIJEPA SI I DRAGA ALI...
ALI?
TI SI TAKO DOBRA..A TO NIJE ZA MENE..!ŽAO MI JE..

ZAVIRI DUBOKO U MENE.ČUT ĆEŠ MORE...VIDJETI PLANINE.
U GLAVI MIJEŠAM BOJE I ČIJEM MIRISE.ZAŽMIRI I VIDI ONO ŠTO OČI NE VIDE.
DUBOKO U MENI ŽIVE LEPTIRI..JER ONI TRAJU DUŽE,NJIH SVJETLO NE PRŽI.
MOJOJ MAŠTI NEMA GRANICA..
MOJA BI MASKA SVAKOG ZAVELA.TEBE ZOVEM-BUDI MOJA JEDINA!
ZAVIRI DUBOKO U MENE..JER VIDJET ČEŠ SRETNE LJUDE ZLATNE OBALE.ZABORAVI NA SVOJE NEMIRE.NAUČI SE NA BITNE STVARI-DJEČJE OSMJEHE.

KUPILA SAM SEBI NA DAR...JEDAN MALI ŽUTI KIŠOBRAN..
KUPILA SAM SEBI PLASTIČNU LUTKU..DA MI ZAMJENI TEBE DRAGI..KAD PADNE NOĆ..

ŠTA SI MISLIO POD TIM?DAJEŠ SE?!KAKO JA TO NE PRIMJEĆUJEM..
TKO JE ONDA KRIV.

SVOJE UNUTARNJE NEMIRE
POKUŠAVAM LJEČITI
VANJSKOM MIRNOĆOM.
ČVRSTO ZATVORENIH OČIJU,
HVATAM DAROVE.
DANE
KOJI LUTAJU MOJIM MISLIMA I KOJIMA SAM POTPUNO
NEFER.
NE DOPUŠTAJUĆI IM SUSRET
S VLASTITOM NUTRINOM.
KRENULA SAM DANAS,SASVIM SLUČAJNO,
ISTIM PUTEM.
ONAKO SAMA.
UVIJEK SAMA.
MOŽDA DANAS IPAK MALO PAMETNIJA.
BJEŽIM!
BJEŽIM!
I TI DANI
VJEČNO DUGI
PROLAZE,
A JA U KUTU SKUPLJAM NEVIDLJIVO!
ALI VJEČNO JA,S PRAZNIM RUKAMA
ČEKAM...

Pitanja,uvijek pitanja.
Postojati,odvtratno-gledati te.Gordost.
Opsesija-moje poštenje,tvoja čednost.
ISTINA-ne zanima me više.
Neka je drugi traže!!!

NE TRAŽIM IDEALE..NI SKRIVENE RIJEČI..IGRU MAJSTORA POKERA ŠTO IGRA NA BLEF..NE TRŽIM KIŠU..NI MORE..NI GALEBOVE..NI BARKE..NE TRAŽIM ODSJAJ SUNCA NA PUČINI..SKRIVENE RIJEČI NI METAFORE..TRAŽIM TEK DODIR.

NI JEDNOG DANA NE BUDI MI DALEKO,
JER-DAN JE DUG VEOMA,
I JA BI TE ČEKALA KAO NA STANICAMA
KADA VLAKOVI ZASPU NEGDJE U DALJINI.

ZAUSTAVILA SAM VRIJEME,
SAMO NA TRENUTAK,
DA RAZMISLIM,
O SVEMU,O SEBI.
VRIJEME JE OPET KRENULO
I KUDA GOD KRENEM
DOĐEM K TEBI.

JA...
JA..TEK NITKO...I NIŠTA
ZRNO PJESKA
U PUSTINJI RAVNODUŠNIH...

Kad bi se probudila ujutro i uvidjela da nešto se promjenilo..da dan je kao ćist i sunčan i ljudi su postali bolji i da je svima kao stalo do nekog i da ja više ničega se ne bojim..bila bi tako sretna..
Ali znam..ništa se neće promjeniti..samo će novi datum nastati..nova suza će krenuti..a ja..stavit ću ruž na usne ..zabaciti torbu i krenuti istom cestom otuđenosti...

KOJOM BOJOM BI ISPUNILI PRAZNINU USAMLJENOSTI..KAKO BI JE NACRTALI..

ČEKAJ ME...
I JA ĆU SIGURNO DOĆI...
JER SAMO TI SI ZNALA...
KOLIKO SI ME SPASILA ČEKANJEM SVOJIM DUGIM.......