Sound of Silence

 
Gdje je moja knjiga s debelim koricama?
Nemamo više debelih korica. Ako želite zaštitu od vremena možemo vam dati samo par alata.
1. Doviđenja.
2. I sretno.
---
Stavljam školjku na uho i pretvaram se u tišinu. Tišinu pretakanja u san školjke koja poput dezertera ne može savladati ubrzani dah bez obzira na to što je dospjela na daleki pijesak.
Osluškujem šifre, lijevo, desno, to je sef, to je nešto što me ne ide.
Radiostanica je prekinula emitiranje.
---
Hoće li vidjeti u boji...?
Bila je samo stvar u ustajanju na lijevu ili desnu riječ. Kod buđenja iz takvih snova, najčešće bi preskočio pozdrave i pisanje pisama.
Pera su sjajila, previše prodorna, sa željom da budu zapažena od strane crnila, ustajalog, otvorenog još od zadnje tri točke koje je nanio na davno započetu romansu u romanu namjenjenom gornjoj desnoj ladici.
---
Znate li gospođicu L.?
Ne. Ona ima čudan svijet.
Preporučamo vam obližnji talijanski restoran.
---

 
...umjerenost umara kreativnost.
 
Rijedak gost na slici navija sat.
Rekli su da se vratim. Da ne naginjem previše glavu ustranu s onim uhodanim smijehom i prstom na bradi trudeći se razabrati tehniku slikanja, debljinu pokreta i je li onaj tračak ljubičaste boje na nebu oko groma zapravo kamuflirana nježnost.
Rekli su mi da u čaši nestaje vrijeme i da moram češće piti. Da je hitno.  I da se preslikam par puta za svaki slučaj.
Sat se silno trudio biti neizbježan. Kazaljke su bacale sjenu na požutjeli poslijepodnevni dio pozadine. Kao da je svijet zastao unutar tog malog nevažnog stakla.
Ne tražim riječi ni potpis. Nema jeftinog tepiha na pragu sa porukom dobrodošlice.
Promijenila bih samo tirkizni zrak što samodopadno izlazi iz nosnica, u nešto što poznajem.
 

 
U vremenu bez žetve napisala je pismo na vodi, bez lica i vjetrom što razmazuje, samo u času, u trenu vitkom, sve je povijest, sve je more. Kao u trku kroz visoku travu, hiteći, dahtajući, okrunjujući jagodicama šiljaste vrhove u klanjanju, kao u putanji metka koja preoblikuje zrak, prsti su lijegali jedni u druge, okrznuli se drhteći, hvatajući tren u svoje šake, bez htjenja, sa tišinom, sa dalekim horizontima u krajičku dlanova, prepuštajući se, ignorirajući vjetar, milujući, čisto da budu, da, samo da budu živi, da se penju po nitima nevidljive igre, bez konja i pijuna, bez crno-bijelih polja, samo sa sjenom kao potvrdom... U jednom, samo u jednom danu, moguće je vidjeti divljinu, istaknuti svoj znak na vrhu brda i postati san... Njen je san bio ostati
 

 
Polako...najtiše...pred san...dohvatio sam najljepši mali prst na svijetu. Rekla mi je, u ovoj ranoj večeri, kao da je utkan neki poznati trag, topli akvarel, plahi potret, crvena jabuka na platnu pored vrča, čija je ručka uperena u svjetlost ulične lampe u paljenju...
Bila je u pravu....
Zamolio sam suton da crveni umjesto mene...
 

 
"Nesrazmjerno ste lijepi s obzirom na ovo moje vrijeme".
Pomislio je, onako, u prolazu.
(Rukom se igrati oblacima u džepu)
"Zamijenio bih se rado sa vašim monitorom. Dok čitate važne vijesti...čestitke i pjesme. Da upijem onu svjetlost kakvu samo vi možete ispaliti iz oka kada zanijeme riječi od topline..."
Zašutio je nekom drugom šutnjom, onom koja je zastajkivala u magličastim prizorima ulica koje nekada radi ushita nisu nikako stizale dobivati ime...
"Ne želim ime, danas. 
 I upozorite me ako zaboravim na vrijeme."
 

