vjetar i visine

Hodajući po ljigavom asfaltu pod utjecajem teške količine alkohola pomislih: - život je tako jebeno dobar! U njemu možeš imati apsolutno sve, ali bez obzira na svu sreču i imaštinu, pa da živiš i 1000 godina tri stvari bi uvijek bilo malo: para, ljubavi i SEXA!-
koliko god da sam pijana iza ovih riječi stajat ću dok budem živa! :))

Htjedoh ti reči...
Možeš li ne plakati na dan mog odlaska? Jer ber obzira što se desi, ja ću otići.
Koliko god se budeš trudio zavezati moje kukove oko sebe, doći će jutro sa maglom u kojoj ću se izgubiti bez pozdrava.
Ja uzimam samo dobro od ljubavi...
Nježne poljubce, koji su nekad i manje nježni...
Zagrljaje kojima lijećimo neku bol...
Tvoje ruke što dirale su moje grudi,
I usne što su pratile ruke...
Drugi dio zastave ne vidim ovim očima,
onaj plamen što raskida početak ljubavi u grudima,
ona paklena dosada, ona ružna ljubomora.
To ne primam, zato uvijek i odlazim.
Pitam te zato: Možeš li ne disati moj miris iz jastuka kad odem?
Možeš li hodati ulicama kuda smo trčali po ljetnoj kiši?
Možeš li se napiti u istom kafiću gdje smo zajedno plesali,u gomili ljudi utapali se u dodirima i pogledima koje nitko vidio nije osim nas?
Možeš li nositi svoju kožu koju sam ljubila, dirala i natapala slatkim znojem i vrelim izvorima iz noći u jutro?
Jer ne vrijedi krenuti cestom iz koje ne možeš izaći! A ti nisi ime bez lica, već netko koga ću sretati... Kojem ću se povjeriti nakon što kao ljetna oluja dođem i prođem iz tvog života.
Zato mi reci da možeš sve to! Ako želiš ovu noć ući u mene, pokriti me tijelom, i prenjeti moju srž u sebe.
Moraš mi priznati  i obećeti...
da ćeš moći voljeti i poslije mene.

 I had a faith in you
in a sunlight that we shared
but we also shared a truth
no matter how hard sometimes gets.
Something so wild I never felt
so blind, but on the light
in a storm, washed on the sun
when all of me is beneeth the belt
What ever hapens we are both avare
we will not last more than a day
but some strings will allways be there
conecting are souls on this passionate way
You had a faith in me
knowing it wouldn't last
You will not play a game tommorow with my hair
an that's a fact.
What ever the sky drops on us
whatever the songs told us
no matter the love we feel tonight
Tomorrow will be gone,
'cause we are the storms,
we are the passionate ones...

Možeš li ne plakati na dan mog odlaska? Jer ber obzira što se desi, ja ću otići.
Koliko god se budeš trudio zavezati moje kukove oko sebe, doći će jutro sa maglom u kojoj ću se izgubiti bez pozdrava.
Ja uzimam samo dobro od ljubavi...
Nježne poljubce, koji su nekad i manje nježni...
Zagrljaje kojima lijećimo neku bol...
Tvoje ruke što dirale su moje grudi,
I usne što su pratile ruke...
Drugi dio zastave ne vidim ovim očima,
onaj plamen što raskida početak ljubavi u grudima,
ona paklena dosada, ona ružna ljubomora.
To ne primam, zato uvijek i odlazim.
Pitam te zato: Možeš li ne disati moj miris iz jastuka kad odem?
Možeš li hodati ulicama kuda smo trčali po ljetnoj kiši?
Možeš li se napiti u istom kafiću gdje smo zajedno plesali,u gomili ljudi utapali se u dodirima i pogledima koje nitko vidio nije osim nas?
Možeš li nositi svoju kožu koju sam ljubila, dirala i natapala slatkim znojem i vrelim izvorima iz noći u jutro?
Jer ne vrijedi krenuti cestom iz koje ne možeš izaći! A ti nisi ime bez lica, već netko koga ću sretati... Kojem ću se povjeriti nakon što kao ljetna oluja dođem i prođem iz tvog života.
Zato mi reci da možeš sve to! Ako želiš ovu noć ući u mene, pokriti me tijelom, i prenjeti moju srž u sebe.
Moraš mi priznati  i obećeti...
da ćeš moći voljeti i poslije mene.
 

