vjetar i visine

 
Kreni više u ritmu mojih kukova,
postani ovisan o mojim uzdasima,
nemočan na strijele u mojim očima
i njem na poljubce!
Kreni više mojim stopama!
Budimo izopačenici ovog svijeta,
ove tame i ovih zvijezda.
Detoniraj svu dobrotu i nježnost,
danas sam zvijer i ne želim predigru!
Danas si lovina, odstrel noći
popi još jednu za hrabrost, dušo
vjeruj mi, dobro će ti doći,
jer danas na usnama je tvoje ime
i tvoja krv!
Metamorfoza počinje!
Nokti postaju kanđe, zubi očnjaci
moje grudi snažna prsa, a kosa krzno!
Sad te vidim kako bježiš u strahu,
spotičeš se o tradiciju i dobrotu,
to me nasmijava, jer kroz đunglu
jurcam za tobom!
Dok me šiba granje, moji očnjaci rastu
a slinu i znoj ostavljam kao tragove!
Brzina ti neće pomoći, danas sam leopard,
kralj brzine.
I dok nemoćno gledaš iza sebe,
ja sam ti već na petama, dižem se u skok
pod šapama osjećam toplu krv,
mirisnu i svježu, ričem u ime pobjede,
dok ti prestravljen ležiš pod mojim tijelom.
Tada nastaje požar i vrača me u ženu,
golu ženu, pripijenu uz tvoju kožu.
Pokrenuli smo vulkan,
neka lava prekrije svijet!
Potpalili smo nebo, nek eksplodiraju zvijezde
i svjedoče o strasti jačoj od stvarnosti i bilo kakve zabrane!

plazile su sjene po duši,
neke blatne misli glavom,
tvoje dahtanje za vratom i onaj odvratni poljubac!
Pokušao si rukama dohatiti skriveno
ono uzavrelo,
odgurnuh te.
Dim je parao zjenice,
tequila rezala kočnice,
smjeh je urlikao hodnicima hedonizma!
Šank je bio čvrst i gladak,
vlažan kao muške prepone,
uzverah se bez poziva!
Strgah bespotrebnu košulju
i raspustih kosu!
Muzika je vodila kukove,
nadimala grudi,
Po mojim nogama petljalo se korjenje,
dosezalo struk, prodiralo kroz odjeću i žarilo
kao lava, kao urlik, kao bjesnoća!
Pitah te:'Posudi mi moral za nočas!'
ali nisi čuo riječi, pohrlio si prema znojnim ramenima
Rukom sam nježno pomilovala tvoje lice.
Korjeni su pobješnjelo ugrizli za tvoj obraz!
Vrištao si u panici, dok su prodirali kroz kožu,
parali unutršnjost...
Krahirali su ti mišići, i nepomićno si gledao.
Vidio si mojim očima, kako dodirom uništavam okolinu.
Kako korjeni gutaju cjeli šank, strop, ljude!
Bespomoćno si dozivao moje ime,
ali od mene je ostao samo miris divljih ruža i trnja,
i korjena na tvojem licu i prsima.

Rekli su mi da odlaziš, a meni si taj dio prešutio
i što bih trebala raditi u tami,
polugola, polusnena, poludivlja, poluranjena
znaš da ću dići jedra
i razviti osmjeh,
kao da me nije briga.
Znao si da znam, a nisi htio reči ništa
čemu, pitam se
Pa kad već si tu,
sa zvukom grmljavina i kiša
strgaj mi kožu, večeras
strgaj dušu i odvoji je od tijela
ona nikad nije bila posve tvoja.
Mislio si vidjet češ suze u očima,
mislio si čuti ćeš jecaje u grudima,
a dobio si slatke uzdahe
i pohotne dodire.
Uplašio si se mojih ralja
i čvrstog stiska oko vrata,
noktiju što su rezbarili tvoja leđa
Vodili smo rat strasti,
milione milja daleko od ljubavi.
Ostavio si me u tami,
golu, slomljenu, ali potpunu.
Poražen stajao si na vratima
i zurio u moj spokojan san.
Strgao si kožu sa svoga tjela,
baš kao i sa moga.
Stajao si u nevjerici,
gladan jednog malog zagrljaja
a dobio si samo šapat:
"Molim te zatvori vrata na odlasku,
vani je kiša i grmi, hladno je..."

  
Ja dajem samo ono što mi paše
ljubav ujutro popodne i naveče'
Možda iz glave kažem ti pjesmu
al' ne spominji mi brak il' djecu
 
Ja nudim ti prostor svoje mašte
crnu kavu i poljubac na tašte
al' ne diraj mene i život divlji
takva sam, kakva sam, uzmi ili idi