 
Našla se u trenutku kada joj se sve činilo dostojnim toga da se popne na krov i počne zavijati ko vučica...i zrak što šapće aforizme...i osmijeh od žada...i vrh bukve što stanuje u središtu punog mjeseca, poput strelice  dospjevši u samo srce ljepote...
A onda je samo zatvorila oči...i ništa više nije bilo našminkano...toplinom su se loptale mjere preko nosa...a male stvari se zanijele i ponijele kofer više...
I svejedno je bilo da li je ta večer bila od kruha ili zlata i hoće li ostati i koliko...jer bila je ona i grad i naselje i pernati dom na svakom kapku...i gledala je uvijek u smjeru nestašnijem od vala što pljusne o obalu i rasprši se poput pjesme ponad života...
Poželjela je, zacrvenivši se, postati zagrljaj, postati šal od ruku...jer ima li uopće, od toga nešto veće...
 

 
Postoji to neko lagano vrijeme, lagano poput bonace ljeti, kada ležiš pored mora, a valovi se natječu za nagradu u milovanju tvojih predivnih palčeva...i gledaš nebo...izmišljaš priče, vadiš ih iz oblaka poput zečeva i radiš od njih prekomorske brodove koje lagano puštaš da se rasplinu na onoj tankoj liniji na kojoj si uvijek želio hodati držeći ravnotežu...i mašeš...mašeš...
Postoji to neko namjerno vrijeme, kada se osjećaš poput vitke linije pod vrškom ugljena za crtanje, kao da si dio neke nestvarne kompozicije, pomalo zamagljene dahom i vjetrom kroz poluotvoreni prozor...i možda si to ti...ili nisi...koji nastaje u točci milovanja mašte...i pitaš se, u jednom trenu, jesi li zaboravio kako se uređuje pogled il` si samo zaboravio sjetit` se...
Možda je ipak potrebno promoliti malo ruke kroz snove...
 

 
Zapravo, nisam čekala jutro.
Bio je to samo prostor za disanje kojega sam morala ispuniti.
"Reci, što ćeš obući?"
Presvući ću se. U svoj odraz u ogledalu.
Najprije samo oči. Iz džepnog ogledala. Da se ne zaletim odmah.
"Reci, što vidiš?"
Tri zbogom i pet dobar tek.
"Odaberi nešto više."
Zapravo, znaš, gledala sam krivi film.
"Odaberi i ruke."
Trebalo bi odmoriti ovo lelujanje u kvadratu s dubinom. Mogla bih probati.
"Hoćeš li uzeti i novo vrijeme unutar mene?"
Moja su obilježja u snopovima svjetlosti.
Hajdemo biti red u svemiru.
 
 

 
Ovoga časa prestajem biti slična riječima, jer ovo nisu moje ruže, niti moje granice. Željela bih jednom samo, napisati riječ koja će se prepoznati, zadihana, tražeći oslonac u daljini, dotaknuti svoje privatno trnje, taman toliko pažljivo da osjeti ovo razmaženo vrijeme, tišinu potopljene cipele, zidove što su od paukovih mreža postajali nalik mojoj kosi, mrgođenje suhe kože na rukama, taštinu disanja u dvoje i mirise što žive poput mene, u snu, među koricama fantastičnih knjiga, između gladi, ruku i stvari, stvari što su samo stvari i ništa više i ponovno primicati k sebi igre i zamamne sjene što traju dulje od prolaznosti...i kamo god da krene...
...kamo god da krene bit će dobro...
...plešući do kraja...
 

 
Već sedmi dan je kišilo
ko sa mnom da je čitav svijet zaboravljen
a ti si se nasmiješio
i nebo se nasmiješilo
u isti tren.
;)

Stotinu palaca iznad zemlje, izabiruć` nemoguće sjene kako bi me navela na krivi trag, skrivala se, pod krošnjom, prosipajući život iz svojih očiju. Bilo je to jedno od onih poslijepodneva sa dušom, u kojem mi se činilo da ću svisnut od umornih ruku, no ipak čarobno do te mjere da su se sve teškoće poput pare iz kakvog crnog čaja rasplinule i krenule postojati u nekoj drugoj dimenziji u kojoj nije bilo njezine kose.
Sanjao sam kako mi je došla u stihu koračnice, prividno nevesela i kako sam strepio i stremio, hodao i bio kip i kako su mi u jednom trenu saveznici onog minulog i sumanutog carstva vratili ruke i bio sam jak. Bio sam jak poput nje i volio sam isto tako prividno neveselo i svijet nas je pretvorio u morsko dno gdje smo se mogli u tišini prividno neveseliti. Zajedno. Mjereći život udasima koji su nam oduzeli dah.
Bio sam i više no budan kada je upala u sjenu kojoj nisam mogao odoljeti. Nezavisna poput munje od moje grmljavine bila je ono najbliže ludosti što znam, ono najljepše u samoći, ono sveto čemu se nisam nadao ni u snovima u kojima sam sretao ljepotu. Između želje i tišine, u krugu mirisa zaboravljenog poslijepodneva, krenuo sam izabirući dulji put prema kući, kako bih što dulje mogao sanjati gledajući je kako se polako smanjuje i nestaje u onoj nemogućoj sjeni, pamteći položaj svakog pramena kose dok se smijala...