Čemu da glumim? Ja nisam vila! Nisam djete, niti grijeh... Da tražim drhtaj onog što zovu dušom, pa da se naknadno pokidam kao slomljeno zrcalo? Nemam volje mjenjati se, a lagala nikad nisam naučila... Nijekati bio je moj najveći grijeh, a večeras se slaže sudbina... Ja tražim strast... Med što se slijeva s tvojih bedra... Znoj što se mješa s našim ramenima... Pogled koji puca u čudne dubine, snažan stisak što boli i vještice...
Ne volim krug, jer znači zauvijek, a zauvijek je vrlo dugačko vrijeme...Mješati vino sa vodom da duže traje, sasvim besmisleno je! A meni je to upravo ljubav! Zatvaranje u okvire, zabrane i objašnjenja, kraćenje krila, branjenje pogleda, i skrivanje smjeha... Ne znaš kako voziti mojim cestama?! Vrlo jednostavno, bez pravila! Moja su neba slijepa, i u ovom plesu sam sasvim sebična! Pokidaj zadnji trag morala i stani gol pred mene, traži ono što želiš, a dobit ćeš ono što ja jesam...snažan udarac nekog drugog svijeta, žestoki blijesak s nekog drugog planeta...

Što bi te učinili da u sitne sate dobijete porurku na mobu.:
' Znam da je kasno, ispričavam se, ali juice-vodka čini svoje :o) tračam s frendicom i zajedničkim snagama dosle smo do zaključka da ti i ja nismo imali odgovarajući posljednji prijateljski i oproštajni sex! Pa se ja pitam jesam li ja samo pijana ili ti smatraš navedenu tvrdnju točnom?!'

Bila je to žrtva za ljubav mojoj majci... Teške tri godine nosila sam na glavi grivu, pokušavajući uvjeriti koliko nju, toliko i sebe da sam žensko i da se u dugim vlasima krije sav moj šarm. Ajme kakva laž! Ja i ženstvaenost?! Ja i duga kosa!?! Na koncu mi je dopizdilo i rekoh staroj, majko ajde me molim te ošišaj! I Eto me :)) Opet sa smješkom! Opet ja! Tri godine osječala sam se kao stranac, a sad opet udišem zrak! Osjećaj je prekrasan! Neponovljiv! U biti htjela bih da mi kosa naraste preko noći samo da je svaki dan mogu šišati! Feel good, ta, na na na na na!!!

...kad se osjećaš da iz tebe izvire esencija tebe, ono što držiš pod ključem...neka nevidljiva ludost, ili samo mladost koja je radi kanala tradicije bila uškopljena...
Hm? Jesam li pobjedila? Otkrila more usred neba? Samo neka teče, klizi kožom kao med...ljepljivo i zarazno slatko... ta divna melodija, riječ ili puka sreča... sve postaje nebitno, onaj x je van jednadžbe... samo u jednom trenutku osjećaš da plešeš sa svojom psihom... da ne okrećeš leđa kiši ni lišću... osluškuješ svoj nečujan smjeh!
Kao u ono vrijeme domaćih radova... kad si se želio igrati i uspio pobjeći nadolazećem pljusku...šumovi svemira postaju ritam tvog postojanja... planete se poslože kao niti jednog šala... i sve nosiš oko vrata, sasvim nehajno kao u ono vrijeme...ili je to bilo bezvremensko kao i sad...bezprostorno... bezgranično... pronađeno ispod debelog sloja glume života

 Već se duže vrijeme nisam kvalitetno napila...hmmm tome je napokon došao kraj! Sutra u ovo vrijeme tri ženske tigrice napadaju grad RI!!! Sve tri nismo dugo dobile (manje više), dugo cugale, dugo plesale... bit će kao da puštaš vukove s lanca he, he...sad sam se sjetila nismo ni cjepljene protiv bjesnoče! Bit će ružno! Joj već se vidim, i automatski me boli glava na samu pomisao mamurluka! :) Nije bed, sutra će biti vatreno, toliko da će nas pakao žicati da dođe do nas da se zagriju :)))))
Sutra u ovo vrijeme...jedva čekam

