nemir i strast

jučer je bilo jedno prekrasno jučer. pohrvao sam se s luciferom osobno i odvalio mu šljagu. onda je došao gabrijel i stisnuo mi junačku desnicu. fanfare su odzvanjale a perje se krila letjelo dok smo on (gabrijel) i ja bacali kamena s ramena. ilija se bunio da su gromovi njegov posao al je marija smirila stvar i smješkom odložila neminovan sukob za neko drugo vrijeme. kasnije smo svirali u nekom bendu u apollu i cijepali ananase mačetama. mačete su bile kao štapovi za golf. ili kao bumerang i diđeridu. a ananasi su bili lubenice.
onda je thc malo popustio pa sam bio žedan. litra plastičnog zlatoroga i neizmjrni komad špeka za glad koja je nastupila simultano. pa sam zaspao, pa sam šorao, pa sam opet zaspao.

al smo se nažderali. sarmica, pa juhica i kuhano meso, pa odojče, da još miriši po mljeku, pa krmići, pa pilići, pa nojetina, pa puretina. onda još da ne uzmanjka pršuta, kotlovine i roštilja. kobasice dimljene, sušene, kuhane i pečene. špek fileki, hladetina, panceta i carsko meso.

sve to meso zaklanih životinja požderali smo pomamno i bez stida. iz kostiju posrkali srž, napili se krvi. u rastopljenu mast umakali pogače i kruh.
želudac i crijeva najmanje su što bi nas trebalo boljeti.

promatram ju već neko vrijeme. vuče se hodnicima kao magla oko stubice u rujnu. ugašenih očiju bez sjaja, masnjikave kose, razmazane šminke. usnice poluispucale stalno grize, nervozna, lagano ustreptala.
žalosno je to kako žena može propadati.

crna moja žuljevita miluje ti ispucalo lice.

tri mesara muhu klala,
al se muha nije dala
muha sim, muha tam
pa pobjegne muha van
 
dokurca dosadno ovdje.

nasrala mi ralica ovog bijelog sranja na ulaz i idem jučer s posla pa nemogu u dvorište. i šta sad dokurca. prislonim se uz nakupinu bijelog sranja s desne strane, upalim sva četiri i dem po lopatu to razbacat. uostalom u toj vukojebini di sam ja doma i nije neki promet, a i bilo je sasvim dost mjesta pa da može tamić prošuljat se, a da mi ne zgužva tutač. al nije to baš za svakoga dosta. doplazila neka mazga trojka, žarkocrvena, za volanom gospođa u bundi pa zasjela na trubu ko da joj je život u opasnosti.
dokurca, reko, pa šta sad ti očeš. spusti žena šajbu pa mi jebe i oca i mater, onako u bundici, našminkana i sva profinjena. a ja iznenađen, al i malo lud od bijesa puknem joj lopatu bljuzge kroz otvorenu šajbu, ravno u facu.
sretanbožićinovagodina mislim si u sebi, sad ću najebat valjda, brijem kako će izać van iz auta i krenut na me valjda noktima il nečim, ganom, nožom, mužem stokilašom ... al ništa. vrisnula, dignula šajbu, prošuljala se autom, bez ikakvih problemsa i ošla dalje, ko da ništa nije bilo.
valjda joj je to trebalo pa da si smiri živce. dokurca, žene, totalna nepoznanica.

čekam se na obali koju sam napustio.
dokurca. smjenilo me na poslu. dokurca. ode plaća dvajesposto. dokurca.
al zato imam više vremena. za sebe. za ženu i djete. i za dokurca iskricu.

probudio sam se jutros s vrapcima. zemlja je vrišteći umirala. poželio sam biti superheroj. ali nije bio moj dan. u crvenom štaglju netko je maločas ubijen. ja klizim ka srcu subotnje večeri. u galopu me prestižu jahači puni burbona. henry, tata te neće ostaviti. tata te neće ostaviti, dječače. crni jahač piše otužna pisamca svojoj ljubavi na valentinovo.još je jedan čovjek otišao.
 

tko li je ta osoba koja već godinama pokušavam ne biti? tko se skriva iza zadnjeg pogleda u ogledalu ? tko mi šapće na uho nerazumljivim jezikom negdje u smiraj zadnjih kapi alkohola na dnu musave čaše? pa bljesnu prizori nasilja i uništenja i sile zla zaplešu u stotinki sekunde dok ponovno ne prebacim program.
 