 
Jeste li spremni? Visjela joj je nad glavom reklama.
"Jesam li spremna?" - pitala se prateći pogledom desetke izgužvanih portreta što su visjeli iza staklenog okvira u pokretnoj galeriji znanoj kao "tramvaj kojeg nikada nema kad ga trebaš". Pitanje bi neupućenima moglo izgledati poput kakvog testa hrabrosti, spremnosti, no u njenoj se mislećoj konfiguraciji  šetalo više poput retoričkog pitanja.
Koji smo mi to trenutak, prijatelju?
Koliko godina imaju moje ruke?
Palo joj je na pamet da zvuči poput reklamnog slogana. "Iskoristi dan. Uzmi kredit". "Krema za ruke koju možete i pojesti ako ste baš toliko lijeni da nešto skuhate".
Od svih nijansa kojima je bila obojana, mogla je izgledati nemirno ljudima što su čekali pored nje. No bila je prozirna. Kao boja ovoga grada.
Niste još naučili plesati? Ništa zato. Zaplešite  s nama! Vodimo vas u pustinju gdje ćete stati na užareni pijesak i u trenu plesati k`o nikad prije. A neki će i skakati. Plesna škola s dugogodišnjim iskustvom.
Tramvaj je bivao sve veći. Poput kvasca. Ljudi su i dalje nekreativno visjeli.
A što biste vi? Ma možete i više od toga! Upišite naš tečaj!
Izdahnula je kavenim uvidom u svoje razmjerno jednostavne snove.
Vrijeme je za izložbu.
 

 
Čovjek je hodao sa mislima u cipelama, osjećao džepovima, gledao nastrano počešljanom frizurom, a svijet je bio tako širok, kockast i prividno nijem poput stare kinodvorane.
Čovjek je špekulirao o intenzitetu svjetlosti lampiona u karanteni, između kamenja koje je vrtilo svoj film. Fontane su o tome oduvijek samo beskompromisno mrmljale.
(Naribati tišinu. Na male komadiće. Gađati euforično.)
Lavovi, lica i krugovi na pročeljima. Samo vjetar i nijanse neupitno brzaju.
Čovjek se metalno zavitlao u rustikalnu kvaku vrata što se otvaraju prema unutra.
 

 
Kihnut ću, jednom.
Pod balkonom.
Pod balkonom koji je izašao.
Kapajući.

 
Neobičan trenutak.  Dohvatiti tu ruku, dovoljno snažno i dovoljno svileno, a opet dovoljno nebitno da bi se izbjeglo prepoznavanje. U trenucima tišine, nebrojivim poput lišća, bilo je utješno upustiti se u te besmrtne stiskove, u linije koje kao da su prelazile granice dlanova obavijajući se oko mene i onda, negdje pod srcem, ispaljivale se kroz vatromet iz bajke kroz moje oči... Vidjelo se sigurno, da gledam očima nekog drugog kraljevstva.
Sva ta otkrića, izgubljena, pronađena, zaboravljena i krhka, ležala su prekrivena utrnulim velom što je jasno otkrivao njihove gole tišine, talasajući poput pogleda na jutarnjoj magli u kojoj dolaze i odlaze oblici, trudeći se razabrati život i neživot u očima prolaznika...
U mojim dlanovima stanuju priče o nama. U njima piše kako spojiti vjetrenjače i svjetionike, čime se lašte bijeli oklopi i kako mahati repom rijeke kada si sretan...
Ocrtala bih svijet polagano, rukovanjima, prugama zlaćane puti i izliječenjima što ispod tih pruga spavaju u mudrošću dlanova...