Sound of Silence

 
U tom ružičastom činu kojeg je stvorila intenzivnoružičastom paljbom na boju moje kože, izglumio sam se u bijelo u novonastaloj situaciji tamo u ružičastom kutku mog mačo lica. Ruža je samo nataknula ružičasti oblak umjesto tišine unutar pupoljka, pričala ružičasto intenzivno intenzivno, a ja ko da sam tek sazrio malo prije u vrtu iza kuće ko zreli paradajz...
 
hm...
Idem zavezat kosu u rep i mahat s njim...možda mi netko donese kost...
 
:))
 

Hodajući djetinjom stranom aleje odraslih hrastova  ne obazirem se previše na to što mi oblaci pogledavaju stopala.
Some of this days...I`ll give up beeing one with my hands.
Ruke su mi danas nešto nježnijih linija, izgleda da su se navikle na sebe. Noge čvrsto upadaju u put, u prašinu što se nevoljko diže spašavajući se po rubovima hlača.
Nebo je drago. Sunce je smiješno. Vjetar je škrt na koreografijama. Na klupi se kupam među jučerašnjim lišćem istežući vrat u pauzi prije riječi ljudskoga izraza lica...
Pojedinosti...
Fotograf mi prilazi pokazujući najljepše slike mene koje sam ikada vidjela. Nisam očekivala da me netko gleda kroz jesen.
Dva sata. Dva sata i tri minute. Dva kestena. Dva kestena i tri lista. U dva sata i tri minute dva kestena i tri lista umiljavaju se mojim cipelama. A ja čitam o nekom francuzu za kojeg su govorili da je bio jako ružan. I zavodljiv. I imao je puno žena.
Volim Zrinjevac u jesen. Mogu satima sjediti i promatrati lišće kako strpljivo gine. Volim gledati djecu kako rade gluposti. Dječaka kako trči za loptom koja leti prema mojoj glavi, a ja se zadnji tren pomaknem... Volim čitati sa usana ljubavnika naslonjenih na ogradu paviljona zamišljajući kočije i topot konja, oslanjajući se na ples u mojoj glavi...sve glasnije...i glasnije...
Pomalo se zagrijavam sudom sunca na doživotnu svjetlost i neodlučnu mjesečinu.
Mogla bih zapjevati onu o ljudima...
 

 
Ja sam sretna ko Rex. Ne ko zubati tiranosaurus, nego ko onaj pas iz serije. A u biti sanjala sam tiranosaurusa i njegovu dječicu kak su opkolili grad, a ja sam jednog mini tiranića hranila sendvičem. Baš je bilo kul hranit ga sve dok mu nije došla mama i onda sam zbrisala u špilju i prikopčala se na net. Onak, ko iz Flinstonsa, tamo bio neki mini zmaj koji je pedalir`o i tak to šljaka. Bike-up veza.
Idem sad ulovit nešt za ručak.
 
 

 
Ne zaboravite proljeće
vi karnevalske ptice.
Danas sam vas ugledala pod čudnim šeširom.
 
Mogla bih vam dati
peticu za dostojanstvo,
kratku priču svakoj, kao refleks na ljepotu.
 
Očekujte proljeće,
ako me dobro pratite.
Proći ću gologlava ispred ogledala.
 

 
Da kucnem samo, o ovo mirno veče, triput, za sreću, po tračku dima preostalom od radoznale šibice...
Da stanem, prstima uperenim u sjene svirača pod prozorom još od malih nogu...
I sjetim se topota koji je jednom davno postao muzika...
I kukurikanja stabala povrh mnoštva...mnoštva snova...
I kimnem na misao o metronomu koji me skoro hipnotizirao dok sam tople krvi i svježih gradova titrala u razmacima...
I sjednem, bez cipela, na tepihu od riječi, omamljena, crpeći sunce iz sebe poput svjetionika...
Samo to...
Da obnovim svoja obilježja...povorku pramenova kose, ruke što gledaju kroz sva vremena i podatni dan za poklon, nekome bez vremena...
 

 
Šetala sam travom jedre puti, dodirujući je tečno, najobzirnijim koracima. Boravile smo tako u međusobnom razumijevanju, ona, što ide vlastitim korakom, neosvojiva, hranjiva, prekrasna i tako nježna i ja, kao jednostavan zagrljaj koji ostaje, u prolazu.
Za svaki sat i za svaki dan, njen laki marš osluškuje za me, a ja samo mislim o sličnosti i o tome hoće li se jednom, govoreći malo, prostranim dlanom, podastrijeti pod moje prste, da je zabilježim perom, da je zabilježim onako požudno, tamo gdje sam i sama postala himna, tamo negdje, da je pretvorim u kucanje...
Mi smo i vjetrovi i šume...i prerije i tokovi...mi smo braća i ljubavnici...mi gradimo slične noći i naš stisak je tih i zemljan...
Nit, daleko u mislima, veže nas osjetilima i želim samo da žuborimo, lutajući, možda samo miješajući se, povremeno, poput pjene što skače s valova...
Doći ću joj jednom drugačije, sa tihom muzikom u kosi...
 

 
"Bilo jedno dijete koje se širilo svakoga dana,
te prvi predmet koji bi pogledao, ono bi taj predmet postalo,
a taj predmet postao bi dio njega u taj prolazni dio dana
ili za mnogo godina ili za duge cikluse godina"
W.W.
 