jebemti nebo snijeg zemlju klimu globalno zatopljenje bijeli božić sibir led kanadu sunce zubato. i skijaški kup bob skeleton sanjke sklizaljke skokove i ronjenje pod ledom. pa jebo mu ja strica i strinu oće l to već jednom prestat.

promjenio sam život. udebljo sam se oko 5 kila. promjenio sam poso. razbio sam auto. kupio sam motorku. prešo sam s ožujskog na tuborg. žena me nije ostavila još. jebi ga.

uzeo sam pauzu od iskrice. malo sam razgovarao s ljudima. ono, u živo. i nije mi se dopalo.
na iskrici bar niko nije krmeljav, ne smrdi nikom iz usta il iz šlapa, niko me ne popljučka dok mi objašnjava da bog postoji il ne postoji, mogu svakog izignorirat, ak mi baš jako ide na jetra, nikom ne moram platit pijaču, ak mi se neće, mogu iz nosa čupat dlake, a da to nikog ne prisili na povračanje, nemoram gledat ničije razmrdane plombe na čobama.
uglavnom, sad pauziram od kontaktih s ljudima. još da nekak ove kretene tu u kancelariji uspijem stavit na ignore i sve bu OK. 

kad sam ja prije ohoho godinica došao u zagreb bijo sam još skroz zagubljen i samom sebi nepoznat. bilo je to odma poslje jna i još onako zbunjen, evo ti mene u zgb. imao sam dosta sreće i problemi oko smještaj u dom na savi bili su rješeni, faks upisan, nešto love u džepu (starci su odvajali kolko bi mi i inače davali dok sam bio u vojsci pa su mi to sve skupa dali kad sam krenuo na faks).
izgubljeni, zbunjeni, malo u glavu sjebani provincijalac na sjebanom faksu bez ijedne poznate face. bila je u zagrebu doduše i starija sestra, al nismo si još onda bili dobri ko sad, ostaci još onih tinejđerskih svađa, zavisti i tako to. ma sve u svemu sam samcat, bez ikakve ideje šta bi i kud bi sa sobom.
jedno sam bio siguran. oću izgledat drukčije i bit drukčiji nego do sad. idealna mi je prilika započet izgradnju slike o samome sebi sasvim od nule, bez ikakvih repova prošlosti. pročistio sam govor u skoro skroz književni. sam sam sebi zvučao jedno vrijeme ko stranac. onda mi je leglo ko prirodan način govora. i to mi se sviđalo. al nije to dosta. trebalo je nešt uradit sa svojim stilom. kako ukusa nemam ni malo, mogu obuć bilo šta s bilo čim a da me to ne smeta, zaključio sam ad je najbolje da se odlučim za jednu boju i od toga ne odustajem.
crvena je ženska boja i ne dolazi u obzir, ko i ljubičasta il roza. zelena mi je naporna za oči ko i žuta, plava mi je previše ko navijačka, bijela ne dolazi u obzir jer se maže brzo, a u studomu nije baš veselo prat, a naročito sušit stalno stvari, smeđa mi je boja za govno i ništa više i ispala je crna. kupio sam crne majice, levisice, košulje, neke druge ofarbo u crno i više ništ osim gača i čarapa nisam imo drukčije neg crno.
onda sam doživio par prvih kritika, da kako to izgledam i da nek si jebem mater ustašku i tako to. malo su me sjebali darkeri jerbo su me mješali s tim melankoličarima, pa mi je to išlo na živce. zato sam si kupio ribokice u konjščinskoj visoke za košarku, bijele sa zelenim i samo njih nosio. e to je već bilo previše i za ljude s kojima sam si na faksu bio najbolji. pa jeba te koji si ti gnom, kakse to oblačiš, a ukurac, pa kak tak hodaš po svijetu, bla, bla bla...
to mi je dalo kuraže da se zakitim malim prekrasnim zelenožutim beđom čegevare. tražio sam i lenjina al ga nigdje nije bilo. imo sam jednog skroz minijaturnog ljubičasto bijelog, al je bio tolko sitan da se uopče nije kužio. pukla su u to vrijeme mnoga nekakva prijateljstva, al jebi ga, ak su zbog obljeke pukla i bolje je.
u međuvremenu se nisam uopče šišao. a imam neku tanku kosu što odma puca i petlja se u čvorove. pa sam vezo neke repove, a nekad i po tri odjednom. e tu me je i cura ostavila jer da joj je dosta tog sranja. nije baš precizirala kojeg to sranja, al mislim da je mislila na mene kompletnog. kad sam se mislio ofarbat u ljubičasto onda me je frizerka odgovorila jer mi je počela pričat o tome kak ću se stalno morat farbat zbog izrasta. a nisam baš imo neke love za tolka farbanja.
onda sam se uozbiljio malo jer su me profovi počeli rušit i prije neg zinem. pismeni prođem ok. al kad me čoek vidi odma mi vrati indeks i ajd bok. počeo sam nosit kravate. i ošišo sam se malo. svijetlo siva kravata, crni sako, crna košulja, crne levisice, bijele sa zelenim ribokice od prije tri godine. eh, ko pravi pimp. već mi je bila izlizana osobna jerbo nije bilo pandura koji me vidio, a da me nije legitimiro.
 sad nosim siva zgužvana odijela od sintetike ko i svi ostali il lače traperice i flanelsku košulju na prugice iz turske.