U biti ne znam kako bi nazvala taj osjećaj, nekako je najbliži izmaglici, jer nisi pokriven debelom maglom, izgubljen u sebi, niti si načisto sa jutarnjim suncem koje opominje da treba živjeti...
Što god uhvatila u ruke ne mogu složit, što god zapoćnem ostane ostavljeno posred stola jer padam pod utjecaj sjećanja ili dana koje bi htjela da se dese...
Snaga koju nosim u njedrima uvijek me lancima vračala na površinu gdje bi uz olakšanje kroz valove opet udahnula zrak. Hoće li i ovaj put biti ovako?
Zaklela sam se, dan nakon njegova odlaska, da ću do kraja života mrziti ljubav. Ali te dvije riječi same sebe pobijaju, pa sam opet u leru na ravnici. Auto bruji ali stoji, očima gledam kako jurcam,ali su sklopljene.
Znam što znači plakati zbog poljubca, ali ovo nije isto. Nije više ni strah od ponovnog gubitka, niti je umor od pokušaja. Sasvim drugačija sluz klizi kožom, sasvim drugi mirisi pod nosnicama.
Jednom su mi rekli da se pazim samoće jer se na nju lako naviknuti. Ona je u biti jedina koju istinski obožavam, s njom djelim ovaj život. Opet riječi koje iskljućuju jedna drugu.
Ali kako mi je poznato nitko nije živio izmaglicu, a ja je živim,  bez sukoba i bez mira, samo izmaglica...

Tada sam brojala 740 i kusur dana bez sexa. Bijah poražena! Tvoj smjeh, sjena još su plutale kožom. U ušima je još odzvanjao dalmatinski naglasak, i tvoja slika je još stajala na radnom stolu. A nije smjela! Ti si bio taj koji mi je riječima utuvio u glavu kako bez ljubavi nemaš ništa! Ti si bio taj koji me poljubio baš onako kako je trebalo! I postala sam ljigavo žensko! Tad je nastupio dan za danom i nabrojala sam ih oko 740! DAM! I napokon sam se nakon te dvije duge godine okuražila i opet počela gledati suprotan spol...Kakva greška! Na moj smješak pao je prvi, ali je dobio odjebnicu! Došetao drugi i on je skrivao potencijale... Taj drugi je danas otišao u drugi grad, za poslom. Da li boli činjenica što više nije blizu? Malo! Da li sam plakala? Malo. Da li sam ga voljela? Ne. Da li volim tebe koji me ufurao u ovaj šugavi svijet poljubca? Ne znam. Nekad te obožavam nekad te mrzim do srži. Ovisno kako me krene... Danas me krenulo protiv tog šugavog osjećaja, i protiv tebe. Upravo u ovom trenutku sam zadrhtala sa gnušanjem da netko klizi dlanom po koži.

 Ma reci što je to ljubav, nema definicije!
Ma reci što je to ljubav, vidiš ja tu odustajem!
Nije da nisam probala osjećati...
Jesam, više dušom nego tjelom,
i što je nastalo? Apsolutno ništa! Ogromna rupčaga usred mene!
I čemu da se vračam na taj teren?
Čemu da nakon svake zakletve: Nikada više! da popuštam?
Mogu bez te sladunjave igre!
Mogu bez temelja mašte!
Mogu bez tebe, vjeruj mi!
Odrasla sam, i ne trebam više ljubav ni od koga!
Imam sebe i to mi je dosta!
Vrijeme je lova i bit ću lovac...
Ti budi kukac koji će se zapleti u mrežu moje kose
Ti traži izlaz kad odem, ti proklinji oblake dok se smijem!
Ti nečeš biti ništa kriv, osim što si muškarac,
a meni je to dovoljan grijeh.
Pomalo te žalim, pomalo si jadan ako padneš na mene...
Jer ispaštat ćeč i dobiti sve boli koje sam prošla do sada.
U mojim očima dežurni krivac za kolaps.
Kradljivac sna! Tiranin! Kriminalac!
Neću suditi njemu jer je još topla postelja
na tebi ću iskaliti bjes i očaj potopa.
Ljubav?-pitat ćeš
A ja ću se smijati, posprdno
Rugati čak. Igrati potpuno bezdušno, baš kao muškarac!
Ma reci što je to ljubav! Nema definicije!
Reci što je to ljubav! Vidiš ja tu odustajem!