Bila sam velika velika u tom snu, skoro poput zmaja i letjela sam pored tvoga oka i ti si mislio da sam muha sve dok ti nisam sletjela na uho i i i ti si mahnuo rukom, a ja sam rekla da nije bitno ako me u prvi mah i ne razumiješ probat ću na drugo uho uletit unutra ko ona ribica iz vodiča za autostopere i prevest ću ti proljeće i ljeto i jesen i zimu na sve jezike, za proljeće ću zagolicnut zjenicu, za ljeto se trljat o neuron, za jesen ću past u nesvijet u malom mozgu, a zimu ću ti objasnit grljenjem centra za ravnotežu, a ako me ne razumiješ ni u drugi mah, ne brini, maši maši, poleti, ja uspet ću se s mjeseca naviše, postat ću svemirski kotač i vrtit ću se, možeš me naći tamo negdje između Merkura i Venere kako spremam boju da Suncu napravim pramenove...
 
Baš sam si cool  :D
 

 
...da sam nova dimenzija u očima...da nekom širinom, dubljom od beskraja mogu obuhvatiti čuda...svijet bih vam poklonila, kao šalu, za doručak...
 

 
Osjećam, čini mi se, strune u zraku. Isprepletene o glave ljudi pod krošnjama nezapisanih tonova. Osjećam ih. Traže ključ za stvaranje notnoga zapisa na vršku kriške mjeseca, sa marmeladom, dakako.Osjećam ih, trljaju se o moj obraz. Poput mačke. Čujem ih. Predu. A ključ, gdje je ključ? Pa to je vrlo jednostavno. Zamislite ritam i mičite glavama...ili samo skačite, ono, kao da hoćete dohvatiti jabuku, onu bez brbljivog crvića. One će vas već nekako shvatiti. I zasvirati. I svirati će sve dok budete bili svjesni da ste najveća faca na kriški mjeseca. A kada to skužite, pih...svemir je prevelik da marmeladu samo po mjesecu mažete...
 

 
Čitam djelove dana, prelistavajući epizode u kojima se smijem. Tapkam bosa po dubini očiju, ljetujući oslonjena na razgovore valova. Talasanje usana nosi me u nenapisana čudna, slatka mora...na još neizmišljenom splavu...u vremenu bez pijeska. Jer ja se puštam... na početku svijeta...

 
Imala je arhivu osmjeha za prelistavanje. Uz neobične grimase u prilogu, praćene čitavom paletom jamica raznih dubina. Među stranicama pokoji list. Zaspao, na vrhuncu, tik pred posljednjim kameleonskim letom...
Smijala se, osmjehom zaboravljenim na lovoru...između večeri ostavljene na bršljanu i svanuća što klizio je niz površinu, stremeći za bunarima zvučnih kolotura...
Smijala se, žedno...
 

 
Sanjala sam cijeloga života bijele rukavice na vrhovima grana. Pupoljke od prstiju i cvjetove dobra.
Sanjala sam, jednom davno prije pet centimetara, prekidače za osmijeh i alkemiju njihova pretvaranja u nešto što se podrazumijeva. U svježinu voćke poslije kiše.
Sanjala sam, sve do jednom, skoro do jučer, stvari što šute i ljude što ih oponašaju, oblikujući rukama njihove sjene u patkice.
Sanjala sam, čini mi se, da mi je pače šaptalo kako mu se pleše. -Ah- rekoh, samo to. U snu usnuh da sam pače u diskoteci.
Sanjala sam cijeloga života letenje pripovjedača bajki. I budan pramen kose što cijelom izvedbom dirigira padajući slučajno preko oka...
 
"Duša je lovac na snove."  Predin
 

 
Od mirisa sastavljena, pitka poput suze radosnice, slovkala je minutu koju je dobila na poklon.
Trenuci satkani od lica, elementi združeni, trik podsvjesti koja se sjenom poigrava po zidovima. Slova u funkciji stepenica. Minuta u cjedilu za tjesteninu.
Vrijeme u obliku jednostavnosti odzvanjalo je na obje strane ulice, šuljajući se kroz pukotine u drvu, pa kroz propuste svijesti, u san.
Osjetila je dodir svitanja. Osjetiti nešto drugo bilo bi nedovoljno dobro...
 

 
Zapalila je plamen u predvorju u kojem je susrela njega, plaha i pripitomljena poput riječi što polako prilagođuje se zvuku kojeg stvara izrečena. Blizu se, o blizu, činila svjetlost, u taktovima trenutaka u kojima bi se, tiša od tišine, sklupčala u naručje koje je nekim čudom postojalo u njenom vremenu. Položila bi tada sebe u fusnote neobjavljenih pjesama, videći sva osjećanja i osjećajući sva viđenja, ulijevajući značenje tišini nakon točaka...
A na kraju stranica, čineći krug na dlanu, sažimala bi sebe zajedno sa svijetom, razmaknutih usana...
 

 
Purpurna misao. I pokret usmjeren prema horizontu. Uz čašicu kiše ukrašenu kriškom limuna koju je ostavila na vrtnom stoliću. Misaono poslijepodne vođeno susretom sa čovjekom pod kariranim kišobranom i mirisom duhana što se stapa sa kapljicama. Duhanska kiša. Miriši na onaj dan kada je po prvi put njezin umni apartman pokrečio nagnutim osmjehom kojeg je promiješao svojim lulastim kažiprstom. Nije mogla ne sjetiti se osjećaja koji je nastao trenutak prije ponovnog useljenja. Hihotanje prstiju. Pod posut nekim nepoznatim sjemenjem. Sjedeći na vrtnoj garnituri magla je teatralno spustila zavjesu kroz koju se naziralo jagodasto nebo. Travke su šutile pod stopalima. Možda je magla zapravo, jedan od uzoraka za moguće preuređenje interijera. Slijedeći...