bilo je to prije dvije godine i nešta sitnog. bio sam službeno u dalmaciji, pa tako i u splitu. kao i svaki put ovi kod kojih sam išao vrlo su se domaćinski ponijeli pa smo povremeno otišli na piće, a po obavljenom poslu na nekakvu večeru, gradele, domaće vino ... ma čisti užitak nakon samrtno dosadnog posla kojeg radim.
i tu sam upoznao jasnu. crrrna kosa i plavozelene oči kao prvo. kombinacija koja obara s nogu. onda još 170 cm sportski  oblikovanog tijela, sve to zapakirano u svijetlu, nježnu, kao maslinovim uljem natopljenu kožu bez ijedne nepravilnosti. uglavnom prekrasna je jasna bila. i duhovita, pametna, brza u razmišljanju, spreman na zajebanciju bez ikakve zadrške.
odma mi je od početka dala do znanja da bih trebao nešto poduzeti i da se to od mene očekuje. međutim, ja sam već bio oženjen, sretno, i nije bilo teorije da ama baš bilo šta počnem. malo smo se ponapijali, malo smo se pozajebavali, ali sve u okvirima normalne spike. ništa posebno. ništa neprilično. bila nas je grupa od desetak ljudi, nije bilo nikakvih izdvajanja, nikakvih susreta jedan na jedan.
onda sam se vratio natrag i mislio sam da više neću mislit o jasni. al vraga. ego je strašna stvar kad je na tripu. imponiralo mi što mi se pokušala približit tako jedna divna žena i malo sam si pustio mašti na volju. kao ono, šta bi bilo kad bi bilo. u nekom drugom ili paralelnom svijetu i životu.
onda me je nakon par dana nazvala jasna. i kao uvijeno se ispričala na iskazanoj agresivnosti u pristupu i da je skužila da sam oženjen i da se sad osjeća glupo i tako to. i sve ok. onda smo se poslovno još par puta morali čut, i tako riječ po riječ , poziv po poziv i osjećao sam se kao da varam ženu s jasnom.
nije tu bilo niti nekih seksova na telefonu, čak niti aluzija seksualnih. neko prešutno flertovanje. neznam. neopisivo. neshvatljivo. vjerojatno smo na tu daljinu mogli jedno o drugome zadržati najpovoljniju moguću sliku i to imati kao izvor za maštanje.
znao sam da ću ponovno jednom, relativno uskoro morati opet dole na službeni put i to me iz dubine duše uznemiravalo. spika na telefonu je jedna stvar, fizički kontakt sasvim druga. naš bi susret mogao proizvesti milion i jednu situaciju koju si u svojem životu ne želim priuštiti. a opet, s druge strane, zabranjeno voće ... i tako sam ja odjednom postao ciničan, grub, glup, uvredljiv i mrzak. nije to meni teško, to mi je valjda prava priroda.  
i onda su razgovori prestali. još sam par puta nazvao na taj broj službeno, javio mi se neko drugi, ja nisam ništa pitao, niko mi nije ništa rekao. nekako mi je gorko bilo u grlu, al opet, vrijeme je gorčinu ispiralo i ja sam se vratio natrag u svoju udobnu ljušturicu.
bio sam konačno prošli mjesec natrag u dalmaciji. ne baš u splitu al dovoljno blizu da se mogu diskretno raspitati i saznati da je jasna umrla od leukemije. svega je nešto oko tri mjeseca bolovala. odnjelo ju je u trenutku. primila je kemoterapiju, oporavila se nakratko i onda samo nestala.
nije nam bilo suđeno. nikako.