Napokon otvorih oči,
u ovom smetlištu duša, koje bacaju prisege na ljubav
a ne znaju što je poljubac...
Zarusah po tvojem licu,
ostavih pamet ispred vrata,
a sada opet sam tu sa raljama oko tvojeg vrata...
Priča se da divno je
voljeti i biti voljen,
to je teška depra, moć je ono što traje.
I sada znam tvoje rijeke,
tvoje gradove i sjene,
znam što imam na sebi, što te vuće u dubine
U mraku tišine, u trenucima nanosekunde
pognut ćeš glavu i zaplakati od divote.
Moje oči će se smješiti,
ruke mahati, tjelo se ceriti
tvojoj gluposti...
Vratit ću sve slike, svako zrno strasti
umirat ćeš svakim uzdahom koji nisi znao dati...
Ja preživim udarce i one najljepše,
ali moja divna osveta
biti će kob za tebe...
Ne boj se! Neću te ni taknuti...
samo ću ti prići, nasmijat se i nestati...

 
  Pratim taj neki zaostali miris, 
zakopan među odjećom....
Sjećam se koju sam čipku nosila na bedrima,
sjećam se koji sam rez ostavila na tvojim leđima,
osjećam tvoje zube u grudima...
Još čujem lom svoje duše, dok si je gnječio rukama;
A opet bih te ljubila! Opet bi prošla kroz pakao!
Rekao si odmah :"Mala, ovo nije za vječnost!"
Rekla sam:" Pa što?"
I vodila sam ljubav... Ti ne...
I davala sam sebe...Ti ne...
I disala tvojim plućima...Ti si se smijao mojoj naivnosti!
Klizile su kaplje po tvojim bedrima,
ja sam divljala na tvojim prsima,
vrištala od strasti i plakala od ljepote...
Ti si uzeo što si trebao... Našao što si tražio
Otrgnuo svetost, bogohulio ljubav,
okrenuo križ mene naopako,
pljunuo na poljubac...Kad si vido suze, rekao si:
"Udari me! Nanesi mi bol! Vrati mi istom mjerom!"
Rekla sam:" Kako mogu udariti i nanjeti bol nekom koga volim?"
I opet sam bila gola pod tvojim prstima...
Zatim sam pala na koljena, gledajući kako odlaziš...
Nakon milijuna svitanja ponovo osjetih miris,
miris tvojeg lica... sjećanje na bol...
A opet bih te ljubila!
Opet bih u indigo-ljubav....

Tko je izmislio jutra?
Tako prokleto sveta i čista,
gdje se jučer briše,
gdje se budiš nanovo sam!
Dok trljaš oči bespomoćno,
pokušavajući nanovo naučiti disati,
sunce ti se kroz prozor ceri u lice!
Glava leluja na ramenima,
i tako bih je rado spustila na tvoje,
zašto onda nisi tu?
Zašto se kao i svijetlost
ne uvučeš u onu izmaglicu
između dana i noći,
što je mi smrtnici nazivamo praskozorje?
Zašto ne doneseš svoje krakove,
budeš ljudska hobotnica
i ne smotaš se oko mog tjela,
pa da oči trljam sa razlogom,
sa razumljivim smješkom?
"Zašto postoje ova prokleta jutra?"
-pitala je grozničavo sova,
a ti si joj rekao:
"Da bih te bolje vidio,
upravo ovako, kakva si sada,
čista, ali nervozna, zgužvana, ali nova..."
To samo lijevo oko još sanja,
pa iz smjera jastuka još čujem tvoj glas,
desno se privikava pomalo na svjetlost,
i traži šalicu, a usne kavu,
da speru ljagu,
još jednog prokletog jutra.